Odjeci Domovinskog rata u hrvatskom kazalištu i drami

Marin Carić došao je u napadnuti Zadar režirati tekst Milana Grgića Sv. Roko na brdu početkom 1993. Radilo se o svećeniku (igrao ga je Ljubomir Kapor) koji ne želi napustiti svoju crkvu, dok ga domaćica (Marija Kohn) nagovara da bježe u Split jer: već su svi pobjegli, a bradonje nadiru. To nadiranje u predstavi su dočaravali zvukovi granata koje su se trebale čuti sve jače kako su neprijatelji prilazili. U jednom je trenutku na probi zvučni efekt uranio. Kad se to ponovilo i drugi put, redatelj je upozorio majstora tona Lorenca, a on je odgovorio: Barba Marine, nisam to ja, to prave granate okolo padaju. Nije čudno da su se bojali da nitko neće doći na premijeru, ali bilo je pet stotina ljudi koji su na kraju deset minuta pljeskali i svi zajedno pjevali u foajeu!

Pet mjeseci nakon početka granatiranja osječki HNK postavio je prvu ratnu premijeru (Koraci Samuela Becketta u režiji Sanje Ivić, 1992), a kad bi se za vrijeme predstave oglasila sirena za uzbunu glumci bi ostajali na sceni kao da im je kazalište bilo najbolji zaklon! Osječko Hrvatsko narodno kazalište nakratko je zatvorilo vrata i iselilo se u Varaždin, ali su se uskoro vratili kući i 1992. postavili sedam premijera (pet dramskih, dvije opere) a još i novogodišnji koncert! Osječko dječje kazalište igralo je cijelo vrijeme u raznim dvoranama po gradu i u skloništima jer je bilo preopasno igrati u njihovoj dvorani!

Milan Grgić, Sv Roko na brdu, režija Marin Carić, Kazališna kuća Zadar/GK Komedija, 1993. Na slici: Ljubomir Kapor i Marija Kohn

U Dubrovniku su za predstavu Shadow Teatra Lero Davora Mojaša 1991. uzeli generatore iz općine. Opkoljeni Dubrovnik je 1992. imao četiri dramske premijere i dvije dječje predstave a za odlazak u kazalište trošili su dragocjenu vodu i struju! U Zadru su postavili Kabaret sklonište u skloništu pod bombama 1991., a na probe Stjepana, posljednjeg bosanskog kralja 1993. članovi ansambla Zadarskoga lutkarskoga kazališta i redatelj Tomislav Durbešić trčali su kroz snajpere...

Kazalište u ratu ili svetište
i simbol otpora

Pitanje je: zašto su kazališni umjetnici radili predstave, a publika išla u kazalište u ratu? Danas, dvadeset godina nakon rata teško je i zamisliti koliko je i zašto kazalište bilo važno za vrijeme rata. Koliko god volim kazalište, tek sam za vrijeme rata shvatila da ono ima veću važnost i značenje od zabave ili pouke, ali i od bilo koje estetske kategorije koja mu se može pripisati. Shvatila sam da kazalište ima neku životnu važnost. U ratu, pogubi ljudske naravi, radi se samo ono što je od životne važnosti. Kazalište se za vrijeme rata doživljavalo kao simbol hrvatskog identiteta, ali i još više, gotovo kao svetište, kao hram nekoga drugačijeg svijeta, ljudskih ideala i viših vrijednosti. Stvaranje kazališta ili odlazak u kazalište istodobno se doživljavao i kao otpor agresoru i kao borba za normalni život.

Osječko kazalište pogođeno granatom 16. 11. 1991.
Snimio: Mario Topić

Važnost kazališta znao je i agresor, pa je zato HNK u Osijeku, inače izvan uobičajenog dometa teškog naoružanja koje je tuklo po Osijeku, dobio ciljanu granatu na krov 16. 11. 1991! Kada je granatiran Zagreb 1995. gađali su TV toranj na Sljemenu, Banske dvore (s tadašnjim predsjednikom u njima), dječju bolnicu u Klaićevoj (!) i – Hrvatsko narodno kazalište! Nije pogođeno, granata je pala na susjednu zgradu Akademije dramske umjetnosti i baletnu vježbaonicu.

