Od informacije i apela do poziva u vojsku

Osudbonosnim zbivanjima za vrijeme Domovinskog rata u Hrvatskoj zabilježena su mnogobrojna svjedočanstva, od kojih su mnoga prikazana na ratnim plakatima. Tom je specifičnom vrstom vizualne komunikacije memorirana suočenost hrvatskog naroda s agresijom okupatora, sa stradanjima ljudi, uništavanjem prirode i kulturne baštine, sa zločinima svih mogućih vrsta. Plakatima je također praćena intenzivna aktivnost organiziranja vojske i civilnog stanovništva te je informirana svjetska javnost o situaciji u zemlji, o prognanicima i drugim žrtvama rata. Putem diplomatskih akcija plakatima su podupirane aktivnosti kojima se je nastojalo upoznati širu javnost sa zbivanjima i konkretnim potrebama u zemlji te mogućnostima pomoći za političke i financijske svrhe. Te su obavijesti bile najzastupljenije na trima ciklusima plakata čiji naslovi: »Help. Stop the War in Croatia«, »Documenta Croatica«, »Hrvatska je napadnuta« nedvosmisleno pokazuju što im je bio glavni cilj. Želeći uvjerljivo pokazati tragične strane rata, često se kao osnovni vizualni element tu pojavljuju ratne fotografije s prizorima uništenih kuća i spomenika, ubijenih ljudi i životinja, ukratko s prizorima što su podsjećali na slike poznatih gradova uništenih u Drugom svjetskom ratu poput Berlina, Varšave i Dresdena. Dojmljivosti poruka promicanih s tih plakata pridonijela je njihova velika naklada i oblikovni identitet serija od po više primjeraka različitih prikaza u identičnom oblikovnom okviru. Jednostavnom tipografijom, sugestivnim i razumljivim tekstualnim porukama na više stranih jezika i »dokaznim« fotografijama, plakati spomenutih serija su tako bili razumljivi široj populaciji. Pojedinim porukama, na primjer konstatacijom »Agresori su Srbija i jugokomunistička armija« željelo se je ukloniti svaku sumnju o pitanjima koja su često postavljali ljudi izvan naše zemlje. Ne znajući, naime, o čemu je točno riječ, europski sugrađani bili su zaprepašteni tragedijama tako velikih razmjera u Europi na kraju 20. stoljeća, jer pokolji, logori, opsade i drugi zastrašujući prizori su iz njihovih sigurnih a ne baš tako udaljenih prostora doista izgledali nevjerojatno. Ne ulazeći u dosege vizualnog dizajna ratnih plakata, činjenica je da su mnogi od njih djelovali krajnje uznemirujuće, a dodatna im je izražajnost uvećana time što su pokazivali i prokazivali istinske događaje, a ne montirane aranžmane kojima obiluje suvremena agresivna marketinško-konzumeristička strategija.

Ciklus plakata »Hrvatska je napadnuta! Zaustavimo rušenje« koncipirao je Vladimir Straža koristeći se uglavnom fotografijama s prizorima kulturnopovijesne baštine. Uz osnovni tekst obavijesnoga karaktera koji nedvosmisleno upozorava da je Hrvatska napadnuta, često se je na tim plakatima (veličine 100 x 70 cm) pojavljivala apelirajuća poruka na više stranih jezika: »Zaustavimo rušenje«. Osim upozoravanja na kulturocid i ekocid cilj te serije plakata bio je afirmacija hrvatske kulturne baštine izvan zemlje, jer je ta baština zbog uklopljenosti u širem jugoslavenskom kontekstu do devedesetih godina bila manje poznata kao nacionalna baština. Fotografije renomiranih hrvatskih autora Nenada Gatina, Nine Vranića, Vinka Nikolića, Branka Lucića i Ladislava Petrovića s prikazima kapitalnih spomenika kulture poput crkve sv. Nedjeljice i monumentalnog Sv. Donata u Zadru, ploče s likom hrvatskoga kralja iz splitske krstionice, Radovanova portala trogirske katedrale, kupole i niza glava s apside katedrale sv. Jakova u Šibeniku, zvonika splitske katedrale, crkve sv. Marka u Zagrebu, kao i fotografije s prikazima drugih srednjovjekovnih, gotičkih, renesansnih, baroknih i drugih spomenika, na tim su plakatima korištene kako bi upozorile na ratnu destrukciju, no i zato da sami spomenici konačno postanu identifikacijski fokusi ukupnoga nacionalnog identiteta. Osim fotografija na kojima su vidljive cjeline spomenutih objekata, crkava, burgova i dvoraca, ovdje su također korištene fotografije izdvojenih i uvećanih detalja s evidentnim simboličkim podudarnostima biblijskih i aktualnih ratnih prizora, poput pokolja nevine djece, bijega Sv. Obitelji ili Kristove muke. Osim toga česti su prizori bili utvrde i zidine najpoznatijih cjelina poput onih iz Dubrovnika, Siska, Iloka, Velikog Tabora.

