Tamne rečenice za mračni svijet

Više od trideset godina Drago Štambuk uglavnom živi i djeluje izvan domovinskih okvira. Profesionalno i radno proveo je to vrijeme po svijetu kao liječnik i diplomat, ali je kao pjesnik kontinuirano prisutan u domaćim publikacijama i manifestacijama, obogaćujući hrvatsko pjesništvo iskustvima s raznih strana, povezujući u svojim stihovima individualne i kolektivne odrednice, gradeći svoj izraz sintezom lokalnih, regionalnih, nacionalnih i internacionalnih jezičnih slojeva. U njegovoj poeziji gotovo ravnopravno žive vernakularni sastojci i univerzalni simboli, specifični tehnički termini i bjelosvjetski toponimi, posve privatne asocijacije i motivi šire društvene svijesti. Gipkošću prelijevanja i prožimanja raznorodnih sastojaka, sposobnošću jarkog osvjetljavanja i sjetnoga sjenčanja pobuđenih slika, ritmizacijom najrazličitijih oblikovnih modela i metričkih poticaja, Štambuku je uspjelo od gotovo disparatne građe stvoriti individualno obilježenu cjelinu.

Nakon što se prethodno oglasio zbirkama u kojima se očituju njegove emotivne i intelektualne tekovine s engleskih, egipatskih, indijskih i japanskih prostora, najnovijom knjigom stihova Drago Štambuk sumira i prezentira svoje brazilske doživljaje i spoznaje. Doista, uz europske, afričke, azijske i dalekoistočne putanje, južnoamerička je dionica ponudila i svojevrsno zatvaranje kruga kozmopolitskih motiva, dala vrlo zamjetljivu dionicu razmatranja i pronicanja svjetskih tokova i sudbine čovječanstva. Ne smatramo da je to neka zaključna postaja, ali na temelju nataloženih slojeva zemljopisnih i povijesnih svojstava pohođenih i usvojenih prostora opravdana je autorova stanovita općenitost uvida, mogućnost neke afektivne i intuitivne dijagnoze stanja našega planeta i biljnoga, životinjskog i ljudskog bivanja na njemu. Od samoga zanimljiva naslova nove zbirke zamjetljiva je Štambukova preokupacija globalnom situacijom, upravo zabrinutost i tjeskoba, uz rjeđe, iznimnije prodore ufanja i nadanja.

U jednoj od uvodnih pjesama Štambuk odmah otvara široku zemljopisnu, pa gotovo i kozmičku, perspektivu: »Ogromni prostor ispunjaju male riječi: ljubav, Bog, dobro, da, ne, riječi koje imaju moć djelovanja na daljinu i puteve račvaju višestruko.« Vjerujući u obrnutu proporcionalnost svojevrsnog zakona komunikacije, to jest da mali pojmovi mogu svladati velike razdaljine, da obične riječi mogu svladati goleme motivske sklopove i problemske nakupine, on se odvažuje progovoriti o dubokoj krizi čovječanstva i o upravo dramatičnom, čak već tragičnom iscrpljenju bioloških resursa i etičkih zasada na zemlji. Nimalo slučajno, na ulazu u zbirku stoje dva indikativna motta: »...poput pjevica, osuđenih na smrt« i »Povijest, kakvu poznajemo, zbir je zločinjenja pomućenog čovječanstva«.