Kazalište nakon rata ili bezlično nasilje i hrvatska krivnja

Rat je službeno završio hrvatskom pobjedom 1995., ali su ratna atmosfera i strah od rata trajali sve do kraja devedesetih. Nakon rata kazališta prvo nisu željela postavljati ratne drame, ali je uslijedio snažan pritisak javnosti – i to kako domaće tako i strane. Hrvatska je javnost tražila katarzu patnje kroz koju je prošla i/ili pomoć u shvaćanju razloga i objašnjenje. Svijetu smo bili zanimljivi isključivo kroz sliku naše zbilje u ratnom zrcalu.

U devedesetima su takozvana in kazališta (ona koja imaju državne novce, medijsku pozornost i međunarodnu suradnju) odgovorila uzimajući kao legitimne četiri slike rata. Prva je bila općenita slika izgubljenih mladih ljudi (npr. Ospice Ivana Vidića iz 1997) a druga je bila nasilna slika stvarnosti, slike disfunkcionalne obitelji koja je mogla živjeti bilo gdje (Šovagovićeva Cigla, 1998. u devastiranom hotelu Ambasador u sklopu Splitskog ljeta u režiji Paola Magellija bila je predstava puna agresije kao posljedice ratnog stanja u zemlji iako toga u tekstu nema). U kazalištima je bila moderna i treća, alegorijska slika rata, u kojoj se govorilo o nekom drugom ili nekom općenitom ratu (npr. Ivana Sajko i njezina drama Žena-bomba, ZKM, 2007).

Sve te tri slike naše stvarnosti bile su ili potpuno bezlične i neprepoznatljive (mogle su se događati bilo gdje u svijetu kao Vidićeva ili Šovagovićeva drama) ili nekomunikativne i nedvojbeno tuđe (arapski rat u drami Ivane Sajko). Birajući takve tekstove, kazališta su odgovorila na trend koji se tada »nosio« u Europi. Bio je to trend prikazivanja nasilnih međuljudskih odnosa u bezličnim i hladnim obiteljima i nedefiniranom društvenom okviru, a što je kulminiralo tzv. novom europskom dramom.

A onda se polovicom dvijetisućitih počela u kazalištima »nositi« hrvatska krivnja, drame i filmovi o vrlo konkretnim hrvatskim grijesima hrvatskih ratnika prema nehrvatskim žrtvama. Nakon svih nedefiniranih priča o ratu – sada se odjednom znalo tko je tko! Najistaknutiji je primjer Mate Matešić i njegova Posmrtna trilogija (Hrvatski centar ITI, Zagreb, 2006), koja kreće od crne komedije o trgovini ostatcima mrtvih iz masovnih grobnica na području bivše Jugoslavije (Sinovi umiru prvi, red. Božidar Violić, DK »Gavella«, 2005), da bi u drugom dijelu govorio o razočaranosti hrvatskog ratnika (Ničiji sin, red. Vinko Brešan, HNK Rijeka, 2006), a trilogiju završio morbidnom pričom o vrlo konkretnoj krivnji hrvatskih ratnika prema srpskoj ženi (Žena bez tijela, Fima grupa i Kult, Varaždin, 2007). Te su drame izvođene u zemlji i izvan zemlje, a prema njima su snimani i filmovi.

I te su se drame također uklopile u europski trend, ovaj put kritike vlastitog društva. Na žalost, budući da nisu govorile o svim žrtvama i agresorima, nego vrlo ciljano govorile samo o nehrvatskim žrtvama, nisu ponudile katarzu hrvatskom društvu i hrvatskim žrtvama, ali su rezultirale dvjema posljedicama. Prvo su nametnule krivnju cijelom narodu jer u njima nema pozitivnog lika hrvatske nacionalnosti. Drugo su stvorile stereotip ludog branitelja razorenog PTSP-om, dakle ratnom traumom, koji vitla pištoljem u kafiću i opasnost je i za sebe i za okolinu. One bezlične drame nisu uspjele odgovoriti svijetu na to što se zapravo događalo jer su stvarale općenitu sliku nasilja, a onda su ove drame hrvatske krivnje svima objasnile tko je zapravo kriv.