Njihova se je pak simbolička funkcija dodatno očitovala u prepoznavanju specifične geostrateške pozicije Hrvatske, koja je na jugoistoku Europe bila višestoljetna obrambena granica između istoka i zapada, to jest prostor prelamanja dvaju svjetova, dviju različitih civilizacija, kultura i religija. Od mnogobrojnih uništenih gradova na plakatima su najčešće prikazivani Dubrovnik, Karlovac, Pakrac, Novska, Lipik, Sisak, Gospić, a posebno je mjesto dobio Vukovar. Taj je stari hrvatski grad, važnoga strateškog položaja na obali Dunava, sravnjen sa zemljom potkraj studenoga 1991. godine. U to vrijeme s nedovoljnim snagama Hrvatska se još nije mogla sama oduprijeti agresiji. Padom Vukovara pale su ujedno sve iluzije o pomoći Europe, koja nije pravodobno reagirala te je uništenje grada i stradanje stanovništva bilo neizbježivo, a slika Vukovara tada postaje simbolom ukupne ratne tragedije, što se je intenzivno očitovalo i na plakatima.

Na drugom većem ciklusu plakata naziva »Documenta Croatica«, što nastaje u sklopu humanitarne akcije »Dobro je činiti dobro«, također se kao osnovni vizualni element koristi crno-bijela fotografija s prizorima života u ratu. Grafičko oblikovanje te produkcije potpisuje Slavko Henigsman, a koncepciju Mladen Tudor. U ediciji je oblikovano 13 primjera plakata (veličine 68,5 x 48,5 cm), a njihovu prepoznatljivu kompoziciju čini kombinacija dviju fotografija smještenih u gornjoj i donjoj polovici vertikalno postavljenoga kadra sa središnjom, razdjelnom vrpcom nepravilna »poderanog« obrisa zelene i crvene boje. Boja razdjelne vrpce se izmjenjuje i to ovisno o tome prikazuje li se kulturocid ili masakr i patnje ljudi. Jedan od poznatijih, i nešto drukčije koncipiran primjer iz toga ciklusa plakata jest »Spašavanje dječaka«, na kojem je korištena fotografija Marina Topića s prikazom sudbonosnog trenutka kada hrvatski branitelj Zvonko Ljušanin uzima dječaka Jakova te ga u trku prenosi i tako spašava od topničkog napada na Osijek početkom listopada 1991.

U trećem ciklusu plakata naziva »Help Croatia Now« oblikovano je 16 primjera (veličine 58 x 41 cm). Na njima je fotografija najčešće pozicionirana centralno, na crnoj podlozi s rubno uokvirenim mozaikalnim frizom. Na četiri plakata iz te serije u središnjem su dijelu zastupljeni prikazi crteža djece.

