Poruke iz povijesti

»Vele gore, veli ljudi,
Rujna lica, rujna vina,
Silni gromi, silni udi,
To je naša domovina!...«
                              (Antun Mihanović, Lijepa naša)

Loza i vino prate čovjeka od postanka do danas, dajući stalni poticaj ljepoti življenja, poticaj životu i radosti, poticaju za poezijom, glazbom, likovnom umjetnošću, običajima i dr. Riječ je o ukupnosti materijalnih i duhovnih vrjednota, o pečatu života. A vino je piće svih naroda i kultura svijeta, bilo je, jest i bit će!

Kako živimo na »ukletom prostoru«, gdje se uvijek ratovalo, ubijalo, palilo i uništavalo, loza i vino ostavljali su i ostavljaju dubok trag na kulturu življenja ljudi na ovim prostorima. Koja različitost između otočanina i Vlaja, između Slavonca i Zagorca, Međimurca i… I zato jesmo posebni i drukčiji i to je naše »bogatstvo i prokletstvo«.

Ovdje su dolazili, živjeli, stapali se i odlazili: Feničani i Tračani 10.000 god. pr. Krista, Iliri 2000 god. pr. Krista, Grci 1000 god. pr. Krista, zatim: Rimljani, Venecija, Turci, Mađari, Francuzi, Habsburgovci, Nijemci i tko još ne (susjedi naši s istoka), svi od Odiseja do naših suvremenika. Svatko je donosio svoje, miješao i ugrađivao u postojeće i pio naše vino, čisto ili bevandu.

U Bibliji, knjizi mudrosti čovječanstva, od Mezopotamije i Egipta, Grčke i Rima, temelju svjetske i europske kulture i civilizacije, vino se spominje čak 235 puta. Stari narodi su jedino za vino od svih pića imali bogove: Egipćani boga Ozirisa, Grci Dioniza, a Rimljani Bakha.

Hrvati dolaze u 6. stoljeću na prostore rimskog Ilirika, gdje su prihvatili kršćanstvo, vjeru, lozu i maslinu te počeli piti vino umjesto medovine. Ne mogu zamisliti to prijateljevanje s Morlacima i mojim otočanima. Borba za prostor je sigurno bila nepoštedna, okrutna i krvava. Osim ljudskih života stradali su naselja, gradovi i polja, pa tako i vinogradi.

Umjetnost u Hrvata duboko je povezana s vinovom lozom i vinom, da spomenem Lumbarajsku psefizmu, viške iskopine, Baščansku ploču, portal katedrale u Trogiru (rad majstora Radovana iz 13. st), kapitel s grožđem u atriju Kneževa dvora u Dubrovniku, itd. Činjenica da je Dubrovačka Republika prva priznala SAD dovoljno i sve govori.

No, Hrvatska pripada vinorodnim zemljama Europe, kao mediteranska i kontinentalna zemlja s brojnim autohtonim sortama i jedinstvenim vrhunskim vinima. Nakon Francuske revolucije i snažne obnove vinogradarstva, dolazi potkraj 19. stoljeća filoksera.To je vrijeme najvećeg egzodusa Hrvata, iseljavanja po cijelom svijetu, najviše u Južnu Ameriku. Iz malog mjesta Blata otišlo je u jednom danu 1924. god. 1500 ljudi, sve što je bilo muško; kakva tragedija!