Na pitanja zašto se igraju baš takve drame i gdje su druge, pisci, ravnatelji kazališta i redatelji odgovarali su da je to odraz umjetničke inspiracije, da je to odraz umjetničke hrabrosti koja kritizira vlastito društvo, što bi bila i osnovna funkcija umjetnosti danas te da je to istina koja se ne može zanijekati. Na sav se glas uz to tvrdilo da drugih ratnih drama – nema! A kamoli još dobrih!        

Projekt istraživanja hrvatske drame s temom Domovinskog rata

Budući da sam za vrijeme rata gledala neke izvrsne ratne drame, da intenzivno pratim hrvatsko dramsko pismo te sam čitala neke poratne zanimljive drame drugačije od onih koje su se nametale kao »jedine« – te bi mi izjave svaki put zaparale uši. Zato sam se potkraj prvog desetljeća novog tisućljeća naljutila i napravila ozbiljno istraživanje. Pročitala sam sve javno dostupne hrvatske drame (objavljene u časopisima i/ili knjigama i/ili izvedene na radiju i/ili kazalištu) od 1991. do 2011. i izdvojila one koje tematiziraju rat ili im je barem jedan lik izravno vezan uz rat (ratnik, povratnik iz rata, izbjeglica, prognanik, žrtva...). Rezultati su iznenadili i mene jer sam došla do fascinantne brojke od 112 (stotinu i dvanaest) drama! To znači da su najmanje dvije trećine suvremene hrvatske drame vezane uz ratnu temu, što je i logično jer je rat doista odredio mnoge ljudske živote.

Matko Sršen, Farsa od gvere, Dubrovnik, 1993. Na slici: Miše Martinović i Ljubomir Kapor

Iako sam za vrijeme i neposredno nakon rata govorila po svijetu i o ratu i o našim dramama te pisala teorijske tekstove, shvatila sam da to nije dovoljno. Zato sam predložila, a izdavačka kuća Alfa prihvatila, projekt Antologije. Bilo mi je stalo da se pokaže da postoji i drugačija slika zapisana u dramama od one koja se nakon rata nametala u javnosti i da se te dobre drame koje su napisane – ne zaborave. Tako su nastale tri antologije: Antologija hrvatske ratne drame 1991.–1995. (Alfa, Zagreb, 2011), Antologija hrvatske ratne komedije 1991.–1996. (Privlačica, Vinkovci, 2013) i Antologija hrvatske poratne drame 1996.–2011. (Alfa, 2014).

Ratna drama i komedija ili smisao života u ludom vremenu

Ratni korpus, dakle drame napisane za vrijeme samog rata (1991–1995), sadrži 34 drame (u prosjeku 5 godišnje jer sam brojila i tri najave rata iz 1990).

Upravo one drame koje su pisane za vrijeme rata, za vrijeme dok smo se ozbiljno plašili za svoje živote, izrazito su afirmativne! Afirmiraju ljudske vrijednosti, afirmiraju život! Čak i kad govore o tragičnom kraju, kad glavni junak pogine, ostane živjeti nešto pozitivno, neka pozitivna emocija ili neka ljudska vrijednost.