Treba spomenuti još jedan ciklus plakata manjih dimenzija (48 x 33 cm) tiskan u velikoj nakladi na tanjem papiru, a naslovljen »Help – Stop the War«. Poput prethodnih primjera i ovdje je zastupljena fotografija na bijeloj ili crnoj podlozi s različitim ratnim prizorima, najviše posljedicama razaranja i patnjama što se očituju na licima prognanika, djece i staraca. Korištene su fotografije Zorana Božićevića, Joze Petrića, Gorana Pichlera, Roberta Šipeka, Roberta Beloševića, Siniše Durakovića, Zdenka Pušića i drugih fotografa. Posljednji plakat iz te serije, 21. po redu, tipografskog je rješenja i čine ga potpisi dobitnika Nobelove nagrade, njih ukupno 81, koji su uputili apel za mir.

No, ti kao ni drugi oblici izvještavanja što su upućivani svjetskoj javnosti u početku nisu bili od velike pomoći jer nije bilo brze reakcije. Zato su u zemlji poduzimani hitni koraci kako bi se pristupilo organizaciji obrane i aktiviranju svih raspoloživih snaga. Plakati su bili važan dio cjelokupnoga mobilizacijskog programa, njima su se nastojali ojačati samopouzdanje, hrabrost i moral hrvatskih branitelja. Najčešće jednostavna, razumljiva sadržaja, bili su to pozivi na izravno uključivanje u postrojbe Hrvatske vojske. »Hrvatska vas zove«, »I moj tata je hrvatski vojnik«, »Ne gledaj pomozi«, »Postani hrvatski gardist«, »S nama ćete doznati koliko vrijedite«, »Pozivamo dobrovoljce na popunu Vukovarske brigade« samo su neki od naslova tih plakata koji kratkim konstatacijama ili retoričkim pitanjima podsjećaju na slogane svjetskih, sada već antologijskih primjera poput plakata »Your country needs you« Alfreda Leetea iz 1915. godine, ili »Daddy, what did you do in Great War?« Savilea Lumleya. Jedan je od najpoznatijih mobilizacijskih plakata iz Domovinskog rata plakat Vladimira Kostjuka »Hrvatska vas zove«, s fotografijom Zorana Božićevića, koji je u okolici Pakraca snimio odlučne hrvatske vojnike pripadnike Zbora narodne garde u energičnom pokretu. No jedan od najsnažnijih mobilizacijskih slogana svakako je onaj što ga je poznati hrvatski umjetnik Ivan Kožarić zabilježio tekstom: »Dignut ćemo 9 miliona Hrvata na oružje, ako ih nema izmislit ćemo ih!«.

Ivan Kožarić samo je jedan od mnogobrojnih likovnih umjetnika koji su reagirali i svojim stvaralaštvom pomogli u kreiranju opće slike rata te će upravo o njima biti više riječi dalje u prikazu. Odmah valja spomenuti podatak da je 4. listopada 1991. godine u prostorima Društva hrvatskih književnika osnovan Zbor hrvatskih umjetnika, a u njegovu je sastavu, osim književnika, filmskih i dramskih umjetnika, bila organizirana i satnija hrvatskih likovnih umjetnika. Mnogi su umjetnici bili na bojištu te su izravnim suočavanjem s ratnom stihijom stekli iskustvo koje se je reflektiralo na likovne radove. Svi su oni bili također intenzivno uključeni u razne aktivnosti, posebno izložbe, koje su u početku nastajale spontano, a poslije sve organiziranije. Među prvim umjetnicima upravo je već spomenuti renomirani umjetnik Ivan Kožarić polovicom rujna 1991. godine priredio izložbu u Galeriji »Forum« u Zagrebu. Bilo je to baš u vrijeme kada je u blizini spomenute galerije organizirana potraga za snajperistom što je iz obližnjih kuća gađao prolaznike. Naslov izložbe »U znaku sunca«, sa zlatno obojenim eksponatima, umjetnik je posvetio »zlatnim dečkima koji su pali za obranu domovine«.

