Vojna operacija »Oluja« 1995.

 

Vojno-politička zbivanja u Republici Hrvatskoj do operacije »Oluja«

Zbog promjena koje su se dogodile u SFRJ potkraj ljeta 1991. i poslije, nakon povlačenja JNA iz Slovenije, situ­acija se u Hrvatskoj mijenjala na način da su ustavni ciljevi JNA postali nejasniji s vojnog aspekta te je njezina ustavna zadaća očuvanja teritorijalnog integriteta SFRJ svedena na jačanje kontrole koju imaju Srbi nad dijelovima Hrvatske u kojima ima Srba ili se smatraju srpskim.

Lokalni su Srbi 21. 12. 1990. proglasili »Statut Srpske Autonomne Oblasti Krajine«. »SAO Krajina« obuhvaćala je veći dio Banovine, Korduna, Like i sjeverne Dalmacije. Dana 1. travnja 1991. »Izvršno veće SAO Krajine« donijelo je odluku o pripojenju »SAO Krajine« Republici Srbiji. Lokalno srpsko stanovništvo također je osnovalo »SAO« u istočnoj Hrvatskoj, koja je obuhvaćala Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem. Od travnja do prosinca 1991. lokalno srpsko stanovništvo osnovalo je vlastite oružane snage koje nisu odgovarale republičkim vlastima u Hrvatskoj, nego su ostale lojalne ostatku SFRJ i Srbiji. Tijekom borbenih djelovanja JNA je osnovala operativne i taktičke grupe kako bi zadobila i/ili održala združeno i jedinstveno zapovijedanje nad postrojbama JNA, Teritorijalne obrane i policije »SAO Krajine« i »SAO Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema«, srpskom Teritorijalnom obranom i dobrovoljcima/paravojnim postrojbama.

Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman je 29. svibnja 1991. proglasio neovisnost, nakon referenduma održanog 19. svibnja 1991., a dan prije su predstavljene četiri brigade Zbora narodne garde (ZNG) u Zagrebu. Do kraja studenog 1991. Hrvatska vojska (HV) je narasla na 200.000 ljudi i bila sastavljena od šezdeset pet pričuvnih i četiri gardijske brigade.

Potpisivanjem ugovora o prekidu vatre u Ženevi 23. studenog 1991. kao i sporazuma u Sarajevu od 2. siječnja 1992. omogućen je početak primjene Vanceova mirovnog plana. Plan je trebao biti prijelazno rješenje čiji je cilj bio stvaranje uvjeta mira i sigurnosti potrebnih za mirno rješenje sukoba, a sastojao se od triju faza. Prva faza – razmještanje mirovnih snaga UN-a (UNPROFOR) i policijskih promatrača (UNCIVPOL) u tri područja pod zaštitom Ujedinjenih naroda (UNPA) koja se podudaraju s četiri sektora: Jug, Sjever, Zapad i Istok. Druga faza – kontrola demilitariziranog područja pod zaštitom UN-a. Treća faza – održanje mira u područjima pod zaštitom UN-a i pripreme za povratak izbjeglica i raseljenih osoba.

Nakon spajanja srpskih autonomnih oblasti u »Republiku Srpsku Krajinu (RSK)« na proljeće 1992. »RSK« je uz potporu JNA transformirala Teritorijalnu odbranu u Specijalne policijske brigade te je na taj način zaobišla klauzulu o demilitarizaciji iz Vanceova plana. Osnivanje tih brigada jedan je od glavnih razloga pogoršanja situacije u područjima pod zaštitom UN-a. U listopadu i studenom 1992. »RSK« mijenja ime Teritorijalne odbrane »RSK« u »Srpska vojska Krajine (SVK)«. »SVK« je potpuno ovisila o potpori iz SRJ, odnosno Vojske Jugoslavije i Srbije. »RSK« je blisko surađivala s »Republikom Srpskom (RS)« u Bosni i Hercegovini. Nakon usvajanja deklaracije u Prijedoru u listopadu 1992. godine »RS« i »RSK« su tijekom veljače 1992. osnovale »Zajedničko veće odbrane«.

 

Karta s ucrtanim vojnim napredovanjima tijekom vojne operacije »Zima-94« u razdoblju 29. studenoga – 28. prosinca 1994. (http://i988.photobucket.com/albums/af9/darkorora/zima944.jpg)

 

Nakon proglašenja »Autonomne pokrajine Zapadne Bosne« 27. rujna 1993., koja se nalazila u sjevernom dijelu bihaćke enklave (BiH) i bila pod vodstvom Fikreta Abdića, izbila su neprijateljstva između 5. korpusa (ABiH /Armija Bosne i Hercegovine/) i snaga »Autonomne pokrajine Zapadne Bosne«. SRJ (Srbija), »RS« i »RSK« smatrale su kako je opstanak »Autonomne Pokrajine Zapadna Bosna« i slabljenje 5. korpusa ABiH od strateškog značenja, pa su u skladu s tim davale potporu Abdiću. U studenom 1994. osnovano je posebno zapovjedništvo pod nazivom »Pauk« u svrhu usklađivanja operacija »SVK«, »VRS« i snaga Ministarstva unutarnjih poslova (MUP) Republike Srbije u potpori »Autonomne pokrajine Zapadna Bosna«.

