Svjetska baština, strah od slike i »sudar civilizacija«

Bliski istok već je godinama u vrtlogu rata i nasilja, a kaos koji je zavladao posljednjih se mjeseci, u obliku desetina i stotina tisuća izbjeglica, prelio i u Europu. Rat u Iraku prije desetak godina, tzv. Arapsko proljeće prije nekoliko godina te, gotovo istodobno, rat u Siriji, iznova postavljaju pitanje granica među narodima i vjerama koje su bile uspostavljene još nakon završetka Prvoga svjetskog rata. U trenutku kada se milijuni ljudi iseljavaju iz područja zahvaćenih ratnim sukobima čini se gotovo nemoralno govoriti o uništavanju arheoloških lokaliteta. Ipak, sudbina spomenika na tome području, u svjetlu nedavnih rušenja hramova u Palmiri, nameće brojna pitanja: od poštivanja međunarodnih konvencija, poglavito one o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine iz 1972. godine, ili kvalifikacije ratnoga zločina, sve do civilizacijskih pitanja odnosa prema spomeničkoj baštini kao materijalnom tragu i simbolu identiteta.

Palmira u Siriji; ostatci antičkoga grada, upisanog na listu Svjetske baštine, prije nedavnih rušenja

Ugrožena svjetska baština

Konvencija o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine iz 1972. godine nesumnjivo je jedan od najvećih doprinosa Organizacije Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu (UNESCO) suvremenom društvu. Najvidljiviji među UNESCO-ovim programima, o njegovoj popularnosti svjedoči rastuća prisutnost Svjetske baštine u cijelome svijetu. To se, dakako, odražava i na uvijek novim i sve brojnijim prijedlozima država članica (192) za upis na Listu svjetske baštine, pa je tako prošle godine (2014) dosegnut i premašen broj od tisuću upisanih lokaliteta. Hrvatska je u programu prisutna sa sedam lokaliteta, od kojih su tri upisana na Listu još za vrijeme Jugoslavije (Dioklecijanova palača u Splitu, Plitvička jezera, Stari grad Dubrovnik), daljnja tri 90-ih godina prošloga stoljeća (Eufrazijeva bazilika i ranokršćanski kompleks u Poreču, renesansna katedrala sv. Jakova u Šibeniku te povijesno središte Trogira), a posljednji 2008. godine (Starogradsko polje na Hvaru kao jedinstveni primjer grčke kolonizacije na Mediteranu). U protekloj su godini na Listu upisani i prvi lokaliteti u arapskome svijetu, pa se može učiniti da je ideja zaštite najvrednijih spomenika i prirodnih fenomena, rođena u krilu zapadne civilizacije i u prošlosti prisutna poglavito u Europi, uzela maha posvuda u svijetu. Takvom napretku univerzalne vjere u ulogu baštine možemo se, dakako, samo radovati i u tome vidjeti važan korak prema uspostavljanju univerzalnih humanističkih vrijednosti na globalnoj razini.

Palmira: zagrobni portreti iz 3. stoljeća pokazuju utjecaj helenističko-rimske umjetnosti, ali i bogatstvo lokalnih patricija, o čemu svjedoče raskošna odjeća i nakit ženske figure

