Srebrni jubilej

Malo je pjesničkih manifestacija u Hrvatskoj koje, u neprekinutom godišnjem ritmu održavanja, dožive srebrni jubilej. Teško je i nabrojiti koje im sve okolnosti u našim prilikama u tome ne idu na ruku. Zato je dvadeset peta obljetnica svehrvatske jezično-pjesničke smotre Croatia rediviva ča-kaj-što u malome i za mnoge pjesnike iz udaljenih krajeva Hrvatske teže dostupnom mjestu Selcima na otoku Braču zapravo pobjeda par excellence pjesničkog entuzijazma nad poeziji posve nesklonim vremenom. Taj je skup u svojem idealizmu, nadahnutosti i upornosti u velikoj mjeri zrcalo svojega utemeljitelja doktora Drage Štambuka, pjesnika, liječnika i diplomata. On ga je začeo 1991. godine u svojim rodnim Selcima u spomen na kataklizmički događaj 9. kolovoza 1943. godine, kada je talijanska okupacijska vojska zapalila spomenuto mjesto.

No, začetak smotre bio je ujedno i nagovještaj nove hrvatske tragedije i dogodio se samo dan uoči jednog od najznakovitijih trenutaka suvremene hrvatske povijesti – Krvavog Uskrsa, kada je na Plitvicama poginuo prvi hrvatski policajac Josip Jović i kada je postalo posve jasno da će Hrvatska moći uskrsnuti, oživjeti (Vitezovićeva i Štambukova Croatia rediviva!) tek kroz kalvarijsku muku i mnoštvo smrti svojih sinova i kćeri. »U tome strašnom času«, u tim tempore belli, bilo je uistinu idealistički osnivati skup koji u poeziji i njezinu jeziku vidi jedno od najvažnijih očitovanja narodnog i nacionalnog identiteta, ali i duhovne energije koja se može suprotstaviti golemim mračnim valovima koji tada, kao i u vremenu nakon Krbavske bitke 1493. i Zapisa popa Martinca, »nalegoše na jazik hrvatski«. Štambuk je upravo tada, kada se pod ondašnjim križem moglo vjerovati u uskrsnuće tek pouzdanjem gotovo marijanske vjere, shvatio kako je za nuždan duhovni intenzitet potrebno otvoriti vrata cjelini hrvatske kulture, povezati njezinu prošlost, sadašnjost i budućnost, aktualizirati njezin narječni troplet »ča-kaj-što«, omogućiti poeziji da nas po­uči nadvremenskoj i potpunijoj zbilji do koje jezik u svojoj pragmatičnoj funkciji teško može doprijeti.

Ovogodišnji ovjenčanik V. Koroman (lijevo od njega D. Štambuk, desno od njega L. Paljetak, T. Maroević). Foto: Davor Šalat.

Iz današnje perspektive očito je da je Štambuk već in nuce pronašao vitalnu formulu idejnoga postamenta, ali i izvedbenih modaliteta samoga skupa koji je iz godine u godinu rastao brojem i ugledom sudionika, ali i uspijevao nadživjeti neizbježne oscilacije, zasićenja i organizacijske poteškoće. Pjesnike je, naime, uvijek iznova u Selca, uz visoke ideale Riječi, Poezije, Domovine, privlačilo nekoliko važnih dojmova i temeljnih motiva. Mnogih se snažno dojmila fascinantna atmosfera u kojoj se sama pjesnička smotra događa, a naglašena afektivnost Štambukova opisa ugođaja selačke Pjace bliska je onomu što su mnogi doista i iskusili: »kao u dnu školjke – s visokom crkvom Presvetoga Srca Isusova zdesna, crkvom Gospe od Karmela slijeva i bistom Stjepana Radića sprijeda – s gledalištem na povišenom, tako da publika izgovor doživljava kao u amfiteatru. Bračka topla i tamna noć, osuta zvijezdama i pjesmom cvrčaka, postade umah dragocjenom utrobom zdenca književnosti u kojem se ljeskaju ribe poezije«. Čitati, dakle, svoje pjesme u takvoj atmosferi, pred najčešće brojnom i vrlo senzibilnom publikom, izazov je za svakog pjesnika, kao i iskušavanje sugestivnosti vlastite pjesničke riječi te odmjeravanje o druga poetska iskustva suvremenoga hrvatskog pjesništva.