Hrvatske su vlasti očekivale kako će međunarodna zajednica i UNPROFOR uz pomoć Vanceova plana povratiti Hrvatskoj vlast nad dijelom teritorija koji je kontrolirala »RSK«. Istodobno, Hrvatska je reorganizirala, razvijala i obučavala HV kako bi bila kadra nametnuti vojno rješenje u ovom sukobu. Uvođenje doktrine »zračno-kopnene bitke« u HV zahtijevalo je promjene u organizacijskoj strukturi, što je podrazumijevalo zamjenu trome strukture snaga fleksibilnijom. Istodobno je uvedeno novo naoružanje, sustav zapovijedanja i upravljanja te zapovjedni i informacijski sustavi. HV je 1995. brojio 62.880 pripadnika, sedam gardijskih brigada, 176 tenkova, 1098 topničkih i raketnih sustava, 213 protuoklopnih sustava.

Od 1992. do 1994. HV je tri puta provodio operacije u svrhu preuzimanja teritorija od »RSK«. Prvi put, 21. lipnja 1992., postrojbe HV-a napale su položaje Teritorijalne odbrane »RSK« u blizini Drniša, u »ružičastom pojasu« sektora Jug, te napredovale nekoliko kilometara u šire područje Miljevaca i Miljevačkog platoa. Drugi put, 22. siječnja 1993., HV ulazi u »ružičasti pojas« i područje Jug pod zaštitom UN-a u području Maslenice, zračne baze Zemunik i brane Peruća. Treći put, 9. rujna 1993., HV zauzima tri pretežno srpska sela u području Metka. Za HV te su operacije bile taktičkoga karaktera, u kojima se testirala sposobnost provedbe doktrine zračno-kopnene bitke.

Nakon prestanka sukoba Hrvata i Muslimana u BiH, a pod okriljem SAD-a, potpisan je sporazum o Federaciji bosanskih Hrvata i Muslimana u BiH. Taj sporazum stvara zakonsko-političke uvjete za nazočnost postrojbi HV-a na teritoriju BiH u okviru »Splitskog sporazuma«, koji je potpisan 22. srpnja 1995.

Tijekom ljeta 1994. postrojbe Zbornog područja Split provodile su stožerne ratne vježbe čiji je cilj bio uspostava nadzora nad sjevernom Dalmacijom, uključujući Knin. Od studenog 1994. postrojbe Zbornog područja Split i postrojbe HVO-a (Hrvatsko vijeće obrane) započele su napadne vojne operacije (Operacija »Zima-94«) u širem području planine Dinare (BiH), pod zapovjedništvom general bojnika Ante Gotovine, zapovjednika Zbornog područja Split. Spomenute operacije HV-a i HVO-a na području planine Dinare bile su faze strateške vojne operacije (kampanje/pohoda) čiji je cilj bio izolacija Knina, na način njegova odsijecanja od dijelova BiH pod nadzorom Srba.

 

Karta s ucrtanim vojnim napredovanjima tijekom vojne operacije »Zima-94« u razdoblju 6. – 19. prosinca 1994.
(http://i988.photobucket.com/albums/af9/darkorora/karta2.jpg)

 

Sa svrhom ubrzanja rješavanja sukoba u Hrvatskoj ali i u BiH, predsjednik Tuđman je 12. siječnja 1995., u pismu upućenom glavnom tajniku UN-a, rekao kako bi mandat UN-a trebalo prekinuti te da snage UN-a trebaju napustiti Hrvatsku do 31. ožujka 1995. godine. Sabor RH je 28. ožujka 1995. donio odluku u svezi s produžetkom nazočnosti mirovnih snaga UN-a na teritoriju Republike Hrvatske. Vijeće sigurnosti UN-a je 31. ožujka 1995. prihvatilo Rezoluciju broj 981, čime je utemeljena Operacija UN-a za obnovu povjerenja u Hrvatskoj (UNCRO), koja je zamijenila UNPROFOR.

HV je 1994. i 1995. provodio psihološke akcije kako bi oslabio moral stanovništva »RSK«. Nakon incidenata na autocesti Zagreb–Lipovac, koja je bila ponovo otvorena u za­pa­dnoj Slavoniji, a koji su se dogodili 28. i 29. travnja, zračno-kopnene i specijalne postrojbe HV-a su 1. svibnja 1995. započele napadnu operaciju kako bi dijelove zapadne Slavonije stavile pod kontrolu. Za samo 31 sat oslobođeno je oko 500 četvornih kilometara teritorija koje je zaposjeo srpski agresor i uspostavljen je nadzor nad autocestom Zagreb–Lipovac. »Srpska Vojska Krajine« je 1. svibnja 1995. izvršila raketni udar po urbanim središtima RH (Zagreb, Pleso) u znak odmazde za pretrpljeni poraz.

 

Karta s ucrtanim vojnim napredovanjima tijekom vojne operacije »Skok 1« u razdoblju 6. – 14. travnja 1995.
(http://i988.photobucket.com/albums/af9/darkorora/skok1.jpg)

 

Istodobno su združene snage HV-a i HVO-a pod zapovjedništvom general bojnika Gotovine nastavile vojne operacije u području planine Dinare. Operacija »Skok 1« bila je jednodnevna akcija HV-a i HVO-a, kada su Srbi 7. travnja 1995. ponovno poraženi na Dinari. Oslobođeno je dodatnih 75 četvornih kilometara. Hrvatske su se snage proširile bočno, prema zapadnoj strani, pa je time sigurnost postrojbi na Dinari postala stabilnija, a posebice sigurnost Livanjskog polja. Operacija »Skok 2« izvedena je od 4. do 11. lipnja 1995. na Dinari i Livanjskom polju. Njome je oslobođen dodatni prostor od 450 četvornih kilometara te je pod nadzor stavljeno cijelo Livanjsko polje. Otad se mogla nadzirati i Cetinska dolina te Vrličko polje, kao i dio Glamočkog polja te put Glamoč–Bosansko Grahovo.