Ali, ima razloga za zabrinutost, jer se istodobno povećava i broj lokaliteta na popisu Ugrožene svjetske baštine, na kojoj se svojedobno, zbog rata u Hrvatskoj, našao i Dubrovnik (1992–1997). Od protekle se godine na tom popisu nalazi svih šest lokaliteta Svjetske baštine na području Sirije. Oni obuhvaćaju ostatke drevnih gradova i spomenike u Alepu, Damasku i Palmiri, ranokršćanska i islamska svetišta, utvrde iz razdoblja kalifata i križarskih ratova. Ti su lokaliteti reprezentativan izlog izvanredno bogate prošlosti, u kojoj se Alep i Damask natječu za titulu najstarijega kontinuirano nastanjenoga grada u povijesti. Inače, čitavo je područje Sirije, između Mediteranskoga mora i Eufrata, posuto mnogobrojnim spomenicima, od onih nastalih u ozračju drevne mezopotamske civilizacije, helenističkih kraljevstava i Rimskoga, odnosno, Bizantskoga Carstva, do onih iz vremena nakon arapskih osvajanja (7. stoljeće). Gotovo svi su nadohvat ratnih operacija i gotovo svi su već pretrpjeli ozbiljne štete i razaranja. Pucalo se po Krak des chevaliers, moćnoj križarskoj utvrdi čije zidine i danas služe kao sklonište, slično kuli Minčeti, gdje su se Dubrovčani sklanjali za uzbuna tijekom Domovinskoga rata. Pucalo se po velikom ranokršćanskom svetištu i mjestu hodočašća u Kalat Semanu, podignutome u 5. stoljeću uokolo stupa na kojem je pustinjak Simeon Stilit proveo tridesetak godina života. Sudbina spomenika u Alepu je potpuna nepoznanica, ali taj je grad jedno od ključnih strateških mjesta kojim nastoje ovladati sve strane u sukobu i već je nekoliko godina ratna zona. Od svih je sirijskih lokaliteta, međutim, u javnosti u proteklim mjesecima najviše spominjan drevni grad Palmira. Tu su uništavanja ne samo planski provedena nego su i (ciljano) dokumentirana snimkom, kao da su rušitelji – pripadnici tzv. Islamske države (ISIL) – poželjeli svima objaviti da novi svijet koji zagovaraju može nastati samo potpunim uništenjem staroga.

Palmira: baština kao identitet

Palmira je drevni grad koji se razvio u antičko doba, na raskrižju karavanskih putova koji su od Mediterana vodili preko Perzije do Indije i dalje na Daleki istok, sve do Kine. Ovdje je završavao jedan krak tzv. Puta svile, možda naj­unosnije trgovine u Starome svijetu. Od helenističkoga grada, Palmira je u doba Rimskoga Carstva izrasla u bogato središte i u 3. stoljeću započela voditi samostalnu politiku, postupno se namećući kao važan posrednik između Rima i Sasanidskoga (Perzijskoga) Carstva, sve dok car Aurelijan (270–275) nije odlučio stati na kraj njezinim ambicijama. Njegov životopisac u Carskoj povijesti kaže da je zarobljenu palmirsku kraljicu Zenobiju u trijumfu proveo kroz Rim, vezanu zlatnim lancima. Bila je to kultura u kojoj su se miješale zasade helenizma sa sirijskim i mezopotamskim tradicijama, kozmopolitska sredina obilježena sinkretističkim religijskim kultovima, snažnom prisutnošću židovske zajednice, ali i jakim centrima mladoga kršćanstva. Nameće se pitanje je li Palmira odabrana kao žrtva ciljanog rušenja upravo zbog takve prošlosti ili su razlozi puno prizemniji, kao što je dalo naslutiti ubojstvo 82-godišnjega sirijskoga arheologa koji je podnio mučeničku smrt u nastojanju da zaštiti arheološko blago iz lokalnog muzeja. Pljačka kao motiv je, uostalom, posvjedočena i drugdje na ratom zahvaćenim područjima; znamo, naime, da su uništene umjetnine u muzeju u Ninivi bili gipsani odljevi, dok su originali pošteđeni i prodani na crnome tržištu, jednom od najprofitabilnijih u suvremenom svijetu.

