Najučinkovitija međunarodna akademska aktivnost počinje na studijskoj razini

Vještina upravljanja velikim sustavima temelji se na »osluškivanju« i prilagođavanju upravljačkih poluga najučinkovitijem ishodu. Veliki sustavi imaju svoje nutarnje zakonitosti i ponašanje, neočekivane promjene, nizak stupanj predvidivosti, a naizgled se ponašaju kao da su na rubu kaosa. Primjerice, dinamika i promjene tržišta u gospodarstvu, meteorološke pojave te pojava i širenje epidemijskih bolesti u medicini tek su djelomično predvidivi. To je tako unatoč nesagledivoj količini znanstvenih podataka, statističko-informatičkih modela, aktuarijske matematike, podataka i teorija koji opisuju te iste velike sustave. Jednostavno rečeno, integrativne zakonitosti prema kojima se odvijaju procesi u tim velikim sustavima tek su djelomično poznate. Stoga su najpouzdaniji oslonac za bavljenje kompleksnim sustavima iskustveni obrasci. Može se reći da se empirijskim primjerima, odvagom pozitivnih i negativnih ishoda u sličnim uvjetima i okolnostima, izvlače i stvaraju zakonitosti i pravila upravljanja. Država kao veliki sustav nije iznimka. Bez obzira na fizičke dimenzije, svaka je država veliki sustav. Država u horizontalnom (svi resori), vertikalnom (ministarstva, županije, gradovi, itd.) ustroju mora voditi brigu o longitudinalnoj održivosti svojih zahvata u procese društva. Načelno gledajući, upravljanje državom nosi svu neizvjesnost vezanu uz riznične i novčarske poslove, pravnost i demokratičnost postupanja, društveno javno prepoznavanje potreba i postignuća, brigu za neposredne i dugoročne ciljeve razvoja, sigurnosne odnose, zdravstvo i školstvo, itd.

Država u akademskome području osigurava i potiče kulturalnu kreaciju i širu uljudbenu nadgradnju. Često se u političkim programima u Hrvatskoj govori o »društvu znanja« kao cilju, o ovisnosti uspjeha i kompetitivnosti društva o znanju i istraživanjima, itd. Visokoškolske ustanove imaju pragmatičnu zadaću pravilnoga i pravodobnog intelektualnoga kapacitiranja novih naraštaja i društva. Sveučilišta su središta znanstvenih istraživanja i praktične primjene znanja, a preko sveučilišne nastave ostvaruju trojnu zadaću kao cjelovito poslanje. Profesor Bjeliš, 81. rektor Sveučilišta u Zagrebu, naglašava da je to sveučilišno poslanje »prepoznato od svog naroda kao njegova neupitna i suštinska vrijednost i potreba«^[1]. Nedvojbeno je da je Sveučilište u Zagrebu kroz svoja stoljeća imalo vodeću akademsku ulogu u razvitku znanosti, kulture, hrvatske nacije, društva i međunarodne prepoznatljivosti. Često ga nazivaju stožerom nacije i utočištem u teška vremena.

Međutim, iz perspektive sveučilišta u hrvatskome društvu primjećuju se anomalije u upravljačkim mehanizmima i postupanjima – koje imaju negativan učinak (sada već produžen) i na sveučilište i na druge dijelove društva. Takve ocjene daju i stručnjaci i neupućenici (koji na pojave gledaju na pojavnoj razini bez nužnoga poznavanja zakonitosti u pozadini). Pojam neupućenik se u ovome tekstu koristi za osobe koje nisu profesionalno educirane u nekoj grani djelatnosti. Po toj definiciji, primjerice, liječnik je neupućenik u arhitekturu, a sociolog je neupućenik u građevinarske zakonitosti pri gradnji mostova, itd. I stručnjaci i neupućenici zainteresirani su za načine djelovanja kompleksnoga sustava države u kojoj ostvaruju svoj životni prostor, profesiju, ciljeve, kolektivne interese, itd. Nesnalaženje u upravljanju državom neupućenici ocjenjuju i preispituju po oštrijim mjerilima kvalitativne procjene, a, budući da nisu opterećeni detaljima struke, zapravo daju jasnije ocjene na fenomenološkoj razini. I stoga bi te ocjene trebale biti jasan orijentir upravljačkim akterima i upravljačkim polugama društva.

Gledajući iz »ptičje perspektive« na trendove u gospodarstvu, politici i razvoj društva, neupućenik u Hrvatskoj vrlo brzo prepoznaje negativna obilježja u smislu sniženja zaposlenosti (udjel stanovništva koje aktivno radi), visok postotak ljudi u potrazi za poslom, snižavanje bruto nacionalnoga dohotka nekoliko godina zaredom, štrajkove i demonstracije na ulicama, zatvaranje tvrtki, ljudi koji u životnoj nuždi prekapaju smeće, te oko trećinu praznih poslovnih prostora u poslovnim dijelovima gradova, itd. Oni prepoznaju stagnantno stanje. Tomu treba dodati moćan utjecaj trgovačkih lanaca koji rijetko izlažu na prodaju robu proizvedenu u Hrvatskoj. Uistinu ne treba biti ni prosječan upućenik u zakonitosti ekonomije, politike i sociologije da bi se postavila čak vrlo točna dijagnoza gospodarskoga stanja.

Slika 1. Prva i peta stranica povelje Magna Charta Universitatum Europearum koja je inaugurirana 18. rujna 1988. o 900-toj obljetnici osnutka Sveučilišta u Bologni, kao prve visokoškolske ustanove u svijetu. Rektor Vladimir Stipetić je bio među prvim potpisnicima te međunarodne deklaracije na svečanosti održanoj na Piazza Maggiore u gradu Bologni, što potvrđuje međunarodnu proaktivnost i prisutnost Sveučilišta u Zagrebu.

