Prošlost i sadašnjost hrvatske astronomije

Cijela bi se povijest ljudske uljudbe sasvim sigurno potpuno drukčije razvijala da je čovječanstvo imalo tu nesreću da planet Zemlju obavija neprozirna atmosfera. Zatvoreni u svom planetnom zatvoru ljudi bi veoma teško uspjeli probiti atmosfersku zapreku i zaviriti što je tamo iznad. U našem zvjezdanom slučaju dogodilo se da nebeski svod nad našim glavama krase prekrasne raznobojne luči, različitih prividnih veličina, a kao kruna te ljepote dva izrazita nebeska svjetlosna vladara, Sunce i Mjesec. Zbog njih je tijekom cijele svoje povijesti čovječanstvo neprestano slagalo pitanja i tražilo odgovore te razmišljalo o svojoj ulozi na Zemlji i u svemiru. Time su se razvijale astronomija, fizika, matematika i druge znanosti. Pregled prošlosti i sadašnjosti hrvatske astronomije pokazuje kakav su trag u tim nastojanjima ostavili Hrvati.

Sunce, najveće nebesko svjetlilo

Hrvati su zvjezdanim svodom i njegovim zakonitostima bili zauzeti od davnina, što uz ostalo pokazuju sačuvani spomenici hrvatske prošlosti. Astronomske orijentacije mogu se naći već u prapovijesnim objektima kao što su gradine, kojih ima mnogo u Hrvatskoj, posebice u Lici, Istri, gornjohrvatskom primorju, Dalmaciji i na otocima. Pri istraživanju gradina, usporedbom s istraženim sličnim gradinama u Italiji, ustanovljeno je da je kod gradina u paru, odnosno dviju gradina koje se međusobno mogu vidjeti, njihova spojnica postavljena u pravac izlaska Sunca za zimskog suncostaja, odnosno zalaska Sunca kod ljetnog suncostaja. Sunce je u ljudskom životu imalo najvažniju ulogu te se stoga na cijelom planetu Zemlji mogu pratiti kultovi Sunca, s nekim zajedničkim značajkama. Pokapanje mrtvaca također je bilo u svezi s kultom Sunca. Tijelo bi bilo stavljeno u raku u smjeru istok–zapad, u svezi sa starim vjerovanjem da duše umrlih nakon smrti odlaze Suncu. Pritom je ulogu posrednika imao Mjesec, drugo najsjajnije nebesko tijelo, koji se, u narodnom vjerovanju, za vrijeme »rasta« do uštapa puni dušama, potom dobre duše otpušta Suncu, a u razdoblju kada je nevidljiv boravi u podzemlju, gdje ostavlja uklete duše. Istraživanja su pokazala da su u starim nekropolama smjerovi grobova odista unutar jednoga kuta koji određuje prividno godišnje pomicanje Sunca od ljetnoga do zimskog suncostaja.

Astronomska znanja bila su uglavnom na temelju praktičnih iskustava, a jedna od očiglednih primjena tih iskustava bili su sunčani satovi. Oni su mjerili promjenljive, sezonske sate pa je dnevni sat bio dvanaestina dana, znači razdoblja dnevne svjetlosti. Time se duljina sata iz dana u dan mijenjala tijekom godine pa su jedino na dane ravnodnevica (proljetne i jesenske) sati bili jednake duljine. 

Crkvica sv. Križa u Ninu

U konstrukciji starohrvatskih crkvica iz početka IX. stoljeća mogu se prepoznati određena matematička i astronomska znanja. Prva istraživanja astronomskih elemenata obavio je povjesničar umjetnosti Mladen Pejaković (1928–2005) na crkvici sv. Križa u Ninu i objavio u knjizi Broj iz svjetlosti. Hrvatski gradić Nin, stara Aenona, nalazi se 15 km sjeverno od Zadra. Bio je prijestolnica hrvatskih vladara te je u Ninu knez Branimir 879. g. od pape bio priznat za vladara Hrvatske. U središtu grada nalazi se crkvica sv. Križa iz 800. g., vjerojatno najmanja katedrala na svijetu, jer je Nin bio i sjedište biskupa, među kojima je glasoviti Grgur Ninski (X. st.). Pokazalo se da je crkvica sv. Križa svojevrsni »suncokret«, sagrađena da služi kao sat i (crkveni) kalendar. Dimenzije i elementi građevine slijede suncostaje, ravnodnevice i drugo. Zadivljujućom točnošću praćen je Sunčev godišnji hod, a Sunčeve zrake kroz otvore su usmjeravane određenog dana u godini na odabrano mjesto u crkvi poput oltara sveca čiji se spomendan tog dana slavio i slično. Pejakovićevo istraživanje potaknulo je daljnja istraživanja astronomskih elemenata i u drugim starohrvatskim crkvama, kao što su sv. Trojice kraj Splita, sv. Jurja u Rovanjskoj, sv. Donata u Zadru, sv. Pelegrina u Savru na Dugom otoku i druge. Istraživanja pokazuju da je i u daljnjim razdobljima slijeđena matematička i astronomska struktura crkava.