Navođenjem iskidanih ulomaka iz raznih pjesama ubrzo ćemo stvoriti kolaž kao prikaz silovitog univerzuma, svijeta vođenog nasiljem i podnošenog trpljenjem: »smrt davljenjem u vodi brza potočića«, »nositelji smo odgovornosti za zločine uništenja«, »životinje iz Noine barke luduju od straha pred pjenastim urušenjem«, »preorana groblja, srž patnje mojega naroda«, »gladomor kmetova i vlastele«, »sve što je živjelo i raslo sada pada i propada«, »otrovana pojilišta«, »(krijesnice) hranom postaju pohlepnim gladnušima, mravima zlim što jedu ih slasno, kidajuć im zatke i pršnjake«, »ne dopusti da te albino zmija i drugi put ugrize, iz iste crne rupe«, »mesarski pištolj rabimo za ostvarivanje najdublje grobne tišine«, »tretiramo glasna bića vrelom vodom, rezanjem udova«, »ritualno koljemo, strojevima režemo repove, uši i kljunove, kastriramo«, »strah ovladava okrutnim poslovima smrti«, »ozljede ljubavi i spora, trzajuća smrt«, »tu su i sićušne ribice koje se uvlače u mokraćni mjehur preko mlaza dok čovjek u rijeku mokri«... Na temelju izloženoga potpuno shvatljivim postaje simptomatični pasus iz jedne od pjesama u prozi, poentiran odgovarajućim pitanjem: »Otvaranje nebesa u vrijeme povodnja najavljuje klimatske promjene koje ukidaju planet i njegovo postojanje. Gdje je mjesto čovjeka u apokaliptičkim vremenima...?«

Negativna, makabrična i morbidna, crna ikonografija – kako vidjesmo – debelo prevladava u najnovijoj Štambukovoj zbirci, pa nije čudno da on replicira »tamnim rečenicama na mračni svijet«. Ali, stoji pisano i da »mudrost dolijeće s mrakom«. Međutim, ne možemo reći da iz mraka izravno ulazimo u svjetlost, da naziremo pukotinu u tunelu beznađa. Pjesniku ne preostaje ino nego ponizno obraćanje Višnjem biću, molitva očajničkog predznaka: »Daj mi ruku nevidljivu, nit zlatnu okolo / pojasa koja čuva od uroka i odrona. / Zavjetuj me pod crnim kišnim oblacima / ususret suši koja ne malakše...« Naime, čovjek je ohološću i drskošću poremetio ravnotežu stvorenoga, iznevjerio svoju ulogu u ekonomiji spasa, pokvario svoj odnos prema počelima i načelima bivanja: »Približava se vrijeme u kojemu Stvoriteljev san više nije svet čovjeku, koji mu se sve više i opasno približava, te bukom velikog trnokopa potkopava Božji san.« U pjesnikovoj teologiji i soteriologiji nadaje se mogućnost nekoga prijelaznog razdoblja, šansa preobrazbe koja nužno dolazi iz onostranih, izvanljudskih protega: »Shvatit će Bog da blagodaran napor Njegov, nezajažljivom čovjeku ne bi dovoljan i da dolazi trenutak velikog obračuna Boga i čovjeka, kada će Svevišnji, eda bi spasio sebe, morati stvoriti posve novi svijet, ali tako da prije odbaci od čovjeka uništeni prvostvoreni svijet.«

U posljednjem odjeljku zbirke, znakovito obilježenom slovom omega, nekoliko je posebnih naznaka o potrebi metamorfoze i obrata, nekoliko izričitih formulacija o privremenosti i uvjetnosti našega ovozemaljskog postojanja, pa i upitnosti samih kozmičkih relacija: »Stalnim mijenjanjem živodajne / supstancije, stvaranje svijeta – / nikada neće biti privedeno kraju« ili: »Prekrajanje svemira, / koincidiranjem / betlehemskih zvijezda«, odnosno: »Nedovršena je čovjekova prilagodba svijetu. Stranost stoluje u srcu zemlje; nikada se nećemo na nju priviknut moći.« Fatalna je završna klauzula: »Bolest lebdi nad klimatskim mijenama: dijagnostički tremens.«

Otišli smo predaleko pokušavajući odgonetnuti smisao naslova zbirke Nedovršeno stvaranje svijeta, te – pomalo i nehotice – upali u dominantne idejne sfere, pa čak i u autorovu medicinsku formaciju. Vraćajući se literarnoj razini, poetskom, lirskom meritumu Štambukova izraza, upozorit ćemo na njegovu sposobnost elastičnog prelaska iz apstraktnog misaonog toka u konkretnu slikovitost, na njegovo istančano povezivanje krajnosti, na njegovo aktiviranje slojevitosti leksika i simbola, na njegovo ritualno zazivanje ili čak nježno tepanje traženom sugovorniku, pa bio on biće ili stvar.

