Znakovi u pustoj zemlji

Otkako je 2000. godine objavio zapaženi prvi roman Kad magle stanu, a nakon njega jednako dobro zapažen i nagrađivan Živi i mrtvi (2002), bosanskohercegovački i hrvatski pripovjedač Josip Mlakić (1964) (p)ostao je u prvom redu prepoznatljiv po romanima koji tematiziraju rat i poraće u Bosni i Hercegovini. Oko te je tematike okupio glavninu svojega sada već opsežna opusa, koji čine četiri zbirke pripovijedaka: Puževa kućica (1997), Odraz u vodi (2002), Obiteljska slika (2002) i Ponoćno sivo (2004) te deset romana: osim dvaju spomenutih, to su Čuvari mostova (2004), Psi i klaunovi (2006), Tragom zmijske košuljice (2007), Ljudi koji su sadili drveće (2010), Mrtve ribe plivaju na leđima (2011), Planet Friedman (2012), Svježe obojeno (2014) i Božji gnjev (2014). Uz pripovjedna djela objavio je i pjesničku zbirku Oči androida (2004), a potvrdio se i kao pisac filmskih scenarija.

Mlakić se generacijski i poetički uklapa u koncepciju tzv. stvarnosne književnosti ili neorealizma, kojom se označava dominantna književna poetika od 90-ih godina 20. st. na­ovamo, orijentirana na razobličavanje ratne i poratne društvene zbilje. Na tematskom je planu karakterizira demaskiranje pojednostavljene nacionalne slike o ratu, kritički prikaz stanja na ratištu i u njegovoj pozadini, a na formalnom planu mimetički zasnovani oblikovni postupci, povezani i s novinskim izvještavačkim žanrovima, te jezična stilizacija koja se svjesno udaljava od tradicionalne beletrističke i priklanja jeziku svakodnevnoga govora ulice.

Unutar svoje glavne teme – rat i poraće u Bosni i Hercegovini – Mlakić obrađuje niz podtema, kao što su pitanje pokretača ljudskog ponašanja na ratištu, posljedice ratnih sukoba na ljudsku psihu, osobito posttraumatski poremećaj kod bivših vojnika ali i civila, poslijeratna pustoš, beznađe i propadanje, problemi prognanika i izbjeglica, mogućnost izlječenja i prevladavanja posljedica rata itd. S tim se prepleću i teme vezane za prijeratno doba, uglavnom kroz fragmente sjećanja likova, a roman Psi i klaunovi u cijelosti je smješten u vrijeme neposredno prije rata.

U središtu Mlakićevih priča ne nalazimo široki plan ratnih događaja ni rekonstrukciju društveno-političkoga konteksta, nego se one fokusiraju na izdvojene sudbine za ukupni poredak »nevažnih« ljudi, društvenih marginalaca. U pričama koje tematiziraju sam rat, protagonisti su vojnici koji se pokušavaju izboriti s destruktivnim unutarnjim posljedicama situacije u kojoj su se našli. Priče vezane za poratnu situaciju smještene su uglavnom u bezimene pogranične gradiće zahvaćene materijalnim i duhovnim propadanjem te su koncentrirane na sudbine bivših vojnika i njihovih obitelji suočenih s ratnim traumama i s nemogućnošću da nastave uobičajen ljudski život. Česti su protagonisti i prognanici i izbjeglice, čija je sudbina obilježena traumatičnom iskorijenjenošću iz vlastite zemlje i nemogućnošću da se uklope u sredinu u kojoj su se igrom slučaja našli.

Od tih je tematskih konstanti Mlakić odstupio u romanima Tragom zmijske košuljice i Planet Friedman. Prvi smješta radnju u bosanskohercegovačko 17. stoljeće, a drugi u (apokaliptični) svijet budućnosti. Međutim i ta su dva romana usko povezana s ostatkom autorova opusa, kako aluzijama na bosanskohercegovačku sadašnjost u romanu Tragom zmijske košuljice tako i specifičnom atmosferom opustošena svijeta u Planetu Friedman.