U tome odmjeravanju u Selcima se svake godine događa i svojevrsno natjecanje u kojem samo jedan pjesnik ili pjesnikinja postaje ovjenčanik maslinovim vijencem, dakle, oliveatus/oliveata, a njegovo/njezino ime i nekoliko stihova naknadno biva uklesano na ploču na Zidu od poezije na selačkoj Pjaci. Znano je da je pjesnička kompetitivnost poznata od najstarijih vremena pa i ona pridonosi dodatnoj zanimljivosti, čak i napetosti Croatiae redivive, osobito stoga što o novome ovjenčaniku na licu mjesta, na temelju ugleda pojedinog pjesnika, ali i sugestivnosti izvedbe u Selcima, odlučuju trojica njegovih prethodnika. Tako je i ove godine pjesnički skup, koji je zbog kiše iznimno održan u crkvi Presvetog Srca Isusova uz selačku Pjacu, imao svoj klimaks kada su trojica prethodnih ovjenčanika Drago Štambuk, Tonko Maroević i Luko Paljetak odlučili da njihov ovogodišnji nasljednik, novi član Družbe oliveatusa (Collegium oliveatorum), bude Veselko Koroman, poznati hrvatski pjesnik i povjesničar književnosti iz Bosne i Hercegovine. No, Koromana u tome trenutku u crkvi više nije bilo pa je dramska napetost njegova iščekivanja, koja je trajala nekoliko minuta, još pojačala dojam ponovnog ulaska novoga oliveatusa u crkvu. Maslinov vijenac potom se dobro smjestio na njegove sjedine, a Koroman je zatim poentirao svojom poznatom pjesmom Doći će vrijeme blagog naroda.

Tomu klimaksu večeri prethodio je tradicionalni govor Drage Štambuka, koji je, među ostalim, istaknuo da »izdržati četvrt stoljeća i obilježiti srebrni jubilej, nije mala stvar za uljudbu poznatu po lakom odustajanju. Usprkos brojnim teškoćama, potonje bje moguće samo uz duboku predanost i vjeru u važnost (preko 30 godina od moje malenkosti promicane) zlatne formule hrvatskoga jezika ča-kaj-što, njen ljekovit prilog ucjelovljenju i duhovnom zdravlju naše domovine«. Štambuk je dodao da se na pjesničkoj smotri Croatia rediviva ča-kaj-što »kuje apsolutna hrvatska riječ, promišlja cjelovit hrvatski jezik, tu se ukorjenjuje (i na opni susretanja sumartinskoga –što i selačkoga –ča) – sudbinski isijava, ravnotežna točka hrvatskoga jezika, njegov punctum, izboj i val – određuje njegova specifična težina«.

Potom je prvak Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu Dragan Despot pročitao amblematsku pjesmu Vladimira Nazora Maslinu. Također, pjesnički skup Croatia rediviva ča-kaj-što pozdravili su predsjednik Općine Selca Ivan Marijančević, zatim u ime predsjednika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, koja je ove godine bila pokroviteljica skupa, akademik Tonko Maroević, te u ime predsjednika Matice hrvatske njezin potpredsjednik Damir Barbarić. Kako je i običaj, opsežnije je predstavljen prošlogodišnji oliveatus Ernest Fišer, pjesnik bogatoga kajkavskog i štokavskog opusa koji je posve u skladu s namjerom prožimanja triju hrvatskih narječja, dapače njihovom koineizacijom, kako je i bila utemeljiteljska nakana Drage Štambuka. O Fišeru, čija je nova ploča otkrivena na Zidu od poezije sa stihovima Kajkavščina kakti cviet / ostala je naš cieli sviet, govorio je pisac ovih redaka. Sljedećim je riječima istaknuo razloge dijakronijske i sinkronijske važnosti prošlogodišnjega oliveatusa za hrvatsko pjesništvo: »A ako je istinsku aktualnost, upravo poetički kairos, Fišer sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća ostvarivao svojim kajkavskim modernističkim probojima, onda je sada u svojem novom štokavskom pjesništvu uistinu doseže originalnim i ovom vremenu tako primjerenim oblikom pjesničke angažiranosti i (post)moderne izražajnosti«. Upravo takav sažeti presjek Fišerova pjesništva ponudio je i sam pjesnik, koji je izrekao nekoliko svojih najuspjelijih pjesama na kajkavskome i štokavskom.