Spomenimo neke povijesne činjenice: na egipatskim amforama (3000 god. pr. Krista) bili su označeni vlasnici, kvaliteta vina, godina proizvodnje i dr. (današnja zaštita geografskoga podrijetla vina). Grčki kovani novac s Hvara, Visa, Korčule svjedoči isto; grčki pisac Atenej citira Agatarhida s otoka Knida, koji tvrdi: »na otoku Visu u Jadranskom moru proizvodi se vino koje je bolje od svih ostalih vina« ‒ tada je Vis proizvodio 2 milijuna litara vina, više nego danas, imao je 120 brodova za prijevoz vina u amforama. Tu je Lumbardska psefizma, kamena ploča, gdje je zabilježen prioritet korištenja zemlje, najmanje 3000 met. kvadratnih (tri pletera); slijedi osnivanje kolonije Far (385 g pr. Kr.) s označenim hvarskim poljem od 1350 ha, čiji se raspored zemljišta koje su proveli Farani vidi danas iz satelita, zatim grad Polis (Pula) s uvalom Kalavojna (dobro vino), itd. Spomenimo i srednji vijek i zagrebački Gradec, koji 1242. godine dobiva poklon Bele IV. ‒ Zlatnu bulu, a njemu neposredno prethodi grad Korčula, koji je imao svoj statut 1214. g., kao i drugi gradovi, Dubrovnik 1272., Zadar 1305., Split 1312., otoci Brač 1305., Lastovo 1310., itd.

Za vrijeme Marka Aurelija Probusa, rimskoga cara rodom Ilira (232–282), šire se vinogradi kontinentalnom Hrvatskom, također i za vrijeme cara Klaudija: svi su gradovi bili povezani cestama od jedne do druge rimske naseobine, itd. To je vrijeme Siscije (Sisak), Murse (Osijek), Cibale (Vinkovci), Požeške kotline (Vallis aurea), itd.

U 14. i 15. st. vino postaje tražena roba pa feudalci podižu vinograde, uvodi se naturalna renta, kralj Ludovik uvodi porez, devetinu od vina, itd. Nakon Francuske revolucije 1789. godine budi se slobodarski duh ugnjetenih naroda, pa tako i kod nas, svuda se sadi loza, posebno na strmim površinama (Bakar, primoštenske terase, otoci), itd. Godine 1886. Hrvatska ima 68.000 ha vinograda, a 1923. god. 36.850 ha i te su površine tijekom gotovo stotinu godina ostale nepromijenjene. Danas su znatno manje, prepolovljene, kada šume i makija zauzimaju plodne vinogradarske površine.

Vino u umjetnosti

»Hrvatska je zemlja prebogata,
Lozu našu Bogo blagoslovi;
Bistra kaplja vrednija od zlata
Na daleko po svijetu slovi.
Mislim na te slatka domovino,
I na slatko, žarko tvoje vino;
U njem život, u njem ljubav prava,
U njem nebo, u njem pjesma glasna…«

           (A. Šenoa: Kalifornijsko zlato ‒ Hrvatsko vino)

Vinogradi i vino inspirirali su mnoge naše umjetnike, slikare, kipare, pjesnike! Motive berbe grožđa oslikali su mnogi hrvatski slikari, među kojima ističem Meštrovića, Kršinića, Lozicu, Krstulovića, Joba, Parača, Mišu, Hegedušića, Tartagliu, Nobila, itd.

Mnogi naši slikari ovjekovječili su svojim slikama vinograde, berbu grožđa, vino na stolu, u čašama i flašama, da spomenem samo neke: Klement Crnčić (Vinograd), Kamilo Ružička (Berači), Mladen Veža (Torkul), Krsto Hegedušić (Bilo nas je pet v kleti i Okapanje vinograda), Ljubo Babić (Proljetni pejsaž), Ivan Balažević (Ljepota vina), Ivan Generalić (Berba), Pero Petrina (Berba grožđa), Greta Turković (Ampelografski atlas), itd. Značajna su slikarska djela ostavili mnogobrojni naši umjetnici, mnogi još živući, što daje prostor za istraživanje i izučavanje svakog od njih, od nas i za nas.

Vino je opjevano u brojnim narodnim pjesmama, preko vinograda, pjesme o grožđu, kroz zdravice, u spomen-knjige!