U Sv. Roku na brdu Milana Grgića (1993) svećenik pogine. Unatoč koleričnom, dalmatinskom karakteru, zbog kojeg se neprestano svađa sa svojom domaćinom, iz čega proiz­laze duhovite scene, on je temeljno dobar i plemenit lik a iza njega ostaje živjeti njegova vjera i predanje Bogu, njegova dobrota i plemenitost. Kad se u farsi od rata, Farsa od gvere (Kazalište Marina Držića, Dubrovnik, 1992) Matka Sršena, dva starca sretnu na klupi na Porporeli koju jugovojska gađa s planine, dijeli ih dugogodišnja svađa oko žene koju obojica vole, pokojne Mare. Upravo će ih blizina smrti navesti da priznaju što ih je mučilo, da jedan drugomu oproste i da pobijede svoje mane. Ugledni kapetan Lukša će shvatiti da i u oriđinalima ima ljudskosti i duše, a smiješni oriđinal, lokalni pijanac Pero Posro, pronaći će hrabrost! I na kraju, zajedno, otići svojoj ljubljenoj Mari na nebesa. U Srijemskom putu Miroslava Mađera (Hrvatski radio, 1995) glavni junak protjeran iz svoje kuće u Srijemu dolazi u Slavoniju i ne nalazi »zamjensku« kuću, ali doživi ženinu smrt, razne nesreće i optužbe. Na rubu samo­ubojstva, kolega mu pomogne da shvati da je ono što mu je ostalo – ljubav prema domovini.

U svakoj toj drami bi publici suosjećanje s junakom i proživljavanje emocija donosilo njihovo pročišćenje, onu katarzu koju je još Aristotel, prije 25 stoljeća, proglasio najvažnijim ciljem tragedije. Pisana usred potpuno poludjela svijeta, ratna je drama pokazivala da postoje dobri ljudi unatoč zlu koje vlada, pozitivne emocije i sretni krajevi unatoč ludilu oko nas, da su problemi rješivi a da se ljudi mogu popraviti. Pokazivale su da postoji nešto veće i više od nas što će, ako ne na zemlji, a ono sigurno urediti stvari na nebu. Zato su te ratne drame uzdizale svoju publiku i pomagale joj da preživi pokazujući da svijet, unatoč poludjelom dobu u kojem smo živjeli, ima neki viši smisao. Naravno da je takav stav bio estetski »zaostao« jer se u umjetnosti 20. stoljeća »nosi« kritika društva a ne njegova afirmacija. Očito je piscima, a većina njih je imala iskustvo rata, bilo svejedno kakve se mode nose jer nisu bili sigurni ima li sutra pa su pisali ono što su osjećali u sebi kao važno i potrebno. A potrebno je bilo upravo to što su pisali.

Miro Gavran, Deložacija, Teatar &TD, Zagreb, 1995. Na slici: Mladena Gavran i Marko Torjanac

Mnogobrojne su tako drame sa sretnim krajem. Dvije sestre Nina Škrabe (Kazalište Thalia, Jastrebarsko, 1992) o sukobljenim sestrama koje su se udale za političke protivnike ili Doviđenja u Nuštru Gorana Tribusona (Hrvatski radio, 1994) o potrazi za djedom kroz ratnu Slavoniju i pronalaženju djeda kao zapovjednika obrane u Nuštru! Napisan je i jedan pravi pravcati ratni mjuzikl Lade Martinac i Snježane Sinovčić Živim (HNK Split, 1993) o životu splitske ulice u I. činu te skloništu i čekanju ratnika u II. činu.

Trećina korpusa su klasične komedije jer je smijeh bio iznimno važan za preživljavanje a komedija je žanr gdje se i ozbiljni problemi pozitivno razriješe. Nasilno useljavanje u srpske stanove (Deložacija Mire Gavrana), lažni branitelji koji idu na frontu da pobjegnu od žena (Zvonimir Zoričić, Tatarski biftek, Prvaci u gostima, Zagreb, 1994), osječki profiteri koji mijenjaju stranu kako vjetar puše i zarađuju na braniteljima (Lydia Scheuermann Hodak, Žurim dolazi mi moja maserka, 1992) ili ponavljanje povijesti kao hrvatska »bolest« (Utvare Ive Brešana – HNK Osijek, 1998. – gdje psihijatar pokušava poviješću izliječiti luđake dok vani traje rat).

