Pamćenje Vukovara

Vukovar je najdublja trauma novije hrvatske povijesti. Ono što je Srebrenica za Muslimane u Bosni i Hercegovini 1995., to je Vukovar za Hrvate i nesrpske stanovnike u Hrvatskoj 1991: mjesto najvećega stradanja koje ima nepriznati status genocida u postjugoslavenskim ratovima. Po definiciji trauma je duboka tjelesna ili psihička ozljeda. U psihološkome smislu trauma je teško ili nikako prevladiva. Po Freudu trauma se ne može racionalno sublimirati, pa se neprestano ponavlja u sferi nesvjesnoga u obliku noćnih mora i psihičkih smetnja. U referencijalnome prikazu orijentiranu na konkretan predmet trauma je teško ili nikako iskaziva. Po Giorgiu Agambenu o najvećoj traumi 20. stoljeća, holokaustu, nije moguće svjedočiti iznutra, jer se to ne može iz plinske komore budući da je svjedok mrtav, niti izvana, jer je izvanjski svjedok, koji nije proživio holokaust, »per definitionem isključen iz događaja«. Većina se istraživača traume slaže da traumatizirane žrtve osjećaju etičku krivnju i stid, bilo zato što su oni preživjeli traumu, a drugi su joj podlegli, bilo zato što je trauma tako duboko intimna da ju ne mogu s drugima podijeliti.

Ipak, postoji snažna potreba za pamćenjem i iskazivanjem traume. Trauma se može sublimirati u simbole, mitove, mjesta pamćenja, osobna i kolektivna sjećanja. Tako je i s Vukovarom. Vukovar je katalizator svih društvenih procesa u samostalnoj Hrvatskoj, od politike i gospodarstva do umjetnosti i svakodnevice. Pad grada 18. studenoga 1991. obilježuje se na najvišoj državnoj razini odavanjem počasti ubijenim ranjenicima i civilima. Na taj dan diljem Hrvatske pale se svijeće. Razaranje Vukovara bilo je predmetom hrvatske tužbe Međunarodnomu sudu pravde u Haagu za genocid. O Vukovaru su napisane mnogobrojne popularne pjesme, snimljeni domaći i strani filmovi. Vizualni simboli stradanja, urezani u kolektivno pamćenje, razorene su kuće, probušeni vukovarski toranj, oštećeni dvorac Eltz, spaljeni tenkovi po ulicama i uplakana osmogodišnja djevojčica u koloni prognanika nakon pada grada. Sve su to kronotopi pamćenja, mjesta, institucije, simboli i vrijeme konstruirani od pojedinačnoga i kolektivnoga sjećanja.

U sveopćem pamćenju Vukovara sudjelovala je i književnost. Djela nastala na temu opsade i razaranja grada čine najsnažniju dionicu hrvatskoga ratnog pisma i traumatske proze s kraja 20. i početka 21. stoljeća vezane uz rat i ratna stradanja. Zajedničko je obilježje svih tekstova s temom Vukovara strah od velikih pripovijesti kakve poznajemo iz prvih godina pamćenja Drugoga svjetskog rata. Svi autori i autorice vukovarskoga traumatskog teksta izbjegavaju veliku pripovijest o slobodi, neovisnosti i stvaranju samostalne hrvatske države te u prvi plan stavljaju grad kao žrtvu i pojedince-žrtve. To je s jedne strane posljedica neugodnih sjećanja na ideologiziranu književnost s crno-bijelom tehnikom fašisti vs partizani na temu Drugoga svjetskog rata, a s druge svijesti o kraju velikih ideja i ideologija na kraju 20. stoljeća. Izdvojit ću tri tipa pamćenja Vukovara: pamćenje neposrednih svjedoka ratne traume, pamćenje posrednih svjedoka i pamćenje kao svjedočenje o svjedočenju. U svakome od tri tipa pamćenja prisutne su različite autorske strategije reprezentacije ratne traume.