Da spomenemo bar neke pjesme udomaćene u narodu:

1.   Savila se bijela loza vinova

2.   Slavonski bećarac

3.   Tri ptičice goru proletjele

4.   Lepo nam je Zagorje

5.   Zeleni trsek

6.   Vse spi samo cvrček cvrči

7.   Vinolozne goričice

8.   Lozica na grobu

9. Berem grožđe i crno i bilo

10. Počelo je teći

11. Alaj fino to baranjsko vino

12. Kad čujem tambure

13. Popijevka o Križevačkim štatutima

14. Dobro vince

15. Haj vince, haj vu me

16. Krapinski vandrček

17. Bog nas poživi

18. Faljen budi Jezuš Kristuš

19. Kume moj

20. Prvo pretakanje

21. Bilo ih je pet pre kleti

22. Pijte me pijte

23. Vino pije Dojčin Petar

Itd., itd.

Slijede kratki zapisi:

Dedeki su naši stari znali puno dobrih stvari,
Njima ni bilo treba leka, klet im bila apoteka!

Ne pij kume vode, po koj žabe hode,
Nego rujna vinca, veselja jedinca...

Pijmo braćo vince, voda naj stoji,
Nek ju pije žaba, koja vu nji spi…

Kume moj dragi, daj se napij, jošće te nebu, daj se ga užij…

Tko će nama zabraniti, da ne smimo vince piti… Niti biskup niti papa…

Još nijedan Zagorec nije prodal vina... Zato braćo pijme ga...

Živio, mnogo ljeta sretan bio, mnogo ljeta živio...

Nejdime dimo, nejdimo dimo do zore, itd.

Zapisi iz spomen-knjiga:

Berba

Polek jedne velke gore...

Nikaj na svetu lepšega ni...

Peharček

Puna srca, pune čaše...

Tradicija i običaji

Naši vinogradari i vinari svoj ciklus proizvodnje određuju prema katoličkom kalendaru i tradicijskim životnim običajima. Danas slavimo brojne svece kao zaštitnike vinograda, vina, podruma i bačvara. Uz te dane povezani su i određeni radovi u vinogradima i podrumima, a koje je naš narod popratio mudrim izrekama, što se prenosi generacijama. Sve to svjedoči o stvaralačkoj i duhovnoj kulturi naših vinogradarskih krajeva. Lumbarajski slikar Stipe Nobilo kaže da mu sve slike nastaju u glavi dok kopa vinograde, stvori se slika, baci motiku i uzme kist i crta!

Evo nekih od značajnijih svetaca:

sv. Vinko, 22. siječnja (Vincekovo), zaštitnik vinogradara

sv. Urban, 25. svibnja, slavi se u Međimurju

sv. Ivan Krstitelj, 24. lipnja, zaštitnik vinogradara i loze

sv. Martin, 11. studenoga (Martinje), krštenje mladog vina

 

 

Sveti Vinko

 

Sveti Urban

 

Sveti Ivan Krstitelj

 

Sveti Martin

 

Postoje rituali oko krštenja mošta, rituali oko druženja s vinom: Križevački statuti, Društvo vinskih doktora od pinte iz 17. stoljeća, kao polazište ovih »štatuta«. Tu su brojne nazdravice, zahvalnice, Koprivničke regule, Varaždinski fureš, Krapinski »vandraček«, Svetojanska lumparija, pobratimstvo, brojni zagorski klubovi i udruge, vinske manifestacije (Vinovita, Vinistra, Sabatina, izložbe regionalne, županijske itd.), vinske ceste, vinske kraljice, itd.

Vino u umjetničkoj poeziji od Marka Marulića do Tina Ujevića

Gotovo cijela Hrvatska bila je prekrivena vinogradima, povjesničari kažu čak i Lika, i nije čudo što je vino ostavilo tako dubok trag na pjesništvo. Pjesnička riječ o vinu svojom ljepotom, raznolikošću i dojmljivošću obogatila je odjeljak hrvatske poezije. Gotovo je stotinu znanih pjesnika (ne računajući suvremeno pjesništvo), među kojima ima i onih koji su uživali u vinu, no i onih koji se ne smatraju poklonicima Bakha. Treba istaknuti da je hrvatski puk znao cijeniti taj dar Božji, plod hrvatske zemlje, te je o njemu kao dijelu svoga života stoljećima nadahnuto zborio.