Benediktinci i hrvatska astronomija

Sveti Augustin (354–430) u svojoj je filozofiji pokušao »pomiriti« stavove Platona i neoplatonista i kršćanstva. Nakon njega Platonova filozofija polako se uvodi u školske programe. Aristotelova filozofija još dugo nije bila u potpunosti prihvaćena jer se smatralo da je u suprotnosti s vjerskim učenjima kršćanstva. Ocem zapadnog redovništva smatra se sv. Benedikt (490–547) iz Nursije u Umbriji, koji je osnovao benediktinski red. U svojim Pravilima iznio je ideal redovničkog života, u kojem su važni faktori red, rad i molitva Sv. pisma (Ora et labora – Moli i radi). Papa Pavao VI. proglasio ga je 1964. svecem zaštitnikom Europe. Prvi kontakti Hrvata s benediktincima bili su već u VII. st. (opat Martin). Knez Trpimir vladao je od oko 845. do 863., a stolovao je u Klisu. Na Trpimirovu dvoru boravio je od 846. do 848. jedan od najučenijih ljudi tadašnjeg doba, benediktinac Gottschalk (oko 805 –868. ili 869), prognan iz franačke države od svojih teoloških protivnika. Njegovu se utjecaju pripisuje osnivanje benediktinskih samostana u Hrvatskoj. U Rižinicama kod Klisa dao je knez Trpimir 852. sagraditi samostan i crkvu sv. Petra i pozvao nekoliko redovnika benediktinaca, koji su se nastanili u samostanu. U vrijeme narodnih vladara sagrađeno je na hrvatskim područjima pedesetak samostana i opatija za benediktince i benediktinke. Sve do XIII. st. ti su samostani bili glavna žarišta intelektualnog rada i obrazovanja u Hrvatskoj, a u njima se uz gramatiku, retoriku i dijalektiku (trivij) te glazbu, geometriju i aritmetiku, učila i astronomija (kvadrivij). Trivij i kvadrivij su kroz duga stoljeća bili temelj obrazovanja na hrvatskim područjima. Benediktinci su odigrali značajnu ulogu u vjerskom, znanstvenom i prosvjetnom životu, posebice širenju pismenosti. U samostanu sv. Frane u Zadru čuva se jedini sačuvani cjelokupni tekst studija trivija i kvadrivija, nastao vjerojatno 1355., a dio teksta koji se odnosi na astronomiju još nije proučen. Posebnu važnost ima benediktinski samostan sv. Krševana u Zadru, osnovan 986., u kojem je djelovao skriptorij, pa su ondje stvarani, sakupljani i prepisivani mnogi vrijedni rukopisi, u kojima se nalaze i astronomski elementi. U tom samostanu nastao je potkraj XIII. st. najstariji dosad poznati astronomski tekst u hrvatskim krajevima, astronomski kalendar, koji se čuva u Oxfordu. Sastavni dio kalendara je computus (komputski račun) za izradu kalendara. Pisan je na latinskom jeziku, a rabljeni su arapski brojevi. Da bi se izradio kalendar bilo je potrebno dobro znanje iz astronomije. Za pretpostaviti je da je u samostanu sv. Krševana djelovao i svojevrsni astronomski opservatorij radi promatranja i praćenja kretanja nebeskih objekata.

Zadarski astronomski kalendar

Prvo veliko ime povijesti egzaktnih znanosti u Hrvata je benediktinac Herman Dalmatin. Rodio se početkom XII. st. u središnjoj Istri, a studirao je u Chartresu. U znanstvenom radu nadahnule su ga platonistička prirodna filozofija i europska prirodoznanstvena gledišta njegova vremena, ali i arapska fizika i astrologija/astronomija. Dalmatinovo mjesto je na raskrižju epoha, u prijelomnom vremenu u razvoju europske znanosti, kada se ona susrela s islamskom kulturom i njenim nositeljima, Arapima. U toledskoj prevoditeljskoj školi prevodio je djela arapskih znanstvenika na latinski jezik, a preveo je također Euklidove Elemente. Napisao je i više vlastitih djela, a najznačajnije je djelo O bitima, koje je sinteza arapske i zapadnoeuropske tradicije. Spojivši te dvije tradicije, smatra se da je otvorio put novim koncepcijama znanosti.

Lucidari

Glasoviti teolog, svećenik i crkveni naučitelj sv. Toma Akvinski (oko 1225–1274) prihvatio je većinu Aristotelovih filozofskih stavova, a nakon njega postupno je protivljenje Aristotelovoj prirodnoj filozofiji slabjelo, da bi konačno bila općeprihvaćena. Aristotelova predodžba svijeta iz IV. st. pr. Kr. počinje prvim pokretačem, a slijede sfera zvijezda stajaćica, Saturnova, Jupiterova, Marsova, Sunčeva, Venerina i Mjesečeva sfera te vatra, zrak, voda i Zemlja u središtu svijeta (geocentrični sustav). Na temelju Aristotelove predodžbe svijeta Ptolemej je u II. st. detaljno razradio geo­centrični sustav koji se održao sljedećih četrnaest stoljeća. U XII. st. nastalo je teološko djelo Elucidarium, temelj za daljnja djela takve vrste, proširena Aristotelovim gledištem o svijetu i prirodi te drugim raspravama. Djelo takve vrste nastalo u Njemačkoj, poznato kao Lucidar, preko češkog prijevoda stiglo je u hrvatske krajeve. Astronomske pojave tumačene su u skladu s Ptolemejevim geocentričnim sustavom. Lucidari su imali veliku ulogu u obrazovanim krugovima srednjovjekovne Hrvatske, a dokazuju da se u Hrvatskoj u znanstvenom pogledu zbivalo isto što i u drugim zapadnoeuropskim zemljama. O dobroj obaviještenosti u astronomskim znanjima svjedoče i saznanja o inventarima pojedinih knjižnica u Hrvatskoj u srednjem vijeku, u kojima je astronomska literatura veoma dobro zastupljena. Primjerci sačuvanih rukopisa upućuju na važnost pridavanu astronomiji u obrazovanim krugovima hrvatskog srednjovjekovlja. Mnogi srednjovjekovni glagoljični brevijari ili časoslovi kao dodatak sadrže computus, po kojem su određivani blagdani i druga kalendarska pitanja. Komputski račun bio je iznimno važan za izračun Uskrsne nedjelje jer je Uskrs nakon Nicejskog sabora iz 325. prihvaćen kao pomični blagdan u svezi s proljetnom ravnodnevicom, prvim proljetnim uštapom i nedjeljom nakon njega. 

