Europski značaj Hrvatske

Čitanje knjige La Croatie, son histoire culturelle, ses liens avec l’Europe ponajprije znači upoznati autoricu Gabrijelu Vidan u njezinu pismu, istodobno živom, učenom, a pristupačnom svima. Danas profesorica emerita Sveučilišta u Zagrebu, na kojem je četrdesetak godina predavala francusku književnost i bila predstojnica njezine Katedre, nastavlja aktivno djelovati kao predsjednica Francuske alijanse (Allliance française) u Zagrebu i prenositi svoju ljubav prema francusko-hrvatskim vezama. One su marginalne s obzirom na interkulturne razmjene s različitim povijesno objedinjenim i susjednim zemljama, i nemaju ništa iznimno, baš naprotiv. Ali kad frankofilni autor okrene svoj pogled s Istoka na Zapad, zadovoljstvo otkrivanja točaka susreta s Francuskom koje dosad nisu bile poznate postaje očita ‒ u tome je pojava ovoga djela ispunila prazninu te zaslužuje pohvale.

U bibliografiji iznesenoj na kraju knjige istaknuta je selekcija referencija koje svjedoče poglavito o neprekidnoj tradiciji istraživanja francusko-hrvatskih veza. Međutim, ova sinteza omogućuje ponajprije da se istakne europska povijesna karta u kojoj je Hrvatska osigurala mogućnosti i sposobnosti svojega postojanja. Doista, smještena »na granice sukoba Zapada i Istoka« (25), zatim Otomanskoga Carstva i Republike Venecije, praćena »političkom, administrativnom i kulturnom vlašću Ugarske i nešto daljih Habsburgovaca« (41), Hrvatska raspršena i usporena u svojem političkom i institucionalnom razvoju (42) nije prestajala tražiti svoj identitet između očigledne želje za ne­ovisnošću i više ili manje potisnutih oblika ovisnosti.

Slijedeći periodizaciju velikih epoha povijesti Zapada, kojom se nižu estetske kategorije grčko-rimske antike, benediktinskoga redovništva, renesanse, baroka, romantizma, realizma, modernosti sa strukturalizmom i postmodernizmom, autorica ucrtava kartu mreže intelektualnih utjecaja i umjetničkih ostvaraja koja je održala živu svijest Hrvata o pripadnosti zajedničkom kulturnom prostoru, premda im teritorijalna raskomadanost dugo nije dopuštala učvršćenje nacionalnoga jedinstva.

Hrvatska poprima oblik poliptiha u kojem se fenomeni prilagodbe ravnaju jedni prema drugima ili odbijaju jedni od drugih, oblik igre suprotnosti među utjecajima njemačke, mađarske, talijanske i francuske kulture, ali i istočnih kultura – koliko pravoslavnih, ruske i srpske u XVII. stoljeću (85), toliko osobito i muslimanske kulture još od srednjega vijeka. Naime, s Hermanom Dalmatinom prošireno je u kršćansko XII. stoljeće poznavanje Kurana i Muhameda (37), dok se borba protiv »Polumjeseca« iskazuje igrama borbi moreške u modi u XVI. stoljeću na priobalju (78), kao i u molitvama, poslanicama, propovijedima, nagovorima (Marko Marulić: Molitva suprotiva Turkom i dr., 56), koji su se redali u baroknim epovima i romantičkim dramama (114–116); k tomu, od 1842. g. do danas brojni hrvatski pisci dižu svoj glas kako bi valorizirali doprinos Bosne i Hercegovine njihovoj kulturi, koja je često bila prepuštena probitcima odnosa zapadnih zemalja (118, 131, 137, 148, 156, 184, 190, 192, 200). U odnosu prema »lingvističkom ekumenizmu« koji svoje izvorište ima u bosanskom (71), kao i prema »moralnom laičkom odgoju« nadahnutom turskim »ruralnim navadama socijabilnosti« (87), točke prijeloma postaju mjesta susreta koji oblikuju identitet raznovrsnih stranica, policentričan, koji se rasprostire u mrežu od srednjega vijeka, s rezovima razasutosti i iseljavanja (36–39). Između prisilnoga ili dragovoljnoga egzila (188, 201–202), dijaspore su učinile pomirljivim osjećaj pripadnosti istodobno nekoliko nacionalnih entiteta ili, jednostavnije, različitim krugovima učenosti i pismenosti (60), udarajući također temelje »književnom kozmopolitizmu« (106, 143, 175, 188, 201).