Neupućenik neće razumjeti ni makroekonomske analize opće krize, niti zaziranja državnih ministarstava da instrumentima državne intervencije pomažu tvrtkama u krizi, kao što je to učinila država Njemačka u krizi automobilske tvrtke Opel prije nekoliko godina. Njemačka, dakle, nije digla ruke od svoje privatne tvrtke, nego joj je pomogla prebroditi krizu. U Hrvatskoj, za razliku od toga, državna se tijela a priori ograđuju od proizvodnih subjekata u krizi, jer da »se to njih ne tiče« i jer da »oni to ne smiju«, budući da »brusselska administracija drukčije propisuje«. Oni kao žele biti vjerni poštovatelji onoga što se u Brusselu propiše u obliku nedodirljive metapolitike EU-a. Oni si ne žele javno priznati ono što svi vide – da i Njemačka i Hrvatska potpadaju pod istu brusselsku administraciju i da za obje države vrijede ista opća pravila.

Neupućenik si može postaviti i neobična pitanja o upravljanju bogatstvima zemlje. Primjerice, kako se dogodilo da su političari »društveno vlasništvo« stvarano za vrijeme jednopartijskoga socijalizma zakonom pretvorili u »državno vlasništvo«. To uistinu izgleda poput teatra kabuki, u kojem se pod maskom društvenih promjena omogućilo prelijevanje narodnoga bogatstva u privatne ruke posredovanjem države. Za interese nekih pojedinih aktera ignorirane su mase ljudi koje su to bogatstvo kroz godine stvarale. Dakle, potpuni izostanak minimalne pravde i moralnoga postupanja. Neupućenik će prepoznati da je i za vrijeme socijalizma postojala ondašnja država, kao subjekt. Ta država nije bila apsolutni titular svega vlasništva u »društvenomu vlasništvu«, nego je imala svoje vlasništvo, primjerice zgradu Sabora, Banske dvore, itd. Može se reći da je tom pretvorbom institucionaliziran najčudniji »odnos prema vlasništvu«, koncepcijski i praktično, koji je unio više magle u tokove kapitala nego što je to činilo samoupravljanje svojim »društvenim vlasništvom«.

Neupućenik u ekonomiju može razbijati glavu činjenicom da se oko 110 milijardi kuna državnoga proračuna administrira u bankama u stranome vlasništvu, a da ostvarena beriva na taj kapital daju tek minimalan prinos tom istom proračunu. A to nije beznačajno. Naime, te su banke u godinama najveće gospodarske krize (2009–2014) ostvarile zbirnu dobit (dakle, nakon odbijanja poreznih opterećenja) u iznosima 2–4 milijarde kuna godišnje, što je nominalno oko 1,5–3,5% državnoga proračuna. Dakle, iz svoga kapitala državnoga proračuna, koji je u velikoj mjeri bio glavnica za tu dobit – država dobiva neprimjereno malu protuvrijednost.

Neupućenik može postaviti i naivno pitanje zašto se ne inzistira na reprogramiranju državnih kredita u vremenu – kada su kamatne stope na tržištu novca pale na najniže razine, nego se, s druge strane, nastavlja s cijeđenjem poreznoga novca i uvođenjem novih nameta. To nije beznačajna pojava. Budući da slobodni proračunski dio ne uspijeva pokriti prispjele anuitete kredita, nego gotovo redovito, svako malo, rade rebalanse državnoga proračuna za namicanje novca. Dakle, takvim novim »prelijevanjima« zapravo uprava države izravno progresivno pauperizira svoje dijelove (resore) i izravno snižava kompetitivnost društva kao cjeline.

Isto tako, neupućenicima nije jasno zašto državnici ne pokreću pitanje ratne odštete. Naknada troškova obnove nije ideologijsko, sporedno međudržavno ili efemeridno pitanje političarskih nadmetanja, nego objektivni međudržavni i međunarodni problem koji treba riješiti. To je trošak ostvaren, mjerljiv i svima vidljiv. Riječ je o realnoj materijalnoj cijeni (prema nekim procjenama 236,4 milijarde kuna)^[2]. Hrvatsko je društvo i država uložilo i još ulaže u svoju poslijeratnu obnovu visoku cijenu koju agresor mora platiti i otplatiti.

Gornje skupine problema iz domene državnoga djelovanja neupućenik će teško razumjeti. Kao da je stvoreno javno ozračje i promaknut svjetonazor o nemoći upravljanja, kao da su se državnici, u zadnjih petnaestak godina, prepustili odlučivanju izvana, »što im oni tamo drugdje kažu da je dobro«. Astenija u upravljačkome aparatu podsjeća na alkemičare, koji ne uspijevaju, unatoč velikoj želji, svoje zadane programe »pretvoriti u zlato« na dobrobit svih u društvu. Suočeni sa svom složenošću sustava, suvremeni državni alkemičari ponašaju se krajnje neodgovorno, onako kako se sasvim sigurno ne ponašaju u vlastitome kućanstvu glede upravljanja tim kućanstvom. Izgleda kao da svoju državu doživljavaju kao »strano tijelo«. Takvo upravljanje velikim sustavom ne postiže ni elementarne preduvjete samoodržanja, a kamoli rasta ili moguća optimuma.
Nonšalantnost i nepodnošljiva lakoća odlučivanja često dovode do pogrešnih odluka, s produženim štetnim učincima. Primjerice, programski postavljenu prioritetnu zadaću »razvoja društva znanja« državni alkemičari su pretvorili u provedbenu zabranu zapošljavanja novaka, akademskih napredovanja, nametanjem carine i poreza na istraživačke tvari i instrumente, zakidanjem sredstava za »hladni pogon« sveučilišnih ustanova, itd. Dakle, sve suprotno ostvarenju postavljenoga cilja. Sve pod izlikom ograničenoga proračuna i latentnoga nametanja tržišnih načela u sve­učilišni proces kao da je to potrošna roba. S druge strane, istodobno, provode proliferaciju veleučilišnih i sveučilišnih ustanova sumnjive kvalitete i postupanja. Rektor Bjeliš naglašava: »Proteklih godina, osobito od 2006. nadalje, forsirao se policentrični ekstenzivni razvoj, bez oslanjanja na transparentne kriterije kvalitete, i s velikom dozom političkog voluntarizma. Sustav se usitnjavao i fragmentirao,
svi su pretendirali pokrivati sve«^[3]. To groteskno proturječje i destruktivne trendove ne uspijevaju ukrotiti ni sveučilišni profesori unutar toga državnog alkemičarskog aparata. Za primijetiti je, također, da je u zadnjih petnaestak godina broj doktora znanosti u upravljačkim državnim strukturama četverostruko smanjen s obzirom na devedesete godine. Nikakav samopromotivni igrokaz, propaganda, a ni tumačenja političara – da to nije tako, ne može u suprotno uvjeriti ni najdobronamjernijega promatrača, bio on stručnjak ili neupućenik, svejedno. Uostalom i EU-vlada i političari već upozoravaju na zabrinjavajuće stanje u Hrvatskoj^[4].

