Svadba u Kani Galilejskoj

Obljetnice su simbolični povodi za obnavljanje sjećanja i upisivanje događaja u pamćenje. Mogu biti velike i male, kolektivne i osobne, tužne i radosne, godišnje i ciklične, tzv. okrugle, obično s brojem pet i jednom ili više nula na kraju. Takva je velika, osobna, radosna, okrugla obljetnica zlatni pir – pedeseta obljetnica braka. Upravo takvu obljetnicu obilježujemo Benjamin i ja ove godine. Kada sam u proljeće 2015. dobila mejl fra Milana Lončara iz Posušja s pozivom na hodočašće u Svetu Zemlju, podrobno razrađenim programom pohoda svetim mjestima, izletom u pustinju i uputama što ponijeti, kako se obući i ponašati, kako se cjenkati pri kupnji suvenira i zaštititi od džepara, odluku nije bilo teško donijeti: veliku osobnu obljetnicu obilježit ćemo hodočašćem u Svetu Zemlju s obnovom bračnih obećanja u Crkvi Svadbe u Kani Galilejskoj.

Hodočasnici iz BiH i Hrvatske na ulici u Nazaretu u­oči posjeta Bazilici Navještenja. Snimi­o Ferdo Širić

Poletjeli smo iz Zagreba 13. listopada 2015. zrakoplovom izraelske kompanije Sundor u 18,15 i sletjeli po rasporedu u 21,30 u zračnu luku Ben Gurion u Tel Avivu. Dočekuje nas vlasnica turističke agencije koja nas vodi kroz Svetu Zemlju Berta Belson. Fra Milan je predstavlja kao dugogodišnju znanicu i uspješnu poduzetnicu. Upoznao ju je u svome züriškome razdoblju prije dvadesetak godina kao turističku voditeljicu, a kada je mlada žena osnovala vlastitu agenciju, vodi svoje hodočasnike uvijek u njezinu aranžmanu. Gospođa nas toplo pozdravlja i želi nam ugodan i nadahnut boravak na svetim mjestima. Ispričava se što će nas prvi dan voditi ona, jer naš vodič, njezin učenik Srđan Ratković Fuchs, upravo dovršava vođenje prethodne grupe. Ističe da je Srđan bolji vodič od nje te da je svaki učitelj, pa i ona kao njegova učiteljica, najsretniji kada učenik nadmaši svoje učitelje. Dolazimo do našega autobusa koji će nas voziti Svetom Zemljom. Gospođa Belson predstavlja nam našega vozača, mladoga naočitog Palestinca Amira, i savjetuje da za jedan dolar kod njega kupujemo hladne bočice mineralne vode. To je cijena kao i u trgovini, a ovdje nam je pri ruci, nalazi se u malom crnom hladnjaku uz ulaz u autobus. Treba samo ostaviti jedan dolar u košaricu kod vjetrobranskoga stakla i posegnuti rukom u hladnjak. Tako će i Amir nešto zaraditi, a mi nećemo biti žedni. U ovim pustinjskim krajevima preporučuje se piti dvije litre vode dnevno. Krećemo prema prvomu odredištu na kojem ćemo biti tri dana, mjestu Isusova djetinjstva i mladosti, Nazaretu. U Nazaret smo stigli tek oko ponoći, pa dok smo večerali i raspakirali se, ostalo je malo vremena za spavanje.

Naručujemo kolektivno buđenje u 6,30, ali nam to ne smeta da cijeli dan radosno i sabrano hodamo, vozimo se, slušamo, gledamo, fotografiramo, pijemo mineralne vode iz Amirova hladnjaka. Prije silaska na doručak gledam kroz prozor i vidim Nazaret omotan maglom, a malo zatim obasjan suncem. To je niz bijelih betonskih i kamenih kuća naslaganih jedne iznad drugih s crnim rupama prozora. Nazaret je brdovit kao Šibenik i bijel kao Posušje. Ne znam zašto prozori na arapskim kućama djeluju kao crne rupe, ali to je vizualni dojam koji pruža pogled iz daljine na arapska naselja. Nazaret je danas grad naseljen Arapima s izraelskim državljanstvom. Za razliku od pojasa Gaze, Zapadne obale i istočnoga Jeruzalema, u kojima za vrijeme našega putovanja traju nemiri, Nazaret je miran grad. Arapi na izraelskim područjima plaćaju porez, ali nisu vojni obveznici kako ne bi morali sudjelovati u sukobima protiv svojih sunarodnjaka.

