Malik Ayaz Sultani ili po Vladimiru Mažuraniću »Melek Jaša Dubrovčanin u Indiji godine 1480.–1528.«

Vjerojatno ne bismo danas govorili i pisali o stvarnoj i mogućoj prisutnosti Dubrovčana na Dalekom istoku u 16. stoljeću da nije bilo trgovine s Indijom i drugim azijskim zemljama. Stoljećima su začini, svila iz Kine, dragulji i drugi proizvodi iz Azije bili važan razlog za razvoj trgovine s Dalekim istokom, pa su se cijelo to vrijeme države i narodi natjecali tko će biti glavni opskrbljivač u Europi tih vrijednih proizvoda prirode.

Premda su katoličke zemlje, Portugal i Španjolska, namjeravale širiti vjeru na Dalekom istoku, a i drugdje, dobit od trgovine začinima i drugim proizvodima ipak je bila glavni razlog za njihovu prisutnost u Indiji i zemljama jugoistočne Azije.

I prije dolaska islama Arapi su trgovali začinima te raznim smolama, kao što su mira i tamjan (myrrh & frankicense), koje su se upotrebljavale u religijskim obredima i bile osobito cijenjene u kozmetičkim preparatima toga vremena. Međutim, daleko važniji bili su oni proizvodi iz dalekih tropskih krajeva koji su poboljšavali kvalitetu hrane.^[1]

S islamizacijom Arapskog poluotoka pa djelomično i nekih zemalja Dalekog istoka ta trgovina je ne samo ostala u rukama ondašnjih muslimanskih, većinom pripadnika arapskih naroda, nego je s vremenom i dobila na važnosti. Centri moći u Egiptu, Siriji i Turskoj trebali su nove prihode, pa je trgovina s Istokom postala jedan od važnih stupova njihova prosperiteta.

Da bi zaštitili izvore tih vrijednih proizvoda prirode Arapi su širili raznorazne priče o monstrumima i otrovnim zmijama koji su čuvali prilaze jezerima u kojima su se, očito pod vodom, prema tim pričama, nalazile te mirodije odnosno začini.

Već u VIII. stoljeću islam prodire u Indiju, ne morskim nego kopnenim putem, no dijelovi Indije povezani s našom pričom dolaze pod kontrolu muslimana pri samom kraju XIII. stoljeća. Nema sumnje da su veliki profiti od trgovine začinima imali utjecaj pri tim događajima, jer da bi se ta trgovina kontrolirala bila je potrebna i fizička prisutnost zainteresiranih trgovaca u tim zemljama, pa je ovdje umjesna ona naša narodna: »Vuk po poruci nikad mesa pojest«.

No, roba bez tržišta ne vrijedi mnogo, a europsko je tržište bilo gladno proizvoda s Istoka, u ovom slučaju osobito začina. Glavni distributeri u Europi bili su Venecija i Genova, pa u manjem smislu naš Dubrovnik, da bi Genova uglavnom izgubila utjecaj u XIV. stoljeću u korist Venecije, čiji su se bogatstvo i moć u dobroj mjeri temeljili upravo na trgovini s Istokom.

Obnovljena crkvica sv. Vlaha (port. São Bras)
u Gandaulimu (Goa Velha)

Papar, cimet i ostali začini stizali su iz Indije i jugoistočnih azijskih otoka u Aleksandriju i Alep u Siriji većinom morskim putem, do Sueza ili Jede (poslije Adena), pa je tek mali dio išao kopnom. Jedan je put vodio od Sueza do Kaira (tri dana devama), a odatle do Aleksandrije, dok je drugi Arapskim poluotokom išao do Alepa u Siriji i na kraju do današnjeg Bejruta. Muslimani, odnosno mamelučki sultani u Egiptu do 1517. g., pritom su imali glavne kontrolne poluge u svojim rukama, dok su u Europi monopol do samog početka 16. stoljeća nedvojbeno imali Venecijanci, preuzimajući tu robu u već spomenutim lukama odnosno gradovima. No, postojao je i kopneni put, tzv. »put svile«, koji je padom Konstantinopola (Carigrada) 1453. u velikoj mjeri onemogućen.