Opći okvir i potreba međunarodne akademske razmjene

Međunarodna akademska suradnja potiče i obogaćuje sveučilišne procese u sva tri oblika djelatnosti: istraživanjima, podučavanju te primjeni znanja i umijeća. To se trojno jedinstvo sveučilišnih aktivnosti pojačava, testira i samoregulira sučeljavanjem, suradnjom i razmjenom sa sveučilištima različitih kulturalnih, nacionalnih, jezičnih (itd.) sredina. Sveučilišta promiču sadržaje trojnoga jedinstva do mogućih gornjih granica, a mnogi međunarodnu suradnju vide kao istinski katalizator i orijentir tih procesa. Međunarodna se propoznatljivost uzima kao stanovito kvalitativno mjerilo postignuća. Naraštajima sveučilištaraca se kroz nastavni proces prenose najnovije spoznaje o predmetu bavljenja, na način kako se to radi – tu i drugdje. Time se postiže stanovita »civilizacijska i svjetonazorska ujednačenost«. Uzajamno se obogaćuju spoznajni i razvojni procesi te pravodobno uspostavlja kritičnost spram metodologije i zaključaka. Razmjene potiču i ostvaruju prednosti multilingvalnosti i multikulturalnosti na široj društvenoj razini. Prednosti i nedostatci pojedinačnih postignuća evaluirani su kroz zajednička šira mjerila, a time se povećava stupanj izvjesnosti, povećava vidljivost, sumjerljivost i prepoznatljivost te izbjegavaju inherentna ograničenja »zatvorene« sredine. U svih šest područja znanosti (prema Frascati-razdiobi^[5]), u umjetničkom području te posebice u interdisciplinarnim aktivnostima međunarodna aktivnost i razmjena su ne samo poželjne nego i promotivne. To se naravno odnosi i na humanističke i društvene znanosti u kojima se etnopsihološke, jezične, običajne (i druge) nacionalne posebnosti pojedinih naroda najeksplicitnije sučeljavaju s drugim uljuđenim nacijama. Međunarodna razmjena u tome dijelu omogućuje bolje razumijevanje etničkih endogenih elemenata kulture, njihovo prihvaćanje i uvažavanje. U tim područjima kao i u drugim domenama Frascati-razvrstavanja povoljan učinak međunarodne razmjene može se prepoznati na sadržajnoj, kurikularnoj, regulatornoj, programskoj, kvalitativnoj, kao i na svjetonazorskoj razini. Visoki se nastavni standard visokoškolske naobrazbe može postići samo dosljednim i slobodnim zaživljavanjem trojne aktivnosti sveučilišta kao jedinstvenoga nedjeljivoga procesa. To zagovaraju brojna međunarodna akademska i profesionalna društva i proglašene rezolucije te istaknuti pojedinci. Primjerice, L Ružička je isticao »da su znanstvena istraživanja najbolja sveučilišna nastava«^[6]. Medicinska znanja i vještine i napredak struka i razumijevanja temeljne fiziologije poremećaja zdravlja vrlo je dinamičan proces i zahtijeva integraciju razumijevanja temeljenih na trojnoj aktivnosti, što je ISP deklaracija^[7] izrazila kao nezaobilazan postulat: »to bring together both clinical and preclinical knowledge and, directly guide students along the path of evidence based medicine« a svrha joj je »to obtain and retain theoretical, practical and usable knowledge/competence (...) a better understanding, retention of knowledge, as well as an appreciation of the hierarchy of disease mechanisms (molecular, biophysical, subcellular, cellular, organ, systemic, epidemiological), and a synthetic view of morphological, biochemical, genetic, and clinical knowledge«. Dakle, ISP jasno ističe i zagovara cjelovit pristup koji uključuje trojnu aktivnost kao osnovu integrativnoga bavljenja etiopatogenezom. Slična su načela istaknuta u drugim granama znanosti.

Načelno, sveučilišna djelatnost u društvu (nacionalnom i internacionalnom) svojim istraživačkim, stvaralačkim i spoznajnim postignućima otvara vizije i proširuje horizonte u općeteorijskome i praktičnom smislu. Često se to poslanje ističe kao temeljna programatska zadaća ustanove. Sveučilišta su »javna dobra« i s drugim društvenim čimbenicima (financije, političko odlučivanje, tržišne potrebe, osigurači stabilnosti društva, itd.) kondicioniraju, sinergiziraju i potiču prosperitet te otvaraju nove putove djelovanja društva, nacije i države. Ona su pokretač, nosilac i mjesto stvaralačkoga čina te referentne ustanove. Primjerice, kroz tehnološki razvoj i prijenos znanja, sveučilište izravno i posredno unaprjeđuje i poboljšava gospodarstvo. Znanja, vještine i kompetencije sveučilištaraca i alumnija temeljni su nositelji društva u najširem spektru suvremenoga društva (poduzetničke aktivnosti, upravljačke vještine, komercijalne, itd.). Sveučilišta trajnom visokoškolskom naobrazbom dodatno pojačavaju prosperitet, blagostanje i kompetitivnost društva. Sveučilišta s jakom internacionalizacijom su propulzivnija, utjecajnija, poticajnija i time privlačnija od drugih sveučilišta koja imaju slabo razvijenu međunarodnu suradnju. Suvremene kvantitativne usporedbe pojedinih sveučilišta (Shanghajska lista, Leiden Ranking, Webometrics Ranking, itd.) temelje se na međunarodnoj prepoznatljivosti (publicistička scientometrija i bibliometrija, istaknuti međunarodno prepoznati alumniji, itd.). Postoji sklonost povezivanja, a često i poistovjećivanja, tih rangiranja s općom kvalitetom sveučilišta te se takva rangiranja kadšto uzimaju kao pouzdani deskriptori ustanove. Nedvojbeno je da sveučilišta i sveučilištarci takvim međunarodnim međusveučilišnim uspoređivanjima dobivaju stanoviti orijentir »kako ih drugi vide«.