Zapovjednik Zbornog područja Split je na sastanku održanom 17. srpnja 1995. na Brijunima s predsjednikom Franjom Tuđmanom i hrvatskim vojnim vodstvom zatražio odobrenje za nastavak operacija u području Dinare, ka Kninu, kako bi zauzeo Bosansko Grahovo i Glamoč te time stvorio uvjete za oslobađanje teritorija Republike Hrvatske koji je bio pod kontrolom Srba. Daljnje napadne operacije su odobrene, nakon čega su združene snage HV-a i HVO-a provele operaciju »Ljeto-95«. Operacijom »Ljeto-95«, provedenom u vremenu od 25. do 30. srpnja 1995. godine, oslobođeni su Bosansko Grahovo i Glamoč te šira područja, ukupno oko 1600 četvornih kilometara. Srbi su u sjevernoj Dalmaciji dovedeni u poluokruženje, sa samo dva moguća izlaska prema BiH. Stvoreni su preduvjeti za oslobađanje Knina, sjeverne Dalmacije i Like.

Plan operacije »Oluja«

Prije predaje dužnosti stožerni general Janko Bobetko je s GS HV-a kompletirao plan operacije »Oluja«. Operacija je bila podijeljena na četiri dijela u skladu s vojno-teritorijalnom podjelom zemlje, odnosno odgovornostima zbornih područja. Glavni je stožer upravljao operacijom s glavnoga zapovjednog mjesta u Zagrebu i isturenoga zapovjednog mjesta u Ogulinu. Planirano je trajanje operacije unutar četiri do pet dana.

Zborno područje Zagreb – »Oluja-1«

Zborno područje Zagreb je po planu operacije »Oluja-1« imalo zadaću provesti operaciju u dvije etape s dva cilja. S obzirom na »doktrinarnu naviku« krajinskih Srba da kompenziraju poraze raketnim udarima na hrvatske gradove, u prvoj fazi operacije cilj je bio okru žiti Petrinju i prodrijeti u dubinu nekih 6 do 7 km južno od grada, eliminirajući topničko-raketne skupine »SVK« kojima su hrvatska urbana područja bila u dosegu. Ta je faza uključivala snažni podupirući napad iz područja Sunje prema Hrvatskoj Kostajnici.

U drugoj fazi zadaća Zbornog područja Zagreb bila je da se brzo probije do bosanskohercegovačke granice. Zborno područje Zagreb bi onda odrezalo postrojbe »SVK« na Zrinskoj gori, eliminiralo ih ili prisililo na predaju, čime bi bila u cijelosti oslobođena Banovina. To će biti potpomognuto napadom na Kostajnicu i pritiskom snaga uzduž rijeke Une oduzimanjem riječnih prijelaza kod Dvora. Ukupna jačina snaga brojila je oko 30.000 vojnika uključujući potporno osoblje.

 

 

Karta s ucrtanim vojnim napredovanjima tijekom vojne operacije »Skok 2« u razdoblju 4. – 11. lipnja 1995.
(http://s988.photobucket.com/user/darkorora/media/skok24.jpg)

 

 

Nasuprot Zbornom području Zagreb stajao je 39. banijski korpus »SVK«. Korpus je imao samo četiri pješačke brigade, brojčane veličine oko 9.000 vojnika. Jedna brigada bila je u pričuvi. Dio tih snaga, jačine taktičke grupe, kao i pričuvna brigada, već su bili angažirani protiv snaga ABiH u Bihaću, ukupno oko 3.500 ljudi. Korpus je bio jači u oklopu od HV-a ali slabiji u topništvu i teškim minobacačima. Kritična je ranjivost bila plitka operativna dubina korpusa; crta bojišnice brigada imala je dva obrambena položaja. Druga je obrambena crta bila udaljena 5 kilometara od prednje crte, ali bez položaja iza njih. Ako bi grad Glina, nekih 10 kilometara od bojišnice, bio izgubljen, korpusna glavna bočna linija komunikacije bi se smanjila, a time i većina obrambenih manevarskih sposobnosti. Uz nešto pričuvnih snaga za protunapad, bez pojačanja iz VRS ili VJ na horizontu, korpus je morao zaustaviti HV na prednjoj crti obrane.

Zborno područje Karlovac – »Oluja-2«

Uloga Zbornog područja Karlovac bila je potporna u odnosu na ostala tri zborna područja. Zadaća je toga zbornog područja bila provesti napad zadržavanja na 21. kordunski korpus »SVK«, prikovati ga i držati podalje od bokova zagrebačkog i gospićkoga zbornog područja. Zborno područje Karlovac svakako je moralo nastojati osvojiti područje južno od Karlovca, oko grada Vojnića, i time ograničiti srpsko granatiranje Karlovca. Ako stvari budu išle dobro, Zborno područje Karlovac bi nastojalo zauzeti cijelo područje. Ukupna jačina snaga brojila je oko 15.000 vojnika uključujući potporno osoblje.