Zbog proizvoda s Istoka, kao što znamo, potkraj 15. stoljeća dolazi do Kolumbova puta u »Indiju«, talijanskog pomorca, koji je obećao katoličkom španjolskom kralju i kraljici, Ferdinandu i Isabeli, neviđena bogatstva ako mu omoguće plovidbu na zapad Atlanskim oceanom do, kako je vjerovao, Indije. Kako znamo, to završava 1492. otkrićem Amerike. No, Portugalci su bili bolje sreće i izgleda znatno solidnijeg znanja, pa su njihovi napori završili 1488. pronalaskom morskog puta u Indiju oko Afrike, a s time i prilaza proizvodima s Istoka. S tim su epohalnim pothvatom zadali velik udarac prihodima i moći egipatskih kalifa, te poslije i turskim sultanima, nagovještavajući time početak kraja trgovinskog monopola Arapa, Turaka i naravno Venecije.

Među gradovima i utvrdama u Indiji koje su desetljećima kontrolirali muslimani i koji su bili ključni u lancu gradova za trgovinu začinima, bio je Dio (Diu), grad i utvrda Cambaye, odnosno današnjega Gudžerata. Diu se prije 15. stoljeća jedva spominje, no to će se promijeniti promocijom jednoga bivšeg roba za poglavara, odnosno kapetana grada. Portugalski vicekralj Indije i veliki vojskovođa Alfonso de Albuquerque^[2] smatrao je Aden, Ormuz, Diu i Gou ključnim gradovima za promociju i očuvanje portugalske moći u Indiji.

I tako dolazimo do našega, kako ga Ivana Brlić-Mažuranić i njezin otac Vladimir zovu, »Jaše Dubrovčanina«, kapetana, posjednika Diua i koliko znamo jednog od najmoćnijih ljudi Cambaye odnosno Gudžerata od kraja 15. do početka 16. stoljeća. U Indiju je stjecajem prilika stigao prije Portugalaca, koji su ga smatrali mudrim, lukavim i veoma sposobnim čovjekom, koji se što diplomacijom što oružjem uspješno branio od njih i njihovih planova. Znali su da je svojedobno bio kršćanin i rob, no ipak u portugalskoj literaturi nema jasnijih osobnih podataka o njemu, osim onih koje im je on davao. Ipak, sudeći po pisanju tadašnjih portugalskih povjesničara, skupili su dosta toga.

Pitanje je bismo li mi danas toliko znali o tom čovjeku da nije bilo Portugalaca i činjenice da je Diu bio ozbiljna zapreka portugalskim planovima u Indiji.

Prema nekim povijesnim podatcima, u 16. stoljeću i Dubrovčani su imali trgovinsku prisutnost u gradu Goi, na zapadnoj obali Indije, no to je izgleda bilo nakon 1530. g., dvadeset godina nakon što su Portugalci osvojili 1510. Gou od muslimana, znači u doba kad »naš« Jaša više nije bio na životu. Prema povijesnim podatcima on je, naime, umro 1522. g.

Postoje razne priče o tome kako su Dubrovčani došli do Indije. Tvrdnje da su svojim brodovima u 16. stoljeću plovili do Indije zaista su presmione, i za njih, barem za sada, nema dokaza.

Ovdje treba uzeti u obzir da su Portugalcima trebala desetljeća istraživanja zapadne afričke obale da bi na temelju prikupljenih podataka, pomorskih mapa i promatranja vremenskih uvjeta, Bartholomeu Díaz 1488. oplovio Afriku i otkrio put do Indije. Sve do samoga kraja 16. stoljeća pomorske mape i opisi pomorskih putova bili su među najčuvanijim tajnama u Portugalu, što je razumljivo ako se uzmu u obzir bogatstva koja su Portugalci očekivali dovlačiti s Dalekog istoka. Sve pomorske mape su se zato čuvale u posebnim skladištima zvanim »Armazem da India« i primjerci (kopije) koji su izdavani portugalskim pomorskim kapetanima nakon svakog putovanja morali su obvezatno biti vraćeni u Armazem.^[3] No, korupcija je i onda cvala pa je jedna takva mapa, odnosno točna kopija, ipak prodana 1502. godine za 12 zlatnih dukata talijanskom tajnom agentu Albertu Cantinu, koji ju je nabavio za vojvodu od Ferrare.

Vjerojatnije je da su Dubrovčani iz Aleksandrije, preko Sueza, pa onda znatno kraćim pomorskim putovima preko Basre i Ormuza, stizali do Goe. Naime, Dubrovčani su kupovali raznu robu, uključujući i začine, u Aleksandriji i imali dozvolu (papinsku bulu) još od 1366.^[4] da mogu trgovati s nevjernicima, tj. muslimanima. Ipak prisutnost u Goi i izravni kontakt s proizvođačima bili su im dovoljno važni da se neki od njih odvaže, u ono doba, putovati u daleku Indiju.