Istaknuti hrvatski astronomi na budimskom dvoru

Od 1102. Hrvatska se nalazila u personalnoj uniji s Mađarskom, te ih je vezivala zajednička kraljevska kuća pa je budimski dvor bio i hrvatski dvor. U XV. stoljeću dvor ugarsko-hrvatskoga kralja Sigismunda u Budimu postaje važnim kulturnim središtem Mađarske i Hrvatske. Veliku ulogu u stvaranju toga mađarskoga humanističkoga kulturnoga kruga imao je Hrvat, Ivan Vitez od Sredne (1405–1472), ostrogonski nadbiskup, humanist i diplomat, latinist i odgojitelj kralja Matije Korvina, jedno vrijeme i njegov kancelar, koji je poticao astrološka i astronomska istraživanja, imao astronomske sprave, a organizirao je i astronomski opservatorij u Ostrogonu te bio dobro poznat kao velik stručnjak u astronomiji i istraživanjima svemira. Njegov nećak, neko vrijeme biskup u Pečuhu, a potom dvoranin na dvoru Matije Korvina, Ivan Česmički (Janus Pannonius, 1434–1472), iz Česmice kraj Čazme, bavio se također astronomijom i astrologijom. Među ostalim napisao je Orfičku odu Suncu. Srednjovjekovna astrologija smatrana je ozbiljnom znanstvenom granom, a svi tadašnji učenjaci vjerovali su u astrološke utjecaje, što je bilo u duhu Aristotelove prirodne filozofije. Za proučavanje astroloških utjecaja bilo je prijeko potrebno steći dobro znanje iz astronomije i baviti se praktičnim zvjezdoznanstvom te je svaki astrolog bio i astronom. U Vitezovu krugu djelovali su Regiomontamus (1436–1476) i Galeotto Marzio (1427–1497), a čini se da je u tom krugu još prije kopernikanskog obrata bila prisutna ideja o heliocentričnom sustavu.

Astronomsko djelovanje u Dubrovniku

U slobodnoj Dubrovačkoj Republici u XV. st. najznamenitiji astrolog i astronom bio je Gjon Gazulli (1400–1465), a zabilježena je i suradnja Budima i Dubrovnika u svezi s astronomskim instrumentima. Franjevac iz Srebrenice Juraj Dragišić (1445–1520) djelovao je u Italiji, ali i Dubrovniku. Bavio se problemom kalendara, ustrojstvom svijeta i problemima astrologije/astronomije. U XVI. st. u Dubrovniku su svoj trag astronomskog djelovanja ostavili istaknuti astrolozi/astronomi, dominikanac Grgur Budislavić (Natali) (oko 1500 – oko 1550) i Mavro Vetranović (Vetranić, 1482–1576), poznati književnik. U XVI. st. je geocentričnu tradiciju u Hrvatskoj nastavio Dubrovčanin Nikola Nalješković (oko 1500–1587), koji je napisao djelo Razgovori o nebeskoj sferi. U Dubrovniku je djelovao kulturni krug oko Nikole Gučetića (1549–1610), koji je napisao komentar Aristotelova djela o meteorima, a Antun Medo (oko 1530–1603) napisao je djelo Astronomska razmišljanja. Marin Getaldić (1568–1622) često je dulje vremena boravio u Dubrovniku, gdje je nastavljao istraživati i eksperimentirati.

Važne odgojne i prosvjetne ustanove

Mohačkom bitkom 1526. Hrvatska je izgubila najveći dio svog teritorija, koji je došao pod tursku vlast i potpao pod islamsku kulturu, a preostali dio opstao je u sferi zapadnoeuropske kulture i znanosti. U XVI. st. Hrvati su pretežito odlazili na studije u strane zemlje, osobito u Italiju, a nakon završetka studija najčešće bi ostajali i bavili se znanošću te predavali na tamošnjim sveučilištima. Izvan Hrvatske Hrvati su imali i vlastite odgojne i prosvjetne ustanove. Hrvatski prosvjetni zavod u Bologni (illirico-
-ungarico ili ungarico-illirico), jedan od bolonjskih sve­učilišnih zavoda, svojevrsnu preteču zagrebačkog sveučilišta, utemeljio je 1553. zagrebački kanonik Pavao Zondin. Zavod je djelovao 238 godina i bio namijenjen primarno zagrebačkim plemićima, a uz njih i mađarskom plemstvu. Papinski zavod sv. Jeronima u Rimu, koji je pri kraju XVI. st. utemeljio papa Siksto V., jedini od hrvatskih zavoda još uvijek djeluje. Hrvatski zavod u Beču utemeljio je 1624. zagrebački kanonik, Koprivničanin Baltazar Dvorničić Napuly, a papa Grgur XIII. utemeljio je Ilirski kolegij u talijanskom gradu Loretu.