Nasuprot Zbornom području Karlovac stajao je 21. kordunski korpus. Pričuvne snage korpusa specijalnih snaga, iako posvećene srpskim operacijama protiv Bihaća, također su bile dostupne u ovom sektoru, pogotovo nakon što su srpske snage počele povlačenje iz enklave Bihać. 21. kordunski korpus imao je tri pješačke brigade, od kojih su samo dvije angažirane protiv Zbornog područja Karlovac, ukupne jačine oko 4.000 ljudi. Treća brigada korpusa zaglavila je negdje između zbornih područja Karlovca i Zagreba. 21. kordunski korpus »SVK«, kao i obično, brojčano je bio jači od HV-a u oklopu, topništvu i teškim minobacačima, ali je kao i 39. korpus imao isti nedostatak operativne dubine, poradi čega je morao zaustaviti HV na prvoj crti obrane.

Zborno područje Gospić – »Oluja-3«

Zborno područje Gospić imalo je zadaću probiti se na državnu granicu s BiH u suradnji s 5. korpusom ABiH, cijepanje snaga »SVK« na dva dijela (UN sektor Sjever i Jug). Korpus bi potom uništio zaostale snage »SVK« u graničnom području s BiH. Operacija je trebala biti provedena u dvije faze. Prva faza kao pritisak na faznu liniju nekih 10 kilometara od crta bojišnice izvan prve obrambene zone »SVK«, nakon čega bi drugi val nastavio proboj do državne granice. Nakon izbijanja na državnu granicu sve bi postrojbe toga zbornog područja bile uključene u čišćenje terena. Snage su bile grupirane oko dva smjera. Prvi je smjer vodio od Otočca prema Plitvičkim jezerima. Istodobno bi 5. korpus ABiH provodio operaciju razbijanja obruča te napao pričuvu »SVK« i povezao se s HV-om. Drugi je smjer vodio iz područja Gospić prema ZB Udbina. Ukupna jačina snaga brojila je oko 25.000 vojnika uključujući potporno osoblje te oko 2.000 vojnika 5. korpusa ABiH.

Nasuprot Zbornom području Gospić bio je 15. lički korpus »SVK« braneći sektor koji je bio glavni cilj hrvatsko-bosanskog napada. Kako bi to učinio, imao je dvije brigade i još dvije u pričuvi nasuprot Bihaću. Snage su bile jačine oko 6.000 ljudi, stoga što korpus nije mogao računati na svoje dvije brigade udaljene nekih 150 kilometara. 15. lički korpus »SVK« bio je u bezizlaznoj situaciji stisnut između snaga HV-a i ABiH.

Zborno područje Split – »Oluja-4«

Zborno područje Split planiralo je i provelo operaciju »Ljeto-95«, koja je pripremila put za operaciju »Oluja«. Zajedno sa specijalnim postrojbama MUP-a, Zborno je područje Split imalo glavnu zadaću zauzimanja gradova Knin i Gračac. U slučaju okruženja najvećeg djela 7. sjevernodalmatinskoga korpusa »SVK« ili njegova prisiljavanja na povlačenje u BiH, operacija će omogućiti oslobođenje Dalmacije. Strateški, osvajanje Knina bit će jedan od najvažnijih ciljeva cijele operacije. Knin je bio središte i simbol pobune hrvatskih Srba protiv Zagreba, a njegov će pad poslati jasnu poruku »Vladi RSK« i ljudima kako je došao kraj njihovoj paradržavi.

Vojni učinak zauzimanja Knina i Gračaca, oba ključna prometna čvorišta, odsjekao bi snage »SVK« u golemom džepu između Benkovca i Knina, prisiljavajući ih na predaju ili brzo povlačenje u Bosnu smjerom Otrić–Donji Srb. Zborno područje Split planiralo je provesti zadaću uzduž dva temeljna pravca. Prvi pravac za napad prema Kninu išao bi s pozicija oko Bosanskoga Grahova i Dinare. Drugi bi pravac išao preko Velebita prema Gračacu. Ostatak zbornog područja organiziran u tri operativne grupe proveo bi frontalni napad na položaje »SVK« oko Benkovca, Kistanja i Drniša vezujući snage »SVK«, odnosno, ako bude mogućnosti, probio se kroz njihove linije i ubrzao operaciju. Ukupna jačina snaga brojila je oko 30.000 vojnika uključujući potporno osoblje.

Srpski 7. sjevernodalmatinski korpus imao je glavnu zadaću obraniti se protiv napada Zbornog područja Split. Korpus je imao dvije motorizirane brigade i četiri pješačke ili lake na crti bojišnice od bosanske granice do Velebita, dok je brigada iz 15. ličkoga korpusa branila smjer Velebit–Gračac. Napredovanje HV-a preko Dinare–Livanjske doline u »Ljeto-95« sasvim je narušilo korpusnu obranu i prisililo ga da razgoliti svoje brigade i njihovu oskudnu pričuvu kako bi se pokrila »stražnja vrata« iz smjera Grahova, sada pod nadzorom HV-a. Novosastavljene pričuvne snage, Taktička grupa-3, imale su male šanse zaustaviti novi udar iz smjera Grahova. 2. gardijska brigada korpusa specijalnih snaga, koja je krenula prema Grahovu u srpnju, bila je stacionirana u Kninu, ali nije bila u sastavu TG-3. Spoznaja kako su se njihovi položaji sada u potpunosti okrenuli morala je imati jak utjecaj na pad morala među 10.000 ljudi 7. korpusa.