Ta su dva romana zanimljiva i kao primjeri Mlakićeva čestoga korištenja intertekstualnih postupaka (najbolji primjer nalazimo u zbirci pripovijedaka Obiteljska slika, gdje se u svakoj od deset priča reinterpretira diskurs po jednoga poznatog pripovjedača svjetske književnosti), ali i kombiniranja elemenata različitih žanrova. Tragom zmijske košuljice kombinacija je žanra povijesnog romana, ovdje utemeljenog na dijalogu s franjevačkim samostanskim kronikama, i kriminalističkog romana s prepoznatljivim okvirom koji čine ubojstvo, detektiv-redovnik i istraga. Planet Friedman svojevrsna je antiutopija ostvarena u okvirima znanstvenofantastičnog romana, koji se bavi mogućom budućnošću svijeta zasnovanog na tržišnoj logici i razvoju tehnologije udruženima s jačanjem totalitarnih oblika vlasti. I zaplet romana Božji gnjev također počiva na dinamici zločina i istrage karakterističnoj za kriminalističke romane (objavljen je u biblioteci domaćih krimića Balkan noir), ali i na prepoznatljivoj ratnoj tematici, dotičući se i teme o povezanosti ratova na ovim prostorima (tema Živih i mrtvih).

Kad s razine priče prijeđemo na razinu obrade, zanimljivim se za analizu pokazuju neke posebnosti Mlakićeva načina oblikovanja pojedinih strukturnih elemenata pripovjednog teksta te njihove značenjske implikacije. Ti su elementi prostor, vrijeme, radnja, likovi, narativni postupci i jezik.

Kad se pođe od plana prostora radnje Mlakićevih proza, odmah se uočava da je vrlo oskudno povijesno i zemljopisno konkretiziran. Premda je nedvosmisleno riječ o prostoru Bosne i Hercegovine (u pojedinim slučajevima inozemstva, Hrvatske itd.), naglasak u pripovjednoj organizaciji prostora nije na postizanju dojma realističnosti i povijesno-zemljopisne prepoznatljivosti. Moglo bi se reći da je prostor posve minimaliziran i organiziran tako da sve pojedinosti vezane za njega imaju simbolički potencijal.

U romanu Kad magle stanu prostor radnje krajnje je reduciran na sobu bolničkoga (psihijatrijskog) odjela, gdje protagonist romana u sjećanjima/zapisima obnavlja ratne događaje i prostore na kojima su se odvijali. U Živima i mrt­vima upravo prostor radnje – znakovito nazvan Grobno polje i Crne vode – ujedinjuje dvije priče o dvjema skupinama vojnika, iz posljednjega i iz Drugoga svjetskog rata, da bi se u finalu romana u fantastičnom prostoru groblja susreli živi i mrtvi vojnici.

Prostor radnje vrlo je znakovit i u romanima Ljudi koji su sadili drveće i Mrtve ribe plivaju na leđima. Mjesto na kojem se odvija radnja obaju romana, neimenovani gradić na bosanskohercegovačko-hrvatskoj granici, dovodi se u vezu s kazališnim prostorom: »Grad iz romana je fikcija. (...) Iako se u njegovoj fizionomiji vrlo lako mogu prepoznati fragmenti stvarnih gradova, Grad nije nijedan od njih. Ovo je roman o ljudima, a ne gradovima. Prvo su nastali likovi, a tek zatim, prema njima, kulise, Grad, oronuli ostaci neke davne predstave, i po tome je najsličniji gradovima prema kojima je stvoren« (Ljudi koji su sadili drveće, 2010., str. 9; isticanje I. B.).

U tom prostoru sve se pojedinosti pokazuju kao pažljivo osmišljene i sudjeluju u gradnji specifične atmosfere u kojoj se odvija radnja: mutne rijeke koje se izlijevaju iz korita i za sobom ostavljaju pustoš i smeće, porušeni mostovi i hramovi čiji goli zidovi strše uvis, plastični otpad po granama drveća koji se opetovano uspoređuje s pticama, uništene tvornice, ogoljene ulice i zgrade, ždralovi koji lete na jug. Takav prostor, u čijem se oblikovanju autor ne služi postupcima točne zemljopisne identifikacije, pažljivo je osmišljena »scenografija« na kojoj se odvija radnja obaju romana.