Papinski zavod sv. Jeronima u Rimu

Istaknuti hrvatski astronomi u Italiji

Potkraj XV. i početkom XVI. st. u znanstvena gledišta počeli su prodirati platonistički stavovi, suprotstavljeni Aristotelovoj prirodnoj filozofiji. Tako u radovima ondašnjih učenjaka možemo pratiti utjecaje peripatetičke filozofije s dodatkom platonizma i Platonove prirodne filozofije, s onim dijelovima peripatetičke prirodne filozofije koji nisu bili u protivnosti s platonizmom. Istaknuta ličnost bio je spomenuti hrvatski franjevac Juraj Dragišić (1445–1520) iz Bosne (Srebrenice), koji je djelovao u Italiji i Dubrovniku. Najistaknutiji hrvatski učenjak s početka XVI. st. bio je Zadranin Federik Grisogono (1472–1538), koji je u Veneciji 1507. objavio djelo Astronomsko zrcalo, kojim se ljudski um uvodi u svako znanje. Nakon što je Nikola Kopernik 1543. objavio svoju knjigu De revolutionibus orbium coelestium (O vrtnji nebeskih krugova), u kojoj raskida s dotadašnjom Ptolemejevom geocentričnom teorijom, sa Zemljom u središtu svemira, i uvodi heliocentričnu teoriju po kojoj se Zemlja zajedno s ostalim planetima giba oko Sunca, taj je kopernikanski obrat, kako ga nazivaju, bio velika prekretnica u astronomiji te su slijedila daljnja važna otkrića kojima je utemeljen put modernoj astronomiji (Galilei, Kepler, Newton, Bošković i drugi). No, kopernikanska teorija o gibanju Zemlje i ostalih planeta oko Sunca od 1616. je bila zabranjena te je prešućena u velikom dijelu radova u postkopernikanskom razdoblju. U Bologni je Dubrovčanin Lujo Gjurašević (1520–1565) objavio djelo Kozmografski komentari. Franjo Petrić (1529–1597), rođen na Cresu, jedan je od najvećih hrvatskih znanstvenika, renesansni filozof, polihistor, erudit. Bio je posljednji veliki predstavnik neoplatonističke škole u Italiji, a njegovo djelo usmjerava kretanje znanosti prema novovjekim strujama. Njegovo je najznačajnije djelo knjiga Nova sveopća filozofija, koja predstavlja sintezu duha svoga vremena i koja se našla na Indeksu zabranjenih knjiga, nakon čega se Petrić povukao iz javnog života. Bio je radikalan protivnik Aristotelove prirodne filozofije. Senjski biskup te splitski nadbiskup, Rabljanin Marko Antun de Dominis (1560–1624) objavio je 1611. djelo O zrakama vida i svjetlosti u lećama i o dugi. U Dominisovoj teoriji leća središnji problem je konstrukcija dalekozora. Dubrovčanin Marin Getaldić (1568–1622) najistaknutiji je hrvatski učenjak početka XVII. st. Studirao je u Italiji, Engleskoj i Belgiji. Upoznao je Galileija, s kojim se dopisivao, i druge istaknute ondašnje astronome i matematičare. Radio je na matematičkim i fizičkim istraživanjima a bavio se i eksperimentalnim radom na optici. Konstruirao je parabolično zrcalo, koje se čuva u Državnom pomorskom muzeju u Londonu. Juraj Dubrovčanin (1579–1622) predavao je u okvirima Aristotelove prirodne filozofije i zastupao geocentrični sustav. Napisao je djelo Peripatetičke rasprave u kojima se istražuju teža pitanja prirodne filozofije. Faust Vrančić (1551–1617), Šibenčanin, studirao je u Italiji, a u Mađarskoj je obavljao razne upravne, državne i crkvene dužnosti. Glasoviti je inženjer i fizičar. Njegovo je glasovito djelo Machinae novae (Novi strojevi). Iznio je i vlastite projekte za konstrukciju sunčanih satova. Dubrovčanin Stjepan Gradić (1613–1683) djelovao je u Rimu kao zastupnik Dubrovačke Republike u Vatikanu te kustos i upravitelj Vatikanske knjižnice. Njegovo djelo Zasade peripatetičke filozofije, izložene u obliku rasprava, daje sustavni pregled logike, skolastičke filozofije i Aristotelove prirodne filozofije, koja obuhvaća fiziku s astronomijom. Poslije je prihvatio Galileijevu mehaniku. Dubrovčaninu Ignjatu Đorđiću (Đurđeviću, 1675–1737), pjesniku i povjesničaru, pripisuje se rukopis Fizikalno-matematička pitanja, tipičan za prvu polovicu XVIII. st., koji se temelji na Aristotelovoj peripatetičkoj filozofiji, ali navodi i teoriju Nikole Kopernika, kao i Tycha Brahea (1546–1601), po kojoj se planeti gibaju oko Sunca, a Sunce s planetima oko Zemlje. Ograđuje se od Kopernika i Galileija, jer su u suprotnosti sa Svetim pismom. Isusovac iz Dubrovnika Ivan Luka Zuzorić (1716–1746) pisao je rasprave iz astronomije i bavio se poviješću astronomije. Objavio je djelo O antičkom sunčanom satu.

Ruđer Bošković

Najistaknutiji hrvatski znanstvenik bio je Dubrovčanin Ruđer Bošković (1711–1787), astronom, fizičar, matematičar, građevinar, arhitekt, geodet, arheolog, diplomat i pjesnik, pristaša Newtonova ključnog djela Philosophiae Naturalis Principia Mathematica (Matematički principi filozofije prirode), koji je djelovao u Italiji, Austriji i Francuskoj. Napisao je više od stotinu djela te je njegov rad veoma bogat i opsežan. Njegovo glasovito djelo Teorija prirodne filozofije objavljeno je 1758. u Beču. Bio je poznat i cijenjen diljem Europe, član mnogih akademija i najviših znanstvenih ustanova Engleske, Francuske, Italije i Austrije. Godine 1764. povjeren mu je osnutak zvjezdarnice u Breri kod Milana, a nakon ukinuća isusovačkog reda 1773., otišao je u Pariz gdje se bavio istraživanjima kao upravitelj optike za mornaricu. Godine 1785. u Bassanu je, u pet svezaka, tiskao svoje djelo Djela koja se odnose na optiku i astronomiju.

Dubrovčanin Benedikt Stay (1714–1801) na Boškovićev je poticaj objavio Deset knjiga novije filozofije iznesene u stihovima. Franjevac Andrija Dorotić (1761–1837), iz Sumartina na otoku Braču, znameniti je hrvatski profesor, koji je djelovao na visokim školama u Italiji. U svom djelu Posebna fizika. O svijetu odbacuje sve sustave svijeta osim Kopernikova.

Hrvatski misionari i astronomi

Pojedini hrvatski svećenici ostavili su trag svog djelovanja kao misionari daleko izvan Hrvatske. Hrvatski dominikanac Benjamin imao je u XV. st. veliku važnost u Rusiji, u krugu novgorodskoga arhiepiskopa Genadija, gdje je imao ključnu ulogu u proračunavanju blagdana Uskrsa za pravoslavne vjernike. Formirao je Genadijev kulturni krug iznimne važnosti, koji je postao ruskim kulturnim središtem. Ivan Ureman (1583–1621), isusovac iz Splita, bio je u isusovačkim misijama u Kini te je ondje podučavao matematiku i izučavao kinesku astronomiju. Isusovačke misije u Kinu započele su u drugoj polovici XVI. st. i trajale do XVIII. st. Osim religioznog značaja imale su i znanstveni, posebice astronomski značaj. Isusovac Juraj Križanić (oko 1618–1683) otišao je 1659. u Rusiju s namjerom misionarskog rada i političkog djelovanja. U Rusiji je utjecao na formiranje prvih prirodnofilozofskih pogleda, različitih od dotadašnje ruske tradicije. Isusovac Juraj Rattkay (1647–1683) iz Velikog Tabora misionarski je djelovao u Meksiku (domorodačka država Tarahumara) te obavljao astronomska motrenja radi izrade precizne zemljopisne karte istraživanih područja. Opisao je i svoja motrenja pomrčine Sunca. Ignacije Szentmartony iz Kotoribe (1710–1793) bio je jedan od isusovačkih najučenijih matematičara i astronoma te prvi hrvatski istraživač Amazone. Obavljao je astronomska opažanja radi izrade precizne geografske karte istraživanih područja. Jedan od najslavnijih istraživača meksičkog poluotoka Kalifornije bio je Varaždinac Ferdinand Konšćak (1703–1759), isusovac, koji je obavljao astronomska opažanja za precizne geografske karte te je dokazao da je Kalifornija poluotok. Njegovo ime nosi jedan otok na sjeveru Kalifornijskog zaljeva.