Otuda poziv Gabrijele Vidan na uzajamnost, prema kojoj »odnos Hrvata prema europskoj intelektualnoj i umjetničkoj baštini« zaslužuje biti prepoznat (60, 64). Budući da »nalaziti se na periferiji ne znači nužno biti provincijalan u uskom i neobrazovanom duhu« (25), ona drži da je vrijeme da se u obzir uzme pogled rubova na europska središta; ona izvodi taj obrat u pojmovlju »manirizma« da bi odredila hrvatski način izbora »među najboljim modelima« onih koji jamče obnavljanje i pregledno objedinjenje (66, 177). To je naravno upravo tako u razdoblju baroka (68, 79), ali i na dijakroničan način, osobito kad se ističe ponavljanje utjecaja francuske književnosti (125–136, 143–148, 160–161, 167, 181–184, 188, 196), ili kad se postavlja pitanje nije li hrvatski modernizam (moderna), istaknuto nova umjetnost u svojemu kozmopolitskom obliku, primjer »uspjele periferne poetike« (143).

Hrvatska kulturna pripadnost Europi implicira dakle istodobno slobodnu i recipročnu akulturaciju, kao i sumisivne odnose, štoviše načine zaobilaženja koji postaju osobiti oblici identiteta oko kojih neprekidno pregovaraju suprotstavljene geopolitičke logike. Tako je s imigrantima iz hrvatskih zemalja u Veneciji, Schiavonima, čije značenje kliže između Sclavo (rob) i Schiavo (Slaven), prije nego što je od renesanse nadalje riječ označila tiskare koji su ondje razvili slobodno objavljivanje djela hrvatskih autora (43). Germanofobni stav plemstva i književnika kontinentalne Hrvatske XVII. stoljeća (74) obrnuto je proporcionalan »unutarnjoj vezanosti za Habsburgovce« u istoj regiji u XIX. stoljeću (100) i dvostrukoj »enigmi« neprijateljstva prema Francuzima, koje su ipak nijansirali pojedini žarki poklonici Francuske revolucije ili njihova jezika (Tituš Brezovački, August Šenoa, Antun Gustav Matoš i dr., 92, 125, 145). Primjer Ilirskih provincija je jednako poučan, jer svjedoči o prijelazu između prisilne prilagodbe s jedne strane, kao posljedice Napoleonovih osvajanja zemalja hrvatskoga Juga, popraćenih »antiklerikalizmom vezanim uz francuska načela slobode« (98, 190) – odakle je uslijedilo ukidanje crkvenih redova a s njima i prvoga sveučilišta osnovanoga u Zadru 1396. g. (33) – do uzajamne prilagodbe s druge strane, pokretača uspješne modernizacije (99, 101–102) koju će ubrzo slomiti kancelar Metternich s »germanizacijom koja je uslijedila nakon Napoleonova pada«. Međutim, povijest će od Ilirskih provincija (1809–1813) zadržati »prostor slobode«, istodobno privremen i dovoljan da bi se na svim područjima umjetničkoga stvaralaštva pojavio romantički nacionalni pokret (97).

Kao međuprostor »između franačke i bizantske Europe« (18), nacionalna se svijest pojavila vrlo rano u nerazdvojivo političkom i religioznom obliku, u doba kad se hrvatska vlastela vežu uz Rimokatoličku crkvu, na samoj »istočnoj granici te kršćanske zajednice« koju su sveta braća Ćiril i Metod evangelizirali u IX. stoljeću (18). Ipak, »element jedinstva« je i vazalska veza koja ima svoja ograničenja, jer puk ne razumije latinski jezik. Ovdje Gabrijela Vidan naglašuje drugi oblik homogenizacije koji se ne može svesti na »koincidenciju između rađanja hrvatske nacije i epohe Karla Velikoga« (25). Glagoljica je u tom smislu više od pisma koje šire virtuozni prepisivači iluminatori rukopisa, o čemu svjedoči tzv. Slavenski evanđelistar (l’Evangéliaire slave), tj. tekst krunidbe iz Reimske knjižnice (la Bibliothèque de Reims), poznat i kao Reimski evanđelistar (22); redovnici glagoljaši uporabljivali su to pismo istodobno s latinskim i »dodirivali herezu« (21, 27), na što Rim zasigurno nije uvijek dobrohotno gledao, ali su postali nositeljima jezika puka ili lingua vulgaris. Stoga je glagoljaštvo dopustilo da se osigura multisekularna veza, tj. kontinuitet »u hrvatskoj književnosti vernakularnoga jezika«, tradicija bez koje »ne bi bilo elitne kulture koju podupire pučka/popularna kultura« (20–21).