Potom je uslijedio i, možemo ga tako nazvati, pjesnički maraton u kojem su nastupili Acija Alfirević, Robert Bacalja, Božica Brkan, Diana Burazer, Silvija Buvinić, Lana Derkač, Jasminka Domaš, Marko Gregur, Vera Grgac, Katarina Jakšić, Duje Jakšić, koji je pročitao pjesmu prvoga ovjenčanika Zlatana Jakšića, Vjekoslava Jurdana, Veselko Koroman, Zoran Kršul, Luka Krajančić, Marija Lamot, Tonko Maro­ević, Fabijan Lovrić, Sanja Mošić, Dubravka Oraić Tolić, Luko Paljetak, Tatjana Radovanović, Josh Sten­berg iz Kanade, Zvonimir Sutlović, Davor Šalat, Drago Štambuk, Vlasta Vrandečić Lebarić i Darija Žilić. U stankama između izvođenja pjesama pjevala je mezzosopranistica Tena Lebarić Rašković, koju je na pijaninu pratila Nina Cosetto.

Valja spomenuti i da su Selca poznata i po svojim spomenicima velikanima, kako se i pristoji mjestu koje se nalazi na otoku Braču, s najpoznatijim i najkvalitetnijim kamenom. U »Parku Tolstoj«, kako su ga već 1911. prozvali mještani, podignut je spomenik, prvi u svijetu, velikom ruskom piscu Lavu Nikolaeviču Tolstoju. U crkvi Krista Kralja nalazi se kip Srca Isusova, rad proslavljenoga hrvatskoga kipara Ivana Meštrovića. Kraj crkve podignut je spomenik papi Ivanu Pavlu II., djelo kipara Kuzme Kovačića. U blizini papina spomenika nalazi se skupina kipova – poprsja prvoga hrvatskog predsjednika doktora Franje Tuđmana te iskrenih boraca za priznanje Hrvatske 1991., bivših ministara vanjskih poslova SR Njemačke Hansa Dietricha Genschera i Austrije Aloisa Mocka. Ove je pak godine, neposredno prije početka pjesničke smotre, u spomenutome parku postavljeno brončano poprsje još jednoga velikoga ruskog pisca, Fëdora Mihajloviča Dostoevskoga, rad hrvatskoga kipara Vanje Radauša (dar doktora Vladimira Tućana). O tome kako je došlo do postavljanja kipa izvijestio je Drago Štambuk u nazočnosti doktora Tućana. O kiparu Radaušu zborio je Tonko Maroević, a usporedni prikaz života i djela Tolstoja i Dostoevskoga iznijela je akademkinja Dubravka Oraić Tolić. Istaknula je da u Selcima sad imaju spomenik i Tolstoj i Dostoevskij, kao simboličan par, »kao dva pisca ruske književnosti koji su dva različita, svjetonazorski suprotna, ali po umjetničkoj vrijednosti i važnosti istoznačna epska genija svjetske književnosti«. Svi spomenuti, zajedno s načelnikom Općine Selca Marijančevićem, otkrili su spomenik.

Sve u svemu, ova je srebrnojubilejska godina jasno pokazala da i nakon punih dvadeset pet godina pjesnička smotra Croatia rediviva ča-kaj-što obiluje kulturnim sadržajima, da njezine temeljne ideje nipošto nisu iscrpljene i da će se pjesnici i slušatelji svakoga ljeta zasigurno i dalje nadahnjivati poetskom čarolijom, bjelinom skulptura i građevina od bračkoga kamena te tajanstvom i toplinom selačkih noći.