Istaknuti hrvatski astronomi u Mađarskoj

U drugoj polovici XVIII. st. i na početku XIX. st. u Budimu i Pešti djelovalo je više učenjaka iz Hrvatske. Neki su bili sveučilišni profesori matematike i fizike, a neki su radili na zvjezdarnici. Isusovac Franjo Bruna (1745–1791), Zagrepčanin, bio je prvo asistent na budimskoj zvjezdarnici, a zatim profesor matematike na Kraljevskom mađarskom sveučilištu. Senjanin Ivan Paskvić (1754–1829) bio je istaknuti matematičar, astronom i geodet. Teologiju je završio u Zagrebu i bio kapelanom u zagrebačkom okrugu. Predavao je potom na Sveučilištu u Budimu te Pešti, a zatim se u Beču bavio astronomijom i geodezijom. Nakon prerane smrti svog prijatelja, hrvatskog astronoma Mirka Danijela Bogdanića (1760–1802) iz Virovitice, koji je djelovao na zvjezdarnici u Budimu i obavljao astronomska motrenja radi računanja točnih koordinata potrebnih za izradu precizne karte Ugarske i Hrvatske, reaktivirao se kao astronom na zvjezdarnici u Budimu. Dopunio je Bogdanićeva motrenja i bio vrstan opažač prvih otkrivenih asteroida. Upravljao je budimskom zvjezdarnicom do 1824. i osnovao novu zvjezdarnicu na Gellert brdu u Budimu. Smatraju ga jednim od najeminentnijih intelektualaca svog vremena.

Astronomsko djelovanje na hrvatskom području

Na hrvatskom području utemeljeno je nekoliko isusovačkih gimnazija, koje su bile solidan temelj za sustavan studij. U Zagrebu je gimnazija utemeljena 1607., 1662. su isusovci otvorili filozofski tečaj, koji je godine 1669. dobio sva prava sveučilišta. Većina hrvatskih znanstvenika slijedila je peripatetičku prirodnu filozofiju i geocentrični sustav, tim više što je 1616. Kongregacija kardinala osudila kopernikansko učenje o gibanju Zemlje i mirovanju Sunca te ga time i zabranila. Na hrvatskim prostorima ipak su sačuvani tragovi utjecaja Kopernikovih ideja te primjerak drugog izdanja Kopernikova djela (1566). U sačuvanim rukopisima iz prirodne filozofije i astronomije u raznim knjižnicama i arhivima u  Hrvatskoj, zapravo školskim skriptama studenata koji su studirali na redovničkim, pretežito isusovačkim školama, razvidno je da su se paralelno iznosile Ptolemejeva geocentrična pretpostavka, pretpostavka Tycha Brahea i Kopernikova heliocentrična pretpostavka te su se navodili dokazi i protudokazi. Godina 1757., kada je napokon ukinuta zabrana Kopernikova učenja o gibanju Zemlje, značila je i u Hrvatskoj prekretnicu u školskim programima. Isusovci odmah nakon ukinuća zabrane prihvaćaju Kopernikov sustav u Zagrebačkoj akademiji i gimnazijama. Nastava je bila bazirana na heliocentrizmu te Boškovićevu i Newtonovu učenju, što se nastavilo i nakon ukinuća isusovačkog reda.

Razvitak suvremene hrvatske astronomije

U drugoj polovici XIX. st. razvija se suvremena hrvatska astronomija. Jedan je od vrijednih primjera amaterskog astronomskog djelovanja fra Dragutin Antun Parčić (1832–1902), značajni hrvatski filolog, leksikograf i glagoljaš koji se bavio i kartografijom, tiskarstvom, slikarstvom, pjesništvom, prevođenjem, prirodoslovljem te fotografijom. Posjedovao je vlastiti teleskop, a u Hrvatsku je uveo astrofotografiju. Uspješno je iz Zadra snimio fotografije pomrčine Sunca od 31. prosinca 1861., od kojih je u Hrvatskoj sačuvano pet pozitiva (kalotipija). Tim se snimkama uvrstio među malobrojne svjetske astronome i astronome amatere koji su u tom pionirskom razdoblju fotografije uspješno snimili pomrčine Sunca.

Spiridion Brusina (1845–1908) pokrenuo je osnivanje Hrvatskoga naravoslovnog (od 1907. prirodoslovnog) društva (HPD), koje je utemeljeno potkraj 1885. u zgradi Narodnog muzeja, današnjega Prirodoslovnog muzeja, u Demetrovoj 1 u Zagrebu. Društvo je okupljalo tadašnje hrvatske prirodoslovce i ljubitelje prirodoslovlja. Pridonijelo je razvoju prirodnih znanosti u Hrvatskoj te njihovoj popularizaciji. Astronomija nije bila među primarnim znanostima sve do dolaska 1892. u Zagreb Otona Kučere (1857–1931) i osnivanja Astronomske sekcije 1902. te Zvjezdarnice HPD-a na Popovu tornju u Zagrebu 5. prosinca 1903. godine.