Palmira: rušenje maloga hrama sirijskoga božanstva Baalshamina i uništavanje figuralnih ukrasa na jednom od hramova

Snimke rušilačkog pira brzo su se proširile internetom, budući da se pripadnici ISIL-a sustavno koriste suvremenim medijima kako bi postigli globalnu vidljivost. Posvuda u svijetu mediji su sve češće žrtve psihologije provokacije, pa u tome svjetlu treba promatrati i rušenje hramova u Palmiri ili razbijanje kipova u muzeju u Ninivi. Perverznim kolopletom, ta je psihologija zloupotrijebljena da bi se privukla pozornost svjetske javnosti i istodobno pokazao prijezir ne samo prema stvarnim neprijateljima nego i prema njihovoj prošlosti. Ideolozi tzv. Islamske države time su jasno stavili do znanja da u njihovoj viziji društva nema mjesta za hramove sirijskih bogova, kojima su se klanjali drevni Palmirani; prvo je dignut u zrak lijepi mali hram Baalshamina, a potom i monumentalna kolonada visokih, vitkih stupova koji su nekoć činili trijem velikoga hrama posvećenog Baalu, najznačajnijemu sirijskome božanstvu.

Svojim postupcima rušitelji su pred nas iznova postavili pitanje brige prema naslijeđu, u konačnici i razloga postojanja Konvencije o zaštiti svjetske kulturne baštine. Naravno, u današnjem svijetu simbol Svjetske baštine znači popularni brand, marketinški iskoristiv, ponajviše u turizmu. Možemo govoriti i o određenom pomodarstvu, koje ide ruku pod ruku s rastućom sviješću o potrebi čuvanja, ili o fenomenu »kraja povijesti«, pri čemu naš čarobni štapić sve što dotakne pretvara u okamenjeni izložak u muzeju prošlosti. Ipak, naša se briga prema naslijeđu u konačnici ipak ne može objasniti drugačije nego željom i potrebom da posjedujemo određeni identitet – od osobnoga do skupnoga. Zato su pojedini spomenici zadobili značenja koja nadilaze njihovu materijalnost: konjanički kip bana Jelačića poznatiji je po tome što je političkom voljom maknut sa središnjega zagrebačkoga trga nego po svojoj umjetničkoj vrijednosti; Kip slobode vjerojatno ne bi postao simbol američke demokracije da nije bio prvi prizor koji su emigranti iz Europe, nakon duge plovidbe Atlantikom, vidjeli na ulasku u New York. Sasvim svjež primjer monumentalnog spomenika Aleksandru Makedonskom u Skoplju (neimenovanog, ali prepoznatljivog), predstavlja pokušaj (zakašnjelog) pribavljanja identiteta; protestno pismo u kojem nekoliko stotina američkih sveučilišnih profesora poziva predsjednika Obamu da osudi makedonsko posezanje za grčkim herojem upotpunjava tu neobičnu epizodu, jednako kao i grčki bojkot filma o Aleksandru (redatelj Oliver Stone), u kojem je on prikazan kao latentni homoseksualac. Još je znakovitiji primjer spomenika orijentalnom kung-fu majstoru (Bruce Lee) u Mostaru; čak ni namjerno apsurdan odabir sadržaja za javnu skulpturu nije je uspio spasiti od brzog uništenja.