Niz od 48 izložbi pod nazivom »Oči istine«, koje je u rujnu 1991. godine započeo Muzejsko-galerijski centar u Zagrebu i čije je trajanje nastavljeno do ožujka sljedeće godine, također je na razne načine poticao djelatnost i uključenje likovnih umjetnika. »Hrvatski umjetnici za mir« druga je pak akcija koja se je održavala u frekventnom Studentskom centru u Zagrebu s izložbama na kojima je sudjelovalo dvadeset i troje umjetnika, među kojima Ivan Kožarić, Marija Ujević, Antun Maračić, Nenad Dančuo, Tomislav Gotovac, Boris Demur, Vlado Martek, Đuro Seder. Na panoima visine dva metra spomenuti su umjetnici realizirali svoje viđenje rata.

Potkraj 1991. godine u Fondu grada Zagreba upućen je poziv dizajnerima, fotografima i umjetnicima radi izrade plakata na temu obrane i obnove Hrvatske. Osim okvirne teme sve drugo bilo je prepušteno autorima različitih profila. Od 135 upućenih poziva odazvalo ih se je sedamdesetak. Iste je godine u studenom održana u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu izložba pristiglih radova. Plakati koji su bili rezultat toga poziva realizirani su u različitim tehnikama i različitih su vizualnih dosega. Pojedini su primjeri bili izvedeni korektno s odgovarajućom upotrebom leteringa i imagea te se prema dominirajućem elementu koji se na njima uočava mogu grupirati na »fotografske«, »slikarske« ili »tekstualne«. Posljednji su bliži koncepcijama proglasa, dok za »fotografske« primjere jedan od autora predgovora spomenute izložbe, Marijan Susovski, piše: »Fotografi izborom motiva možda najzornije predočuju ideje kojima gotovo nisu potrebne riječi. U prikazu gardista uzdignutih ruku sa znakom pobjede (I. Posavac), kao i prikazu razorenih dubrovačkih zidina ili zazidanog spomenika kulture iza raspela čije kamenje asocira na kvadratiće hrvatskog grba, i bez teksta jasno je da ‘Hrvatskoj treba više od molitve’ (Fabijanić), kao što fotografija male djevojčice s dva crvena kvadratića na strani srca zorno govori da je Hrvatska u mom srcu (M. Vesović)«.

Na pitanje kako su se snašli dizajneri i svi ostali likovni umjetnici, profesionalci i amateri, u kreiranju ratnog plakata nema jednoznačnog odgovora. U većini se je primjera išlo na intuiciju i doživljaj. Raspon stilova je individualan i raznolik te se kreće između jake ekspresivne geste i minimalističkog znaka. Ukratko, bila je to vrlo kaotična situacija s mnoštvom likovnih pristupa, a izjave mnogobrojnih autora govore o raznim problemima i situacijama u kojima su se našli. Od poteškoća tehničke prirode, self-made proizvodnje, distribucijskih okolnosti do nastojanja da se što brže, inventivnije i neposrednije zabilježi aktualni trenutak. Važno je napomenuti kako je dominantni sadržaj tekstualnih poruka s tih plakata bio uglavnom neratobornoga karaktera i više izraz zaprepaštenosti, nevjerice, iznenađenja te vapaj i poziv u pomoć.