Pred Bazilikom Navještenja u Nazaretu. Snimi­o Ferdo Širić

Uspinjemo se do Bazilike Navještenja na vrhu nazaretskoga brda. Crkva je izgrađena na mjestu Marijine kuće. Po jednoj tradiciji tu se dogodilo navještenje Isusova začeća. Po drugoj tradiciji navještenje se dogodilo kod izvora u podnožju brda, gdje se i danas kod oltara pravoslavne Crkve Bogojavljenja nalazi živi izvor iz Isusova doba. Po toj tradiciji anđeo je Mariji navijestio začeće kod izvora, a kako se ona uplašila i nije mu odgovorila, ponovio je to još jednom u njezinoj kući na vrhu brda. Preklapanje tradicija ne remeti osnovni dojam da je putovanje Svetom Zemljom susret s »Petim evanđeljem«. Nema nijednoga putopisa, vodiča ili izvješća iz Svete Zemlje koji ne citira tu glasovitu Renanovu izreku. Citatnost i popularnost te izreke nije slučajna. »Peto evanđelje« su krajolici i građevine koji se spominju u evanđeljima i tako pružaju materijalne dokaze biblijskim tekstovima. U crkvi se susrećemo s kršćanskom arhitekturom u Svetoj Zemlji koja će nam se otkrivati tijekom cijeloga putovanja. To je arhitektura rušenja i građenja na istome mjestu: ne jedno do drugoga, nego jedno preko drugoga ili iznad drugoga. To su najčešće troslojne arhitektonske strukture: prvi, najstariji sloj čini ranokršćanska arhitektura između 4. i 6. stoljeća, srednji sloj ostatci bazilika iz križarskoga razdoblja između 12. i 14. stoljeća, a gornji sloj nove crkve nastale u kasnijim razdobljima, od 18. do 20. stoljeća. Tako je i ovdje. Susrećemo zidove bizantske bazilike iz 5. stoljeća, ostatke križarskoga zida te franjevačke crkve iz 18. stoljeća. Današnja veličanstvena crkva sagrađena je 1955. Sv. misu od Blagovijesti slavimo od 9 do 9,50. U tijeku našega putovanja fra Milan će pomno paziti da uključi u čitanja što više svojih »ovčica«, kako nas cijelo vrijeme naziva od milja. Prvo čitanje (Iz 7, 10–14) pripalo je Benjaminu, a drugo (Heb 10, 4–10) meni. Benjamin je zaboravio naočale, ali zna svoj odlomak napamet, pa se pravi da čita. Cijeli život, još od prvih godina našega braka, najmilija mu je zabava i način odmaranja čitanje Novoga zavjeta usporedno na grčkome i latinskome. Tako mu nije bio nikakav problem odglumiti čitanje. Ja sam jako uzbuđena jer još nikada nisam bila za oltarom i čitala iz Biblije. Možda sam malo previše naglašivala neke rečenice, ali nisam se nijednom zabunila. Za vrijeme mise po stropu crkve lete golubovi. Crkva je ukrašena darovanim mozaicima iz različitih zemalja koje prikazuju navještenje. Na mozaiku iz Etiopije Marija je prikazana kao crnkinja, a na mozaiku iz Japana kao vitka Japanka u svijetloplavome kimonu. U dvorištu crkve fotografiramo se kod brončanoga kipa koji prikazuje Mariju i anđela Gabrijela. Marija je prekrižila ruke, uplašena je i zbunjena viješću, ali pristaje začeti bez muža. Bio je to iznimno hrabar čin. Žena koja bi u to doba rodila izvan braka bila bi kamenovana, pa Josip preuzima na sebe odgovornost i ženi se trudnom Marijom koju nije »spoznao«.

