PRED OGLEDALOM

*

O vremenu govoriš, upozoravaš

Da je čas, da je doba.

I čemu bi se valjalo utjecati?

O što odmjeravati sudbinu?

 

* 

 

Vremenu onom strašnomu

Vjerovali smo

Da nikada ne će biti svršetka

Dobu onomu snovali smo skončanje

Al kraja mu napipati nismo mogli

Sitnilo nas

Iz dana u dan

Nas je mljelo

I prelo

U sitne niti razvlačilo

 

*

 

Vremenu onomu vjerovali nikada nismo

Nikada ni pomišljali nismo da mu nema svršetka

U vremenu onomu snovali smo

Da mi smo mu skončanje

I kraj smo vidjeti znali

U mraku onomu

Svoje produžujuć postojanje

Njihovu lažnu vječnost

 

* 

 

A?

Što si ti?

Gledalo?

Ogledalce?

Ogledalo?

IZAIJA

Tragovima svjetlosti

Rukama čistim

Govoriš

Ove noći

Nošen

Sve dalje

Putovima

Vječnika

*

U vrijeme posljednje

Ti ćeš proslaviti putove uz more

s ovu stranu Jadrana

Neretvu mi

pogansku

hrvatsku

Hrvatsku

HRVATSKA NA JUGU

Što s travkama izrasta

U vlatima

S preslicom

Svunoćni zrikavci

Zvijezda jedna

Sjajna

Prede

Već i zri i

Prezrijeva

S crkvicom

Među travkama

Izrasta

Sjekavica

Drijen

Dok rosne vode

Žubore

Niz brdo

U more

PREMA KRAJU

Što više dani niz pleća mi slaze

Teži što mi korak biva

Sve češće sam pred čempresima

Pred mirima kojih spokoj sniva

Crkvicu sv. Roka

Pretijesnu

Za pjesmu

S LISTINE

Ne poslušahu velmože šum ovih velmožnih riječi: Idite,

iz zemlje ove, iz zavičaja svoga i doma, ovoga očinskoga.

U krajeve koje ću vam pokazati. Graditelji crkava i utvrda,

kula i gradova. Poseban značaj, dajem, Duvanjskomu saboru.

Njegovu oživljavanju Crkve. Biskupije stonske. Čime se Ston

potvrđuje sjedištem, zemaljske i božanske vlasti cijeloga Zahumlja.

Zemlji i narodu, te će nadalje mnogo toga promijeniti. I u životima.

KORNIŽ

Taj vjetar

Šta te obvija

Brusi bijeli

Kameni korniž

Onaj oštri i

Svjetli

Rub kuće

 

Bura

Međ kojom blago opuštaš glavu

Na hladnu ploču

Kamenu

I tako

bliže pragu

Ležiš i

Budan slušaš

Što te steže

Je l’ to uže

Oko

Tvoje

Kuće

Tvoga

Vrata

Il ruže

U kojima se

Već budi

Pramaliće

U HRVATSKU

Zaputiš li se namjerice

zaći ćeš tu duboko

u Hrvatsku.

Međ nesvladive gvozde

kojima gonetaš sloj

po sloj. S pomnjom

tom zemljom

što sabire mnoge

zalutale.

 

Između krovova

lastavice

donose

sunce i

žutilo pipuna.

 

U mojoj peći

noćas otkrivaš

govor u proplamsaju starih stvari

Jasan zvuk svjetionika

sama

na pustom otoku.

 

U dvoru

pod smokvom

kojoj nikad ne dočekasmo

žute plodove. S perunikom u pukotini

kamena poda s mravima što izviru

i vazdan prenose bremena takvom ozbiljnošću

u kojoj naša dokolica prerasta u nelagodu

zbog skrbi koja nas goli i

ostavlja bez razuma.

TA TOGA

Toga ta što vihori u vjetrima

U kamenu

Ta halja

Što te prekriva

Zastire mi i tamni

Pogled u

Stoljeća što tek se

Pripremaju i u

Zlo se

Još veće

Premeću

USPETI SE K TEBI, BRATE

Uspeti se k Tebi, brate, dok uokolo sve nespokojem

Vrvi. I dok uzduhom cijelim gospodare trnci.

A želju svejednaku smiruje tek tihoća što bi,

Stanila se u meni. I pute birala, kojima neka nas

Vodi. Miru ponad voda. Tamnu, tešku, bremenu.

Što prh ga ptića nježno dodiruje, obljećuć krošnju,

Stara duba. I prateći Tvoj korak, težak što se učini,

Dok u uvalu ovu uhodi. Bratski, izranjajući u svoju

siromašku svjetlinu.

RIJEČ O PTICAMA

Riječ je o riječi

Koja je s nama

Koja bijaše

U početku

U podne

U večer

To ta je riječ

Koja spaja

I rijeku i maslinik i vinograde

I koja nikada ne će zaći

Iza brijega

Jer ona je

Ona koja sviće prije prvih pijetlova

I ona koju traže

Da bi zanijemjela

I s usana da bi usahnula

Ona je ona

Riječ koja se govori

Pticama

PRETEŠKE PROPADAJU RIJEČI

Teške preteške propadaju

Tolike riječi koje

Nikako nisu

Za pjesmu

Caklina su

Caklo

U crnini

Pjesme

Krijese

Poput biserja

U mrklini

Koja ih

Ob

vi

ja

HRVATSKI ISTOK

Astal prepun jestvina

I carskih vina

U Bapskoj

Ovaj kruh u noći

Za nas

Marijo sveta

Sačuvaj

Srijem

Ilok

Šarengrad

I u toj kući gazdinskoj

Na putu za istok hrvatski

Ostani

Dovijeka

U ZVIZDANU

Predano

iz dana u dan

pljevimo

i pjevamo

zvizdanu

dobu

nebunu

JUDI

Puntari, kadene!