Boris Ljubičić, hrvatski dizajner s međunarodnom reputacijom, autor je nekoliko najpoznatijih ratnih plakata. Na jednom od njih naslovljenom »Krvatska« izražava se, već na tekstualnoj razini, aktualno stanje zemlje. Zamjenom početnog slova »H« slovom »K« aludira se na krvavu ratnu zbilju, a prema izjavi samog autora u izradi su korištene i kapljice vlastite krvi, što samo govori o snažnom doživljaju strahota i potrebi za uvjerljivim dokaznim materijalom. Drugi je poznati plakat Borisa Ljubičića »Vukovar – Read between the lines« na kojem je predočen pojam grada Vukovara, kao grada koji nestaje. Opširan tekst, to jest natpis što u redovima prelazi preko cijelog plakata, govori o sudbini uništenoga Vukovara i postavlja pitanja o prolaznosti, nestajanju, gubitku, besmislu. »Čitajte između redova. Vukovar je tisućljetni hrvatski grad na Dunavu s većinskim hrvatskim pučanstvom. U velikosrpskoj agresiji na Republiku Hrvatsku Vukovar je do temelja razoren i okupiran 18. studenog 1991. Pred očima svjetske javnosti u Vukovaru je poginulo više od 700 branitelja i 1600 civila. Ukupno je 2600 nestalih. Vukovar je ostao bez svojih domova, parkova, tvornica i muzeja, pa čak i bez drveća i ptica, u njemu je stao život. Hrvatska će biti slobodna tek kada se oslobodi Vukovar, a prognani Vukovarci vrate u svoje domove. Dana 18. studenog na treću godišnjicu okupacije Vukovara, poglavarstvo grada Vukovara u progonstvu, Zagreb, Hrvatska«. Taj duži tekst nije samo informacija nego i kritika svjetskoj javnosti te apel za potrebom dubljeg razumijevanja i detaljnijeg iščitavanja ratne situacije.

Na još jednom plakatu iz 1991. godine, onom nastalom povodom blagdana Svih svetih, Ljubičić također postavlja duži tekst, ovaj put tekst hrvatske himne »Lijepa naša domovino«. Koristeći na tom plakatu fotografiju Željka Stojanovića s prikazom upaljenih svijeća u obliku geografskog izgleda Hrvatske, ovdje se evocira sjećanje na mrtve te upozorava na hrvatsku stvarnost koju je smrt preplavila u svim njezinim dužinama i širinama. Stojanovićevu fotografiju Ljubičić koristi i na plakatu »Pozivamo dobrovoljce za popunu 124. vukovarske brigade«, na kojem se dominantnim motivom čvrsto stisnute, monumentalne pesnice vizualizira nepokolebljivo čvrst stav, odlučnost i snaga hrvatske vojske.

Od radova uvijek intrigantnog Borisa Bućana ističu se plakati velikih dimenzija »Rat u orkestru«, kojima su oglašavani koncertni programi Zagrebačkih simfoničara. Na njima su sumarno prikazani likovi glazbenika čiji se instrumenti poput violončela, flauta, truba i bubnjeva trans­formiraju u ubojita oružja. Ekspresivnim, brzim potezima, izražajnom gestom, zamućenošću obrisa sugerirana je simultanost brzoga kretanja.  U okviru teme Domovinskog rata ističe se također niz drugih Bućanovih plakata, osobito onih posvećenih tragedijama djece u ratu. Ti plakati svojim poetičnim naslovima, na primjer naslovom »Pamtit ću ove suze«, kao i likovnim kompozicijama s prikazom mnoštva dječjih igračaka, među kojima se ističu plišani medvjedići, zaokupljaju na posebno dirljiv način.

Među važnim likovnim rješenjima treba nadalje spomenuti djela Ivana Lesiaka i Alfreda Pala, koji ekspresivnim, čvrstim potezima i prepoznatljivom ikonografijom odgovaraju na divljaštvo i barbarizam agresora. Nasuprot njima postoje »tiša«, intimistička rješenja, među kojima je zapaženi rad Nade Škrlin. Na autoričinu poznatom plakatu »Rat je stvarnost koju živim« minimalističkim pristupom upozorava se na ratnu situaciju i na potpuno izokrenute vrijednosti, gdje je stvarna priroda čovjeka srozana vrlo nisko i pretvorena u sjenu na podu. Valja spomenuti još nekoliko likovnih umjetnika koji su svojim radovima pridonijeli raznolikosti i vrijednosti ukupne ratne produkcije. Boris Demur, primjerice, vizualizira ratni vihor i ponor kroz beskonačne spiralne motive. Njegove serije radova iz poznatog ciklusa »Requiem in Croatia« kontinuirano nastavljaju umjetnikov tragičan doživljaj svijeta.

