Nakon što je Vijenac objavio novi prepjev XXIV. pjevanja Raja Danteove Božanstvene komedije nastao pod perom akademika Mirka Tomasovića, prepjevatelj je iskazao čast Hrvatskoj reviji, ponudivši uredništvu prepjev XXV. pjevanja, i to iz nekoliko razloga: to pjevanje obuhvaća zadivljujuće suvremen sadržaj međunarodnih vrijednosti na koje je potrebno neumorno podsjećati pa će u Hrvatskoj reviji to pjevanje dobiti i odgovarajuću recepciju mnogobrojnog čitateljstva našeg časopisa u svijetu; k tome to pjevanje sadrži konotacije koje su prigodne za promišljanje božićne pobožnosti u kojoj izlazi ovaj broj časopisa. Prevoditelja akademika Mirka Tomasovića, kako sam priznaje, to pjevanje iznenadilo je natuknicama što su ga od Dantea preuzeli promicatelji tzv. »teologije oslobođenja«.

 

 

Ilustracija Danteova Raja, Giovanni di Paolo (između 1442. i o.1450)

 

 

 

U XXV. pjevanju poetizirana je nada, druga bogoslovska krjepost. Pjesnik uspješno polaže ispit i na tom testu. U tomizmu, kojim se nadahnuo Dante, nada (istoznačnice nâd, uhvanje) potiče pojedinca na dobra djela zajedno s Bogom u vječnosti. Isusovac P. Teilard de Chardin nadu povezuje s univerzalnom preobrazbom svijeta. Poimanje nade po marksistu Ernstu Blochu biva mesijanska utopija s revolucionarnim mogućnostima, što se nastanila u tzv. teologiji oslobođenja, prisutnoj osobito u južnoameričkim teološkim krugovima s promašenim refleksijama u političkim opcijama. Posebno je zanimljivo uočiti takvo čitanje Dantea danas, kad se u mnogim dijelovima svijeta razmišlja o stajalištima Svetoga Oca glede te pojave u hispanskoameričkoj Crkvi u XX. stoljeću, iznjedrene u krilu Družbe Isusove, kojoj i sam pripada, te o njegovim stajalištima o pojedinim političkim fenomenima i praksama u Latinskoj Americi, kao što je, primjerice, bila gradska gerila MNL-a u Urugvaju šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, poznatija kao »tupamarosi«.

Bilješke uz stihove djelomično su, iz poštovanja, preuzete iz nadopune Raja Olinka Delorka.

 

 

DVADESET I PETO PJEVANJE

Ako se zgodi da ta pjesan sveta^[1]

Neba i Zemlje čija moć je jaka,

s koje sam puno trapio se ljeta,

 

te sam ko jagnje prognan^[2] iz kočáka –          4

izvoru vrne krštenja^[3] me, htjede

to Bog, ko pjesnik iz krda kurjakâ^[4].

 

Krštenje me u vjeru uvede                            7

drukčijeg runa^[5], drugačije nade,

po Petru svetom^[6], što od Krista slijede. ^[7]

 

Po njemu samu milost me dopade,             10

koju sam odsle vječno uživao,

dolje na zemlji otkad mi je dade.

 

Jedan pak oganj^[8] gibati se stao                   13

tad onaj^[9] kojem Krist vrhovne vlasti,

za namjesnika dolje izabrao.

 

Onda mi gospa počela je cvasti,                 16

veselo kličuć: »U nj uperi oči

u Galiciju s kog se hodočasti.«^[10]

 

Kô kada golub jedan drugom skoči,           19

te kljun si nȁ kljun naizmjence stavlja

da međusobno ganuće svjedoči,

 

knez slično njima s knezom se pozdravlja,^[11] 22

pa hvalit zatim zajedno ne staju

kruh anđeoski što se gore spravlja.

 

Susretaj kada došao je kraju,                      25

coram me^[12] onda oba ušutješe,

oči mi nalik zubljama se sjaju.

 

Dok oči moje gospoje se smiješe,               28

rekla mi: »Slavno žiće po kom sve se

lijeposti hrama broje što tu bješe,

 

da ozgor dadne s nadom obore se              31

lučî, što znaš ih, jer ih vidje ravno

kad Krist ih dade trima^[13] da ih rese.

 

Uspravi glavu put nebesa stavno                34

od mrtva svijeta jer svjetlo nam stiže,

prije neg polje oplodi ga trâvno.«

 

Utjehu ovu druga baklja^[14] dȉže,                  37

gled mi do vrha planinskoga^[15] leti,

sjaj kog težinom spustio je niže.

 

»Kad milost cara^[16] skrovitoj u klijeti          40

suoči tebe svȉtom s odabranom^[17]

dok suđeno ti još ne bilo mrijeti,

 

ter upoznavši višnjim se sa stanom             43

uhvanje nađe ljubav smrtnog svijeta

što s istinom je združi pouzdanom.