Krenimo redom:

Marko Marulić (1450–1524), Judita, Suzana, Stumačenje Kata i dr.

Ilija Crijević (1463–1520), Martinje

Mavro Vetranović Čavčić (1482–1576), Lanci alemani, trumbetari i pifari

Petar Hektorović (1487–1572), Ribanje i ribarsko prigovaranje

Petar Zoranić (1508–1572), Planine

Brne Karnarutić (1515–1572), Vazetje Sigeta grada

Sabo Bobaljević Glušac (1529–1585), O slavni naš Bako

Juraj Baraković (1584–1628), Vila Slovinka

Ivan Gundulić (1589–1639), Dubravka

Ivan Bunić Vučić (1592–1658), Počasnica

Petar Zrinski (1621–1671), Adrijanskoga mora sirena

Fran Krsto Frankopan (1643–1671), Napojnice pri stolu

Pavao Ritter Vitezović (1652–1713), Priričnik

Ignjat Đurđević (1675–1737), Pir Rumenke i Miljena

Andrija Kačić Miošić (1704–1760), Pisma od kralja Tješimira, Razgovor ugodni

Matija Petar Katančić (1750–1825), Vinobera u zelenoj dolini

Tito Brezovački (1757–1805), Ka smo se tu zišli

Marko Bruerović (1770–1823), Poslanica prijatelju

Pavao Štoos (1806–1862), Kip domovine vu početku leta 1831.

Ljudevit Gaj (1809–1872), Horvatov sloga i zjedinjenje

Antun Nemčić (1813–1849), Domorodna zdravica

Ivan Mažuranić (1814–1890), Pozdrav Vinodolu

Mirko Bogović (1816–1893), Vinjage

Petar Preradović (1818–1872), Napitnica, Pet čaša

Ante Starčević (1823–1896), Sveslavljanah zlatno doba

Vatroslav Vernak (1824–1863), Oj hrvatske dične goričice

August Šenoa (1838–1881), Hrvatsko vino, Otrov, Zdravica, Slavici, Napitnica budućnosti…

Josip Eugen Tomić (1843–1906), Berba

Franjo Marković (1845–1914), Dom i svijet

Hugo Badalić (1851–1900), Tri čaše, U zdravlje tebi

Josip Kozarac (1858–1906), Posveta

August Harambašić (1861–1911), Tri čaše, Iza smrti

Ante Benešić (1864–1916), Moje pjesme, Pudarina, Zašto pijem, Sve pije

Ante Tresić Pavičić (1867–1949), Jematva

Iso Velikanović (1869–1940), Noem

Đuro Prejac (1870–1936), Vu plavem trnacu

Dragutin Domjanić (1875–1933), Grozje zreli, Loza žuti, V gorice

Vladimir Vidrić (1875–1909), Pompejanska sličica, Bako vodi pjesmu

Vladimir Nazor (1876–1949), Maslina, Medvjed Brundo

Fran Galović (1887–1914), Međaš, Grozdje, Crn-bel, Jesenski veter, Kum Martin, Klet

Zvonko Milković (1888–1978), Pjesma o grožđu, Jesensko kopanje, Dani prije berbe

Vilko Gabarić (1889–1915), Vinograd

Vladimir Čerina (1891–1932), Samoća i vino

Ivo Andrić (1892–1975), Putnička pjesma

Miroslav Krleža (1893–1981), Pan, Vino i karte, Loza

Tin Ujević (1891–1955), Piti znači umirati, Vino s vulkana

Ante Kovač (1897–1977), Slavonija

Mate Balota (1898–1963), Kalavojna

Antun Branko Šimić (1898–1925), Napitnica

Nikola Pavić (1898–1976), V goricah, Međimurska

Gustav Krklec (1899–1978), Vinograd, Čaša, Jesenja smrt

Vjekoslav Majer (1900–1975), Krčme, Misao na drugove

Luka Perković (1900–1948), Naša pjesma

Vlado Vlaisavljević (1900–1943), Iz plešivičkih vinograda

Antun Bonifačić (1901–1986), O biti doma

Dobriša Cesarić (1902–1980), U spomen Sergeju Jesenjinu

Frano Alfirević (1903–1956), Zdravica

Drago Gervais (1904–1957), Boći

Dragutin Tadijanović (1905–1998), Rastanak u jesen, Jesensko pismo, Vino i ja, Gozba