Unatoč kasnijim komentarima da smo u ratu pisali budnice i davorije ili nacionalistički kič mržnje, nakon proučavanja cijeloga korpusa odgovorno tvrdim da toga – nije bilo! Ni u dramama, ni u komedijama, a čak ni u »politički neokretnim« kabaretima, nema mržnje niti se zagovara ideologija (za razliku od angloameričkih ratnih komedija ili partizanske pozornice). Cjelokupan ratni korpus govori iz pozicije žrtve pa se pokazuje tko je napadač a tko žrtva. Međutim, osim povremene pobune junaka pod teretom muke u drami nema poziva na mržnju zbog koje nas se optuživalo. U komediji i kabaretu se također pokazuje tko je napadač a tko žrtva ali se smijehom i sprdnjom umanjivao strah i ravnopravno ga se dijelilo svima. Za vrijeme rata smijali smo se i međunarodnoj zajednici i njihovu krojenju povijesti u stilu glupe TNT (u političkoj satiri Ivana Kušana Tko je sv. Stefan?, Hrvatski radio, 1996), sprdali s nama samima ali i s neprijateljem (parodija ratnika u Povratku ratnika Ljubomira Kerekeša, HNK Varaždin, 1997). No, ni u komedijama nije bilo poziva na mržnju. Jer je kazalište smatrano nečim uzvišenim i važnim za život. Pa kada u kabaretu Bratorazvodna parnica Senkera/Mujičića (Hrvatsko ratno kazalište, Zagreb, 1991) okupirani Dubrovnik brane literaturom (poslat ćemo im dvije tri pastorale i četiri pet tragedija!) to nije bilo samo smiješno, to je bilo uvjerenje da nas literatura, kazalište, umjetnost na neki način brane od rata. Ratna drama je to doista radila. Humor je pomagao da se preživi, sretan kraj davao nadu za život a katarza (pročišćavanje naših vlastitih emocija straha i sažaljenja gledanjem likova na sceni) viši smisao životu.

Poratna drama ili nema katarze ali ima kritike društva

Poratni korpus, što znači drame nastale 1996–2011., ima čak 77 djela (također u prosjeku 5 godišnje!) i također trećinu komedija. Ali je priča ovdje sasvim drugačija od ratnoga korpusa.

Iako se u svakoj drami vidi politički i svjetonazorski stav autora (čak i u onima koje tvrde da su iznad toga!), u poratnom korpusu to se izrazito vidi u izboru teme, likova, uzroku rata ili – samom imenovanju rata, a drame su oštro podijeljene u dva tabora. One koji misle da je to Domovinski rat u kojem je Hrvatska napadnuta zbog svoje želje za samostalnosti i promjenom sistema smatraju u današnjem hrvatskom društvu »desnima« jer su zagovornici hrvatske samostalnosti, religije i demokracije a izraziti protivnici komunizma. U njihovim su dramama uvijek spomenuti i grijesi komunizma.

One koji misle da je to bio građanski rat nastao nesretnim slučajem ili hrvatskom provokacijom/krivicom smatraju »lijevima«, jer su zagovornici komunističkih odnosno socijalističkih ideja i (jugo)slavenske unije. Zato u dramama nose nostalgiju za tim prošlim vremenom i sustavom i osudu nacionalizma.

Amir Bukvić, Djeca sa CNN-a, režija Aida Bukvić, Histrioni, Zagreb, 2008. Na slici: Amar Bukvić i Iva Mihalić

Ono što je i »lijevim« i »desnim« dramama zajedničko jest osjećaj beznađa, pesimizma i kritike prema suvremenom društvu. I lijevi i desni ovo društvo smatraju najgorim od svih mogućih, samo za takvo stanje uglavnom optužuju jedni druge. Desni tvrde da su za sve krivi komunisti koji su se mimikrirali i uništili ideju hrvatske države, lijevi da su krivi nacionalisti koji su srušili Jugoslaviju taman kad nam je dobro krenulo.

Svi se slažu u poruci koju šalju na kraju drama: da je stanje nepopravljivo jer u dubini svakog pojedinca oko nas (lijevi) ili hrvatskog roda ucijelo (desni) sjedi nešto što nas tjera da prokockamo svaku šansu koju dobijemo, uprljamo svako dobro djelo, a svakog junaka zloupotrijebimo ili uništimo. Zato nije čudno da u svijetu poratne drame više nema smisla ni u sebi ni iznad sebe, da više nema Boga koji će, makar i prekogrobno, dovesti stvari na svoje mjesto. Ni u lijevih, ali ni u desnih! Pa zato, iako ima suza, nema katarze, nema pročišćenja publike i nema onog uzvišenog osjećaja nakon gledanja predstava.