 

Štono je nada, zbog čeg tako cvijeta,          46

Reci, u duši odkud ti se stekla?«

Nastavi zborit druga luč^[18] mi sveta.

 

Ona mȉla^[19] s koje krila mi nabrekla            49

za lijet sve do takovih visina,

odgovor meni unaprijed je rekla:

 

»Vojujuća pak crkva nema sina                 52

s većom od drugih nadom, kako piše

u Suncu sjajuć vrh naših družinâ.

 

Iz Egipta me puti usmjeriše                         55

u Jeruzalem kako bi ga zrêo

prije neg stanem vojevati više.^[20]

 

Na druge dvije točke što si htjeo                 58

propitati se, ne što želeć znati,

već kȍli duh ti krijepost oćutjeo –

 

prepuštam njemu nek ti on odvrati,            61

što teško ne će biti, nit hvastanje,

a milost Božja snage će mu dati.«

 

Učenik maran ko što svoje znanje              64

otkriva meštru zadivljujuć njega

kroz pripravljeno vješto kazivanje,

 

ja rekoh: »Nâd je slavlje, prije svega,         67

čekanje stalno koje se zavrijedi

zaslugom svojom, darom Svevišnjega^[21]

 

Iz puno zvijezda^[22] moć prošastog slijedi,    70

najvećeg vođe^[23] pjesan najskladnija,

u moje srce prvi što ucijedi.

 

Uzdaju u te... kako psalmodìja,                  73

vjerujuć tebi, znajući ti ime

pa radi toga vjerujem ti i ja.

 

U poslanici svojoj orosi me,                       76

daždenje pače vrh mene si lilo,

pa moje tako miješalo se s njime.«

 

Dok zborio sam svjetlo zaiskrilo,               79

bljeskanje te mi u dnu duše stvori,

što munji pravoj posve nalik bilo.^[24]

 

Tad dahnu: »Ljubav što mi dušom gori,     82

za krepost što me do palme^[25] dovede,

dok me umor tegoban ne sȍri,

 

da zborim s tobom svejednako htjede        85

i dahnu milje na tebe što prije

uhvanja njena dobre sve besjede.

 

Stari i Novi zavjet kad se štije,                    88

predlažu znamen uhvanja mi stojni,

u prijateljstvu, s Bogom li se žije.

 

Po Izajiji svi će u plašt dvojni                     91

u prahu svojem biti odjenuti

života slatkog koji su dostojni.^[26]

A brat tvoj još nas podrobnije pȕti,^[27]          94

spominjući pak one halje bijele

o kojima se moglo jasno čuti:

 

nad nama prvo riječi koje vele,                  97

Sperent in te...^[28] te poj još rajski s time

kojem se kola blaženih vesele.«

 

Jedna od zublji tako zabliješti me^[29]          100

da cio mjesec u razmaku dneva

u zviježđu Raka^[30] traj’o bi za zime.

 

Ko što u kolo radosno se djeva                103

prima ganućem spram nevjeste, laka

i ne zbog taštine razdragana pjeva,

 

ja tako vidjeh svjetla sjajna zrȁka^[31]           106

dvojici ići što u kolu bješe,

vrteć se gnala ljubav ih je jaka.

 

Ples, popijevanje toli je zaniješe,              109

ko néva u njih gospa zagledana,

na mjestu zasta, riječi joj ne spiješe.

 

»Onom na grudi našeg Pelikana               112

što počivaše, za velika djela

s Križa mu milost posebita dana.«^[32]

 

Tako mi gospa ustremljena cijela              115

pozornost svoju odvratila nije

na kraju zbora niti za počèla.

Ka onom kojeg sunce žarko grije             118

pa čekajuć mu skoro zamračenje,

htijuć ga vidjet, vidi ga slabije,

 

tako i meni svjetla treperenje                    121

vid smrači, dok mi ne bude rečeno:

škodi ti oka ovo zaslijepljenje.

 

U zemlji zemlja sve to pretvoreno            124

s drugima bit će dok se broj ne sravna,

za vječnost kako bilo određeno.^[33]

 

S dvije su halje sred neba od davna,         127

dva svjetla tek su, vijest tu dolje javi

da svima bude dostupna i spravna.^[34]

 

Plameni krug tad se zaustavi,                    130

s njim se i pjesma stiša odozgora,

dah pojuć što ga trostruki zvuk pravi.

 

Onako kako sred olujnog mora,               133

na zviždaj odmah bučna vesla stanu,

zbog pogibelji ili zbog zamora,^[35]

 

kad Blaženkinu ne vidjeh mi znanu         136

sliku, duh mi se smuti i svisnuh od jada,

sve mi se biće do temelja ganu,

 

pored nje blizu stajao sam mȁda.              139