Za razliku od Demurova krajnje emocionalnog uživljavanja Nenad Dančuo nudi racionalno, ironično i duhovito rješenje. Potaknut činjenicom kako od svih spomenika kulture u ratu najviše stradavaju upravo oni najvažniji, tj. oni koji su posebno obilježeni znakom Haške konvencije i koji su pod zaštitom UNESCO-a, Dančuo kreira izražajan vizualni motiv i dalje ga koristi na lapidaran način. U međunarodni znak Haške konvencije intervenira tako da u njegovo romboidno polje ucrtava »metu« i time jednostavno pokazuje situaciju koja se zbiva u Hrvatskoj. Istodobno postavlja dijagnozu nemogućnosti pregovaranja jer onaj tko ne poštuje osnovne međunarodne konvencije zapravo ne poštuje ništa. Izostavivši narativnost i sentimentalnost, Dančuo zasijeca problem direktno i bez velikih komentara.

Mnogo je drugih hrvatskih umjetnika bilo angažirano na izradi plakata, među njima su Ante Rašić, Dalibor Jelavić, Zvonimir Pliskovac, Marijan Jevšovar, Zlatko Keser, Ferdinand Kulmer, Ivan Lovrenčić, Đuro Seder, Vlado Martek, Vlasta Delimar, Dubravka Rakoci, Nevenka Arbanas, Ratko Petrić, Peruško Bogdanić, Alfred Pal i drugi, no u ovom ću se prikazu još kratko osvrnuti na radove Antuna Maračića, koji sastavlja poruke od simbola i logotipa te njima postavlja intrigantna pitanja i potiče na akciju. Ispisujući na crnoj pozadini zlatnim slovima riječi: razum, svijest, čast, istina, tolerancija, demokracija, kultura, napredak, budućnost, zakon, dogovor, mir, Maračić upozorava na pojmove univerzalnih vrijednosti koje su u ratu do temelja ugrožene. Koristeći se ćiriličnim pismom, jasno pokazuje na okupatora. Isto tako dajući poznatim sloganima negativni znak interpretira aktualno stanje u kojem »Historija« više nije »učiteljica života«, nego je ona zbir brojnih konfliktnih događaja i nepotrebnih tragedija. Osim spomenutih plakata poznate su Maračićeve intervencije u javnom prostoru grada, a osobito je poznata ona izvedena u rujnu 1991. godine, kada je umjetnik nasuprot zgradi bivše JNA u izlogu biblioteke instalirao pano s porukom: »Umrijet će u pustoši svoga mrtvoga srca«, porukom koju je izrekao književnik, filozof i tada predsjednik Hrvatske socijalno-liberalne stranke Vlado Gotovac na antiratnom skupu Zagrepčana »Bedem ljubavi«, održanom u Zagrebu 29. kolovoza 1991. Uz navedeno Maračić je dokumente vremena bilježio i fotografskim aparatom te je i sam priređivao izložbe ističući značaj pojedinih stvaralaca. Upravo je on pisao predgovor kataloga u kojem je Pavao Urban predstavljen kao autor antologijske snimke »Kamena prašina«, fotografije stradavanja Dubrovnika što se koristi i na plakatima. Postupak Urbanova snimanja poetično opisuje ovim riječima: »Tmurno je zimsko jutro. Blijedi, zelenkasto-plavičasti sfumato omekšava mirni, pusti prizor. No već na sljedećem snimku pravi je pakao. Granata je eksplodirala na početku Straduna, kamera se stresla zajedno s cijelom ulicom, vatra divlja u dnu perspektive«.

S vremenom su plakati o Domovinskom ratu postali dio kolektivnog sjećanja, oni su neizostavna povijesna svjedočanstva, a važnost im je također potvrđena mnogobrojnim međunarodnim priznanjima.