Zašto je baš arheološka baština Palmire morala doživjeti sustavno uništavanje? Naposljetku, time nije postignut nikakav strateški cilj. U suvremenom ratovanju ruševine hramova sasvim sigurno ne znače neosvojiva uporišta, kako je nekoć razmišljala mletačka uprava kada je dala raznijeti velike kamene blokove s amfiteatra u Saloni da se u njemu ne bi utaborili Osmanlije. Osim medijske provokacije, dakle, rušenje spomenika možemo pokušati objasniti jedino fenomenom identiteta; brisanjem jednoga, stvara se prostor nastanku drugoga, kao što se to već pokušalo bezbroj puta u povijesti. Ali, kakav to identitet žele i zagovaraju oni koji sebe smatraju jedinim istinskim muslimanima kada demonstrativno ruše drevne hramove, dok istodobno prihvaćaju sve tehnološke stečevine suvremenoga svijeta, američke, njemačke, japanske ili kineske proizvodnje?! Odgovor dijelom leži u činjenici da pripadnici ISIL-a dolaze izvan Sirije, mnogi iz Europe, gdje su rođeni i odrasli, da bi u jednom trenutku odbacili svoj (novi) dom radi vizije utopijskoga svijeta koji može podsjetiti na milenarističke pokrete u Europi na pragu tisućite godine. Takvi pojedinci, koji demonstrativno odbacuju društvo u kojem su odrasli, bez stvarnih korijena u tradicionalnoj kulturi iz koje su potekli, metastaziraju u vatrene ikonoklaste, čija se vizija svijeta svodi isključivo na izvornu religijsku Objavu. U toj viziji ima mjesta samo za Božju riječ, ali, zanimljivo, ne i za Njegovu sliku. Zabrana svete slike povlači za sobom, dakako, specifičan odnos prema figuralnoj umjetnosti i likovnosti općenito. Zato ISIL daje kovati svoj novac na kojem, kako ističu propagandni spotovi na internetu, nema živih simbola, odnosno nema prikaza ljudi ni životinja.

Strah od slike

Ikonoklazam je plod zabrana koje se opetovano javljaju u knjigama Staroga zavjeta. »Ne pravite uza me kumira od srebra niti sebi pravite kumira od zlata«, kaže Jahve u Knjizi izlaska (Izl. 20,23), ili: »Ako mi budeš gradio kameni žrtvenik, nemoj ga graditi od klesanog kamena« (Izl. 20,25) i tome slično. Kumiri su prikazi bogova u drvetu, kamenu, bronci, zlatu, kojima se klanjaju svi drugi narodi i prinose im krvave žrtve; to su idoli o kojima govore Crkveni oci, kada napadaju pogane i njihove običaje ili se pravdaju pred rimskim vlastima zašto ne žele prinositi žrtvu pred carskim kipovima. Arapska kultura je naslijedila zazor od slike, premda Kuran – za razliku od Biblije – ne sadrži zapravo doslovnu zabranu prikaza Božjega lika, kao da mu je strana i sama pomisao da bi Alah mogao biti dostupan u bilo kakvoj materijalnoj formi. Ikonografija i bogatstvo kršćanske umjetnosti pokazuju da je kršćanstvo postupno odustalo od starozavjetnih zabrana i prilagodilo se ostavštini helenističko-rimske civilizacije, koristeći sliku kako bi poučilo ili vjernicima olakšalo komunikaciju s onostranim, u čiju objektivnost nije sumnjalo; naposljetku, Kristova ljudskost morala je, prije ili poslije, dovesti do pojave Njegova lika u slici, prikaza rođenja, muke i smrti. Židovska je zajednica povremeno također znala potpasti pod zarazni utjecaj slike, o čemu svjedoči izniman ciklus oslika iz 3. stoljeća u sinagogi u gradu Dura Europosu, također na području Sirije. Međutim, u arapskoj kulturi koja sustavno izbjegava prikaz Alaha u najboljem slučaju možemo govoriti o »ikonografiji metafore« (Alain Besançon); tako je svjetiljka u niskom reljefu u mirhabu (niša u džamiji što označava smjer Meke) metafora za ideju o Bogu: »Alah je izvor svjetlosti nebesa i Zemlje. Primjer svjetlosti Njegove je udubina u zidu u kojoj je svjetiljka...« (Kuran, Sura 24, ajet 35).