O dubrovačkoj »koloniji« se ne zna mnogo, ali do danas se očuvala manja crkva sv. Vlaha (São Bras) u Gandaulimu, nekoliko kilometara od stare Goe (Goa Velha). Za tu crkvicu, koja je sagrađena lipnja 1541. godine i postala župna crkva 1563., jedni tvrde da su je sagradili Dubrovčani, a drugi smatraju da su je dubrovački trgovci samo obnovili i ukrasili da izgleda kao mala kopija crkve sv. Vlaha u Dubrovniku.

Gandaulim je doživio katastrofu pojavom kuge 1570., pa ponovno 1635. godine, kada je kuga^[5] prisilila stanovnike da napuste svoje prilično prosperitetno mjesto. Nakon toga nema znakova da su Dubrovčani nastavili obitavati u Gandaulimu.

Ovdje treba spomenuti da stare zemljopisne karte iz 17. stoljeća (Philippus Baldeus, 1672) imaju naznačenu crkvu sv. Blaža (São Bras) u Goi, svetca koji je bio revno štovan u Portugalu, a ne samo kod nas, odnosno u Dubrovniku. Sadašnji popis crkava u Dekanatu Goa Velha ima manju crkvu posvećenu São Bras (sv. Vlahu), što znači da je postojala i još uvijek postoji. Prošle 2013. godine proslavom 450. obljetnice obilježen je postanak te župne crkve.^[6]

Dubrovački povjesničar Jakov Lukarević^[7] tvrdi da su u to doba Dubrovčani na dan sv. Vlaha (sv. Blaža) kitili tu crkvu u Goi. Znamo da je poslije u istom stoljeću Dubrovčanin Vice Bune (1559–1612) imao trgovinske veze u Goi i da je u njoj, preko dvojice Portugalaca, uložio znatnu svotu novca, dok je još bio u španjolskoj službi. No, sve to, kako smo već rekli, događalo se nakon što Jaša odnosno Ayaz više nije bio na životu.

Dalekoistočne zemlje nisu bile potpuno nepoznate u Europi jer je i prije dolaska Portugalaca na Daleki istok bilo putnika iz Europe, koji su prerušeni u muslimane putovali kroz Indiju i jugoistočnu Aziju.^[8] Jedan od njih bio je Talijan Niccolo dei Conti, rođen blizu Venecije oko 1395. g., a umro također u Veneciji 1469. Bilo je i drugih putnika koje su portugalski kraljevi u drugoj polovici XV. stoljeća slali na Istok (portugalski Židovi su tamo putovali za račun portugalskih kraljeva u izviđačke svrhe), ili neki samoinicijativno, kao Atanazije Nikitin, Rus po narodnosti, no to su bili rijetki putnici koji izravno s trgovinom nisu imali mnogo zajedničkog. No, nijedan od njih ne spominje »Jašu« (Ayaza), vjerojatno jer »Jaša« još nije ni došao u Indiju u to vrijeme.

Od svih tih putnika za našu je priču možda najznačajniji Ludovico di Varthema,^[9] jer je on putovao kroz Gudžerat u »Jašino« vrijeme (1503–1508), tj. kad je Jaša bio na vrhuncu moći. I zaista, on ga u svojoj knjizi spominje, no kako je Varthema proveo u Diuu samo dva dana, od njega nismo saznali mnogo o tom čovjeku.

Naša Ivana Brlić-Mažuranić, koja je 1937. napisala i tiskala svoj (nedovršeni) roman za mladež Jaša Dalmatin, crpila je glavne podatke o Jaši iz povijesnih istraživanja svojega oca Vladimira Mažuranića, koji je uložio mnogo truda i istraživačkog rada u život, kako ga je on zvao, »Melek Jaše Dubrovčanina u Indiji«. Mažuranićeva su istraživanja tiskana u zborniku kralja Tomislava 1925., izdanog u JAZU, u spomen tisućljeća Hrvatskoga Kraljevstva. I Mažuranić spominje Varthemu, kojeg on zove Barthema, vjerojatno zato što je relevantni dio Varthemine knjige dobio u njemačkom prijevodu.