Slika 2. Ostvareni porast studentske semestralne razmjene temeljem programa ERASMUS u zadnjih pet godina. Isprekidane linije su očekivani volumen aktivnosti u ovoj akademskoj godini. Kratice: Sveuzg, Sveučilište u Zagrebu; EU, Europska unija.

Sveučilišni proces ima svoje nutarnje zakonitosti djelovanja temeljene na kvalitativnom i kvantitativnom postupku znanstvene spoznaje, moralnošću i etičnošću postupanja te stanovitom odvojenošću od izvanjskih utjecaja. Potrebna je distanciranost čak i od utjecaja osnivača, temeljnih dioničara sveučilišta i povezanih interesnih skupina. Ustav Hrvatske i mnogih drugih zemalja jamči temeljnu sve­učilišnu autonomiju i akademske slobode. Magna Charta Universitatum Europearum to ističe i naglašava u segmentu »sveučilišta moraju u svom istraživačkom i nastavnom naporu biti moralno i znanstveno nezavisni od bilo koje političke i gospodarske moći«. To načelo danas i formalno prihvaća više od 750 sveučilišta u 80 zemalja ratificiranim supotpisivanjem Magna Chartae, a Sveučilište u Zagrebu je već 18. rujna 1988. godine bilo jedan od prvih supotpisnika te međunarodne povelje (slika 1). Sveučilišta u svojoj autonomiji i kroz akademsku slobodu postižu optimum djelovanja, što se kroz povijest nedvojbeno pokazalo kao pravi put. U 927 godina postojanja institucionalizirane visokoškolske naobrazbe u Europi ^[8], a time i u svijetu uopće, studenti i njihovi profesori »kružili« su akademskim prostorom u potrazi za optimalnom školom ili studijem. Oni su s lakoćom prelazili geografske, državne, nacionalne granice, političke sustave i zapreke te pronalazili načine kako ukrotiti lokalna ograničenja radi postizanja svojih akademskih ciljeva. U nekim su društvenim sustavima i epohama međunarodni protok i razmjena među sveučilištima bili ograničeni, kontrolirani, usmjeravani ili potpuno ukinuti (primjerice, fašizam, komunizam, različiti diktatorski režini, itd.), što je usporavalo prirodni akademski razvoj i tih društvenih sustava i sredina. Sveučilište u Zagrebu i Hrvatska su u zadnjih 25 godina izravno iskusili što znači isključenost iz međunarodnih akademskih tokova (v. dolje). S druge strane, političari, arhitekti i administracija Europske unije sveučilišnoj razmjeni pridaju veliku ulogu te ju potiču kroz brojne kanale potpore (kao Horizon, Erasmus Plus, Socrates, Life Long Learning Program, itd.). U međusveučilišnoj suradnji i razmjeni vide koheziju, sinergizam i potporu održivosti EU-naddržavnoga projekta – unatoč nacionalnim, povijesnim, kulturalnim, jezičnim i drugim heterogenostima članica.

Međunarodni izazovi
Sveučilišta u Zagrebu

Sveučilište u Zagrebu je državno sveučilište, koje je u svojih 336 akademskih godina, unatoč dugotrajnom vazalnom položaju države (koji je trajao 888 godina), uspjelo poticati i njegovati međunarodnu suradnju te izgraditi dostojnu međunarodnu prepoznatljivost. Za vrijeme i nakon kolapsa Habsburškoga Carstva Sveučilište u Zagrebu je bilo i ostalo referentna ustanova i stožer nacije. Iz ugasle monarhije Sveučilište u Zagrebu je izišlo kao jedno od 11 sveučilišta i preuzelo nove zadaće i nove izazove. O tristotoj obljetnici – 1969. godine, rektor Supek^[9] je tu misiju i zadaću slikovito opisao na sljedeći način: »sveučilište ostaje tvrđava nacionalnog dostojanstva i univerzalnog duha«. U stanovitome smislu to se pokazalo proročanski točno u godinama 1971. i 1991., kada je Sveučilište u Zagrebu preko svojih međunarodnih utjecaja postalo jedan od stožernih aktera redefiniranja društvenih i državnih odnosa te zaživljavanja zapadnjačke demokracije i ukidanja ideologijskoga totalitarizma. Danas je to središnja visokoškolska ustanova, koja je podigla naraštaje sveučilištaraca, sudjelovala u osnivanju i pokretanju drugih sveučilišta u Hrvatskoj i nekim drugim zemljama (primjerice u Bosni i Hercegovini, u Makedoniji). Neki dijelovi studijskih programa ili cijeli programi se uz odvijanje nastave na hrvatskome jeziku održavaju i na engleskome jeziku. Primjerice, Medicinski fakultet je ustanovio dodiplomski studij medicine na engleskome jeziku, a ove akademske godine upisan je 12. naraštaj. Tom činjenicom studenti iz različitih dijelova svijeta usvajaju vizije, koncepte, znanja i vještine, a istodobno uz akademska »upijaju« i druga obilježja civilizacije, jezika i kulture sredine u kojoj žive. Sveučilište u Zagrebu je zadnjih godina postiglo zamjetnu vidljivost u međunarodnoj akademskoj zajednici te temeljem rezultata istraživačke produktivnosti pripada skupini od 3% najbolje rangiranih sveučilišta na svijetu, što znači (prema različitim rangiranjima) da je među prvih 500 u svijetu, prvih 200 u Europi i 10 najboljih regionalnih sveučilišta^[10]. U oblikovanju svoje vizije i zacrtavanju smjernica djelovanja Sveučilište u Zagrebu u međunarodnoj suradnji »vidi moćnu polugu za ostvarivanje vlastitoga identiteta, stvaralačke snage i razvojnih potencijala – pojedinaca kao građanina svijeta te same ustanove kao međunarodnoga čimbenika« te da time »omogućuje hrvatskim sveučilištarcima postizanje akademskih ciljeva, internacionalnu kompetitivnost i osobni probitak, a u hrvatskome društvu i državi potiče kolektivne stvaralačke i razvojne procese«.