Proširenje postojeće visokoškolske ustanove, Zagrebačke akademije, odnosilo se u prvom redu na matematičke i prirodne znanosti te je 1874. otvoreno osuvremenjeno Kraljevsko sveučilište Franje Josipa I. Zakonom o njegovu ustrojstvu u čl. 50, pod e) astronomija, bila je predviđena nastava astronomije kao neobvezatnog predmeta te je u zimskom semestru 1886/87. profesor mineralogije i geologije na Mudroslovnom fakultetu Zagrebačkog sveučilišta Gjuro Pilar (1847–1893) počeo predavati astronomiju za studente geologije i geografije na Mudroslovnom fakultetu. U zakonima iz 1894. i astronomija je uključena među redovite predmete u paragraf 49, pod stavkom y) astronomija. No, Pilar je umro 1893. i nitko ga nije naslijedio sve do 1910. pa katedra za astronomiju nije zaživjela.

Početkom stoljeća već je više desetljeća, od 1869., djelovala u Puli austrijska Carska i kraljevska mornarička zvjezdarnica, čiji je ravnatelj od 1893. do 1901. bio Hrvat Ivo Benko (1851–1903). Temeljne su zadaće zvjezdarnice bile astronomska mjerenja i motrenja za potrebe ratne i trgovačke mornarice. Od godine 1894. do 1909. djelovala je na Malom Lošinju privatna zvjezdarnica Manora, Spiridiona Gopčevića (1855–1928?), koji je u astronomskim krugovima poznat pod pseudonimom Leo Brenner. Gopčević je posjedovao refraktor promjera objektiva 178 mm tvrtke »Reinfelder and Hertel« i druge astronomske instrumente, a također je uredio bogatu knjižnicu. Surađivao je s mnogobrojnim svjetskim astronomima, od kojih su neki posjetili lošinjsku zvjezdarnicu, a od 1899. do 1909. tiskao je astronomski časopis na njemačkom jeziku Astronomische Rundschau (Astronomski pregled). Brački svećenik don Niko Miličević mlađi (1877–1963) astronomiju je studirao u Beču i doktorirao. U svom astronomskom djelovanju stekao je poznanstva s poznatim astronomima toga doba, a neki od njih su ga posjetili na Braču. U Pustinji Blaca osnovao je Zvjezdarnicu Blaca te 1926. postavio teleskop koji je prije pripadao Gopčeviću. Ostao je zabilježen i kao posljednji svećenik koji je upravljao samostanom Pustinja Blaca. Milutin Milanković (1879–1958) iz Dalja u Beču je završio studij građevinarstva i doktorirao. Od 1909. predavao je na Beogradskom sveučilištu na Katedri za primijenjenu matematiku. Značajni su njegovi proračuni količine ozračenja Zemlje i njoj bliskih planeta te teorija ledenih doba. Prve radove objavio je 1908. u Radu JAZU, a knjigu na francuskom jeziku, kojom je postao poznat u svjetskim znanstvenim krugovima, Matematička teorija toplotnih pojava prouzročenih Sunčevim zrakama (1920), objavili su JAZU i Ministarstvo prosvjete Kraljevine SHS, a tiskana je u Nadbiskupijskoj tiskari u Zagrebu. Oton Kučera, poznat po veoma popularnoj astronomskoj knjizi Naše nebo, koju je 1895. tiskala Matica hrvatska, završio je u Beču studij matematike, fizike i astronomije, a 1899. doktorirao u Zagrebu. Naše nebo bila je temeljna knjiga kojom je šireno astronomsko znanje u hrvatskim zemljama i dalje na slavenskim područjima, a njezin utjecaj očitovao se i u kasnijim desetljećima. Kučera je bio glavni pokretač i realizator osnivanja Zvjezdarnice HPD-a na Popovu tornju u Zagrebu i njen prvi upravitelj (predstojnik) od 1903. do 1913. te od 1920. do 1926. godine. Nabavljen je teleskop tvrtke »Reinfelder i Hertel« iz Münchena, promjera objektiva 162,6 mm, žarišne daljine 1951 mm, paralaktično montiran, s mehanizmom za pokretanje. Godine 1929. u Zagrebu je počeo djelovati i astronomski opservatorij na Šalati, vlasništvo Nadbiskupijske gimnazije, uglavnom za potrebe učenika te gimnazije.

Geodeti i astronomija

U prostorima Šumarske akademije pri Mudroslovnom fakultetu Zagrebačkog sveučilišta, u kojoj je predavao fiziku i matematiku, Oton Kučera je 1908. u suradnji s profesorom geodezije Vinkom Havelkom (1863–1934) i pročelnikom Franom Kesterčanekom (1856–1915), uz potporu Milana Rojca (1855–1946), ministra prosvjete i školstva, osnovao samostalni Geodetski tečaj i uveo sfernu astronomiju i višu geodeziju, čime je u Hrvatskoj započela visokoškolska nastava sferne astronomije i razvitak položajne astronomije. Geodetski tečaj postao je Geodetsko-inženjerski odjel Tehničke visoke škole (1919–1926) te od 1926. Tehničkog fakulteta, u kojem je osnovana Katedra za astronomiju i Astronomski zavod te od 1937.

Gjuro Pilar

Astronomski paviljon u Maksimiru, a profesori su bili Željko Marković (1923–1932), Anton Fasching (1922–1927), Nikolaj Abakumov (1927–1951) i Leo Randić (1948–1962). Zasebni Geodetski fakultet osnovan je 1962., a profesori u Astronomskom zavodu bili su Leo Randić (1962–1987), Predrag Terzić (1970–1988), Nikola Solarić (1984–2003), a od 2003. Drago Špoljarić (1958). Godine 1972. osnovan je Opservatorij Hvar Geodetskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, u zajedničkom pothvatu Komiteta za naučni rad SR Hrvatske i čehoslovačke Akademije znanosti. Bio je to značajan događaj za geodetsku astronomiju i astrofiziku u Hrvatskoj, koje osnivanjem Opservatorija Hvar bilježe vrijedne znanstvene rezultate. Prvi predstojnik bio je Veljko Petković (1920–1997), profesor na Geodetskom fakultetu. U okviru bilateralne suradnje Republike Austrije i Republike Hrvatske, 1997. došlo je do znatnog proširenja opažačkih kapaciteta Opservatorija, kada je završena izgradnja novog paviljona i postavljanje austrijsko-hrvatskog 1-metarskog teleskopa. Kadrovi koji su školovani za rad na Opservatoriju bili su većinom studenti fizike, amateri astronomi okupljeni oko Zvjezdarnice na Popovu tornju, koji su postali vrsni znanstvenici astrofizičari. Opservatorij Hvar razvio je široku međunarodnu suradnju s brojnim astronomskim institucijama diljem svijeta.