Pa judi?

Di će Judi,

sudit judi?

Ma on će sam

sebi

prisudit.

Ta, zar ni tako

zapisano,

Judi,

judi?

KIŠE

Kao da je danas

ta davna večer, i taj zov

onaj, što već s drugoga svijeta

ponovno mi se javlja, glas od jučer

i priča mi davnu priču.

O mirnoj i prašnoj cesti, što od Žminja

teče Kanfanaru.

 

Na tom putu Istra u prašini

spi. I Crkva beramska, i Vincent naš je tu.

Pita me, pita po tko zna koji put

bez konja, bez konjanika

za gaz što će ga od Komina

dovesti do pod Kulu od Norina, vlažnu

od kiša što usporedno teku

u tu rijeku, k moru.

 

Što ih veže

s platanom

i našom kućom koja podrhtaje?

 

U strahu što nas obuzima

velike vode stalno nadiru

u mutne poplave sve se premeću.

Straše nas te kiše

što se slijevaju

s krovova i užljebljenih kanalica.

 

Riječi, silne, peku me.

Šibaju, zapljuskuju crne

lađe s razdrtim jedrima

cvile mi u kostima

u procijepu.

Škarmi u štropu i parići

pajoli, stolac, lantina.

Boli me armiž, boli to valovlje

ti grebeni

koji nam prijete

urezujući se

u žilje u kamen

žedne slivanjske Sentuše.

Prepleće se užad

spletena u molitvu

Istre i Neretve

kroza stoljeća

koja tako lako

zaboravljaju.

KAVA S KULMEROM

NA AKADEMIJI LIKOVNIH UMJETNOSTI

U ZAGREBU ZA ZRAČNE UZBUNE 1992.

Putuješ za zvijezdom koja se nazire

kroz oblake prašine

što taloži se lagano

i ti je slikaš.

 

Dok pada, s bogovima starim

prastarim i mudrim

i dopire do nas

u mrak

u muk.

 

Evo nas, u dnu smo šalice

koju ispijamo

u tvome atelijeru

mi neznalice u gonetanju.

 

Uzdamo se

u tvoju sliku, moj zapis

stih.

Dok dim lule, zatvara krug.

 

O umu, o zmiji, o jegulji

vitorepoj i lijepoj

poput torza one

opuzenske rimske gospe.

 

Gospođe

koju smo zajedno

zagledali.

MOJ GROFE

Ferdinandu Kulmeru

Ulaziš u prazan Klek, onaj napušten od posade

i prepušten raznošenju relikvija iz crkvice sv. Nikole.

I tvoja kapelica je prazna u Šestinama, gdje palim svijeću

u dan Svih svetih. Dragi moj grofe, dok pjeva miserere

ova crkva podsljemenska, spominje li se tko još...?

Moli li se itko još, za duše onih čije trude uživamo?

Prolaziš između maslina, niza suhozide, k moru

ostavljajući mlada viteza s gospom nad otvorenim zdencom.

Zdenac u tvom dvoru odavna je razoren. Znadeš ti to i

posljednji zavlačiš se među kistove i plačeš. Slikaš po platnima

raskošne neke nemani što će jednoga dana užgati i zgoriti

sve. Oko tebe. Onako, kako i treba.

STARA PEĆ U PODGRADINI

Tamo u peći

da netko vatru potpali

i tijesto da uskvasa u naćvama

dolje u Podgradini.

 

Naša bi se stara peć

opet užarila i

s lopara tijesto

međ žeravom

kruh

naš svagdašnji

korio bi se

i rastao

crnom kužinom.

 

Križići

u korama.

 

Prekrižene

ruke.

 

Lucije

 

Mare                 Danice

 

Jelke                Dragice

Kate

Drage                                     Ive

Marte

Mile

                    Mande

                                                   Frane

Bosiljke

                        Bare

 

                                               Jele

        Ure

Joze

Verke

                Stane

Nede

Nade

Vinke

Zore               Zorke

Ivke                                                   Jurke

                 Marije

 

Nediljke

Alemke

Dobrile

Ivanke

 

S vezenim ubrusima u rukama

iščekuju

svete kruščiće

panete i hljebčiće

stopro ispečena kru’a

 

U ime Oca

I Sina

I Du’a

Svetoga

Amen.

DID MOJ

Did moj Stipan sa mnom izlazi na rijeku.

Za ručicu me malena vodi, i ogleda se u

modrim pristupcima. Lađe crne plove u rosi.

Je li Stipan did moj ponosan, dok trupe

sneno svjetlucaju na vodi?

Jutro je i mi zalazimo među lađce, mriže

i vršve. Međ ribare, težake s veslima

i salmom u ruci.

I did moj najednom odlučno kreće

prema baštini

ostavljajuć me sama

pred vodama

što nadiru.

NAD DAKSOM

Ča ćeš s tim rukami o zemje

dok nam govoru tiho

u molitvi

u noći

ostavljajući

svjetlokrug

nad

Daksom

nad

nami