Vinova loza i vino u povijesti, sadašnjosti i budućnosti Hrvata

Iz povijesti

Tradicija uzgoja vinove loze i spravljanje njezinih plodova u vino poznata je već nekoliko tisuća godina, a pretpostavlja se da potječe iz Male Azije, kolijevke najstarijih civilizacija.

I prije toga na našem ozemlju nailazimo na fosilne tragove koji su preteča loze, starosti više od 12 milijuna godina (Radoboj kod Krapine), i za koju se drži da pripada izumrlom rodu Cissetes, srodniku roda Vitis, kojem pripada vrsta Vinifera, tj. plemenita vinova loza.

Slična otkrića pronalazimo u Istri, kao i nekim drugim mjestima u Hrvatskoj, pa je tako u Podvršju kraj Zadra nađeno više vrsta sjemenki grožđa starijih više od 3800 godina. Ti su nalazi otkriveni u ostatcima ilirskih naselja, što upućuje na to da je i u to doba vinova loza vjerojatno korištena u gospodarske svrhe.

Širenje kulture vinove loze na tim prostorima odvijalo se tijekom povijesti u dva pravca. Jedan je pravac išao jadranskom obalom i otocima. Nositelji tog smjera bili su pretpovijesni trgovci mediteranskih zemalja, a potom i kolonizatori obala Sredozemnog mora – Feničani i Grci.

 

 

 

Vitis Teutonica Al. Braun
Radoboj (Hrvatski prirodoslovni muzej, Zagreb)

 

 

Drugi pravac širenja kulture vinove loze ide u kontinentalni dio Hrvatske, gdje ilirskim plemenima vještine uzgoja i prerade grožđa u vino predaju Tračani koji dolaze iz Male Azije.

Primorska Hrvatska

Grčka civilizacija ima značajan utjecaj na domorodna ilirska plemena pa osvajanjem nekih krajeva na istočnoj obali Jadrana Grci u 4. st. pr. Kr. osnivaju svoje kolonije (Issa ‒ Vis, Korkyra ‒ Korčula, Tragurion ‒ Trogir, Pharos ‒ Stari Grad / Hvar, Epidaurus ‒ Cavtat). Iz tog vremena postoji mnogo dokaza koji svjedoče o važnosti uzgoja vinove loze i vina na tome području. Primjerice, tu je Lumbardska psefizma, dokument nastao u doba osnivanja grčke kolonije Korkyre, u kojem se određuje način dodjele prikladne zemlje kolonistima za uzgoj vinove loze.

Grčki pisac Atenej u djelu Gozba učenjaka citirao je svojega kolegu Agatarhida s otoka Knida, koji je živio u 2. st. pr. Kr., ustvrdivši: »Na otoku Visu u Jadranskom moru pro­izvodi se vino koje je bolje od svih ostalih vina, ako se s njima uspoređuje«.

Potkraj 2. st. pr. Kr. dolaze Rimljani preko Istre i pokoravaju ilirski narod Histre (178. g. pr. Kr.) i dalje se šire diljem Dalmacije i Panonije. Tako je Dalmacija, odnosno cijela primorska Hrvatska kao dio Ilirika, postala rimska provincija. Rimljani grade svoje ljetnikovce, tzv. villae rusticae, uz koje su bili vezani i vinogradi, što dokazuju mnogobrojni arheološki nalazi (posude za vino, vrčevi...), među kojima i oni nađeni u Rovinjskom Selu – tijesak za grožđe i maslinu.

U ostatcima raskošne vile iz 1. stoljeća u vrijeme cara Augusta, na najljepšoj uvali Brijuna nalaze se ostatci jednog od najvećih poznatih vinskih podruma u kojem se čuvalo 80 dolija vina (dolija ‒ velika keramička posuda).

Nakon propasti Rimskog Carstva, 476. godine, dolazi do velike seobe naroda (Mongola, Germana, Slavena i drugih plemena) koji su uništili velik dio vinograda, a pošteđeni su ostali jedino vinogradi na otocima.