Poratna drama ili nema mjesta
za ratnike i prognanike

Poratna drama se ponajviše bavi izbjeglicama i ratnicima. Ni za jedne u poratnom društvu nema mjesta. Bez obzira na to što su ratnici pri tome – zapravo pobjednici.

Dvoje izbjeglica, vukovarska djevojčica i dječak iz Srebrenice, koje je upoznao cijeli svijet zbog CNN-ovih ratnih reportaža, kao odrasli susreću se u Zagrebu, gdje je on smetlar a ona zabavlja po hotelima u drami Amira Bukvića Djeca sa CNN-a, koja je i danas na repertoaru Kazališne družine Histrion. Od tople i duhovite naivnosti mladića Dine do tragičnog raspleta ta drama u sebi nosi i jedan transcendentni trenutak kada Dino gledajući na televiziji snimku ubojstva oca i brata shvati što se događa s ljudskom dušom. Da u dobrih ljudi ona ode prije same smrti i tako ih Bog zaštiti i poštedi, a zlo se ionako mora pokazati do kraja.

Vlatko Perković, Deus ex machina, Kazalište mladih, Split, 1997. Na slici: Jasmina Žiljak, Vladimir Davidović,
Filip Radoš, Snježana Sinovčić-Šiškov

Tena Štivičić u svojoj drami Fragile (oznaka »lomljivo« na kutijama u kojima se prenosi staklo) okuplja u opskurnom londonskom baru izbjeglice, ljude iz »regiona« koji u London dolaze u potrazi za srećom: Zagrepčanka koja želi postati pjevačica, Beograđanin koji želi postati komičar, Bosanka koja bježi iz ratnog okruženja i javne kuće u kojoj je bila prisiljena raditi, a i vlasnik bara je Bugarin. Tu su i stranci: Australka koja je došla u potrazi za umjetničkom karijerom ili švedski novinar koji je izgubio emocije u ratu gledajući zlo. Svi su u potrazi za srećom ali taj hladni grad ih samo lomi, i njih i njihove snove.

Druga dominanta tema vezana je uz ratnika u poraću koji je također postao neka vrsta izbjeglice jer život u koji se vraća nakon rata nije isti kao onaj koji je ostavio, a vrlo često nije isti ni on. Jedan od rijetkih prikaza branitelja (profesora koji je u rat otišao za svojim studentima) koji je ranjen fizički ali je ostao dobar i normalan čovjek jest u drami Deus ex machina Vlatka Perkovića. No, to mu neće pomoći jer primitivci – okrutna i samoživa majka, mazohistička sestra i glup pohlepni zet – uništit će i njega, i njegovu trudnu ženu, i njezinu sestru, izbjeglicu iz Sarajeva.

Postoje i drame o »prolupalim« ratnicima ali branitelj nije samo stereotip ludog ratnika nego je prikazan kao punokrvan lik: pokazuju se njegovi problemi i uzroci koji su ga doveli gdje je. Telmah Hrvoja Barbir Barbe (nagrađena, a neizvedena drama) govori o branitelju pjesniku koji dolazi psihijatru, krivcu za uništavanje ne samo njegove pjesničke karijere, njegova života nego i njegova oca jer je ugledni psihijatar nekadašnji komunistički doušnik, zbog čega i je izgradio karijeru. Pa je zato Telmah obrnuto od Hamlet, no ovaj naš hrvatski Hamlet neće uspjeti osvetiti oca. Igor Hamer je proživio, napisao, režirao i igrao živu i potresnu tragičnu priču o branitelju, kvartovskom zagrebačkom dečku pod nazivom Jura, samo jučerašnja vijest.

Igor Hamer, Jura, samo jučerašnja vijest, Točka na I,
Zagreb, 2007.