Vladimir Kovačić (1907–1959), Jesen na Varaždin bregu

Šime Vučetić (1909–1987), Pjesma o mastu

Ivo Kozarčanin (1911–1941), Listopad

Ivan Goran Kovačić (1913–1943), Trgatva, Prijatelj smrti, Vino, Dva grozda, Mala trgačica

Momčilo Popadić (1947–1990), Jakša Fiamengo (1946), Enes Kišević( 1947) i drugi.

Boema: Vinko Lozić ili Tin bez vina

Kako je nemoguće završiti sa živućim pjesnicima (jer su živi i traju), pokušat ćemo dati jednu crticu o »novijim« pjesnicima, koji su jednostavno voljeli i pili vino, preko boeme zagrebačke. Naime, oko Tina Ujevića su se okupljali brojni pjesnici, koji su danas gotovo svi mrtvi, posebno oni iz gostionice »Tip-top Blato« u Masarykovoj ulici: Ljubo Wiesner, Frano Alfirević, Vjekoslav Majer, Gustav Krklec, Šime Vučetić, Salih Alić, Berislav Nikpalj, Ružica Orešković, Josip Sever, Josip Palada, Marino Zurl, Momčilo Popadić, Enes Kišević i drugi. A prve korake mladi su pjesnici započinjali gostujući u »Tinovim jutrima – Jutra poezije«, kao gosti, glumci, umjetnici i dr.

 

 

Ivan Meštrović, spomenik Marku Maruliću u Splitu, postavljen 1925.

 

 

 

Kažimir Hraste, spomenik Augustinu Ujeviću u Vrgorcu, postavljen 1991.

 

 

 

Takva se boema pojavila kao plamen, kao krik u kavani, kao glas izgubljene i ugrožene mladosti koja traži nešto drugo, spašavajući se iluzijama uz nacionalne simbole, kontra sluganstvu činovnicima u kancelarijama, birokraciji, protiv lažne »jednakosti i pravednosti«, kao svima drag simbol vina Vinko Lozić i slobode za svoj siromašni potlačeni narod. To je bio put u kavanu, u krčmu, gostionicu, koja je bila utočište za mnoge umjetnike, gdje bi se našli mladi ljudi, studenti, pjesnici, još neotuđeni i živi, još duhati u necarskom duhu. Simbol vina Vinko Lozić opisao je još August Šenoa u svojoj feljtonskoj prozi Vječni Žid, prvoj prozi o pojavi boeme u našoj sredini (što zaslužuje posebnu pozornost). Vinko Lozić bio je zajednička avet i simpatija svih naših boema, sredinom prošloga stoljeća, koji je počeo nestajati pojavom konjaka Trenka, Vlahova »Segestice«, pelinkovca »Talisa«, Amara »Dalmacijavina«, itd. Rakija se pila iz »čokančića«, a cigarete se prodavalo na komade. U Zagrebu su bile brojne gostionice: Vis, Blato, Oklaj, Mimica, Hvarska vinarija, itd. Zagreb je bio radnički grad i pilo se mnogo vina, danas nepojmivo mnogo, dnevno se trošilo u »birtiji« i više od 500 litara vina, gdje je prednjačilo Blato i Mimica u Jurišićevoj. Pojedine gostionice dobivale su imena pjesnika: »K Lojzeku« u Draškovićevoj, »Tin« u »Tip-top Blato« u Gundulićevoj, itd. U Tingl-tanglu u Mesničkoj svake su se nedjelje održavala Jutra poezije, koja su se preselila u Blato, nazvana, kako je već navedeno, »Tinova jutra«. Koliko je samo bilo susreta, čekanja i nadanja, izjalovljenih ali i dočekanih trenutaka u toj maloj ali domaćim dahom mirisnoj prostoriji. Nije riječ samo o ljubavi prema Vinku Loziću i krčmarici Mari, nije riječ samo o ljepoti izgubljenosti i dišperaterstvu, riječ je o sudbini jedne generacije intelektualaca, na čelu koje je bio »kralj boeme«, veliki Tin, »Guliver« boeme, oko koga su se vrtjeli brojni Liliputanci književnosti: tu su ispisana brojna događanja. Boema biva mutna, neorganizirana, ali ugodna, okuplja književnike, slikare, kipare, muzičare, glumce, novinare i druge čudake i biva kaotična masa koja gleda razroko, zaglušuje sebe i nije kadra zakoračiti u ozbiljna rješavanja problema, no ljepota i vjera u dobro boeme kao da trajno sja iznad obzora u oblacima dima kavana i vina po stolovima. Boema je bila iracionalni otpor apsurdu, koja je nestala samljevena u mlinu savršenstva bez duha, bila je spoj mladosti, ludosti, ljepote i vina. Bila je i nestala je, a bez vina je ne bi bilo, ostavivši brojne pjesme o vinu i divne uspomene!