 

 

 

Lumbardska psefizma

 

 

Dolazak Hrvata u 7. stoljeću u ove krajeve dočekali su jako uništeni vinogradi, koje će oni tijekom sljedećeg stoljeća prihvatiti, uključiti se u njihovu obnovu i dalje marno njegovati kulturu uzgoja vinove loze.

Od 8. do 9. stoljeća Hrvati se pokrštavaju, što utječe i na ubrzani razvoj vinogradarstva, posebno kod feudalaca. No ipak u podizanju novih vinogradarskih nasada prednjače samostani i crkvene institucije koje imaju velike zemljišne posjede dobivene raznim darovnicama. Jedna od njih je darovnica iz 892. g. kojom knez Mutimir dodjeljuje splitskoj crkvi posjed Putalj, s robovima i ropkinjama, oranicama i vinogradima, pašnjacima i šumama. Posebno je značenje te darovnice u tome što je ona prvi pisani spomen o posjedu vinograda u Hrvata.

U srednjem vijeku vinogradarstvo ima veliko gospodarsko značenje. Proizvodnja vina pojedinoga grada-državice bila je propisana i zaštićena gradskim statutima, a posebno je bio zabranjen uvoz vina radi zaštite domaćeg vina. Primjerice, Korčulanski statut iz 1407. g. propisuje kaznu za uvoz vina u iznosu od 25 perpera (vrijednost tri konja). Na isti način zaštitu domaćeg vina provodi i Dubrovačka Republika.

U Dalmaciji i na otocima znatan dio regulative o vinu određuje tadašnja vlast, Mletačka Republika ‒ Venecija, koja se zadržala na hrvatskoj obali sve do početka 15. stoljeća. Budući da je Mletačka Republika bila snažna trgovačka i pomorska sila, ona je pozitivno utjecala na razvoj vinogradarstva u priobalju i otocima. Pod naletom francuske vojske 1797. godine propada Mletačka Republika, a Dalmacija pada pod francusku i austrijsku vlast, gdje vinogradarstvo i dalje ostaje najvažnija gospodarska grana.

U drugoj polovici 19. stoljeća europske zemlje zahvaća filoksera, uništava vinograde i uzrokuje nestašicu vina u Europi. Upravo takvo stanje pogoduje razvoju dalmatinskog vinogradarstva, koje doživljava procvat prodajom vina u Francusku i Italiju. Taj razvoj vinogradarstva Dalmacije traje dvadesetak godina, sve do obnove francuskih i talijanskih vinograda. Slijedom toga dolazi do velikih tržišnih viškova vina, pada cijena i gubi se tržište. A godine 1894. prvi se put uočava pojava filoksere na otocima Olibu i Silbi. Dolazi do masovnog propadanja vinograda, velike vinske krize i do iseljavanja otočnog stanovništva u prekomorske zemlje, u potrazi za boljim životom.

Obnova vinograda u Dalmaciji i na otocima nikad više nije dosegnula vinogradarske površine prije filoksere kao ni tadašnju demografsku sliku sve do današnjih dana.

Kontinentalna Hrvatska

U kontinentalni dio Hrvatske u 3. st. pr. Kr. dolaze Kelti, koji ovdje nalaze panonska plemena (Ilire), nailaze na proizvodnju grožđa i vina, koje prihvaćaju kao omiljeno piće. Zapisom to potvrđuje i grčki komediograf Aristofan (446–339. pr. Kr.). O tome piše i rimski pisac Strabon, koji navodi da je panonsko vinogradarstvo bilo razvijeno i prije rimskog osvajanja. Iz toga proizlazi kako se vinova loza u kontinentalnom dijelu, posebice u Panoniji, uzgajala i prije dolaska Rimljana. Širenjem Rimskog Carstva sve do Dunava, unaprjeđuje se proizvodnja grožđa i njegova prerada u vino, čemu bitno pridonose upravo Rimljani.