Vrijeme u Mlakićevim prozama također je zanimljiv element. Pripovjedno vrijeme dobrog dijela njegovih tekstova svodi se na nekoliko dana, dok se u tom reduciranom vremenskom okviru pripovijedano vrijeme, koje zahvaća mnogo širi period, vrlo često uspostavlja/obnavlja samo u sjećanjima protagonista.

Priča redovito nije koherentna, nego fragmentarna, uglavnom oblikovana u nizovima kratkih prizora koje čitatelj na kraju slaže u cjelinu. Roman Kad magle stanu nosi u tom smislu znakovit podnaslov »roman u 24 slike«.

Način artikulacije likova također je značenjski važan element Mlakićevih proza. Rijetki su postupci izravne karakterizacije likova pripovijedanjem izvanjskog pripovjedača. Mnogo češće njihov se karakter postupno profilira kroz interakciju s drugim likovima te kroz sve jasnije ocrtavanje njihove funkcije, uloge u radnji. O događajima i likovima najčešće se ne saznaje posredno pripovijedanjem, nego upravo izravnim prikazivanjem, »odigravanjem« radnje.

Također je uočljivo da se likovi u radnji često kreću po pukim fizičkim – gotovo bi se moglo reći mehaničkim – zakonitostima, a ne svrhovito i promišljeno. Takvima ih čini opetovano ponavljanje istih kretnji, vraćanje istim mislima i preokupacijama, a nisu rijetki ni likovi čija je uloga u radnji svedena na mehaničko ponavljanje istih besmislenih postupaka (primjerice »Pavlovljevi psi« u Ljudima koji su sadili drveće). Takva uloga u radnji naglašena je njihovom bezimenošću ili pak imenovanjem nadimkom koji uglavnom označava zanimanje (Doktor, Političar, Profesor, Pjesnik itd.).

Mlakićevi likovi nisu dakle djelatni agensi čija je aktivnost usmjerena na vanjski plan događaja, ali ni likovi koji posjeduju introspektivne sposobnosti. Karakterizira ih disfunkcionalnost, nesposobnost da uspostave svrhovite odnose sa svijetom i s drugim ljudima, a na unutarnjem planu ne­sposobnost samospoznaje, što na narativnoj razini ima svoj rječit ekvivalent u dvama tipovima pripovjedača.

Dominira pripovjedač koji ne sudjeluje na razini ispripovijedanog svijeta te pripovijeda u 3. licu, ali njegovo znanje nije sukladno znanju sveznajućega pripovjedača, nego je parcijalno, svedeno na znanje lika. U ovom slučaju tip fokalizacije (kroz lik) presudno utječe na dojam pripovijedanja. Drugi (rjeđi) tip pripovjedača jest homodijegetički pripovjedač. Disfunkcionalni likovi, koji – znakovito – kroz neki oblik terapije pisanjem dolaze do svijesti o sebi i svojoj bolesti, pripovijedaju sami o sebi. Vraćanje sposobnosti samospoznaje tako je simbolizirano vraćanjem pripovjednoga glasa. Takva je pripovjedna situacija najočitija u romanima Kad magle stanu, Ljudi koji su sadili drveće i Svježe obojeno.

Jezična stilizacija Mlakićeva teksta usklađena je s opisanim elementima. Jezik njegovih proza karakterizira upadljivo pojednostavljena sintaktička struktura, na leksičkom planu velik broj leksema iz tehničkih područja ljudskoga znanja, kao i riječi koje označavaju osnovne logičko-prostorne i matematičke odnose u svijetu. S druge strane, upadljivo je mali broj riječi koje se odnose na emocionalni, pa čak i intelektualni život čovjeka. S tim je povezana odsutnost gotovo svake vrste pripovjedačkih komentara (na eksplicitnoj razini teksta) koji bi se odnosili na kakvo opće znanje ili tumačili opće uzroke rata utječući se filozofskom, religioznom ili kojem drugom sustavu znanja.