Astronomija i astrofizika

Dva desetljeća nakon Gjure Pilara na Mudroslovnom fakultetu je predavanja iz astronomije u okviru fizike od 1910. do 1919. preuzeo Andrija Mohorovičić (1857–1936), a naslijedio ga je od 1920. do 1946. geofizičar Stjepan Škreb (1879–1952), predstojnik Zavoda za geofiziku i upravitelj Geofizičkog zavoda, koji je 1926. preuzeo brigu o Zvjezdarnici. Godine 1946. osnovan je Prirodoslovno-matematički fakultet (PMF). Od 1947. do 1961. astronomiju je nakon Stjepana Škreba preuzeo Leo Randić (1917–2002). Godine 1953. na poticaj Radovana Vernića (1914–1958) osnovana je Katedra za dinamičku astronomiju i astrofiziku, čiji je cilj bio odgoj stručnjaka iz astronomije i srodnih znanstvenih područja. Uz voditelja Vernića kao asistent je od 1957. radio Vladis Vujnović (1933). Vernić je umro 1958. pa su rečenu katedru dalje vodili predstojnici Geofizičkog zavoda, a nastavu vanjski suradnici. Vujnović je 1961. prešao na Institut za fiziku, a astronomiju i astrofiziku predavao je na sveučilištima u Zagrebu, Osijeku, Rijeci i Splitu. Autor je školskih i sveučilišnih udžbenika iz fizike i astronomije te više knjiga iz astronomije. Od 1973. brigu o nastavi astronomije u Zagrebu preuzeo je Fizički zavod, te se uvode kolegiji astronomije i astrofizike. Od 2000. redoviti je profesor astronomije i astrofizike na PMF-u Krešimir Pavlovski (1953).

U sklopu Geografskog odjela sveučilišni honorarni učitelj Artur Gavazzi (1861–1944) predavao je od 1910. matematičku geografiju odnosno astronomijsku geografiju. Kao slobodni (privremeni) docent astronomijsku i fizičku geografiju predavao je od 1911. i na Beogradskom sveučilištu, a kao redoviti profesor od 1920. do 1926. na Ljubljanskom sveučilištu. Godine 1926. postao je redoviti profesor na Zagrebačkom sveučilištu, a 1929. objavio je sveučilišni udžbenik Astronomijska geografija.

Osamdesetih godina XX. st. u Hrvatskoj počinje osnivanje drugih sveučilišta (Osijek, Rijeka, Split, Zadar, Pula). Na sveučilištima u Rijeci i Splitu uspješno se razvija astronomija i astrofizika u znanstvenom i nastavnom planu.

Zvjezdarnica na Popovu tornju i popularizacija astronomije

Nakon neplodnog razdoblja u djelovanju Zvjezdarnice, po odlasku Otona Kučere 1926. te pod upravom Geofizičkog zavoda (1926–1941), kada su njezine mogućnosti bile neiskorištene, preporod u djelovanju Zvjezdarnice počinje 1945., a njezin rad postaje dodatno važan zbog ukinuća nastave astronomije u srednjim školama 1949. godine. Popularizacijom astronomije te astronautike privlačila je Zvjezdarnica velik broj zainteresiranih svih dobnih skupina, a poseban utjecaj imala je na školsku mladež te su stvarani i budući kadrovi u astronomiji i astrofizici. Godine 1954. upravljanje Zvjezdarnicom preuzeo je Gabrijel Divjanović (1913–1991), koji je u gotovo četvrt stoljeća djelovanja (1954–1978) uspješno razvio niz aktivnosti usmjerenih promicanju astronomije u svim dobnim skupinama, s posebnim naglaskom na školskoj i studentskoj mladeži. Godine 1961. osnovan je međunarodni esperantsko-astronomski Kamp prijatelja mira u Primoštenu, u kojem je djelovala ljetna astronomska škola i ljetna turistička zvjezdarnica na terasi restorana. U Kampu su se susretali ljubitelji astronomije i esperantisti iz svih krajeva svijeta. Tradicija ljetnih škola astronomije nastavljena je dalje u zajednici s Pokretom »Nauku (znanost) mladima« i Ministarstvom obrazovanja. Godine 1965. otvoren je u Zagrebu Planetarij. Nabavljen je na poticaj Astronomske sekcije i Zvjezdarnice HPD-a, zauzimanjem Lea Randića i Gabrijela Divjanovića. Projektor planetarija kupljen je u tvrtki »Carl Zeiss« u Jeni, u ondašnjoj Istočnoj Njemačkoj. Za izrađenu kupolu planetarija nije bilo mjesta na Popovu tornju pa je Planetarij smješten na prvom katu Tehničkog muzeja. Premda je nakon niza godina djelovanja postao i formalno dio Tehničkog muzeja, uspješno i dalje surađuje sa Zvjezdarnicom. Kada je na Zvjezdarnici 1966. montiran novi teleskop, prvi zvjezdarnički teleskop postao je muzejski izložak, smješten uz Planetarij. Dugi je niz godina voditelj Planetarija Ante Radonić (1951), koji je nakon završetka gimnazije i dolaska u Zagreb postao aktivni suradnik Zvjezdarnice.

Zvjezdarnica HPD-a na Popovu tornju u Zagrebu 1904.