 

 

Obilježavanje godišnjice smrti Tina Ujevića 1975. g. Vjekoslav Majer, Vinko Milat i Gustav Krklec

 

 

 

U Tip-topu su se svake godine održavale godišnjice smrti velikana Tina Ujevića. Tako je, 12. studenog 1975., povodom 20. godišnjice Tinove smrti Arsen Dedić uglazbio i otpjevao za tu priliku šansonu »Odlazak«! ( Zbirka Lelek sebra, 1920).

»Dingač. Tišina, u tamnom kutu plač. Nema više Tina!« (Vladimir Rem, Tin je umro na Martinje 1955).

Tom prigodom recitirali su Tinove stihove: Zlatko Crnković, Špiro Guberina, Semka Sokolović, Ivica Vidović, Joža Sever, Goran Matović i dr. Neponovljivi susreti!

Tin Ujević

Budimo kao mravi u gradnji mravinjaka,
u ponor već se obara svemiru kupola od kristala.
Da nema višeg i nižeg, da nema slaba ni jaka,
no da smo ravnopravni gosti, na piru pod svjetiljkom Ideala! (Riđokosi mesije, III)

Pati bez suze, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Tašte su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san. (Igračka vjetrova)

Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
I moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote. (Noćas se moje čelo žari, Kolajna, XXI)

U slutnji u čežnji daljine, daljine;
U srcu u dahu planine, planine. (Odlazak)

Ove su riječi crne od dubine,
ove su pjesme zrele i bez buke.
– One su, tako, šiknule iz tmine,
i sada streme ko pružene ruke.

Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik
i katkad su mi drage moje rane. (Kolajna, V)

Svakidašnja jadikovka

Kako je teško biti slab,
Kako je teško biti sam
I biti star, a biti mlad!
...

O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.

O Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi i pobjede
i lovora, i darova.

...
Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.

Jer mi je mučno biti slab,
Jer mi je mučno biti sam
(kada bi mogao biti jak,

kada bi mogao biti drag),
no mučno je najmučnije
biti već star, a tako mlad!

Vjekoslav Majer

Snijeg se topi, sve se topi moja draga.
Naša mladost, naša snaga, sve se topi…
Snijeg će proći, sve će proći, moja draga.
Naši dani burne noći, sve će proći… (Snijeg)

Gustav Krklec

Iz mračne krčme dalmatinske zove me svirka puna tuge.
Mornari svoje šutnje duge razbijaju u pjesme vinske.