Tako u doba rimske epohe nalazimo razvijeno vinogradarstvo u Srijemu, Baranji, Požeštini, Đakovštini, Moslavini, Hrvatskom zagorju i okolici Varaždina. To nam pokazuju i mnogi arheološki predmeti nađeni na lokalitetima Krapine, Lobora, Vinagore, Volodera, Kutjeva, Đakova, Iloka i drugih lokaliteta. U to vrijeme vinogradarska područja dobivaju i svoja imena pa se tako Požeška kotlina naziva Vallis aurea, Banska kosa (ili Bansko brdo) koja seže od Belog Manastira do Batine je Mons aureus, a Moslavačka gora u doba Rimljana postaje Mons Claudius.

Na vinogradarstvo u ovim krajevima znatno utječu ratovi, promjene vladara i pokoravanje naroda. Nakon propasti Rimskog Carstva (5. stoljeće) ovo područje zauzimaju Avari, početkom 7. st. naseljavaju ga Hrvati, a potkraj 8. st. zauzimaju ga Franci. Prilikom tatarskih provala 1242. godine opustošen je velik dio tih krajeva. Relativan mir drži se do 1538. godine, kada dolaze Turci, koji će ovdje ostati sljedećih 150 godina.

Pod turskom vladavinom vinogradarstvo vrlo brzo propada. Turska tiranija razara, pljačka i odvodi ljude u ropstvo, što pospješuje propadanje vinograda. Primjer su stradanja posjedi zagrebačkoga Kaptola, ali i gospodarstava i vinograda u Slavoniji i Srijemu. Vinogradarstvo pod turskom vlašću zbog islama mijenja sortiment u stolno grožđe jer otomanska vjera zabranjuje uživanje vina. Gotovo potpuno uništenje vinograda u Slavoniji dogodilo se u oslobodilačkim bitkama s Osmanlijama.

Nakon oslobođenja od osmanlijskih osvajača (kraj 17. st.) stvaraju se velika feudalna gospodarstva koja sade nove sorte vinove loze (traminac, pinot, rizling rajnski). Te površine prati i izgradnja vinskih podruma. Na području istočne Hrvatske formira se nekoliko vlastelinstava koja bitno utječu na obnovu vinogradarsko-vinarske proizvodnje.

 

 

 

Josip Juraj Strossmayer

 

 

Tako u Kutjevu, gdje su cisterciti još 1232. g. imali vinograde i podrum, godine 1882. dolazi obitelj Turković, koja kupuje imanje od 25 000 katastarskih jutara, među kojima i 25 katastarskih jutara vinograda. Novi gospodari Kutjeva ubrzo proširuju nasade pod vinovom lozom te unaprjeđuju proizvodnju grožđa i njegovu preradu.

Na području Đakovštine nakon odlaska Turaka uništene vinograde obnavljaju biskupi Bakić, Čolnić, Mandić, a posebno Josip Juraj Strossmayer.

Na daruvarskom području obnovu vinograda nakon Turaka vodi grof Antun Janković, koji je 1777. g. izgradio i dvorac s velikim vinskim podrumom.

Iz pojedinih povijesnih podataka vidimo kako je razvoj vinogradarstva i vinarstva nakon protjerivanja Turaka doživio snažan napredak, a o tome svjedoči i izgradnja niza podrumskih kapaciteta.

Treba istaknuti da su se o unaprjeđenju proizvodnje grožđa i vina skrbili uglednici toga vremena pa se već u 18. stoljeću izdaju priručnici, svojevrsni katekizmi vinogradarstva i vinarstva kojima se u edukaciji služe putujući učitelji. U sjevernim krajevima prosvjetiteljsku su ulogu imali preporoditelji ilirci, koji su prije svojeg sloma utemeljili, pod pažnjom grofa Janka Draškovića (1841), Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo.