Za Divjanovićeva upravljanja Zvjezdarnicom nabavljen je novi Zeissov teleskop (130/1950), montiran 1966. godine. Od 1956. do 1970. Zvjezdarnica je izdavala popularni znanstveni časopis Zemlja i svemir, koji je 1970. nazvan Čovjek i svemir te i danas izlazi. U esperantskom prijevodu Homo kaj Kosmo bio je tiskan od 1963. do 1986. godine. Godine 1974. počeo je izlaziti stručni astronomski časopis Bolid. Od godine 1966. organizirano je više uspješnih astronomskih ekspedicija izvan Hrvatske (Turska, Italija, Kenija, Egipat, Mađarska). Godine 1992. na obnovljenu terasu postavljena je nova kupola, u koju je, zbog nedostatka sredstava, vraćen Zeissov refraktor. Godine 1993. ravnatelj Zvjezdarnice postao je Dragan Roša (1958). Zvjezdarnica je tijekom XX. stoljeća imala golemu ulogu u širenju astronomskih znanja, posebice među hrvatskom mladeži. Sa Zvjezdarnice je pokrenuto širenje astronomskih aktivnosti u cijeloj Hrvatskoj. Potkraj XX. st. u Hrvatskoj su djelovale 24 udruge amatera astronoma s oko 1500 članova. Danas su hrvatski astronomi amateri sa svojim astronomskim društvima okupljeni u Hrvatskom astronomskom savezu. Poseban je slučaj Zvjezdarnica Višnjan, smještena na staroj školskoj zgradi, osnovana 1976., koja je 1992. postala javnom Zvjezdarnicom, odlukom skupštine Amaterskog astronomskog društva Višnjan, koje djeluje od 1975. godine. Istaknula se otkrićima velikog broja asteroida te se time nalazi u društvu velikih svjetskih opservatorija. Osnivač i upravitelj Zvjezdarnice Višnjan je Korado Korlević (1958), koji je i otkrivač većine asteroida. Suradnici višnjanske zvjezdarnice sudjeluju u međunarodnim znanstvenoistraživačkim projektima. Od 1989. djeluje »Međunarodna višnjanska škola astronomije« te »Znanstveno edukacijski centar« u Višnjanu. Izvan Višnjana u Tićanu sagrađena je nova moderna zvjezdarnica s 1-metarskim teleskopom.

Posljednjih desetljeća XX. stoljeća astronomija je veoma dobro zastupljena u izdavačkoj djelatnosti te su osim prijevoda astronomskih knjiga objavljene mnogobrojne vrijedne knjige hrvatskih autora.

Nakon osamostaljenja Republike Hrvatske ukazala se potreba za osnivanjem strukovne udruge kroz koju bi hrvatski astronomi bili uključeni u međunarodne astronomske udruge. Stoga je 1992. osnovano Hrvatsko astronomsko društvo (HAD). Preko HAD-a Hrvatska je postala članica European Astronomical Society (EAS) 1993. i International Astronomical Union (IAU) 1994. godine.

Zaključak

Astronomija čovjeku daje moć koje je rijetko svjestan, moć spoznavanja i uspoređivanja. Od samih početaka ljudske uljudbe bila je znanost koja zadire u sve oblike djelovanja ljudskog roda. Izvori svjetlosti: Sunce, Mjesec i zvijezde, bili su od neizmjerne važnosti, nedohvatni i zagonetni, kao i njihovo prividno gibanje. To je bio tisućljetni izazov čovječanstvu. U kršćanstvu su se astronomijom bavili ondašnji obrazovani ljudi, u najvećem broju svećenici. Pokazuje se da hrvatski astronomi, također najvećim dijelom katolički svećenici i redovnici, u svjetskoj astronomiji nisu bili nimalo manje vrijedni, premda su dolazili iz hrvatskog naroda razdijeljenog u više država, i s nemirnih područja, posebice nakon turske okupacije Bosne i Hercegovine i velikog dijela Hrvatske. Ostavili su važan trag svog djelovanja ne samo u Italiji, Mađarskoj i Austrijskom Carstvu nego i kao misionari diljem svijeta. U današnje vrijeme razvidno je da se hrvatski astronomi uspješno uključuju u znanstvena nastojanja današnjice, a velik broj organiziranih astronoma amatera u Hrvatskoj svjedoči o zanimanju za astronomiju, uspješnim aktivnostima i promicanju astronomije i u onih kojima astronomija nije profesionalni izbor.n

Kren, Tatjana. 2002. Astronomijski vremeplov. Crtice iz prošlosti hrvatskoga zvjezdoznanstva. Zagreb: HKD sv. Jeronima.

Kren, Tatjana. 2003. »Zvjezdarnica na Popovu tornju – Stoljeće u službi astronomije«. U: Spomenica Zvjezdarnice Zagreb 1903.–2003. (ur. Kren, Tatjana i Roša, Dragan). Zagreb: Zvjezdarnica, str. 138–149.

Kren, Tatjana. 2005. Svjetski kalendar i kršćanska era. Zagreb: HKD sv. Jeronima.

Kren, Tatjana. 2009. »Računanje vremena i stvaranje kalendara«. U: U službi dijaloga i mira. Izbor predavanja, svezak I. (ur. Miljenko Aničić). Banja Luka, BIH: Europska akademija u Banjoj Luci, Biskupija Banja Luka, str. 203–220.

Kren, Tatjana. 2010. »Povijest astronomije u svjetlu zemaljskih i nebeskih kretanja«. Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije CXXXVIII 10–11, str. 839–850.

Kren, Tatjana. 2010. »Zvjezdani trag hrvatskih učenjaka«. Hrvatski iseljenički zbornik, str. 319–324.

Kren, Tatjana i Hanžek, Branko. 2011. »Fra Dragutin Antun Parčić i prve hrvatske astrofotografije«. Prirodoslovlje 11 (1) 67–94.

Hanžek, Branko, Kren, Tatjana i Vučetić, Marko. 2012. »Geoznanstvenik Artur Gavazzi«. Prirodoslovlje 12 (1–2), str. 3–48.

Kren, Tatjana i Hanžek, Branko. 2013. Oton Kučera (1857.–1931.). Per aspera ad astra – Po trnju do zvijezda. Vinkovci: Gimnazija Matije Antuna Relkovića.

Kren, Tatjana, Ruždjak, Vlado i Špoljarić, Drago, u tisku. »Hrvatska astronomija u XX. stoljeću«. U: Hrvatska i Europa. V. svezak (ur. Mislav Ježić). Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU), Školska knjiga.