Pamćenje neposrednih svjedoka: nadrealni grad i ženska svakodnevica

U ovome tipu pamćenja vukovarske ratne traume istaknuto mjesto pripada zbirci kratkih priča novinara Hrvatskoga radija Siniše Glavaševića Priče iz Vukovara (1992) i romanu njegove kolegice, novinarke Alenke Mirković, 91,6 MHZ: Glasom protiv topova (1997). Svoju zbirku priča Glavašević je napisao u vrijeme ratnih operacija dok je izvješćivao o opsadi grada, a poslao ju je u Zagreb uoči pada grada i vlastite tragične smrti. Glavašević je odveden zajedno s ranjenicima iz vukovarske bolnice na dan okupacije i pogubljen na Ovčari u blizini Vukovara, danas mjesto pamćenja – memorijalni centar. U Sinišinim pričama nema ni traga razaranju, nema imenovanih neprijatelja, nema konkretne patnje ni prepoznatljiva empirijskoga zla. Vukovar je u njegovim pričama nadrealni grad, simbol krhke ljepote i apstraktne patnje, mitsko mjesto istinskoga života i neimenovane boli, žrtvovani grad bez naznaka kako je i zašto postao grad-žrtva: »Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac – netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema?« Kao novinar Radio Vukovara Siniša Glavašević stvorio je svojim glasom i izvješćima neposrednoga ratnog svjedoka legendu o novinarstvu i herojskoj obrani Vukovara. Kao pisac kratkih nadrealnih proza pisanih istodobno s ratnim izvješćima Glavašević se odmaknuo od ratnih zbivanja i iskazao ratnu traumu na začudan način, iz perspektive univerzalnih ljudskih vrijednosti: djetinjstva, ljubavi, prijateljstva, poezije, mira, blagosti i odanosti vlastitomu gradu: »A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi.«

Posve je drukčije u romanu Sinišine kolegice, novinarke Alenke Mirković. Ona je preživjela vukovarski ratni pakao povukavši se iz grada uoči njegova pada. Alenka je neposredno doživjela istu traumu kao i Siniša, ali tu traumu nije iskazivala in statu nascendi, u vrijeme opsade grada, nego post festum, na slobodi. Svjedokinja traume zauzima autobiografsku poziciju i opisuje razvoj događaja i svojih osjećaja, od čuđenja kako su se mirni susjedi pretvorili u neprijatelje preko identifikacije s braniteljima grada do osjećaja krivnje i stida što je sama preživjela rat, dok su mnogi drugi poginuli. Neposredna svjedokinja u ruhu autobiografskoga subjekta uspijeva prikazati ratnu svakodnevicu iz slabe ženske vizure. Ne zanimaju je razlozi rata ni ratne operacije, nego osobni doživljaji i neposredni dojmovi: pitanja kako otići po vodu pod granatama, kako oprati kosu, kako se okupati i promijeniti rublje. Iskazivost ratne traume postignuta je preko autobiografskoga sjećanja žene zahvaćene ratnim vihorom. Roman završava tipično za traumatiziranu žrtvu koja osjeća etičku krivnju što je uspjela preživjeti ratni pakao: »Za mene je rat završio i ja sam ga izgubila.« Osjećaj »krivnje preživjelih« autoricu je dugo pratio nakon završetka rata i povratka u Vukovar, o čemu izrijekom piše u intervjuu u povodu drugoga izdanja svoje knjige: »dugo sam mislila da su oni najbolji poginuli, što je za sobom automatski povlačilo pitanje: zašto sam ja ostala živa?« Etičku krivnju što je preživjela rat autorica je prevladala tek u pogovoru drugomu izdanju oporom političkom rečenicom u kojoj su upisana njezina traumatična poratna iskustva i problemi suživota žrtava i počinitelja nakon mirne reintegracije Vukovara: »Vidimo se u sljedećem ratu. Sretno...« (2011: 430).

Pamćenje posrednih svjedoka: intertekstualnost, autobiografija, dječja perspektiva

Posredni su svjedoci vukovarske ratne traume svi suvremenici koji su rat doživjeli preko medija ili priča neposrednih sudionika. Najpoznatiji glas koji je prenosio izravno iskustvo opsade Vukovara bio je upravo Siniša Glavašević, koji je svojim svakodnevnim izvješćima s radija svjedočio o traumatičnim događajima i zajedno s vizualnim medijima stvarao od Vukovara mjesto kolektivnoga pamćenja. Pisci-posredni svjedoci pronašli su strategije za iskazivanje kolektivne traume daleko od velike povijesti, njezinih ideja, ciljeva i aktera – u intertekstualnosti, autobiografiji i dječjoj perspektivi.