U prvi se mah pučka kultura očituje u likovnim umjetnostima, na pročeljima crkava XIII. stoljeća (majstor Radovan, 35) i gotičkoj arhaizacijskoj umjetnosti (Vincent iz Kastva, 36) sve do naivne umjetnosti samoukih slikara »hlebinske škole« u XX. stoljeću (Krsto Hegedušić, Ivan Generalić, Mijo Kovačić, Ivan Rabuzin, Ivan Lacković Croata, 170) ili skulpturne i monumentalne uporabe suvremene tapiserije (Jagoda Buić, 203). No upravo se od »dvije koncepcije (glagoljaške i latinske) jedne i jedine katoličke religiozne prakse« (27) poglavito očituje popularna kultura sposobna donijeti svoja svakodnevna djela i znakove u dodiru s učenim utjecajima. Davno prije no što ju postmodernizam bude bogato uporabljivao (Pavao Pavličić, Nedjeljko Fabrio, 189, 191), tijekom sekularizacije vjere popularna kultura je postala upravljačko načelo koje dopušta kanonskim kulturnim obrascima da se razvijaju dok ih se oblikuje iznutra: to je vidljivo u folklornim elementima i oralnim oblicima kod priznatih pjesnika (Džore Držić, Šiško Menčetić, Mavro Vetranović, Hanibal Lucić, Mikša Pelegrinović, 46–48), u prizivima u pjesmama s refrenima jedne ekloge (Petar Hektorović, 52) ili pak u sklonosti farsama i maskaradama u kojima satirička žica omogućuje pojavu Marina Držića, »hrvatskoga Molièrea« XVI. stoljeća (47, 50–51), a potom daje i mogućnost dramatičkom »primitivizmu« disidenta jugoslavenskoga komunizma (Ivo Brešan) da ismijava rječnik političke propagande (182).

Kao drugdje u Europi, vernakularni se jezik naposljetku nametnuo u književnosti, i premda puk »po lingvističkom pitanju nije bio homogen« (58) i premda su se s tri dijalekta (kajkavskom, štokavskom ili čakavskom) smanjivale regionalne spone (57, 74), on se omjeravao u bilingvizmu ili trilingvizmu književnika (54), a tijekom XIX. stoljeća borio se s prisilnom mađarizacijom i germanizacijom (97, 121, 152). Ideja povezivanja triju dijalekata seže u XVII. stoljeće (71–72, 82), razvija se u XVIII. stoljeću s razvojem akademija (84–85), a štokavski se dijalekt jasno kristalizira kao zajednički jezik (88, 98). Lingvistička norma postaje u većoj mjeri službeno djelatna 1836. godine (105, 107, 113, 129, 185), što ne znači da su ostali dijalekti bili napušteni, jer oni baš naprotiv nastavljaju obogaćivati stilističku paletu književnika koji priređuju igre prevođenja u samim njedrima hrvatskoga jezika (Šenoa, Krleža itd., 123, 163), čija je dimenzija – ne samo usmena i glazbena nego također prostorna i tjelesna – još i danas izvor analiza (198–199).

Jednako kao što Gabrijela Vidan ne zanemaruje prijevode, bez kojih bi bilo teško procijeniti pojave kulturnih transfera koji usmjeruju brojne stereotipe, mistifikacije i nerazumijevanja (56–59, 61–63, 88–89, 94–95, 111, 165, 169, 186), ona se također zadržava na pojavi ponavljanja »pridjeva ilirski« u hrvatskoj povijesti, čije značenje od rimskoga doba (13–15) preko Diderotove i d’Alembertove Enciklopedije (24) do doba romantizma i domoljubnoga buđenja (103–112) obuhvaća jednako zemlju s njezinim narodom (75) kao i simbole, mit ili anakronizam (Ivan Mažuranić i Ante Kovačić, 134). Ona se jednako tako vraća intenzivnoj uporabi latinskoga, najprije kao veze s antikom i s Rimskom crkvom (18), ali i kao društvene oznake u XVIII. stoljeću podjednako u sjevernoj Hrvatskoj, gdje »sve što se hvali kulturom izražava se latinskim jezikom« (90), kao i na jugu u Dubrovniku, gdje sve one koji »se srame govoriti lijep slovinski jezik« zvan i »ilirskim« (71, 87, 110–112) napada Marc Bruère-Desrivaux, sin francuskoga konzula, koji se toliko dobro snašao u narodnom jeziku da je postao njegov branitelj (96). Kao simptom slobodne i produktivne akulturacije doista su brojni »adoptivni« Hrvati, čija se privrženost iskazivala u ostvarenjima književnosti, glazbe, likovnih umjetnosti i znanosti (113, 117, 123, 129, 130).