Sveučilište u Zagrebu je danas nosilac više od 55% sve­ukupne visokoškolske naobrazbe, velikog dijela znanstvenoistraživačkih međunarodnih projekata te velike većine nastavničke i studentske razmjene u zemlji. Strukturom je to klasični universitas studiorum te pripada u tradicionalna europska sveučilišta koja pokrivaju većinu znanstvenih, umjetničkih i neka interdisciplinarna područja, na dodiplomskoj, diplomskoj i doktorskoj razini. Izravna međunarodna suradnja Sveučilišta u Zagrebu ostvaruje se na razini sveučilišta kao cjelini, na razini sastavnica (fakulteti, akademije, sveučilišni studiji) te na razini pojedinačnih istraživačkih i studijskih skupina i pojedinaca te zajedničkih studija. Suradni oblici uključuju znanstvene, umjetničke, tehničke, tehnološke i stručne projekte te studentske akademske i športske aktivnosti. Te se aktivnosti ostvaruju kroz međusveučilišne i međufakultetske sporazume, međunarodne sveučilišne mreže te udruženja i partnerske projekte (itd.). Tradicionalno su se istraživački projekti pokretali zauzimanjem pojedinaca (rjeđe manjih skupina), koji su odrađivali cijeli posao od ideje preko provedbe do pravnih aspekata projekta. U novim okolnostima europske administracije, razvijenoga metajezika i složenih nomotehničkih odnosa u sustavu prijavljivanja, evaluacije i provedbe, sveučilište prepoznaje potrebu sustavnoga bavljenja i pružanja potpore prijavljivačima, što je izraženo u strategiji. Poseban naglasak je na studentskom sustavnom usmjeravanju.

Slika 3. 750 studenata Sveučilišta u Zagrebu ostvarilo je jednosemestralnu edukaciju na sveučilištima u nekoj od zemalja Europske unije u akademskoj godini 2012/13. u sklopu programa ERASMUS. A. Razdioba prema državama odlaska; B) razdioba prema razini edukacije.

U zadnjih 25 godina sve su sastavnice Sveučilišta u Zagrebu iskusile velike promjene, teret ograničenja vezanih uz stvaranje EU-a i istodobna ratna zbivanja Domovinskoga rata, osamostaljenje i geopolitičko priznavanje države Hrvatske te poslijeratne teškoće. Odmah na početku europska je administracija dekretom prekinula sve postojeće akademske kanale i financiranja međunarodnih projekata iz fondova tadašnje Europske zajednice, pod izgovorom »da se ta sredstva ne bi zlorabila u ratne svrhe«^[11]. Time su brutalno zaustavljene aktivnosti u 28 tada aktivnih projekata te je znatno usporeno uključivanje Sveučilišta u Zagrebu (i drugih sveučilišta u Hrvatskoj) u nove EU-programe. To je jedinstven paradoks postupanja prema zemlji koju je EU u to vrijeme formalno držao svojom pristupnicom. Administrativno-politička isključenost Hrvatske se u poslijeratnome razdoblju pretvorila u mučno razdoblje dokazivanja, uvjeravanja i često isprazne pokušaje uključivanja akademske sredine. Studenti i profesori su se pozivali na međunarodne povelje, načela funkcioniranja međunarodne sveučilišne zajednice (itd.). Kadšto su nalazili i ostvarivali svojim kolegijalno-privatnim putovima stanovitu razmjenu u teškim vremenima. Nezadovoljstvo je raslo, ali je politička blokada i dalje kočila hrvatska sveučilišta. Stoga je 78. rektor Sveučilišta u Zagrebu, profesor Branko Jeren, javno upozorio brusselsku i strasbouršku administraciju i političare otvorenim pismom u kojem, među ostalim, stoji »moram Vas upozoriti da ovu razinu ugrožavanja autonomije Sveučilište u Zagrebu nije iskusilo u svojoj 332 godine dugoj tradiciji«.^[12]

Slika 4. 439 studenata sa sveučilišta iz zemalja Europske unije su na Sveučilištu u Zagrebu studirali izabrane sadržaje u akademskoj godini 2012/13. u sklopu ERASMUS- razmjene. A) Razdioba prema matičnim državama; B) razdioba prema razini studija.