Nema sumnje, dakle, da je taj čovjek zaista postojao. Pitanje je otkud je došao u Indiju i zašto ga uopće spominjemo? No, da vidimo što nam pisci iz tog vremena imaju reći.

Dakle, svakako jedan od najvažnijih i najpoznatijih povjesničara portugalske prisutnosti u Indiji bio je portugalski povjesničar João de Barros (1496–1570).^[10] João je bio nezakoniti sin jednoga portugalskog plemića, koji je dobio izvrsno klasično obrazovanje na dvoru portugalskoga kralja. Od 1520. portugalski kralj Manuel hrabrio ga je da piše povijest portugalske prisutnosti u Aziji, što je Barros i učinio. Barros nije nikada bio u Indiji, no kako je bio rizničar u Casa da India, centru portugalske orijentalne trgovine 1525–1528., praktički sve informacije o portugalskim aktivnostima u Indiji bile su mu dostupne, jer su prolazile kroz njegove ruke. Osim tih podataka Barros je prikupio niz perzijskih, arapskih i indijskih povijesnih dokumenata, koje je za svoju povijest dao prevesti na portugalski jezik.

Svoj je rad publicirao u nekoliko tzv. Decada (dekada), a u našem slučaju najvažnija je II. dekada, koja opisuje portugalske aktivnosti do 1515. g. U njoj on piše o Diuu i o »Jaši«, tj. Melek Ayazu Sultaniju.

Malik (po Barrosu Melique), naslov koji je taj čovjek za svoje zasluge dobio od kralja Cambaye (Gudžerata), sultana Mahmuda Bighare (1459–1511), po Barrosu je nazvan Az. Drugi su pisci to ispravljali i sada znamo da se on zvao Malik Ayaz Sultani.^[11] Mažuranić, prema svojim, većinom njemačkim izvorima (Soltau), tvrdi da mu je ime bilo Jaz, koje je čitao kao Jas, odnosno Jaš, pa je otud i nastao Jasch (Jaša). On se također osvrće na još jednoga poznatoga portugalskog povjesničara i njegovu prisutnost u Indiji. Riječ je o Giovanniju Pietru Maffeiu (1533–1603), koji je bio službeni povjesničar Isusovačke družbe na Dalekom istoku i njegova je povijest također veoma važna za one koje zanima portugalska prisutnost u Indiji u to doba. No, on nije živio, a ni pisao za Jašina života, jer se tek rodio 1533., premda je svoju povijest pisao na »licu mjesta«, tj. u Indiji. Prema Mažuraniću, odnosno Maffeiu, »Jaš« je bio Sarmata,^[12] što bi moglo značiti da je bio naš čovjek, koji je pao u tursko sužanjstvo kao malo dijete. No, da vidimo što o Maliku Ayazu piše Barros, u engleskom prijevodu.

Melique (Malik) Az je prema Barrosu bio Rus, koji se zarobljen po Turcima našao u Istanbulu, gdje je na tržištu robova bio prodan jednom trgovcu. Taj je trgovac vodio trgovinu od Istanbula, Damaska, Alepa, a od tamo do Basre u Perzijskom zaljevu i dalje prema Istoku, preko Ormuza do Indije. Kako je uobičajeni kopneni put do Istoka išao, barem djelomično, preko Arapskog poluotoka, to su trgovinske karavane išle tim putem na Istok. No, na tom je putu bilo razbojničkih arapskih plemena koja su se bavila pljačkom i otimačinom, pa se dogodilo da je karavanu u kojoj je bio Jaša napala četa Bedawija, odnosno pljačkaša iz nomadskog plemena Beja. Trgovci su se branili koliko su znali i mogli, no Jaša se tom prilikom pokazao kao iznimno spretan i hrabar borac, koji je majstorski znao upotrijebiti luk i strijelu. Srećom su se trgovci, s Jašinom pomoći, uspjeli obraniti i nakon nekog vremena stigli u Basru u Perzijskom zaljevu (sada u Iraku). Iz Basre je taj trgovac, skupa s Jašom, nastavio put u Ormuz, a odatle u Kraljevstvo Cambaye, odnosno Gudžerata, gdje je tada vladao sultan Mahmud Bighara.

Trgovci iz dalekog svijeta su u to doba donosili darove vladarima država koje su posjećivali, pa je taj trgovac obdario sultana Bigharu raznim vrijednim darovima, među kojima mu je poklonio i svog roba »Jašu« (Ayaza), kao mladog čovjeka iznimne hrabrosti i streljačke sposobnosti, opisanog kao nekog koji je vrjedniji od dragulja.