Zazor od slike ugrađen je u religijsko tkivo islama, ali nije svojstven samo njemu. Vidjeli smo da je prisutan i u judaizmu; epizoda sa zlatnim teletom, nakon koje je Mojsije dao pobiti tri tisuće »krivovjernih« Izraelaca, pokazuje da je iskušenje bilo veliko. Naposljetku, čak i drevne svetinje mogle su pasti žrtvom neprijateljstva prema simulaciji živih oblika u djelima ljudskih ruku: judejski kralj Ezekija dao je srušiti »zmiju od mjedi, koju bijaše načinio Mojsije«, jer su joj Izraelci do tada prinosili žrtve (Kraljevi II, 18,4). Kršćanima je dugo trebalo da prihvate sliku i u tom su procesu tradicionalne tipove antičke umjetnosti (pastir, filozof, vladar) preobratili u prikaze Krista. Kipovi su, međutim, ostali problem, sve dok nije iznađena spasonosna formula koju zagovara kršćanski pjesnik Prudencije. On potkraj 4. stoljeća poziva svoje suvremenike da u kipovima ne gledaju utjelovljenje poganskih božanstava, nego umjetnička djela; u tom je trenutku Afrodita Knidska prestala biti božica i postala Praksitel.

Crkva od tada u pravilu brani sliku, koja ne smije ići protiv vjere, ali u svemu ostalome ostavlja umjetniku na volju, ne namećući mu »teološki uteg«. Na to nas podsjeća natpis koji je u prvoj polovici 12. stoljeća opat Suger dao urezati na ulaz u kraljevsku baziliku u Saint-Denisu kod Pariza: »(Prolazniče) ne divi se zlatu i srebru, nego vještini ljudskih ruku«. Uskoro će na pročeljima katedrale u Chartresu znatiželjni promatrači moći nabrojiti do deset tisuća skulptura (ali, što je to u usporedbi s tisuću i pol kipova koji su se u antici pripisivali samo Lizipovoj ruci!). Ipak, to što je slika postala nezaobilazna u kršćanskoj civilizaciji ne znači da je fenomen ikonoklazma nestao. U Bizantu 8. i 9. stoljeća carevi su naređivali uništavanje svetih slika jer su nadirućim arapskim vojskama htjeli suprotstaviti religiju koja će biti jednako čista od idolopoklonstva kao i islam. U pokretu reformacije u Europi 16. stoljeća jedan od glavnih zadataka bio je očistiti crkve od brojnih slika i kipova, za što se posebno zauzimao Kalvin. U Engleskoj su u vrijeme kraljice Elizabete uništavane oltarne slike, svijećnjaci, relikvijari i svi drugi predmeti koji »prikazuju lažne svece, čuda, idole i druga praznovjerja, tako da ne ostane tragova od njih na zidovima i na prozorima«, kako kaže jedan dekret iz 1559. godine. Nasuprot tomu, protureformacija je poklanjala veliku pozornost upravo likovnom dekoru, koji je kod sudionika liturgijskoga slavlja trebao pobuditi snažan vjerski zanos, odakle i bogati ukras baroknih crkava. Koncil u Tridentu 1562. tako nalaže da u »crkvama trebaju biti slike Krista, Marije i svetaca i to ne zato što bi u njima bilo nešto ‘božansko’, nego zato što častiti njih znači častiti onoga koga slika prikazuje«.

Sukob civilizacija?

Od tri velike monoteističke religije na području Mediterana i Bliskoga istoka samo je kršćanstvo, dakle, razvilo religijsku umjetnost i to ne bez žučnih, katkad krvavih epizoda protivljenja takvoj praksi. No, slika je na taj način opstala, a tradicija helenističko-rimske civilizacije postala je dijelom zapadnoga svijeta, podloga za eksploziju novih medija u 19. i 20. stoljeću, od fotografije do televizije, filma i interneta. Novi mediji postali su sastavni dio suvremenog društva, na koje imaju sve veći utjecaj i koje sve više sami pokušavaju oblikovati. Ipak, iza naoko univerzalne i sveprisutne tehnologije, koja nudi privid »globalnog sela«, i dalje su prisutne iste one razlike koje su stoljećima odvajale zapadni od istočnoga svijeta, kršćansku od islamske civilizacije. Na to nas je podsjetila afera s karikaturama u Danskoj, potom i u Francuskoj. U programu Festivala svjetskoga kazališta u Zagrebu 2013. godine našao se dokumentarni film poznatoga kazališnog redatelja Thomasa Ostermeiera koji prikazuje njegov rad na predstavi Hamleta u jednom od palestinskih izbjegličkih logora u Jordanu. Politička pozadina filma, vezana za slučaj ubojstva ravnatelja Kazališta slobode, u filmu je u prvom planu, ali ono što je na mene ostavilo najveći dojam jesu lica palestinskih glumaca, snimljena izbliza, koji nastoje shvatiti smisao Shakespeareova djela. Gledajući njihove začuđene poglede, postaje nam jasno da slavna, krajnje jednostavna replika »Biti ili ne biti« govori puno prosječno obrazovanom Europljaninu, ali ne mora značiti baš ništa pripadnicima drugih kultura.