Zauzimanjem profesora Sveučilišta u Zagrebu, Odbora za međunarodnu suradnju, a uz rezolutan i nedvosmislen stav rektora Bjeliša, otvoren je pristup nekim programima EU-a i prije formalnoga udruživanja EU-a i Hrvatske (1. srpnja 2013). Tako je unatoč tadašnjem javnom protivljenju svih šest drugih sveučilišta u Hrvatskoj i nenaklonosti državnih tijela^[13] otvoren pristup programu ERASMUS. Može se reći da je tim činom započeo novi ciklus međunarodne razmjene Sveučilišta u Zagrebu. Studentima, nastavnicima i nenastavnom osoblju sveučilišta otvorena je mogućnost usavršavanja u drugoj sveučilišnoj sredini te prihvat kolega iz drugih sveučilišta. U slici 2 su krivulje odlaznih i dolaznih studentskih razmjena u razdoblju pet akademskih godina. Te razmjene u trajanju semestra ili više pokazuju rastući trend, a tijekom pet akademskih godina postignut je kumulativni volumen razmjene od 3175 odlaznih studentskih aktivnosti. Istodobno je sa stanovitim vremenskim odmakom zaživjela i dolazna studentska aktivnost, koja u tih 5 godina kumulativno iznosi 1064 pojedinačna boravka. U slikama 3 i 4 prikazane su raspodjele studentskih razmjena prema zemljama odlaska odnosno podrijetla te raspodjela prema razini edukacije studenata u akademskoj godini 2013/14. Odlazni studenti, dakle studenti Sveučilišta u Zagrebu, najčešće biraju njemačka, austrijska i francuska sveučilišta za Erasmus razmjenu. Na Sveučilište u Zagrebu se najčešće odlučuju studenti iz poljskih, španjolskih i francuskih sveučilišta. Činjenično, u povijesti Sveučilišta u Zagrebu nije zabilježen takav volumen međunarodne studentske razmjene. U akademskoj godini 2013/14. ostvareno je ukupno 1575 razmjena, što je približno 6 puta više nego u akademskoj godini 2008/09., kada su ostvarene 264 razmjene. Istodobno je kroz program Erasmus u 2013/14. akademskoj godini ostvareno oko stotinjak nastavničkih razmjena i razmjena nenastavnoga osoblja. Sveukupno se može reći da je u zadnjih pet akademskih godina punim zamahom zaživjela europska akademska razmjena. Program Erasmus treba promatrati kao komplementirajući program aktivnostima u znanstvenim i tehnološkim programima (Horizon, Currie, itd.), čiju blagodat u najvećoj mjeri koriste novi naraštaji.

Slika 6. Poslijediplomsko središte Dubrovnik je poligon Sveučilišta u Zagrebu u kojem se odvijaju brojne međunarodne akademske aktivnosti.

Poslijediplomsko središte Dubrovnik (PSD) (engl. Centre for Advanced Academic Study, CAAS) podružnica je i poligon Sveučilišta u Zagrebu, namijenjem različitim oblicima međunarodne sveučilišne razmjene. U sklopu PSD-a je, nakon što je u ratnom vihoru granatiran, razrušen i pretvoren u pepeo i sablasnu ruinu (slika 5), tijekom obnove izgrađeno pedesetak komfornih soba koje danas čine Dormitorij PSD-a. Tim dodatkom je PSD postao privlačno mediteransko središte (slika 6) s velikim obrtajem međunarodnih akademskih aktivnosti. U 2013/14. je u PSD-u održano akademskih 36 skupova s 1646 sudionika, od kojih su 1103 iz inozemstva. U prostorima PSD-a djeluje i međunarodna udruga Sveučilišta InterUniversity Centre (IUC), koja je osnovana zauzimanjem Sveučilišta u Zagrebu i rektora Supeka. U godini 2013/14. u IUC-u je održano 69 akademskih skupova s 1679 sudionika, od kojih je 1141 bio iz inozemstva. PSD kao akademski poligon i Dormitorij PSD-a kao sveučilišni infrastrukturni kapacitet danas se koriste u približno 40% maksimalne uporabivosti. To pruža izravnu mogućnost pojačanja međunarodnih aktivnosti, posebice »ljetnih škola«, intenzivnih tečajeva, ekspertnih skupova i slično. Poseban izazov može biti edukacija s ECTS kreditnom bonifikacijom i prijenosom kreditnih bodova, dodiplomskim, diplomskim i doktorskim studijima te specijaliziranim stručnim sveučilišnim studijima. U smislu i s ciljem neprofitnog upravljanja međunarodna aktivnost bi mogla postići znatno veću učinkovitost usklađivanjem i sinkronizacijom pripadnih dijelova u 34 zasebna proračuna, smislenim povratkom te »kruženjem« kapitala unutar sveučilišta. Kroz aktivnosti PSD-a sve sastavnice sveučilišta i svi programi mogu naći zajednički interes te povećati upravljačku moć i učinkovitost vlastitih sredstava.

Smjernice međunarodnih sveučilišnih aktivnosti

Otkako se Europska unija pridružila Hrvatskoj (1. srpnja 2013. godine) Sveučilište u Zagrebu stavljeno je u novu poziciju i promijenjen je okvir djelovanja sa svim pozitivnim i negativnim stranama zajedničkoga commonweltha. Uz članstvo u NATO-u i prije povratak na geopolitičku kartu svijeta, može se reći da je u tome preslagivanju državnih i svjetonazornih okvira formalno riješen povijesni problem usmjerenja naroda i države. Sada preostaje zatečena realnost i izgradnja novoga duha društva, nacionalno svjesnoga građanina svijeta, što Sveučilište u Zagrebu prepoznaje i stavlja u projekcije razvojne strategije.