Harmonika i svijetlo plinsko, prodat ću svijet za njene oči.
Marijo sipaj, Marijo toči, to rujno vino dalmatinsko! (Krčme)

O čašo od mutnog stakla, često su moja usta
Rubove tanke ti takla, srknuh napitka gusta...
Mene će đavoli davno na ognju žarkom žeći
Negdje u crnom paklu, a ti ćeš trajati slavno,
Mutna u svojoj sreći, krhka u svome staklu! (Čaša)

Salih Alić

S pokisle njive pas na oblak laje, zavija;
Katkad na crni mrak reži; vjetar mu dlake po leđima ježi,
A oči ko dvije krijesnice se sjaje…
Tu mu se, nekad, malo pripit javim i podragam ga po dlaci ko druga,
A on za uzvrat ko odani sluga, lizne mi ruku pod zvijezdama jarim;
A zatim oba samci i bez doma, odemo svaki putem svoga sloma… (Pas)

Kuša duša čašu siječanjskoga sunca,
Prosuta na cestu s modrog vrhunca… (Siječanjsko sunce)

Ružica Orešković

Da ste došli, ponudila bi vam zdjelu samoće,
Da ste došli stariji od planine, namjestila bi vam tronožac na čelo stola (Da ste došli)

Enes Kišević

Nikako propasti ne mogu, a padam od davnina
Visina mi podmetne nogu a odupire me dubina.
U čašu sam more zagrabio, svud me prati dobra zemlja mati,
Sve sam sile teže prigrlio, do jutra ću kao snijeg napadati! (Pahulje, pahulje pa hulje)

Šime Vučetić

Razbije te krčma, svađa u krčmi,
I malo pijan bježiš na zrak.
Vrijeđaju te novinske vijesti
I nervozno listaš rubrikam…! (Razbije te krčma, Vrag ti je dug život)

Stjepan Kovačić

Što će biti kad nestane sreće,
I u čaši plemenita vina
Kad nestane ljubavi predrage,
Kom će tada pripasti sudbina. (Što će biti)

Izreke i poslovice o vinu

U vinu je istina! (In vino veritas)
Vinogradarstvo je poezija poljoprivrede, a vino je čar te poezije!
Dan bez vina isto je kao dan bez sunca!
Bolje je mutno vino nego bistra voda!
Gdje je krčmarica lijepa i vino je dobro!
Vino je mnoge čedne žene bacilo na leđa!
Neki piju da zaborave, a onda zaborave da piju!
Neki piju od radosti, neki od tuge, a neki od jutra!
Čovjeka čine mahnitim žene i vino!
Vinograd ne traži molitvu već motiku!
Divojkama je cviće dika, starcu vino misto mlika!
Naše je vino tako dobro da kada ga piješ i vlastitu ženu ljubiš!
Ne sudi vino po boci ni čovjeka po odijelu!
Politika je vinski kvasac, a narod grožđe. Kad vino uspije, svi hvale vinski kvasac, a kada vino ne uspije, ne valja grožđe!
Vino je živo biće, drsko u mladosti, punog sjaja u zrelosti, ali ako se na vrijeme ne potroši, sklono je senilnosti i smrti.
Krist nije pretvorio vino u vodu, već vodu u vino!
Sačuvao te Bog onoga koji jede a ne pije!
Vino pij iz male, a znanje iz velike čaše!
Ako od mog praha naprave vrč, neka i on bude pun vina!
Ujutro je vino olovo, u podne srebro, a navečer zlato!
Voda razbija mostove, a vino glave!
Lijepa žena i vino slatki su otrovi!
Vino je poput seksa, malo će muškaraca priznati da se u to ne razumije!
Dobro vino šteti kesi, a loše želucu!
Pio ne pio, ljubio ne ljubio, vrijeme prolazi!

Itd.

 

I na kraju (za vječnost):

Piti znači umirati, jer je živjeti smrt i znati je smrt!

Smrt i život je piće i znanje je piće i piće je cijelo biće! (Tin)