Reljefi Rolanda Fri­edrichsena na središnjim ulaznim vratima u Baziliku Navještenja s motivom navještenja i prizorima iz Isusova života. Snimi­o Ferdo Širić

Odlazimo do mjesta gdje se po predaji nalazila Josipova stolarska radionica. Tu su i ostatci cisterne za koju se vjeruje da je iz Isusova doba te ostatci tunela koji je služio za bijeg. U dvorištu crkve prvi put susrećemo golemo stablo omiljene europske kućne biljke, fikus benjamina. Imenjaka moga Benjamina benjamina malim slovom imam i ja kod kuće. Kupila sam ga u dućanu Migros na odlasku iz Züricha prije sedamnaest godina i donijela u Zagreb. Pročitala sam da ne voli neposredan dodir sa suncem, pa sam ga prvih deset godina držala u sobi, sve dok mu nije opalo lišće i ostale suhe grane. Onda je moj Benjamin odrezao našemu benjaminu sve grane, pa smo golo drvo iznijeli u proljeće na sunčani balkon. I benjamin je ponovno prolistao, narastao i eno ga na balkonu, pa ćemo ga prije Dana mrtvih živa i vesela unijeti u sobu da dočeka proljeće i sunce. Ovaj susret s golemim benjaminom uvjerio me da i naš zagrebački benjamin može stajati na sunčanu balkonu, a ne u sjeni u sobi. Posve je drukčije s mojim Benjaminom. On voli biti u sjeni, a ja na žarkome suncu.

U 11,15 krećemo prema Haifi. Uz cestu promiču maslinici, posivjeli alepski borovi koji dugo nisu osjetili kišu i palme s plodovima datulja. Sezona je datulja, upravo su zrele, pa vise u sjajnim narančastim grozdovima ispod tirkiznozelenih palminih listova. Neki su grozdovi omotani plavim i crnim plastičnim vrećama za branje. Na obzoru je gora Karmel. Ime je izvedeno od hebrejske riječi el Kerem, što znači »Božji vinograd«. Područje je poznato po plodnosti i bujnoj vegetaciji zbog relativno velike godišnje količine oborina. Tu rastu biblijske biljke ječam, pšenica, masline, vinova loza, smokve, palme datulje, šipak (nar). Autohtono je drvo izraelski zimzeleni hrast s kožnatim lišćem koje štedi vodu. Dobro su se udomaćili i eukaliptusi uvezeni iz Australije. Po bujnoj vegetaciji i plodnosti područje je simbol biblijske obećane zemlje Kanaan kojom teku med i mlijeko.

Marijina »kućica« u donjoj crkvi Bazilike Navještenja. Snimi­o Ferdo Širić

Haifa je treći po veličini grad u Izraelu, posestrima naše Rijeke. Gospođa Belson izvješćuje nas da je to danas jedan od rijetkih izraelskih gradova s mirnim suživotom Židova i Arapa. Tako nije bilo u bliskoj prošlosti, kada su se događali teroristički napadi i masakri. Međutim, zajedničkim naporom svih stanovnika i religija, gospodarskim napretkom i bogatim kulturnim životom uspostavljen je suživot koji bi mogao biti uzor cijeloj uznemirenoj zemlji. U Haifi se susrećemo s različitim stilovima života. Arapi žive u privatnim kućama bez zelenila, a Židovi u stambenim zgradama s puno cvijeća i zelenila. Sve su kuće i zgrade ravnih krovova. Potvrđujem svoj prvi dojam o arapskim kućama iz Nazareta i proširujem sliku. Arapske kuće izgledaju kao kontejneri jer su krovovi ravni, a prozori kao crne rupe jer nema zelenila, pa se crna praznina još više ističe na bijeloj kamenoj podlozi.