U širem smislu hrvatsko društvo i Hrvatska kao država visoko su internacionalizirani, što proizlazi iz povijesnoga naslijeđa, tokova i odnosa, a očituje se u svjetonazorima te kulturalnom i civilizacijskome usmjerenju. Hrvati su religijski baštinici i štovatelji transnacionalnih religija (poglavito katolicizam, u manjoj mjeri islam i protestantizam), čime i nesvjesno prihvaćaju međunarodne različitosti kao činjeničnu zadanost. Trećina do polovica pučanstva živi izvan granica Hrvatske, ali održavaju sveze s maticom domovinom. Time i dijaspora i njezini korijeni u zemlji baštine realnost geografske odvojenosti ali i snagu duhovnih i tradicijskih sveza. Dugotrajni vazalni položaj u »vlastitome dvorištu« te ideologija komunističkoga internacionalizma proizveli su u Hrvatskoj čak i kod znatnog dijela intelektualaca sluganski i udvornički odnos i stav, kao djelatni modus operandi et vivendi. Primjerice, suvremeni političari u hrvatskoj Vladi i Saboru vrlo često svoju agendu odlučivanja (čak i odlučivanja o državnome proračunu) prepuštaju administraciji u Brusselu, kao da oni bolje znaju što je dobro a što nije dobro za Hrvatsku. Među njima je teško pronaći stvarnoga državnika od formata, dakle onoga tko će promišljati i raditi upravo ono što se od njega očekuje, da odlučuje suvereno o državnim pitanjima i problemima. Pod udarom transnacionalnih kompanija u trgovačkim lancima, te uza znatnu tehnologijsku ovisnost društva, pučanstvo teže razaznaje drugu stranu »coca-cola internacionalizma«, čak i onda kada standard života pada 6 godina za redom i kada se nezaposlenost brzo vraća na rekordne razine nakon ljeta. Skriveni mehanizmi odljeva kapitala, kočenja proizvodne kreativnosti te povećanje ovisnosti u znatnoj su mjeri proizvod upravo toga »coca-cola internacionalizma«. U Hrvatskoj godišnje milijuni stranih turista provode svoje ladanjske dane, čime je praktički svaki detalj društva u međunarodnome sučeljavanju, u najširem smislu riječi. Dodatno, stotine tisuća ljudi, državljana Hrvatske, imaju životno radno iskustvo u inozemstvu (gostujući radnici, pomorci, vojnici, itd.). Ne manje važna je i činjenica da su Hrvati jedna od 30-ak nacija (od ukupno oko 200 nacija i država) s razvijenom enciklopedistikom, koja se sustavno razvija od Banovine Hrvatske (1939–1941) do danas. Enciklopedijska izdanja u svojoj naravi potiču usvajanja i razmatranje širokih horizonata kultura i postignuća, opća i specijalistička, te time otvaraju vidike koji prelaze uske granice. Kroz naraštaje i puno prije elektroničkih komunikacija enciklopedije su donosile informacije, znanja i prikaze o drugim svjetovima.

Slika 7. Sveučilište u Zagrebu zacrtava sadržaje (4 područja) i izvršne mehanizme provedbe (3 skupine) strategije međunarodne suradnje. Zbog svoje pravno-statutarne fragmentiranosti na 34 sastavnice Sveučilište u Zagrebu kroz tablični agregira složeni sustav integrirajući sve  međunarodne aktivnosti u zajedničku sliku. (Tablica 1. objedinjuje podatke za prethodnih pet akademskih godina, a tablica 2 zacrtava planove za dolazeće akademske godine). Kratice »A.« i »B.« označavaju slijed razrade u pratećem tekstu.

Sveučilište u Zagrebu prepoznaje i prihvaća te dimenzije internacionalizma u društvu i državi te u načelima svoje međunarodne strategije zacrtava i određuje okvirne smjernice usklađene s potrebama dolazećih decenija. Zacrtane smjernice promiču akademske vrijednosti kao javno dobro, a nacionalnu baštinu vide kao potencijal u stvaranju »građanina svijeta« u okvirima Europske unije. Stanovito nesnalaženje upravljačkih tijela, slaba učinkovitost i poremećaj radnoga morala i etike te manjak pozitivističkoga stava prema kolektivnim interesima u društvu i državi – jest i sveučilišni problem. Stoga se u brojnim raspravama pokušava iznaći modus operandi kako potaknuti konstruktivne i stvaralačke potencijale i povećati konkurent­nost te povećati svijest o dugoročnim prednostima rada i usmjerenja »pro domo sua«. Internacionalna strategija ističe izvrsnost i kvalitetu, transparentnost i ravnopravnost, kulturu dijaloga i suradnje, akademsko uključivanje i brigu za hrvatsku dijasporu i završenike-alumnije – kao načela djelovanja. Predviđeno je pojačano ulaganje, usmjerenje i izgradnja interaktivnih međunarodnih sveza u četiri sadržajna područja (slika 7). Ti temeljni strategijski pravci nastavak su prijašnjih aktivnosti ali i otvaranje novih dimenzija aktivnosti. Primjerice, hrvatski jezik i kultura te stvarno uključivanje alumnija su središnje smjernice strategije. Osim sadržaja, naznačena su tri pragmatična izvedbena pravca – unaprjeđenje institucionalnih radnih kapaciteta, upravljanje međunarodnim projektima i proračunsko sinkroniziranje. Takvom strategijom provedbe uprave sveučilišta i fakulteta mogu potaknuti i nastaviti novi zamah u međunarodnoj akademskoj razmjeni.

Sveučilište u Zagrebu postavljanjem hrvatskoga jezika među strategijske ciljeve želi pojačati prepoznatljivost nacionalne kulture i hrvatskoga naroda na zemljovidu svjetske kulture. Činjenica da je hrvatski jezik 2013. godine postao 24. službenim jezikom EU-a može se smatrati povijesnim Rubikonom. Nešto poput međunarodnoga priznanja države Hrvatske i njezina povratka na geopolitičku kartu svijeta, 15. siječnja 1992. godine. Tim se velikim pomakom – u administrativnu i političku komunikaciju, dokumente i pismohranu – svi sadržaji u EU-u prenose i unose i na hrvatskom jeziku. To je kontrapunkt povijesnim nedaćama i borbama koje je hrvatski jezik osobito u XIX. i XX. stoljeću prošao; bio je potkradan, svojatan od drugih, kočen u spontanome razvitku te javno politički zatiran. S druge strane, začuđujuće je da se i danas pojedine hrvatske državne ustanove i agencije ne snalaze i ignoriraju tu činjenicu o jeziku. Stoga su potpuno u pravu Igor Zidić i Matica hrvatska^[14] kada javno opominju Hrvatsku zakladu za znanost da »zabranjujući uporabu hrvatskoga jezika u projektnim prijedlozima izvan humanističkih znanosti i tražeći objašnjenje zašto netko u humanističkim znanostima predaje tekst i na hrvatskom jeziku, a ne samo na engleskom, Hrvatska zaklada za znanost grubo krši Ustav Republike Hrvatske...«. Dakle, umjesto da ističe i pomaže razvoj jezika u znanstvenom tkivu i profesiji, rečena zaklada ne samo da ne pridaje dostojnu važnost hrvatskom jeziku, nego praktički zabranjuje njegovu uporabu u prijedlozima projekata.