Pitanje identiteta odnosi se i na spol te otvara i rodna pitanja hrvatske kulturne povijesti. Osobito od XVII. stoljeća potrebno je zapamtiti ne samo polemičko djelo posvećeno obrani žena (Jakov Armolušić: Slava ženska, 67), povezano sa sljedećim stoljećem po prijedlogu da i za njih budu otvorene škole (89), nego jednako tako i djela objavljena na hrvatskom jeziku za žene i koja su napisale žene koje nisu znale latinski jezik (73–74); njihova će uloga u jezičnoj unifikaciji (Matija Antun Relković, 89), kao i na području glazbe (Sidonija Erdődy, Monika Leskovar, Katarina Livljanić, 120, 205–206) i književnosti (od Dragojle Jarnević do Ivane Sajko, 120, 149–153, 175, 194–198) biti presudna do danas. To što je jedna od njih dvaput bila predložena za Nobelovu nagradu označuje podjednako naprednjaštvo kao i otpore prema njihovu pravom priznavanju (Ivana Brlić-Mažuranić, 151). Autoricu jako zaokupljaju i maštovita i izmaštana predstavljanja žena koja sežu od »orijentalizma prije pisma« (76), u tekstovima u još uvijek živoj tradiciji moreške na Korčuli, plesu i borbi mačevima za slobodu zarobljenice, robinjice (koju nazivaju Bula – riječ označuje ženu muslimanku ili ženu koja nosi veo ili pak ženu s velom odjevenu na orijentalan način) (78–79). Opće su poznate velike nacionalne alegorijske figure koje se pojavljuju u renesansi, kao biblijska Judita (od Marka Marulića do Frana Paraća, 54–55, 206), vila Hrvatica (Petar Zoranić, 53) ili Jeđupka/Ciganka koja proriče sreću (Mikša Pelerinović, 49), koje postaju pesimističnije četiri stoljeća poslije (esteticizam i moderna, 149). Ilirska kraljica Teuta obogaćuje doba romantizma (113–114), a slijede ju krhke, fatalne ili karikaturalne žene, prostitutke i dr. (133–134, 147, 183), sve dok se u XX. stoljeću ne nametnu emancipirana Penelopa (Milan Begović, 166), karmelićanka razapeta između cirkusa i Crkve (Ranko Marinković, 178) ili Antigona bez heroizma (Miro Gavran, 184).

Izražajnom lakoćom, prošaranom duhovitošću koja razotkriva njezin razigrani duh, Gabrijela Vidan zaključuje »nalogom«: »budimo optimisti« (208)! Nakon pitanja kako pojmiti srednjovjekovno »umijeće življenja dok postoje samo rasprave o ars bene morendi« (30), ona daje odgovor ističući u kulturi poetičke tekstove, scenske, likovne i glazbene izvedbe koje u njoj nalaze svoje ishodište (31). Na isti je način obrađena renesansa, u kojoj se unatoč rimovanim i opravdanim tužbalicama humanista »o tužnoj hrvatskoj kobi« (41, 44–45) ističe »otac hrvatske književnosti«, donositelj Institutio bene vivendi (41, 54). Temeljno optimistična, Gabrijela Vidan ima osjećaj za načine na koje se stvara »nova duhovna stvarnost« (154) u trenutcima u kojima nema nade, osjećaj za njezine »metamorfoze« (159) koje odgone »tamu« (169) i postaju čimbenici otpornosti u ratnim vremenima (184, 187, 192). Tako ona otvara pristup mnoštvu kulturnih izričaja koji su utoliko konkretna rješenja, koja su Hrvatskoj osigurala postojanje tijekom duge povijesti, da bi se danas također u velikoj ekonomskoj krizi otvorilo još neistraženo područje svih njezinih mogućnosti.

Zasigurno možemo žaliti da je izdavač napravio površan posao razmještajući razmake, naglaske i zagrade, osobito na prve dvije stranice, koje su prepune tiskarskih pogrješaka: ali, u duhu Gabrijele Vidan, treba se nadati da se čitatelj neće zaustaviti na tom neugodnom iznenađenju i da će imati želju otkriti hrvatsku kulturu u meandrima koji nude iznenađenja svojom višestoljetnom razradom. Čitatelji francuskoga govornog područja sada prvi put imaju mogućnost upoznati u skladu sa zahtjevima našega »ubrzanoga« doba u malom, lakom i pristupačnom formatu veliku, zahtjevnu, ali jednako tako pristupačnu ljepotu i bogatstvo hrvatskih osobitosti i zajedništva europskoga mozaika.