Doktrina operacija HV-a

Doktrina HV-a bila je u skladu s napadajnim karakterom operacije »Oluja«. Operacije su se provodile najbrže moguće, s gardijskim postrojbama kao udarnom snagom, zaobilazeći velike džepove otpora kako bi se izbjeglo svako kašnjenje u postizanju ciljeva. Zaobiđene srpske snage bi se poslije onesposobile. Topničko-raketni udari, izvidničke i diverzantske postrojbe nastojale su onemogućiti zapovjedne i komunikacijske čvorove »SVK«, ugroziti manevar »SVK« te usporiti reakciju postrojbi na »brzoprodiruća koplja« HV-a. Postrojbe elektroničkog ratovanja su multiplicirale spomenute učinke ometanjem »SVK« komunikacija.

Srpski planovi obrane

Vodstvo pobunjenih Srba u Kninu prosuđivalo je namjere državnog vodstva RH. Prosudilo je kako će RH samo u iznimno povoljnim međunarodnim okolnostima pokrenuti vojnu operaciju u svrhu integracije »Krajine« u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske. U »Direktivi o upotrebi Srpske vojske Krajine Op. br. 1 »GVOZD« doslovno se navodi sljedeće:

»Napadnu operaciju sa radikalnim ciljem i odbranom na ostalim delovima fronta najverovatnije će izvršiti u zoni: Sveti Rok, Donji Lapac, Šturlić, r. Mrežnica, grupisati g/s na pravcu: Ogulin – Slunj – Rakovica – Tržac, a pomoćne na opštim pravcima: Otočac – Pl. jezera (Korenica) i Gospić – Udbina. Verovatni cilj agresije bio bi da uz upotrebu HD (helikopterskog desanta – moja napomena) u širem reonu Rakovice i s. Podlapača i sadejstvom snaga 5. K vojske muslimansko-hrvatske federacije BiH sa pravca Tržačka Raštela – Rakovica, u prvoj etapi ovlada linijom: Slunj – Rakovica – Babin Potok – Ljubovo – s. Ploče, a potom u drugoj etapi, uvođenjem svežih snaga, spoji se sa 5. K vojske MHF BiH izbije na gornji tok r. Una«.

Najviše političko-vojno vodstvo ex-Jugoslavije održalo je 29. srpnja 1995. godine 39. sjednicu »Vrhovnog saveta odbrane«, na kojoj su razmatrana vojna i politička pitanja, te su doneseni zanimljivi zaključci:

»Načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije je upozorio na to da se u narednom periodu može očekivati dalje zaoštravanje situacije i ne povoljan razvoj događaja za RS i RSK, koji bi se ogledao u sledećem: Agresija HV na RSK i dejstva MV na više pravaca, sa ili bez podrške vazduhoplovnih snaga NATO. Ovim dejstvima pretila bi opasnost od presecanja teritorije RSK na više pravaca: Gospić-Gračac-Srb; Otočac-Plitvice-Bihać; Ogulin-Slunj-Cazin; Karlovac-Vojnić-V. Kladuša; Sisak-Glina-Topusko; Sunja-Kostajnica-Dvor. Cenimo da u ovoj etapi HV ne bi išla u agresiju na istočnu Slavoniju i Baranju. Ukoliko bi HV imala uspeha, to bi praktično značilo razbijanje SVK i uništenje RSK kao državne tvorevine«.

Ni u jednom trenutku srpska vodstva nisu razmatrala mogućnost udara HV na čitavoj crti bojišnice »Krajine«, osobito na grad Knin, s ciljem uništenja glavnine »SVK«.

Provedba operacije »Oluja«

Stojeći nepomično među svojim nezgrapnim ratnim strojevima poput kipova u mraku, 135.000 hrvatskih vojnika bacilo je cigarete, potom se popelo na tenkove, kamione i oklopna vozila te krenulo naprijed u Krajinu koja je bila pod srpskom okupacijom. Tako je počela, pred zoru 4. kolovoza 1995., »Oluja«. Za nekoliko sati hrvatski su zapovjednici znali kako je kodno ime njihove operacije dobro izabrano. Gdje god bili, srpski vojnici, njih oko 40.000, s 400 tenkova, povlačili su se s izlaskom sunca. Unutar nešto više od jednog dana zastava Hrvatske lepršala je na tvrđavi u Kninu, visoko iznad Krajine.

4. kolovoza 1995.

Zborno područje Zagreb – »Oluja-1«

Snage Zbornog područja Zagreb nisu izvršile planiranu zadaću na glavnom smjeru i pomoćnim smjerovima jer zapovjednik ZP Zagreba nije potpuno postupio po naredbi načelnika Glavnog stožera HV-a. Poradi izravnog napada na glavnom smjeru Mošćenica–Češko selo–Petrinja, snage 31. pješačke brigade »SVK« uništile su nekoliko tenkova HV-a na prilazu Petrinji te spriječile hrvatsko pješaštvo u napredovanju prema gradu. Na pomoćnom smjeru napada Sunja–selo Mrčaj–Kostajnica snage zbornog područja su zaustavljene: zaustavljene su 103. i 151. brigada te 17. domobranska pukovnija. Na smjeru napada selo Brkševina–selo Viduševac–Glina snage zbornog područja su nasilno prešle rijeku Kupu, pri čemu su pretrpjele gubitke. Nakon uspostave mostobrana na suprotnoj obali, snage su zaustavljene.