Cijelo malo poglavlje smjeli bismo, stoga, posvetiti Štambukovim lunarnim nadahnućima. Započnimo pjesmom »Lua chea« (što na portugalskom znači: puni mjesec). Počinje gotovo faktografskom tvrdnjom, nešto poput dnevničkog zapisa na licu mjesta: »Luna putuje tamnim staklom nebodera / na Avenida Faria Lima, naginje nad Museu / de Casa Brasiliera...« Ali u nastavku pjesma obuhvaća nedohvatne prostore i vremena: »Mjesec je svijetla rupa na nebu. Njome putuju / duše ratnika i pisara egipatskih, a ponekad i ribara / s Brača, prenijetih dovde preko oceana, kada im / propadne ribolov.« Dva nepravilna (ne stoga i lirski nevjerna) haikua hvataju mjesec u svoj uski okvir, dajući mu, za kompenzaciju, maksimalnu prostranost odjeka/odraza i neprijepornu autentičnost, samosvojnost unatoč prividnoj nepotpunosti. Prvi glasi: »Kroz oteščalo granje drvoreda, / mjesečeva svijetla kriška – / sipi i sabire svoj nektarni san.« A drugi teče: »I s kriškom naopakom, / na nebu južnom, / mjesec je mjesec je mjesec.« Motiv mjeseca nudi i izazov zacjeljivanja. Pjesma »Sinal de vida« empatijski kreće: »Potpri smanjujući mjesec, / nadopuni žudnjom / ga ljudskom – / za cijelošću i biti; / nek sve što se trusi / opada i smanjuje nadomjeste...«, da bi ista ta pjesma završila: »Jedino s čime ću prići malakšućoj luni, / na rubenini bijeloj golemoga neba, / nježnosti je vjedro, sa nježnošću plavom punim: / gentileza gera gentileza.« Poticajni paralelizam, simetrija nedodirljivih razina ostvaruje se i u pjesmi »Blažena nepismenost«. Prisno zazivanje: »Moj mjeseče, / dal’ draga te gleda, dok boriš se / s krpama oblaka...« naći će odaziv u egzistencijalno utemeljenoj prigodi: »A glédi naši u istom/se trenu spojiše, strujni ubod srce / srčano, poput ostruge konja potjera.«

Ali ljubav za kontraste vodi nas izravno pjesmi zvanoj »Sunačce«, premda nije riječ o Mjesečevu nebeskom parnjaku, nego o običnom, mesinganom novčiću od 10 centavosa. Pjesniku Štambuku padaju na pamet eruditske (i utoliko palimpsestne) asocijacije na pjesničke sudrugove, nalazeći u zaključku gotovo moguću sintezu dolične stratifikacije skromne ljepote, potisnute sugestivnosti, nutarnjega sjaja: »I prsten je Tadijin, / kamen Andradeov, / novčić Borgesov, // Spašeni cent iz 2008.« Ali valjda važnije od kulturne poente paradoksalno je objašnjenje iz sredine teksta: »Običan, ispregažen / nesigurni novčić; / djeluje zlatno, malo sunce. // Najsjajnije je tamo / gdje – najistučenije, / sitniš od 10 centavosa.« Eto, u prožimanju makrokozmosa i mikrokozmosa, u još jednom dodiru maloga i velikoga, u pronicanju otajnih veza između banalne i grube sadašnjosti te blistave i plemenite izvanvremenitosti vidimo koordinate i korelative Štambukova pjesničkog nastojanja, manifestiranoga i u najnovijoj mu zbirci.