Lirika neretvanskoga tla

Nenaslovljeni ciklus od dvadesetak pjesama Stjepana Šešelja (1947) funkcionira kao svojevrsna peta zbirka pjesama toga pjesnika, dramatičara, esejista, urednika i okretnoga organizatora kulturnog života. Prve četiri zbirke (Škrapa, Očina, Dulo, S juga glasnik), nastajale u rasponu od tridesetak godina, upućuju na činjenicu da je riječ o pjesniku koji stvara relativno polako, ali kontinu­irano. I autorov pjesnički izričaj, od prve zbirke do ovoga ciklusa u Hrvatskoj reviji, također svjedoči o kontinuiranoj nadogradnji, bez naglih skokova i izrazitih promjena. U tematsko-motivskom smislu razvoj ide od zavičajnoga do nacionalnoga i općeljudskoga, uz stalno antejsko vraćanje neretvanskom tlu kao najčvršćem jamcu prisutnosti u svijetu i pjesništvu.

O Šešeljevu su pjesništvu pisali Ante Stamać, Mate Ganza, Božidar Petrač, Davor Šalat, Josip Kekez, Đurđica Ivanišević Lieb i dr. Gotovo svi oni težište stavljaju na zavičajnu i jezičnu komponentu u Šešeljevu pjesništvu, od pjesničkih utjecaja obvezno apostrofiraju Antuna Branka Šimića, a spominju se i mnogobrojni drugi autori: Slavko Mihalić, Mak Dizdar, Josip Pupačić i dr. Nastupivši na hrvatskoj poetskoj sceni neposredno nakon krugovaša i razlogovaca, Šešelj, kao i cijela njegova generacija, nije pjesnikovao pod nekim širim generacijskim »kišobranom«, nego je svoj pjesnički izraz i afirmaciju morao graditi sam. Od početne zbirke karakterizira ga oslanjanje na zavičajno, pejzažističko, predmetno koje u sljedećim zbirkama sve više zadobiva konotacije nacionalnoga i tradicijskoga.

Stjepan Šešelj

Šešelj, naravno, nije pjesnik tradicionalnoga pjesničkog izričaja – to se, uostalom, nakon krugovaša i razlogovaca ne može ni biti a da se ne bude diletantski anakron – ali je sav u živome dijalogu s tradicijom i jezičnim slojevima u njoj, često čineći od tradicije i temu i poetsko tkivo. Stoga je u pravu Mate Ganza kada konstatira: »Šešeljev rad treba strogo lučiti od tradicionalnog utjecaja, jer baštinjeno u njega znači preokret i osobno pjesničko viđenje« (M. Ganza: Pohodit nam je pustoš što pred korakom se širi, predgovor knjizi Škrapa, Očina, Dulo, NZMH, 1997). Svoj ogoljeni, reducirani izraz iz prve zbirke Šešelj s vremenom sve više obogaćuje raznim vrstama citatnosti pokazujući tako sve izraženiju svijest o metajezičnom potencijalu jezičnoga materijala, a tematski svoj opus proširuje, usložnjuje i obogaćuje.

Dvadesetak Šešeljevih pjesničkih tekstova u ciklusu pjesama u Hrvatskoj reviji na tragu su dosadašnjega Šešeljeva pjesništva, uz možda nešto naglašeniji element jezične igrivosti i igre riječima. Tako je, primjerice, pjesma Judi gotovo u potpunosti utemeljena na različitim i neočekivanim efektima koji proizlaze iz homofonije između regionalizma judi (ljudi) i padežnoga oblika imenice Juda:

Puntari, kadene!

Pa judi?

Di će Judi,

sudit judi?

Ma on će sam

sebi

prisudit.

Ta, zar ni tako

zapisano,

Judi,

judi?

Također, u ovom ciklusu pjesama uočljivo je stanovito sabiranje, rekapituliranje i zaokruživanje dosadašnjega pjesničkog i životnog iskustva. U tome je smislu osobito dojmljiva pjesma Prema kraju, s efektnim završetkom (Pred mirima kojih spokoj sniva/ Crkvicu sv. Roka/Pretijesnu/Za pjesmu). U toj lapidarnoj poenti kao da se mire ironija i rezignacija u slutnji transcendencije. Zaokupljenost pitanjem smisla prisutna je i u prvoj pjesmi u ciklusu – Pred ogledalom, gdje se opet svojevrsni bijeg od turobne spoznaje o krhkosti, uzaludnosti i prolaznosti mladalačkih ushita i nastojanja nalazi u nagloj promjeni perspektive:

A?

Što si ti?

Gledalo?

Ogledalce?

Ogledalo?

Na planu izraza zamjetna je pjesnikova velika pozornost koju poklanja pjesničkomu leksiku, riječi se u toj poeziji odupiru sudbini konfekcijskih, upotrebnih predmeta, prostih opeka u zamišljenu zidu, one sa sobom nose svoju ljepotu, svoju povijest, otiske podneblja i životnih prilika. Šešelj također pomno gradi i grafički izgled svojih pjesama ostajući tako na tragu šimićevske tradicije slobodnoga stiha u hrvatskoj poeziji, ali i na tragu lapidarnoga i gnomskoga izričaja s hrvatskih stećaka. Uporaba biblijskoga stila također je trajna popudbina Šešeljeva pjesništva, počevši od parafraziranja pojedinih ulomaka evanđelja i biblijskoga leksika do biblijske metaforike, simbolike i motivike. U ciklusu pjesama o kojem je ovdje riječ zastupljena je dvodijelna pjesma pod naslovom Izaija, koju pjesnik biblijskoga proroka sučeljava sa svojim zavičajem, Neretvom »poganskom« i »hrvatskom«.

Zaokupljenost domovinskim, hrvatskim, nacionalnim stožerna je u tematskome smislu i u ovome ciklusu Šešeljevih pjesama. Ta poezija nije toliko domoljubna u onome općenitom shvaćanju toga pojma, više je tu riječ o sudbinskoj zaokupljenosti domovinskim, nacionalnim i povijesnim koja se nadaje kao neraskidiv sastavni dio pjesnikova filozofskoga, pjesničkoga i ljudskoga iskustva. Taj moment osobito je prisutan u pjesmama: Hrvatska na jugu, U Hrvatsku, Hrvatski istok i Kiše.

Pjesme s pečatom zavičajnoga (Tužan bi dida moj, Korniž, Stara peć u Podgradini i dr.), koje su konstanta u pjesnikovu opusu još od prve zbirke, našle su svoje mjesto i u ovome ciklusu skladno se uklapajući u pjesnički imaginarij koji u obliku koncentričnih krugova obuhvaća zavičajno, nacionalno i opće. U ciklusu su i dvije pjesme posvećene sjećanju na pjesnikova prijatelja, velikoga hrvatskog slikara Ferdinanda Kulmera te nekoliko tematski raznorodnih pjesama. Sve u svemu, pred nama je jedan zaokružen i domišljen ciklus pjesama zreloga pjesnika, koji možda ne otvara nove obzore u svome pjesništvu, no zato dorađuje, produbljuje i preosmišljava one već otvorene nudeći probranomu čitatelju užitak u autentičnoj i samosvojnoj pjesničkoj riječi.