Zborno područje Karlovac – »Oluja-2«

Snage Zbornog područja Karlovac prvog dana »Oluje« nisu imale znatnog pomaka u dubinu neprijatelja, ali su ipak uspjele spriječiti djelovanje neprijateljskog topništva po civilnim ciljevima i industrijskim kapacitetima Karlovca i njegove šire okolice. Dio snaga 110. domobranske pukovnije, nakon postizanja početnog iznenađenja i neprimjetnog prelaska crte razgraničenja, dolazi do komunikacije Karlovac–Tušilović, gdje se spaja s ubačenim dijelovima 266. izviđačko-diverzantske satnije. No ubrzo nakon toga snage 110. domobranske pukovnije bile su prisiljene na povlačenje. Pri nasilnom prelasku rijeke Kupe snage 104. brigade HV-a u području Kobilić Pokupski–selo Donja Račica vraćaju se na početne položaje, snage 14. i 143. domobranske pukovnije prešle su rijeku Mrežnicu i ovladale crtom Klipinka–Lončarska glava–Sivića brdo–Kameniti vrh, a 137. domobranska pukovnija probila je prvu crtu obrane neprijatelja i zauzela položaje na crti Sekulića vršak–Mali Humac. Postrojbe 99. brigade probijaju crtu neprijateljske obrane, ali se zbog ulaska u minsko polje vraćaju na početne položaje.

Zborno područje Gospić – »Oluja-3«

Napadna operacija je započela točno u šest sati kombiniranim zračnim i topničkim udarima po vitalnim vojnim ciljevima, zapovjednim mjestima i komunikacijskim čvorištima, čime je ostvaren najviši stupanj iznenađenja i znatan početni uspjeh nad neprijateljem. Na glavnom smjeru djelovanja Zbornog područja Gospić HV nije uspio potpuno izvršiti planiranu zadaću zbog velike pokrivenosti prostora minskim poljima i jakog otpora neprijatelja, ali je ipak uspio probiti prvu crtu obrane i neprijatelja otjerati u smjeru Ličke Jasenice. Na pomoćnom smjeru Čanak–Trnavac–Homoljačko polje–Ličko Petrovo Selo HV je naišao na jak otpor neprijatelja, ali je u popodnevnim satima 4. kolovoza uspio probiti neprijateljsku crtu obrane. Na području Ljubova i Ličkog Osika neprijatelj je pružio snažan otpor pa su hrvatske snage prvog dana napredovale sporije od planiranog, ali su ipak ostvarile potreban uspjeh za nastavak borbenih djelovanja.

Zborno područje Split – »Oluja-4«

Već prvog dana »Oluje« snage Zbornog područja Split probile su prve crte obrane neprijateljskih postrojbi oko Knina. Neutralizirane su snage Taktičke grupe-3 »SVK«, koja je branila Knin. OG Sinj ovladala je crtom bojišta od Pitomog vrha do Ružića grada. Nakon prvog dana borbe OG Zadar uspostavila je crtu bojišta Stružnica–Duliba–Tulove grede i tako omogućila da se komunikacija Obrovac–Mali Alan–Sveti Rok može koristiti za uvođenje tehnike Specijalne policije MUP-a. OG Šibenik uspostavila je crtu bojišta od Čiste Velike preko Pamučara do Dugovca. Specijalne postrojbe MUP-a uspješno su probile prvu crtu neprijateljske obrane i uspješno ovladale dominantnim kotama na Velebitu. Uspjeli su se probiti u području vrha Ćelavac i uzduž glavne ceste za Gračac.

5. kolovoza 1995.

Zborno područje Zagreb – »Oluja-1«

Ni drugog dana operacije snage Zbornog područja Zagreb ne uspijevaju ostvariti zadaću oslobađanja Petrinje, poradi čega vrhovni zapovjednik imenuje general pukovnika Petra Stipetića zapovjednikom. Istog dana u večernjim satima reorganiziraju se postrojbe na bojištu.

Zborno područje Karlovac – »Oluja-2«

Drugog dana operacije »Oluja« uvođenjem svježih snaga i pregrupiranjem postrojbi, Zborno područje Karlovac uspijeva dosegnuti planirani tempo prodora u dubinu neprijatelja te oslobađa šire područje Plaškog i sela Primišlja.

Zborno područje Gospić – »Oluja-3«

Na glavnom smjeru napada Zbornog područja Gospić, Lička Jasenica–Saborsko–Kuselj–Koranski most–Rakovica, snage zbornog područja udaraju u bok 21. korpusa »SVK« i do kraja dana izbijaju na Koranu i ulaze u Plitvice. Nastavljaju napredovanje u smjeru državne granice RH i u Tržiškoj Rašteli spajaju se s 5. korpusom ABiH.

Zborno područje Split – »Oluja-4«

Zbog uspjeha prvog dana operacije snage zbornog područja oslobađaju Knin. Tijekom noći s 4. na 5. kolovoza vlada »RSK« i »Glavni štab SVK« povlače se 35 kilometara sjeverno od Knina. Na podupirućem smjeru Stružnice–Ošćenica–Male Jasle–Golovro snage zbornog područja razbijaju protivnika i spajaju se sa specijalnim postrojbama MUP-a. Potkraj drugog dana oslobođen je Obrovac i Benkovac. Specijalna postrojba MUP-a u cijelosti je drugog dana ovladala prometnicom Gospić–Gračac. Uz Gračac oslobođeni su Lovinac i Medak.