Vrlo poučna povijesna istina skrbi hrvatskih dostojanstvenika i gospodarskih umnika tog vremena o svojem narodu najbolje tumači riječ nadbiskupa zagrebačkoga Haulika, ujedno i predsjednika društva, na održanoj utemeljiteljskoj skupštini, na kojoj ističe: Broj stanovnika u deržavi i š njime njezina snaga povekšava se unapredovanjem obrazovanja. U njemu poljsko gospodarstvo zauzima uzvišeno mesto, i blago onoj deržavi, koja na njemu temelj svoje sreće polaže. Nadalje nastavlja: I Hrvatska i Slavonija mogle bi biti medju pervima zemljam, koje su od vina na glasu, da je samo vino tak dobro, kao što ga mnogo ima, polag svega toga, što se vinogradi herđavo rade...

 

 

 

Juraj Haulik

 

 

Druga polovica 19. stoljeća vrijeme je prosperiteta vinogradarstva. Vinogradarske površine, primjerice, godine 1885. dosežu čak 170 000 ha na prostoru današnje kontinentalne i primorske Hrvatske s otocima.

Međutim, već potkraj 19. st. pojavljuje se filoksera (propast europske vinove loze) i to u Francuskoj 1868. g., a u Istri 1880. g. Iz dostupnih podataka može se zaključiti kako je filoksera uništila više od 60 posto vinogradarskih nasada.

U obnovu vinograda nakon filoksere ulažu se golemi napori pa je već 1923. g. u Hrvatskoj pod vinovom lozom bilo 36 850 ha, a proizvedeno je 1 555 000 hl vina. U primorskoj Hrvatskoj mnogobrojne su terase zidane suhozidom, a potom punjene zemljom i zasađene vinovom lozom na američkoj podlozi. Najveći spomenici takve vrste su bakarske terase i primoštenske terase.

U obnovi vinograda uništenih filokserom Austro-Ugarska Monarhija primjenjuje već pronađeno rješenje za filokseru u cijepljenju na otporne američke podloge, a za prateće bolesti vinove loze, plamenjaču i pepelnicu, zaštitu sredstvima na bazi bakra i sumpora.

U tom smislu u našim krajevima posebnu prosvjetiteljsku ulogu imaju Stanko Ožanić i Dragutin Stražimir. Treba istaknuti da su u obnovi vinograda nakon filoksere izgubljene mnoge sorte, napušteni mnogi kvalitetni vinogradarski položaji, te više nikada nisu dosegnute površine vinograda kao što su bile prije filoksere.

Obnovu vinograda ubrzo prekida Prvi svjetski rat, a nakon toga i Drugi svjetski rat. Nažalost, svaki rat pridonio je uništenju vinogradarskih površina kao i smanjenju sposobnoga ljudskoga radnog potencijala, koji su postali žrtve tih ratova.

Završetkom Drugoga svjetskog rata mijenja se politički sustav, koji ukida privatno vlasništvo, konfiscira privatnu imovinu, osniva zadruge i velike poljoprivredne kombinate. U to vrijeme podižu se veliki kompleksi vinograda (1945–1955), čak 95 000 ha, grade i opremaju golemi suvremeni podrumi, nastoji se što više proizvoditi pa se tome prilagođavao i sortiment za masovnu proizvodnju vina. Na prostoru tadašnje Hrvatske dolaze nove, introducirane sorte. Tom politikom na štetu kvalitetnih autohtonih sorata došle su visokoprinosne introducirane sorte u korist pridobivanja velikih količina vina.

Što se tiče kvalitete vina i većeg reda u vinogradsko-vinarskoj proizvodnji događaju se znatne promjene tek 1970-ih godina. Na temelju zakonskih propisa uvodi se zaštita zemljopisnog podrijetla vina, čime se dolazi do boljeg nadzora u proizvodnji i čini korak k većoj kakvoći vina (zaštita vina dingač). Naravno, takvi standardi i razine kvalitete traže i uvođenje novih tehnologija u podrumarstvu i punjenju vina.

Pri tome ne možemo zaobići ni važnu ulogu stručnih i znanstvenih institucija kao što su Visoko gospodarsko učilište u Križevcima, Agronomski fakultet u Zagrebu, Institut za poljoprivredu i turizam u Poreču, Institut za mediteranske kulture u Splitu.