U Izraelu danas živi oko 8 milijuna stanovnika, od čega su 75,4% Židovi, dok je Arapa nešto više od petine. Politički je cilj Arapa osnovati vlastitu državu Palestinu. Dva su osnovna problema palestinske politike i čežnje za državom: teritorijalna nepovezanost arapskih područja i ideološka razjedinjenost. U Gazi je dominantan politički pokret Hamas s ciljem stvaranja vjerske države, a na Zapadnoj obali Fatah koji zagovara svjetovnu državu. Kada je odlukom Ujedinjenih naroda 1948. stvorena država Izrael, dio palestinskih Arapa ostali su živjeti u Izraelu i postali izraelski državljani. Međutim, u Šestodnevnome ratu 1967. Izrael je osvojio palestinska područja Zapadnu obalu (Judeju i Samariju), pojas Gaze i Golansku visoravan te pripojio stari istočni Jeruzalem s danas većinskim arapskim stanovništvom. Stanje privremene vojne uprave nad arapskim područjima traje do danas i izvor je neprestanih sukoba. Upravo u tijeku našega putovanja ponovno su počeli nemiri u Gazi i istočnome Jeruzalemu, koji i mi želimo posjetiti. Primijetili smo da naš fra Milan već s gospođom Belson, a zatim još više sljedećih dana s našim vodičem Srđanom održava tajne konzultacije krijući od nas informacije kako ne bi nastala panika i mijenjajući naš prvobitni itinerarij prema situaciji. Znali smo da se nešto događa, ali nismo znali što. Nismo ni željeli znati jer ovo nam putovanje ništa nije smjelo pokvariti.

Dar hrvatskih hodočasnika: moza­ik Majke Božje Bistričke Josipa Resteka u cintoru Bazilike Navještenja. Dar je tijekom hodočašća 1976. blagoslovi­o zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić. Snimi­o Ferdo Širić

Gospođa Belson izvješćuje nas o osnivanju cionističkog pokreta u 19. st. s ciljem povratka Židova u pradavnu domovinu. Omiljena joj je tema ljubav prvih doseljenika, kibuca, prema zemlji u dvostrukome smislu: kao stvarnoj zemlji koju žele obrađivati kako bi u njoj pustili svoje korijenje i kao simboličnoj biblijskoj Obećanoj Zemlji u koju se žele vratiti. U izvornome smislu kibuc je društvena komuna cionističko-socijalističkoga tipa, a u prenesenu smislu naziv za stanovnike komune. Među prvim su kibucima bili njemački Židovi srednjega sloja, mahom visoko obrazovani, kojima Haifa i danas zahvaljuje svoje zelenilo, čistoću, ljepotu i suživot između Židova i Arapa. Priča nam anegdotu koja karakterizira prve kibuce, njihovu visoku na­obrazbu i ljubav prema zemlji. Anegdota kaže da su se među prvim kibucima pri raščišćavanju zemlje i priređivanju za gradnju i sadnju mogle čuti riječi: »Danke, Herr Doktor!« – »Bitte, Herr Professor!«

Skulptura Marije i anđela Gabrijela u dvorištu Bazilike Navještenja. U pozadini divovski fikus benjamin. Snimi­o Ferdo Širić

Od 20.770 km² državnoga teritorija (bez okupiranih područja) dvije trećine Izraela, oko 66% površine, zauzima pustinja. Jedina rijeka Jordan presijeca zemlju uzduž od sjevera prema jugu. Na sjeveru se ulijeva u Galilejsko (ili Genezaretsko) jezero, izvire iz jezera ponovno na jugu i ulijeva se u Mrtvo more. Budući da je veći dio zemlje pustinja, voda je mitsko mjesto izraelske kulture i strateško materijalno dobro. Na putu prema Haifi prvi sam put vidjela cijevi koje poput crnih zmija razvode vodu po svim zakutcima i čine od pustinje plodno tlo. Sljedećih dana te će crne razvodnice u pustinjskoj bjelini biti moj osnovni doživljaj izraelskoga krajolika. Voda je ovdje važnija od nafte. U Izraelu nema nafte, ali ima tvornica koje prerađuju naftu uvezenu iz Amerike kako ne bi ovisili o Arapima. Obje sirovine, koje Židovi nemaju, postale su mudrom politikom temelj izraelske države i pokretači gospodarske i političke moći. Do 19. stoljeća Židovi su se vraćali u Obećanu Zemlju da bi u njoj umrli; od 19. stoljeća oni se useljavaju da bi u njoj živjeli i da bi je izgradili.