6. kolovoza 1995.

Zborno područje Zagreb – »Oluja-1«

Nakon reorganizacije snaga ZP Zagreb u ranim jutarnjim satima trećeg dana »Oluje« oslobađa Petrinju, Kostajnicu i u večernjim satima Glinu.

Zborno područje Karlovac – »Oluja-2«

Snage ZP Karlovac trećeg dana operacije oslobađaju šire područje grada Slunja.

Zborno područje Gospić – »Oluja-3«

Snage Zbornog područja Gospić 6. kolovoza u večernjim satima ulaze u Korenicu te ovladavaju prostorom sela Ljubova i Novoga Ličkog Osika, te do kasnijih večernjih sati pod nadzor stavljaju prostor Krbavskog polja.

Zborno područje Split – »Oluja-4«

Snage Zbornog područja Split potiskuju neprijatelja prema granici s BiH te uvode svježe postrojbe u Obrovac. Specijalne postrojbe MUP-a nastavljaju napredovati prema sjeveru kroz Bruvno prema Donjem Lapcu te se povezuju s dijelovima snaga Zbornog područja Gospić u Udbini ovladavši Malovanom, Bruvnom i Otrićem. Pod kontrolu stavljaju i cestu Gračac–Bruvno.

 

 

Karta s ucrtanim vojnim djelovanjima tijekom vojno-redarstvene operacije »Oluja« u razdoblju 4. – 8. kolovoza 1995.
(https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/1/12/Operation_storm_map.jpg)

 

 

7. kolovoza 1995.

Zborno područje Zagreb – »Oluja-1«

Srpske snage na Banovini pristaju na pregovore o predaji 21. korpusa »SVK«. Borbena djelovanja se nastavljaju nekoliko sati poslije zbog izvlačenja snaga 39. korpusa »SVK« s prostora Banovine preko Dvora na područje BiH. Na smjeru Maja–Klasnić–Žirovac–Dvor snage zbornog područja nastavljaju napade. Nailaze na snažan otpor neprijatelja, koji nastoji čuvati odstupnicu neprijateljskoj koloni koja se povlači prema BiH iz Vojnića i Vrginmosta preko Velikog i Malog Obljaja. Dio snaga djeluje na smjeru Kostajnica–Dvor, dolazi do Dvora, ali zbog jakog otpora neprijatelja odbačene su sjeverno i sjeveroistočno od grada.

Zborno područje Karlovac – »Oluja-2«

Četvrtog dana operacije snage Zbornog područja Karlovac oslobađaju čitav prostor Korduna, mjesta Krnjak, Vojnić, Turanj i Tušilović, te izbijaju na granicu s BiH.

Zborno područje Gospić – »Oluja-3«

Snage Zbornog područja Gospić oslobađaju Udbinu, dio se spaja s 5. korpusom Armije BiH na prostoru Plješivice, a do kraja dana dio snaga ulazi u Donji Lapac, gdje se spajaju sa specijalnim postrojbama MUP-a, koje su već oslobodile taj gradić. Sedmoga kolovoza izbijaju na državnu granicu s BiH pokraj rijeke Une.

Zborno područje Split – »Oluja-4«

Snage Zbornog područja Split ovladavaju crtom Strmica–Plavno–Otrić–Gračac, a u popodnevnim satima tog dana spajaju se sa specijalcima u selu Otriću. Specijalne postrojbe MUP-a u Udbini se spajaju sa snagama Zbornog područja Gospića, dok drugi dio snaga uz topničku potporu ovladava Gornjim i Donjim Lapcem, a treći dio drži spojnicu Malovan–Otrić. U poslijepodnevnim satima specijalne postrojbe MUP-a ovladavaju zapadnom obalom rijeke Une u Kulen Vakufu.

8. kolovoza 1995.

Ministar obrane Gojko Šušak na tiskovnoj konferenciji obratio se javnosti priopćivši da je operacija »Oluja« uspješno završena 7. kolovoza 1995. u 18 sati. U popodnevnim satima dogovoreni su uvjeti i način predaje 21. korpusa »SVK« pa su se oni 9. kolovoza i predali na širem području Gline. Prije toga snage Zbornog područja Zagreb su oko 11 sati počele napad na Dvor na Uni te su ga oslobodile u ranim poslijepodnevnim satima. Započelo je pretraživanje i osiguravanje oslobođenog prostora, a dio postrojbi HV-a krenuo je u BiH.

Mitovi i pouke iz operacije »Oluja«

Legende i mitovi o hrvatskoj pobjedi nad »SVK« započeli su odmah nakon njezina uništenja. Mnogi su tvrdili (i danas tvrde) kako su bivši američki časnici planirali i proveli operaciju »Oluja«. Drugi su pričali kako je svrha Miloševićeva slanja generala Mrkšića u »RSK« bila priprema povlačenja vojske i stanovništva te da se »SVK« nije zapravo borila, nego jednostavno povukla čim je HV napao. Ništa od tih priča nije istinito, unatoč tvrdnjama bivšega generala »SVK« (Sekulić) kako je Beograd prodao »RSK«.