Strategijom intertekstualnosti poslužio se pisac novopovijesnih romana s temama multietničkih sudbina na području grada Rijeke Nedjeljko Fabrio. Kao predsjednik Društva hrvatskih književnika u doba vukovarske tragedije Fabrio se oglašivao angažiranim iskazima protiv ratnih razaranja s jasnom razlikom između žrtve (Hrvatska, Vukovar) i agresora (Jugoslavenska narodna armija, Srbija). Međutim, kada je želio literarno iskazati vukovarsku tragediju, vrlo je dobro znao da crno-bijela ideološka matrica nije literarno uvjerljiva, pa se umjesto svojom, poslužio tuđom, citatnom perspektivom. U romanu Smrt Vronskog: Deveti dio Ane Karenjine; Romanzetto alla Russa (1994) ratnu traumu Vukovara Fabrio nije prikazao vlastitim očima, nego očima Tolstojeva lika. Poslužio se efektnim postupkom: Tolstojeva junaka, kojega je njegov autor na kraju 19. stoljeća nakon Annina samoubojstva poslao u tursko-srpski rat, doveo je na bojišnicu u Vukovar na kraju 20. stoljeća da se bori na srpskoj strani. Na kraju romana, uvidjevši narav agresije na Vukovar, Vronskij, vođen slikom Annina lika na nebu, svojevoljno odlazi u hrvatsko minsko polje i protestnom pogibijom izražava osudu agresije na Vukovar. Tako je, kao posredni svjedok, Fabrio iskazao traumu Vukovara postupkom intertekstualnosti i citatnosti, preko tragičnoga samoubojstva Tolstojeva lika.  

Ključni posredni svjedok vukovarske ratne traume rođeni je Vukovarac Pavao Pavličić. Njegova vukovarska trauma nije samo kolektivna nego i duboko intimna. Naime, cijelo vrijeme opsade i razaranja grada njegovi su roditelji bili u Vukovaru i neposredno trpjeli ratnu dramu. Istodobno Pavličić je u Zagrebu, daleko od ratnoga iskustva, počeo pisati autobiografska sjećanja na Vukovar svoga djetinjstva i rane mladosti 1950-ih. Osnovni su postupci bili: leksikonski niz pojmova, pojava i lokaliteta koji svjedoče o predratnome Vukovaru njegova djetinjstva (dvorište, otac i majka, tetke, vrt, bolnica, dva parka, dva magazina, radnici iz tvornice »Borovo«, tzv. »batinaši« – od imena osnivača tvornice Bata, svinjokolja, bakina kantica za mlijeko itd.), snažne eidetske slike osjetilnih sjećanja (oblici, boje, mirisi, opipi) i oživljavanje vukovarskoga nestandardnoga govora koji svjedoči o multietničkoj strukturi njegovih stanovnika (česti germanizmi i turcizmi, primjerice – rublje se pralo u nečemu što se »zvalo« vešlonac, otac je radio na nečemu što se »zvalo« drebank, uzde su se »zvale« kajasi i sl.). Udaljena vremenska perspektiva i autobiografski diskurs posvjedočen vlastitom biografijom bili su literarno najuvjerljiviji način na koji je hrvatska književnost posredno izrazila vukovarsku ratnu traumu. U knjizi vukovarskih uspomena Šapudl (1995) te u drugim srodnim knjigama (Vukovarske razglednice, Kruh i mast, Vodič po Vukovaru) Pavličić je kao autentični Vukovarac, koji je ratnu traumu proživio s distance, oživio Vukovar kakav je bio prije razaranja i tako postupcima autobiografskih sjećanja stvorio mitsko mjesto pamćenja bez presedana u hrvatskoj književnosti.

Među posrednim svjedocima vukovarske ratne drame posebno se ističu dvije autorice koje su najdublju kolektivnu traumu iskazale dječjim očima. U romanu Maše Kolanović Sloboština Barbie (2008) rat je prikazan iz vizure dječje igre lutkama Barbikama u skloništima naselja Sloboština u Novome Zagrebu u jesen i zimu 1991. Sraz vedre dječje igre i ozbiljnosti rata proizveo je radosnu grotesku. Na semantičkome vrhuncu romana igra u zagrebačkome skloništu prekida se jednostavnom rečenicom sastavljenom od subjekta i predikata koja prodire u dječji svijet: »Pao je Vukovar!« Pripovjedačica iskazuje kolektivnu traumu višekratnim ponavljanjem te jednostavne rečenice i nizom infantilnih asocijacija i slika: »Pao je Vukovar! rekao je, a mi smo ostali zaleđeni kao da je Bog zaustavio svijet na jednu sekundu«, »Pao je Vukovar i tamo djeca sutra sigurno neće morati ići u školu«, »Pao je Vukovar, a njegove je stanovnike netko prenio u letećim veš mašinama profesora Baltazara na neko sigurnije mjesto«. U istoj infantilnoj vizuri prikazane su i medijske slike pada grada: »Djeca su plakala, a oko njih su bili leševi neke bake, čovjeka bez cipele, čovjeka bez glave, krave, kokoši i svinje«.