Jezična redukcija osobito dolazi do izražaja na planu dijaloga. Likovi komuniciraju izrazito kolokvijalno stiliziranim jezikom, svedenim na šture informacije, koje prati velik broj psovačkih izraza. Vrlo često razmjenjuju beketovski besmislene rečenice nesposobne za svrhovito prenošenje poruke. Gubljenje svih ljudskih sposobnosti koje nadilaze osnovnu fizičku razinu života podcrtano je i gubljenjem sposobnosti likova i pripovjedača za literarnu stilizaciju jezika, koja se pojavljuje vrlo rijetko. Znakovit primjer te opreke nalazimo u romanu Mrtve ribe plivaju na leđima. U poglavlju koje pripovijeda Profesor jezična je stilizacija posve suprotna jeziku ostatka romana i oslonjena je na književnu tradiciju pa njegovo pripovijedanje sadrži vrlo izražene poetske elemente.

U prvi plan Mlakićevih proza najčešće su stavljeni likovi koji se toj ljudskoj sposobnosti – pisanju i čitanju – pokušavaju vratiti, uglavnom u oblicima terapije, odnosno, simbolično, liječenja ratne traume.

*

Pažljivije čitanje Mlakićevih tekstova pokazuje da sama tema – ratna i poratna situacija u BiH – autoru služi kao polazište za gradnju osobite pripovjedne slike svijeta. Sve pojedinosti pripovjedne strukture, od same teme, preko prostora radnje, likova i narativnih postupaka do jezika, oblikuju sliku ogoljene i dehumanizirane stvarnosti, koju nastavaju ljudi bez svijesti o sebi. Izrazito mimetički zasnovani oblikovni postupci potiskuju dijegezu u drugi plan, što snažno simbolizira gubljenje ljudske sposobnosti tumačenja svijeta te svojevrsnu zarobljenost na razini denotacije.

Unutar takva pripovjednog svijeta kao jedini »smisao«, koji se u različitim oblicima provlači kroz gotovo sve Mlakićeve proze, pokazuje se upravo pokušaj vraćanja sposobnosti kreiranja i čitanja znakova. Pisanje i čitanje kao proces liječenja, komunikacije i samospoznaje, ali i pokušaj osmišljavanja života s pomoću povezivanja s metaforikom književnosti i filma, ili pak s metaforičkim značenjem prirodnih pojava, funkcioniraju kao sugestivan pokušaj likova da se oslobode iz svijeta jednoznačnosti.

Zbog svega toga pripovjedni se opus Josipa Mlakića pokazuje kao vrijedno ostvarenje suvremene proze, otvoreno različitim interpretacijama. Pažljivija analiza načina na koji autor oblikuje prostor, vrijeme, radnju i likove kao osobit sustav znakova, pokazuje da čitanje koje u obzir uzima samo povijesnu dimenziju ove proze i njezin društvenokritički doseg, osiromašuje njezin značenjski potencijal.

***

Kratka priča Nepoznati iz Nord Expressa, koja se u ovom broju Hrvatske revije objavljuje prvi put, također se kreće u ovdje ukratko opisanim koordinatama. Tematika je priče ratna, ali ona opet služi kao svojevrstan okvir za razradu jedne privatne teme čiji su neobični protagonisti dvojica muškaraca sa suprotnih strana u ratnom sukobu, ali slične životne sudbine, naglašene i istim imenom – Stanko. Vrlo sažeta fabula, mali broj likova, jezična stilizacija koja opet ide prema potpunoj denotaciji, tvore sugestivnu atmosferu pustoga, besmislenog i dehumaniziranog svijeta.

I ovdje je pokušaj protagonista priče da osmisle svoje živote i nađu rješenje za situaciju u kojoj se nalaze obilježen »oponašanjem umjetnosti«, u ovom slučaju jedinog oblika umjetnosti koji im je poznat, a to je film. Priča je dobila naziv upravo po kultnom trileru Alfreda Hitchcocka i temelji se na reinterpretaciji njegovih glavnih motiva.