Uspinjemo se na goru Karmel. Pred nama je jedna od najljepših panorama na svijetu. Promatramo plavetnilo Sredozemnoga mora, zelenilo Bahajskih vrtova po obroncima gore, u podnožju brda i dolini vidimo Haifu rasprostrtu uz tanku crtu morske obale, a u magličastoj daljini na sjeveru bijelu točku grada u Libanonu. Oko sto sitnih bijelih jedrilica, na kojima se djeca uče jedriti, čeka vjetar na tamnomodrom obzoru. Ulazimo u marijansko svetište, crkvu i samostan Svete Marije – Zvijezde mora (Stella maris). Po Starome zavjetu prorok Ilija izazvao je na vrhu gore Karmel pristaše božanstva Baala da se vidi koji će Bog uspjeti prvi zapaliti žrtvenu vatru. Prijepor je završio Ilijinom pobjedom jer mu je Jahve poslao munju. Na mjestu Ilijine špilje križarski hodočasnik sveti Bertold osnovao je u 12. stoljeću katolički kontemplativni red karmelićana, koji svojim povlačenjem iz svijeta i danas njeguju drevnu hebrejsku tradiciju pustinjske meditacije. Današnji samostan i bazilika izgrađeni su u 19. stoljeću na mjestu križarskoga samostana. Na oltaru je Gospa Karmelska – Marijin kip od cedrovine i porculana. Razgledavamo crkvu, uranjamo u pećinu u koju se povlačio prorok Ilija i ponovno izranjamo iz povijesnoga kamenja na sunce.

Pogled na Ha­ifu i Bahajske vrtove. Snimi­o Ferdo Širić

Odlazimo prema vidikovcu s kojega se pruža pogled na središnji dio Bahajskih vrtova. Gora Karmel nije samo sveto mjesto kršćanske religije nego i bahajske vjere. Baha­izam je monoteistička sinkretistička religija novijega nadnevka potekla iz Irana. Bahaisti vjeruju da su sve svjetske religije nastale od istoga Boga i da je cilj religije stvaranje univerzalne svjetske zajednice bez političkih podjela. Bahajski su vrtovi svjetsko čudo hortikulturne arhitekture. Gradnja vrtova počela je 1990. i trajala je gotovo jedanaest godina. U središtu je hram utemeljitelju bahajske religije Bábu, pa vrtovi nisu samo turistička pejzažistička atrakcija nego i sveto mjesto. Za razliku od prašnih maslinika i tirkiznozelenih sparušenih palma koje smo susretali putem do Haife trava i njegovani čempresi ovdje su svježe svjetlozelene boje. Očito ne oskudijevaju u vodi. Nemamo vremena spustiti se do svetišta, pa kroz rešetke crnih željeznih vrata koja vode u vrtove upijamo prizore čudesnoga zelenila prošaranog bijelim kamenim stazama, čavrljamo i fotografiramo se na podlozi panorame koju želimo ponijeti sa sobom.

Ponovno smo u autobusu. Spuštajući se s vrha Karmela, saznajemo da se tu nalazi Muzej japanske umjetnosti, šetalište, trgovački centar i Zoološki vrt, da je Haifa sveučilišni i kulturni centar u kojem se održavaju brojna umjetnička događanja i festivali. Vozimo se prema Kani Galilejskoj. Uz cestu se izmjenjuju kameniti dijelovi pustinje i dijelovi pustinje pretvoreni u plodno tlo. Prolazimo pokraj polja pamuka s nabubrelim smeđim ljušturama iz kojih proviruju bijela vlakna. Maslinici su posivjeli od kamene prašine, a krajolik uz cestu sve više obrasta u plastične vrećice, boce, limenke, papire. To je znak da izlazimo iz židovskoga u arapsko područje. U jednome masliniku vidim odbačenu fotelju: stoji ispod masline kao u nadrealističkome filmu ili na slici Renéa Magrittea.

Crkva Svadbe u Kani Galilejskoj. Hodočasnička grupa iz BiH i Hrvatske lijevo. Snimi­o Ferdo Širić