Posve je drukčije u romanu Vukovarke Ivane Simić Bodrožić Hotel Zagorje (2010). Autorica opisuje dane svoga progonstva iz grada provedene u Zagrebu i Hrvatskome zagorju. Ona je posredna svjedokinja vukovarske ratne traume, ali neposredna svjedokinja prognaničke traume. Infantilnu vedrinu dječje ratne vizure iz mirnoga zagrebačkog skloništa u romanu Maše Kolanović kod Ivane Simić Bodrožić zamijenila je ogorčenost i zakinutost prognanice. Djevojčica je traumatizirana na svim razinama, od nestandardnoga vukovarskoga koinea (prognanici su govorili »kifla« i »farmerke«, a Zagrepčani »slanac« i »trapke«) do identitetskog i društvenog statusa: »U mom novozagrebačkom razredu svi su bili jako moderni, učili engleski od šeste godine, presvlačili robu svaki dan i zvali se Lana i Brona« (28). U romanu ima iskaza koji bi se, ako bismo ih promatrali izvan poetike traume, mogli osuditi kao politički nekorektni. Pripovjedačica svoje zagorske gostoprimce, koji su joj pružili utočište, naziva pogrdnim nazivom »pajceki« (lokalizam od svinje). Takvi iskazi dio su neiskazivosti psihički neprerađene traume progonstva: izraz neprestanoga vraćanja potisnutoga osjećaja zakinutosti zbog izgubljenoga doma i grada s kojim pripovjedačica dijeli sudbinu žrtve.

Svjedočenje o svjedočenju:
trauma silovanja

Ono što je roman Slavenke Drakulić Kao da me nema (2010) za traumu silovanja muslimanskih žena u ratu u Bosni, to je roman Živa glava (2012) Julienne Eden Bušić za vukovarsku ratnu traumu: potresno svjedočenje o svjedočenju silovane žene tijekom okupacije Vukovara. Dok je silovanje u Bosni i Hercegovini poznato i dokumentirano kao strategija etničkoga čišćenja, za vukovarska silovanja malo se zna, pa je Bušićkin roman rijedak primjer književnoga iskazivanja neiskazive ženske ratne traume na tlu Hrvatske. To je romansirana biografija stvarne Vukovarke S. koja je u vrijeme okupacije grada bila mučena i silovana te na kraju, kako bi preživjela, tj. sačuvala »živu glavu«, postala seksualna robinja bivšega srpskog sugrađanina tako što je među ponuđenim kandidatima sama odabrala svoga »vlasnika«. Radnja romana odigrava se u samo jednome danu u mirnodopskome Vukovaru, dok junakinja obavlja kućanske poslove, doji dijete, prebire po dokumentaciji s neuspjeloga procesa o silovanju i prisjeća se vlastite prošlosti. Ona je nakon oslobođenja grada nastavila živjeti u Vukovaru s obitelji, ali se ratna trauma ponavlja u novim oblicima poniženja i gubitka identiteta. Junakinja na ulicama grada susreće svoje mučitelje kako slobodno šeću gradom, bivši okupator i njezin seksualni ratni vlasnik nosi odoru hrvatske policije, a poznanici i susjedi Hrvati dobacuju joj pogrde da je u ratu bila »njihova« i da se »prodala«. Izluđena žena odlučuje tužiti svoje silovatelje. Prvi je silovatelj pobjegao iz Vukovara, a drugi, seksualni vlasnik, oslobođen je po svim točkama optužnice jer sud nije mogao dokazati silovanje. U središtu Bušićkina romana nije velika heroina poput starozavjetne Judite koja spašava grad Betuliju tako što zavodi osvajača Holoferna kako bi mu odrubila glavu. Bušićkina je Vukovarka slaba žena koja ne bira herojsku smrt, nego pristaje na silovanje kako bi spasila goli život i sačuvala ga za djecu i obitelj. Roman završava otvoreno: kao u Freudovim noćnim morama i flešbekovima ratna se trauma nastavlja dalje. U posljednjem poglavlju junakinja se nalazi pred novim pokušajem suđenja svojim silovateljima. Bušićkina žena-žrtva metonimija je mirne reintegracije Vukovara kao grada-žrtve.

Bolna, psihički neprevladiva i neiskaziva ratna trauma Vukovara našla je u hrvatskoj književnosti način iskazivanja u postupcima očuđenja – neobičnim viđenjima grada-žrtve onkraj velikih pripovijesti zbog kojih je grad u zbilji postao žrtvom.