Zapanjujuća pobjeda HV-a je kombinacija poboljšanja strukture snaga i doktrine prije operacije i ključnih rasijecanja srpskih položaja. Temelj za »Oluju« su doktrinarna i strukturalna poboljšanja HV-a od 1993. Profesionalna poboljšanja i sposobnost HV-a da planira i organizira operacije impresivne veličine i složenosti te razvoj sposobnosti za provedbu operacija visokog tempa u svrhu dubokog prodora u neprijateljevu obranu, ključ su uspjeha. Bez tih poboljšanja HV nije bio u stanju poduzeti operaciju »Oluja« na način kako se ona odvijala.

Doktrina sama, međutim, nije dostatna, ali je dosljedno provedena na bojištu. Nije svuda bio uspješan napad planiran u »Oluji«. Uspjeh HV-a u postizanju ciljeva na ključnim sektorima, pojačan poremećajem sustava zapovijedanja »SVK«, potkopao je obrambeni sustav »SVK« u cjelini i izazvao njegov kolaps.

Prva i najvidljivija kritična operacija HV-a s dugoročnim posljedicama bila je zauzimanje planine Dinare i Livanjske doline, što je osiguralo izvrsne pozicije za brz, izravan udar na Knin, zaobilazeći glavne snage »SVK«. Pojavom snaga HV-a u operaciji »Ljeto-95« u Bosanskom Grahovu učinkovito je zapečaćena kninska sudbina prije »Oluje«.

Brzi prodor specijalnih postrojbi MUP-a prema Gračacu u vrijeme »Oluje« omogućio je HV-u totalno poražavanje 7. korpusa »SVK« i prije nego su to najveći optimisti predviđali.

General Milisav Sekulić iz »Glavnog stožera SVK« tvrdi kako je evakuacija civila s područja 7. korpusa demoralizirala vojnike, što nije dopuštalo snagama »SVK« usredotočenje na borbu. To može biti istina, ali je HV imao adekvatne snage kako bi porazio 7. korpus i postrojbe sjeverno od Knina. Poraz 15. ličkoga korpusa postignut je od strane 9. gardijske brigade napadom uzduž uskoga koridora »poput štikle« uz jak otpor snaga »SVK«.

Brzi napad 5. korpusa ABiH, koji je pokrenut noću, djelovao je kao katalizator koji povećava brzinu propadanja »SVK«. Napadom 5. korpusa, zajedno s probojem Ljubova od strane 9. gardijske brigade, fragmentirana je kohezija obrane l5. korpusa »SVK«, što je ostavilo srpske snage izoliranim u džepovima, gdje su sukcesivno uništene.

Uspješan napredak 1. gardijske brigade prema Bihaću dopustio je snagama Zbornog područja Karlovac da istjeraju snage 21. korpusa »SVK« s njihovih pozicija. Prodor gardijske brigade omogućio je HV-u udar u bok 21. korpusa »SVK«, poradi čega se on morao povući.

Gubitak Petrinje i Gline, poraz 39. korpusa »SVK« i proboj HV-a ka Petrinji nakon uporne obrane »SVK« izravno treba pripisati intervenciji 5. korpusa ABiH. Napad od 5. kolovoza 1995. lišio je pričuve generala Tarbuka, koji nije mogao braniti Petrinju. Borbeni uspjesi HV-a i ABiH bili su olakšani strukturnim slabostima »SVK«, koje su, naravno, stožeri HV-a izračunali i iskoristili. Najveći problem »SVK« nisu bili njezini vojnici, koji su bili voljni ali nepripremljeni za borbu, nego njezini zapovjednici. Potonje se vidi kada je general Mrkšić uveo preraspodjelu obrambenih formacija i uspostavio učinkovitu mobilizacijsku obvezu.

»Glavni stožer SVK« i njegovi zapovjednici korpusa nisu imali dovoljno borbenih postrojbi za održavanje dubine i mobilnosti potrebne kako bi se spriječili prodori HV-a. Pri udaru HV-a na statičnu obranu Knina, zapovjednik 7. korpusa »SVK« nije imao postrojbu u pričuvi kako bi spriječio njegovo zauzimanje. Korpusni sektori suočeni s istim teškoćama doživjeli su istu sudbinu. Mrkšićev nesretni korpus specijalnih snaga trebao je nadoknaditi nedostatak korpusne pričuve. Iako su se njegove elitne postrojbe borile protiv 5. korpusa tijekom napada na Bihać, on je u »Oluji« bio »lutajuća« pričuva koja nije ništa uradila.

Problem »Glavnog stožera SVK« 1995. bio je isti kao i u vojsci bosanskih Srba, a to je djelovanje Jugoslavije kao strateške pričuve. Ta pričuva u »Oluji« nije bila dostupna. Poteškoće u raspodjeli obvezne pričuve pogoršale su se tijekom operacija HV-a u Zapadnoj Bosni. Od Beograda do Banje Luke i Knina bila je podcijenjena sposobnost HV-a. Napad na Bihać u srpnju 1995. zrcali taj problem vrlo zorno. Sve su srpske vojske reagirale prekasno i HV je ušao u Glamoč. Taj je događaj bio zadnja mogućnost za popravljanje strukturnih pogreški. Naprosto, sve srpske vojske zajedno nisu mogle niti znale uspostaviti poželjan odnos snaga i prostora.

»Oluja« nije prouzročila opću mobilizaciju vojske Jugoslavije i uporabu velikog broja oklopnih postrojbi, topništva i pješaštva u istočnoj Slavoniji. Rat nije moguće dobiti samo vojskom, a Jugoslaviji je bila preostala jedino vojska. S obzirom na uspješnost vođa koji su je vodili, neprijatelj joj je bio suvišan.