Stižemo u Kanu Galilejsku, šest kilometara od Nazareta, iz kojega ćemo tri dana obilaziti sveta mjesta na sjeveru Izraela. Danas je Kana Galilejska arapsko selo s kućama – kamenim kontejnerima. Ulice nikada nisu oprane, smeće razbacano na sve strane. I to je jedan od izraelskih paradoksa: biblijsko mjesto danas je potonulo u prljavštinu i smeće. U Kani Galilejskoj Isus je učinio svoje prvo čudo. Događaj je opisan u Ivanovu evanđelju. Isus je sa svojim učenicima i majkom bio pozvan na svadbu u obližnjemu mjestu. Na svadbi je ponestalo vina. To je prva primijetila majka, pa je zamolila Isusa da im pomogne: »Nemaju više vina« (Iv 2:3). Isus je rekao poslužiteljima da napune šest kamenih posuda vodom, a kada su oni to učinili, posude su bile pune vina: »Tako učini Isus u Kani Galilejskoj početak svojim čudesima. Time objavi svoju slavu, i njegovi učenici povjerovaše u njega« (Iv 2:11). Ulazimo u franjevačku crkvu podignutu u 19. stoljeću na temeljima kapele iz 6. stoljeća, za koju se vjeruje da je nastala na mjestu sinagoge u kojoj je bila svadba. Bez obzira na to u kakvome se okolišu nalazili svi su sveti objekti pomno održavani, njegovani i čuvani. Tako je i ovdje. U kripti crkve nalazi se kamena posuda – simbol čudesne pretvorbe vode u vino. Šest bračnih parova iz naše grupe obnavlja ženidbeni zavjet. Fra Milan nas je posložio po duljini bračne vjernosti. Na prvome smo mjestu Benjamin i ja sa zlatnim pirom – pedeset godina braka, zatim Frano i Anđa iz Posušja s četrdeset šest godina, Stjepan i Marija iz Preloga s trideset osam godina, Marko i Fani iz Zagreba s trideset sedam, Branko i Divna iz Posušja s trideset pet te najmlađi par Davor i Silvija sa sedamnaest godina bračnoga staža. Fra Milan zajedno s fra Antom i Antonijom obavlja obred. Stojimo sklopljenih očiju, zahvaljujemo na velikoj obljetnici i molimo za zajedničku budućnost – da je još imamo. Sve su »mladenke« odjevene sportski. Trebalo je racionalno spakirati stvari da ih ne bude previše i da sve bude funkcionalno. Za ovo drugo simbolično vjenčanje obukla sam staru dugu lanenu bež suknju iz 2000-ih, novu svilenu bež tuniku i srebrne tenisice, oboje kupljeno pred polazak u H&M-u. Da pojačam svečani dojam, stavila sam na bluzu bež svilenu ružu, također iz H&M-a. Sjetila sam se da sam na pravome vjenčanju bila u maloj crnoj haljinici. Bijele vjenčanice u socijalizmu nisu bile u modi, barem ne u gradovima. Kupujemo CD-ove sa snimkama »svadbe« za uspomenu i »diplome« o obnovi zavjeta. Isus je iz Hrama istjerao trgovce, ali trgovina nije nestala, nego se prilagodila novim okolnostima.

Kamena posuda iz Isusova doba u Crkvi Svadbe u Kani Galilejskoj. Snimi­o Benjamin Tolić