Nicolas Poussin, Zlatno tele. Dok je Mojsije na brdu Sinaj primao Božje zapovijedi, Aron načini Izraelcima lik zlatnog teleta kako bi mu se klanjali. Starozavjetna epizoda najpoznatija je ilustracija stalno prisutnog straha od slike, idola i idolopoklonstva u monoteističkim religijama.

Islamska tradicija, toliko bogata na drugim područjima, nije stvorila, koliko mi je poznato, ništa slično kazalištu. Dio palestinskih glumaca koji su sudjelovali u projektu Hamlet odustao je prije premijere, možda zbog pritiska okoline, a možda i zbog osjećaja krivnje da rade nešto protivno vlastitoj tradiciji. I kazalište, naime, često dijeli sudbinu slike, koja mu pomaže da na sceni stvori iluziju stvarnosti ili da nas jednostavno očara. Strah od slike možda je i glavni motiv romana Zovem se Crvena, turskoga nobelovca Orhana Pamuka, na što nas podsjeća jedan od likova: »Ljudi poput nas, koji žive s knjigama i noću sanjaju stranice, na ovome svijetu neprestano strahuju od nečega. Mi se, povrh toga, bavimo nečim još manje dopuštenim, još opasnijim: u muslimanskome gradu bavimo se iluminacijom. Kao što je to bilo i kod Musavvir Šejh Muhameda Isfahanskog, u duši svakog iluminatora postoji snažan poriv da osjeća krivnju i kajanje, da optužuje samog sebe prije nego što to učine svi ostali, da zažali zbog onoga što je učinio i da i pred Allahom i pred ljudima traži oprost. Svoje knjige priređujemo u tajnosti, poput prijestupnika, i mnogo puta kao da tražimo pomilovanje. Jako dobro znam kako unaprijed saginjemo glavu pred napadima hodža, propovjednika, kadija i šejhova koji nas optužuju da smo nevjernici i kako taj stalni osjećaj krivnje i ubija, ali i potiče iluminatorovu maštu«.

Svojedobno su mnogobrojni europski intelektualci kritizirali Samuela Huntingtona i njegovu teoriju »sukoba civilizacija« (vidi Europski glasnik, br. 3 iz 1998), ali sudar se u međuvremenu dogodio, podjele su se produbile. Koliko god se trudili, nismo uspjeli zatvoriti pukotinu koju su nanovo otvorili neoprezni političari, ali koja je nastala na podlozi dugo prisutnih civilizacijskih razlika. Jedna od tih je odnos prema slici. Stalni sumnja i strah, koji more Pamukova iluminatora, mogu nam pomoći da shvatimo povrijeđenost i bijes koji su među muslimanima izazvale karikature Alaha u europskim novinama. Ali, dokle god bude onih koji smatraju da je opravdano zbog toga rezati glave i dizati u zrak spomenike, pukotina među dvama svjetovima nastavit će rasti. U konačnici, svi ćemo se morati odreći naših identiteta – osobnih i kolektivnih – i postat ćemo anonimni sudionici u manihejskoj podjeli na »dobre« i »zle«, kao u kakvom apokaliptičnom znanstvenofantastičnom filmu.n