Sadašnjost

Osamostaljenjem Republike Hrvatske mijenja se politički sustav kao i status dotadašnjih poljoprivrednih kombinata te drugih do tada društvenih vinarskih subjekata. Dolazi do privatizacije, koja je donijela pozitivne kao i negativne posljedice razvoju vinogradarstva i vinarstva (1990. g. imamo 68 000 ha vinograda).

Dolazi Domovinski rat, u kojem su velike površine vinograda devastirane i mnoge vinarije stradale.

I u takvim okolnostima 1995. godine Hrvatski sabor donosi Zakon o vinu, koji određuje standarde kvalitete vina. Vlada Republike Hrvatske 1996. g.donosi Pravilnik o vinu te osniva Zavod za vinogradarstvo i vinarstvo, koji je imao ključnu ulogu u provedbi zakona, posebno u području kvalitete vina. Godine 1995. pod vinogradima se nalazi 50 000 ha.

Republika Hrvatska 2001. godine postaje članicom OIV-a (Međunarodne organizacije za lozu i vino), što znači poštivanje svih svjetskih mjerila za vinogradarstvo i vinarstvo.

 

 

 

Vinogradarske površine (1885. – 2013.)

 

 

Potpisivanjem Sporazuma o pridruživanju Republike Hrvatske Europskoj uniji (2002. g.) hrvatski vinari dobivaju snažniju konkurenciju stranih vina na hrvatskom tržištu. Zahvaljujući tom nadmetanju na tržištu, pozitivnim zakonskim propisima o kakvoći i praćenju kakvoće vina, povećanim državnim potporama i poticajima, vinogradarstvo se oporavlja. Uspostavljaju se novi vinogradi u okviru obiteljskih mješovitih gospodarstava ili pak vinogradarskih gospodarstava.

Kakvoća vina podiže se na europsku razinu, vinogradarske posjede preuzimaju školovani vinogradari i vinari koji su ujedno i poduzetnici. Danas tako Hrvatska ima niz mladih visokoobrazovanih agronoma koji uspješno vode svoje vinograde i vinarije, a kvalitetom vina natječu se za bolji položaj na tržištu.

Nažalost, unatoč pozitivnim mjerama Hrvatska prema službenim statistikama u 2013. godini ima samo 28 000 ha vinograda, što je znatan pad u odnosu na 1990. godinu, a što je vidljivo u grafičkom prikazu vinogradarskih površina za razdoblje 1885–2013. g.

Značajke koje obilježavaju hrvatsko vinogradarstvo i vinarstvo danas:

• prosječna starost vinograda > 25 godina

• usitnjenost površina (85 % vinogradarskih površina manja je od 1 ha)

• brojnost sorata vinove loze (ukupno oko 200 sorata, od toga približno 120 autohtonih). Najzastupljenije sorte vinove loze u Hrvatskoj jesu: graševina, malvazija istarska i plavac mali, koje čine 46 % nasada.

Danas je Republika Hrvatska punopravna članica europske zajednice zemalja pa se slijedom toga sva vina iz Europske unije slobodno prodaju na hrvatskom tržištu, kao i hrvatska vina. Suvremeni hrvatski vinogradari i vinari izloženi su najoštrijoj konkurenciji i stoga moraju ulagati mnogo znanja, truda i umijeća kako bi se mogli nositi s konkurencijom na domaćem i stranom tržištu.

Nositelji prometovanja grožđa i vina u Hrvatskoj su gospodarski subjekti, njih 1525, od čega 17 dioničkih društava, 165 društava s ograničenom odgovornošću, 35 poljoprivrednih zadruga, 115 obrta te 1200 obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava. Glavninu prometa nose veliki gospodarski subjekti (dionička društva), njih 17 s ukupnim udjelom od 54,2 %, što je vidljivo u tablici.