Odlazimo u autobus. Fra Milan nas poziva na molitvu i počinje pjevati hodočasničku pjesmu Ima jedna duga cesta... Cijeli je autobus tiho prihvaća. Ta će nas pjesma pratiti sve vrijeme putovanja i postati naša himna u vrijeme pohoda Svetoj Zemlji. Njome ćemo počinjati i završavati autobusne rute. Stižemo u Nazaret oko 18 sati. Današnja voditeljica gospođa Belson oprašta se od nas i najavljuje za sutra dolazak našega vodiča Srđana. Još ga jednom hvali kao učenika koji ju je nadmašio u tajnama vođenja Svetom Zemljom. Obećava nam da će nas na odlasku doći pozdraviti i pitati jesmo li bili zadovoljni. Ispraćamo je pljeskom. Penjemo se u sobe, kratko osvježujemo i dolazimo na »svadbenu« večeru. »Mladenci« mijenjaju majice i košulje, a »mladenke« se šminkaju i preodijevaju. Ja sam obukla bijele lanene hlače i crvenu tuniku na nepravilne kose bijele i smeđe crte. Marija i Fani znakovito me pogledavaju, a ja se šalim da se mladenke nakon svadbe oko ponoći presvlače. Fra Milan nam još u autobusu savjetuje da novi stari »mladenci« sjednu za isti stol i tako u zajedničkome druženju proslave obnovu zavjeta. A fra Ante predlaže da se »svadba« proslavi vinom. Stolovi su okrugli, pa ne stane svih šest parova. Pridružujemo se Marku i Fani, Stjepanu i Mariji, Davoru i Silviji. Oni će postati naše spontano stvoreno društvo, u koje će se poslije uključiti i obiteljska rođakinja Marka i Fani – Dubravka. Frano i Anđa te Branko i Divna priključuju se svojim Posušacima i radosno nam mašu. Za večeru je topli švedski stol: juha od gljiva, više vrsta mesa (piletina, junetina u soku, pečena tuna) i velik izbor kuhanoga povrća i svježih salata. Svi su nam okusi poznati i bliski, juha nalikuje na Podravkinu, samo nam meso ne ide u tek. Priređeno je s jakim začinima u kojima prevladava curry, pa se uopće ne razabiru razlike u mesu ni u priređivanju. Poslije sam taj dojam razmijenila kao zajedničko iskustvo iz Nazareta i Arada. Ne znamo ništa o novim znancima sa zajedničke »svadbe«. Počinjemo se jedni drugima otkrivati kod prve boce vina. Stjepan naručuje pet boca crnoga vina »Barkan« za sve stolove. Cijena: boca 15 dolara. Namjeravam naručiti vino, ali on je brži od mene i već je pred nama nova boca. Pripremam se za narudžbu, ali sada je Davor brži od mene. Benjamin je već u visokim raspravama s društvom, pa i ne stigne misliti na tako prizemnu stvar kao što je narudžba vina, a moja nastojanja propadaju jer konobari radije primaju narudžbe od muškaraca. Petnaest boca vina posve je dovoljno za hodočasničko slavlje, pa mi fra Ante savjetuje da mi počastimo vinom u drugoj prigodi.

Nazaret noću s pogledom na grad i Baziliku Navještenja. Snimi­o Benjamin Tolić

Svečano raspoloženje uskoro se prelilo na sve stolove. Fra Ante vodi svečanost prozivajući svaki par da slavlje ukrasi prigodnim govorom. Prvi je Bendžo, a zatim se nižu svi supruzi, ali i supruge, bilo da same drže govor bilo da se upleću u mužev govor komentarima (bockanjem) sa strane. Govori su opušteni, duhoviti, samoironični, teme su radna i bračna svakodnevica, raspored dužnosti, hrana i druženje. Saznajem da su Stjepan, Marija i Davor uspješni poduzetnici, Marko ugledni liječnik, Fani fizioterapeutkinja, Silvija inženjerka šumarstva. Uskoro spajamo svih pet stolova. Nakon svakoga govora fra Ante počinje pjevati općepoznate popularne pjesme, a mi mu se pridružujemo. Uz urnebesni smijeh i odobravanje izmjenjuju se red govora i red pjesama, od »Po lojtrici gor’, po lojtrici dol’« i »Maslina je neubrana« do »Majko, Hercegovino« i »Ne dirajte mi ravnicu«. Slavlje zaokružuje fra Milan. Najveću vrijednost hodočašća vidi u duhovnome prožimanju i zajedništvu na podlozi susreta sa svetim mjestima. Želio bi da za vrijeme hodočašća budemo kao jedna obitelj. Premda faktografija nije uvijek ista ni zajamčena, kao, primjerice, u dvije tradicije Navještenja Mariji, autentičnost lokaliteta i duha mjesta svjedočanstvo su vjere koja se začela u Svetoj Zemlji i proširila na cijeli svijet. Nastavljam u sebi misao fra Milana i razmišljam o fenomenu da su u istoj zemlji, u istome gradu, Jeruzalemu, rođene tri svjetske monoteističke religije: židovstvo, kršćanstvo i islam. U tome je svetost, čar i duboka uznemirenost Svete Zemlje.

Razilazimo se po sobama. Otvaram prozor naše sobe da uđe svježi zrak. Ovdje su dani vrući, oko 30 ˚C, a noći prohladne, oko 20 ˚C. Noćni Nazaret djeluje mistično: bijeli kameni kontejneri utonuli su u tamu, pa cijelo brdo od širokoga podnožja do Crkve Navještenja i Džamije na vrhu djeluje kao božićno drvce okićeno uličnim svjetlima.