Hrvatski je jezik nedvojbeno jedinstven u svjetskim relacijama kroz povijest. Primjerice, on je korišten kao jedan od 4 liturgijska jezika u Rimokatoličkoj crkvi oko 1100 godina prije II. vatikanskoga koncila (usporedno s grčkim, hebrejskim i latinskim jezikom). Neki ga stoga nazivaju »jednim od četiri sveta jezika«. Naime, za razliku od hrvatskoga drugi su nacionalni jezici ušli u liturgijsku uporabu u Rimokatoličkoj crkvi tek nakon II. vatikanskoga koncila (1962–1965). Hrvatski je bio diplomatskim jezikom na Porti Osmanskoga Carstva. Dakle, djeca Hrvata koja su se probila na vrh uprave carstva (koje se prostiralo na tri kontinenta), kao veliki veziri i drugi velikodostojnici, govorila su i Carstvu nametnula svoj jezik. Kroz stoljeća Hrvati su glagoljicom i glagoljaštvom bilježili svoju povijest, dokumente, statute, crkvene knjige te time podupirali stvaranje i razvoj jezika. Isto tako, ne treba zanemariti doprinos hrvatskih latinista (pedesetak autora uključno M. Marulića, J. Rattkaya, J. R. Boškovića i druge) koji su na drugom jeziku – ali iz perspektive svojega naroda stvarali tadašnje europske kulturne sadržaje. Tome treba dodati i novija relevantna otkrića o tom jeziku. Dominikanac, profesor Stjepan Krasić iz Dubrovnika (r. 1938. godine) otkrio je da je hrvatski jezik (pod nazivom ilirski) oko 200 godina prije drugih velikih jezika Europe ušao u mnoga europska sveučilišta kao predmet studija. Ta je činjenica dotad bila u potpunosti nepoznata suvremenim jezičnim stručnjacima, a utvrđena je među dokumentima vatikanskoga arhiva. Naime, za vrijeme pape Urbana VIII. (1623–1644) osnivana su, za potrebe misionarstva, učilišta i katedre za razne jezike. Tu su uz latinski, hebrejski, grčki klasični i moderni, arapski, kaldejski i ilirski jezik. Krasić naglašava da je papa Urban VIII. izrijekom naveo »... sljedeća javna sveučilišta, koje su pape osnovali i na kojima su imali jurisdikciju; Bologna, Padova, Paris, Toulouse, Valencija, Beč, Ingolstadt, Koeln, Loeven, Salamanka i Alcala de Henares...«^[15]. Papine motive uvrštavanja i izbora hrvatskoga jezika za studijski predmet u tim sveučilištima u 17. stoljeću profesor Krasić ostavlja otvorenim. On kaže: »Razloge za ovu doista neobičnu i izvanrednu međunarodnu afirmaciju ‘ilirskoga’ i priznanje koje su mu pape učinile uvrštenjem u nastavni program europskih sveučilišta umjesto nekog većeg jezika, kao što su napr. engleski, njemački, francuski ili talijanski, nigdje izričito ne nalazimo...«^[16]. Radoslav Katičić^[17] (r. 1930. godine) razlaže da Krasićevo otkriće o sveučilišnome studiranju hrvatskoga jezika u vrijeme katoličke obnove »...pokazuje kakva je predodžba o hrvatskome jeziku vladala u ono vrijeme...« te »...da se početci hrvatske književne standardizacije samo tako mogu doista shvatiti i valjano prikazati...«. Profesor Katičić pridodaje »...to do sada nije bilo poznato, a vrlo je znatna činjenica...« i da Krasićeva knjiga »...ispunja veliku prazninu...« te »...vraća povijest hrvatskoga jezika s utrte stranputice na pravi put...«. Gornje činjenice o jeziku bile su razlogom uvrštavanja problematike jezika u međunarodne strategijske smjernice Sveučilišta u Zagrebu.

Sveučilište u Zagrebu kao državno sveučilište, kojemu je osnivač Hrvatski sabor, u okvirima EU-realiteta pokazalo je svoju spremnost i učinkovitu uključenost u međunarodnu razmjenu. To može biti oglednim primjerom državnim jedinicama koje muku muče s EU-scenom i fondovima. Kao ustanova s iskustvom i intelektualnom baštinom četiriju stoljeća, sveučilište svojim projekcijama i ostvarenim postignućima pokazuje kako se mogu postići kvalitativni pomaci i u doba najveće krize na dobrobit svih. Ponuđena strategija sveučilišta i ostvareni pomak u međunarodnoj akademskoj razmjeni u razdoblju 2008–2014., za razliku od opisanih upravljačkih slabosti države – svojega osnivača, pokazali su svoju snagu i međunarodno prepoznatljivu vigilnost, unatoč nedaćama krize. Očito je da tradicija sveučilišta i jasno proaktivno inzistiranje na uključivanju u europski sustav može svladati sve administrativne i političke brane, čak i prije formalnoga čina od 1. srpnja 2013. godine. Kroz semestralnu razmjenu svojih studenata Sveučilište u Zagrebu državi i naciji osigurava buduće profesionalce, u tisućama po naraštaju (sa statističkom vjerojatnošću 8–11% po naraštaju kroz vrijeme studija u tome razdoblju). Može se govoriti o novoj dimenziji ulaganja u ljude, nemjerljivoj fiskalnim parametrima. Tim je studentima omogućen i ponuđen multikulturalni pristup. Za očekivati je da će oni kritičnije i profesionalnije obnašati svoje životne pozive (uključno i sudjelovanje u vlasti), na dobrobit svoju te društva i države.