Osim tih realističkih drama koje se bave vrlo prepoznatljivo Domovinskim ratom i Hrvatskom, naš je rat potaknuo dramatičare na pisanje drama koje se bave i drugim ratovima u dramama koje zovem alegorijskim. Lada Martinac Kralj napravila je istraživanje o djeci ratnicima iz Konga i napisala dramu Ko me to pokriva? o troje djece koje vojnici puštaju da se vrate u svoja sela ali ih seljani ne žele jer ih smatraju opsjednutima zbog zla koje su činili. A Slobodan Šnajder potaknut našim ratom napisao je cijeli ciklus bosanskih ratnih drama, od kojih je Ines i Denise vrlo poetska priča o majci vojnika Wehrmachta poginulog u II. svjetskom ratu koja dolazi u Bosnu tražiti mjesto pogibije svog sina i stanuje u kući Bosanke kojoj je sin poginuo kao partizan. Iako ne govore isti jezik, razumiju istu tugu a i strah pred nadolazećim novim ratom koji ih tjera da se sakriju – u kovčeg Njemice!

Rijetko: susret koji mijenja
i oprost koji spašava

Tragični krajevi ratnih djela izazivali su suzu suosjećanja koja je uzdigla duh onoga koji ju je pustio, tragični krajevi poratnih djela ostavljaju gledalište u suzama i potpuno neutješeno, na kraju ga uvode ne samo u melankoliju nego i pravu duboku tugu. U cijelom poratnom korpusu postoje samo dvije drame s katarzom na kraju.

Dubravko Mihanović, Žaba, Teatar &TD, režija Franka Perković, 2005. Na slici: Sven Medvešek, Sreten Mokrović, Franjo Dijak

Lydia Scheuermann Hodak napisala je izvrsnu monodramu Slike Marijine o žrtvi koju oprost oslobađa. Marija je u osječkoj bolnici nakon što je došla preko minskog polja iz okupiranog sela gdje su je četnici držali zatočenu u vlastitoj kući. S njom je došla i trudna kći, koja umire na porođaju. Marija mora odlučiti što će s djevojčicom – hoće li ju zadržati ili dati na posvojenje. Marija zapravo mora prihvatiti strašnu istinu o njezinu začeću, oprostiti sebi što nije pomogla kćeri (jer je stalno mislila da je kći trudna sa zaručnikom) ali i onima koji su ih povrijedili – da bi mogla prihvatiti dijete. Drama je izvođena po cijelom svijetu a trenutačno ju u Hrvatskoj izvodi Ivana Krek, mlada glumica koja je u Tuzli diplomirala s tom predstavom u režiji.

Lydia Scheuermann Hodak, Slike Marijine, režija Iva Srnec, Točka na I, Zagreb, 2012. Na slici: Ivana Krek

Budući da su Slike Marijine napisane za vrijeme rata (samo objavljene nakon njega) zapravo je jedina ratna drama s katarzom Žaba Dubravka Mihanovića. Na Badnju večer branitelj koji je sebi razorio život jer se nije mogao nositi s mukom koju je prošao pokušava prilično oštro svome bratu i prijatelju dokazati da ne smiju ponoviti njegovu pogrešku. Kad ostane sam u svojoj brijačnici, sprema se ubiti, no jedan slučajan susret sa strancem, jedan poziv na hakl, pokazat će da ima izlaz i za ratnika koji je izgubio svaku nadu.

U ostalim dramama naći će se uzvišeni trenutci. Osim onog trenutka transcendencije u Djeci sa CNN-a, jedan se poseban trenutak nalazi i u drami Vukovarski nokturno Mire Međimurca. To je jedna od rijetkih kronika o Domovinskom ratu jer radnja ide od rujna 1991. i početka napada (sklonište u Zagrebu i mali Luka čiji se tata bori u Vukovaru) do suvremenosti i pobune toga malog Luke protiv nepravednog društva. No, centralni dio drame je pad Vukovara, iznimno dobro prikazan – od dokumentarnih dijelova u scenama naših političara i diplomacije, suprotstavljenih isto tako dokumentarnim (čitaj stvarnim) vapajima vukovarske obrane za pomoć, do potresnog opraštanja ratnika od ranjenika u bolnici gdje svi znamo da su oni te nevine žrtve koje su spasile sve nas. Grci bi rekli – stradanje nevine žrtve u nama izaziva pathos, suosjećanje i tugu ali i jedan osjećaj uzvišenosti, jer takva žrtva spašava mnoge živote i doslovno i na jednoj višoj razini. Ona je više od života. Viša od života. Upravo je to vukovarska žrtva.