Hrvatski vinogradari i vinari nemaju nijednu snažnu samostalnu udrugu koja bi mogla nastupiti na svjetskom tržištu u njihovo ime. Ozbiljnije okupljanje čini Hrvatska gospodarska komora, koja pomaže u promociji vina vinogradara i vinara na stranim tržištima.

 

Tablica 1. Nositelji prometovanja vina u RH u 2014.

 

 

 

Također, nema velikih serija proizvodnje vina određenog standarda kvalitete koje bi moglo kontinuirano ispunjavati zahtjeve stranog tržišta.

Hrvatska je turistička zemlja koja je svake godine sve poželjnija turistička destinacija. Postojeći hrvatski proizvođači mogu upravo turističkom tržištu ponuditi brojna vina malih serija visoke kakvoće, posebno autohtonih sorata. Na taj način mala proizvodnja i usitnjenost vinograda može postati i komparativna prednost.

Budućnost

Sadašnje stanje vinogradarstva i vinarstva te koraci i mjere koje je potrebno poduzeti dobrim će dijelom odrediti budućnost te hrvatske gospodarske djelatnosti.

Nemoguće je reći točno određeno kako će izgledati naše vinogradarstvo za 50, 100 ili više godina. Na razvoj vinogradarstva i vinarstva u budućnosti sasvim će sigurno utjecati globalne klimatske promjene, ruralni razvoj, pronatalitetna politika, a povijest nas uči da će utjecati i društveni odnosi i agrarne politike u njima (zakon o poljoprivredi, raspolaganje poljoprivrednim zemljištem).

Naša je zadaća da već danas zaustavimo uništavanje naslijeđenoga nam kulturnoga krajobraza. Ovdje svakako pripadaju vinogradi te zaštita i obnova autohtonih kultivara. To je pitanje uređenja ruralnih prostora u kojima treba bivše vinograde obnoviti do samodostatne i isplative proizvodnosti. To je pitanje agrarnih politika, ali ne i političara, nego isključivo struke i osjećaja odgovornosti za budućnost.

Već danas možemo utjecati na zaustavljanje pada vinogradarskih površina katastarskom i zemljopisnom zaštitom postojećih vinograda i potencijalnih vinograda. Isto tako, nužno je za buduće vinograde, sada strogo i beskompromisno, provjeravati kakvoću i zdravstveno stanje sadnoga loznog materijala.

U budućnosti se posebno moramo koristiti komparativnom prednošću Hrvatske kao turističkog odredišta. Bilo bi dobro uvesti barem domoljubnu preporuku, da u svakom turističkom objektu u gastronomskoj ponudi budu obvezatno autohtoni hrvatski proizvodi, među kojima je svakako i vino.

Danas hrvatski vinogradari i vinari ulažu mnogo znanja, truda te proizvode vrlo kvalitetna vina koja su ravnopravna svjetskim vinima u istoj kategoriji. Te su činjenice obećavajuće za budućnost hrvatskog vinogradarstva i vinarstva.n

Benašić, Z. 2007. Kako je vino osvojilo svijet. Tiskara Pauk Cerna i Z. Benašić. Đakovo

Gašparec-Skočić, Lj.; Bolić., J. 2006. Hrvatska vina i vinske ceste. Golden marketing–Tehnička knjiga. Zagreb

Maletić, E.; Karoglan Kontić, J.; Pejić, I. 2008. Vinova loza. Školska knjiga. Zagreb

Milat, V.; Gašparec-Skočić, Lj. i sur. 2009. Vinogradarski vinski atlas. Business Media, Croatia d.o.o. Zagreb

Mirošević, N. i dr. 2009. Atlas hrvatskog vinogradarstva i vinarstva. Golden marketing–Tehnička knjiga. Zagreb

Sokolić, I. i dr. 1976. Zlatna knjiga o vinu. Otokar Keršovani. Rijeka

Zoričić, M. 2009. Kultura vina. Bratovština hrvatskih vinskih vitezova. Zagreb

Herjavec, S. i dr. 2002. Hrvatska vina i vinari. Agmar. Zagreb

Statistički ljetopis RH