Marijan Gubina, 260 dana, HNK u Osijeku, režija Dražen Frenčina, 2014. Na slici: Ivan Čačić, Tatjana Bertok Zupković, Aljoša Čepl, Matea Grabić, Vjekoslav Janković

Ni u komedijama nema sretnoga kraja ili poratne groteske

Iako se u korpusu poratne drame čak trećina može podvesti pod komediju jer izazivaju smijeh i komično opisuju događaje, nema pravoga sretnoga kraja, nema onog osjećaja ratne komedije da se problemi mogu pozitivno riješiti i da se smijehom strah i negativne emocije mogu umanjiti. Poratna komedija odlazi u potpuno suprotan osjećaj beznađa i nemoći. Gotovo da i ne postoje one prave komedije sa sretnim krajem, a ona koja se takvom smatra kao Tomić/Ivanišević Krovna udruga (HNK Split, 2001) izazvala je buru protesta jer slijedi onu priču o hrvatskoj krivici. Dominiraju djela koja jesu smiješna ali su na samom rubu žanra: crne komedije s otvorenim (Damir Šodan, Zaštićena zona, 2002) ili tragičnim krajem (Renato Orlić, Između dva neba, 1998), te crne alegorije (Lydia Scheuermann Hodak, Kosturi u ormaru, 2011). Najbrojnije su groteske (Nina Mitrović, Komšiluk naglavačke, 2003., Kad se mi mrtvi pokoljemo, 2004. te spomenuta Matešićeva trilogija). Sva ta djela tematski idu od krivice roda do kritike društva, pri čemu njihov smijeh ne olakšava, nego potvrđuje prikazano crno stanje svijeta kao vječno i nepromjenjivo. Upravo je poratna komedija najcrnja slika, odraz razočaranosti u poratno društvo.

Čega nema ili tko će opisati
naše junake?

U cijelom korpusu ratne i poratne drame nešto nedostaje. U ratnoj drami dobri su likovi dobili zadovoljštinu na ovom ili onom svijetu. To su bili uglavnom žrtve ili ljudi iz pozadine. U poratnom svijetu dobri likovi ne samo da ne dobiju zadovoljštinu/nagradu/satisfakciju nego ne mogu dobiti ni normalan, najobičniji život. Oni ne razumiju svijet oko sebe. Dobri likovi iz poratne drame su žrtve, ljudi iz pozadine ali i ratnici, dakle pobjednici u ratu. Ono čega nema u cjelokupnom i ratnom i poratnom korpusu smo mi kao moralni junaci ili mi kao pobjednici. Ostaje pitanje: tko će opisati naše junake?

Nešto se promijenilo
ili ipak se kreće...

Ovo istraživanje i projekt antologija ipak su nešto promijenili u hrvatskoj javnosti. Više nitko ne govori da nema drame na temu Domovinskog rata a dokazano je da ima i kvalitetne drame. Mijenja se situacija i u kazalištu. Iako i dalje vlada nametanje hrvatske krivnje, kazališta se otvaraju i dramama koje prikazuju našu žrtvu. U HNK Osijek postavljena je 2014. dramatizacija romana 260 dana, stvarno iskustvo Marijana Gubine, koji je kao dječak živio zatočen 260 dana s obitelji u vlastitom selu Dalju, koje su okupirali četnici. Ta predstava sada ide po festivalima i dobiva nagrade! Očito nam je upravo u takvim temama nalaziti mogućost poratne katarze, čišćenja svih negativnih emocija vezanih uz rat.