»Jaša« je, dakle, postao vlasništvo sultana, čovjeka u čijoj je moći bilo da oslobađa robove, ako mu se tako prohtjelo.

Naravno, Jaša je, zbog reputacije hrabrog i spretnog ratnika, pratio sultana u ratovima i sukobima koje je ovaj vodio, a tih je na sjeveru Gudžerata bilo dosta. Tako je prilikom rata s kraljem iz grada Mandu (koji je bio glavni grad države Malwa) sultan Bighara postrojio svoju vojsku na jednom polju gdje se sukob trebao odigrati.

U jednom momentu sokol je preletio iznad sultana, koji se nalazio ispred svoga šatora, i ispustio nečist (izmet), koja je sultanu pala na glavu. Kako su muslimani bili praznovjerni i vjerovali da je to iznimno loš znak, pogotovo prije bitke i naročito što je takvo onečišćenje palo iz zraka, sultan je planuo od srdžbe i rekao prisutnima: »Nema toga što ja ne bih dao da mogu ubiti tu pticu«.

Jaša, koji se ondje nalazio, uzeo je svoj luk i strijelom pogodio sokola u letu, koji je prostrijeljen mrtav pao na zemlju. Sultan, vidjevši taj čin, na licu mjesta oslobodi Jašu sužanjstva i odmah ga zaposli kao plaćenog slobodnjaka.

Očito je Jaša bio sposoban čovjek, jer je nakon toga, malo-
-pomalo, napredovao u sultanovoj službi dok nije postao jedan od glavnih sultanovih kapetana s naslovom malika, što je bila velika čast u tom dijelu svijeta. Uz to je sultan dao Jaši u posjed primorski grad Diu, koji tada nije bio od nekog velikog značaja, ni kao grad ni kao luka.

No, s vremenom je Jaša mudrom politikom i činjenicom da se Diu nalazio na zaštićenom mjestu, na otoku u zaljevu Cambaye, grad pretvorio u jednu od najvažnijih muslimanskih luka i utvrda, odakle je sultan Cambaye dobivao velike prihode, a s njim naravno i Jaša. Za Jašina života Portugalci nisu uspjeli zauzeti Diu, premda je on bio poprište sukoba između muslimana i Portugalaca. Naime, 1507–1509. egipatski sultan organizirao je pomorsku vojnu protiv Portugalaca u Indiji, koja se završila porazom muslimana.

Niz je pisaca u to vrijeme pisao o Jaši, njegovoj sposobnosti i njegovu bogatstvu. To se odnosi na putopise kao što je Varthemin, zatim na muslimanske izvore (Mirat-i-Sikandari), a da ne govorimo o nizu portugalskih pisaca toga doba. U svom djelu History of Gujarat (Povijest Gudžerata) E. C. Bayley,^[13] engleski povjesničar, citira tog orijentalnog pisca Mirat-i-Sikandaria, koji kaže da je Ayaz (Jaša) imao veliku osobnu pratnju, a uz to i tisuću nosača vode, koja se čuvala u velikom rezervoaru, što mu je za bojnih pohoda trebalo da napaja vojnike, konje i slonove. Svakog dana u doba večere zapovjedio bi trubljačima i nosačima pri ulazima u Diu da pozovu sve koji su htjeli večerati. Hrana je bila ista i za one pri glavnom stolu i za one na najmanjem. Sve vrste hrane su se služile, one iz Perzije, iz Ruma (Europe) ili Indije i bile su tako bogate i ukusne da su je smatrali gotovo hranom iz raja. Nakon večere svi su dobili piće od najbolje vrste. Njegovi vojnici bili su obučeni u samt i zlatom izvezeno sukno, a njihovo oružje bilo je zlatom optočeno. Svi su bili iz Ruma (Europe) i bili bijele puti. To se osobito cijenilo, ako ne već zbog boje kože, a ono zbog njihovih vojničkih sposobnosti. To je ljutilo Portugalce, koji su te otpadnike osobito mrzili, vjerojatno jer su im bili veća opasnost od domaćih ljudi.

Kao što smo već spomenuli, Jaša je umro 1522. u gradu Una i ostavio iza sebe 3 sina, Ishaka, Toghana i Itiasa, no naslijedio ga je sin Ishak, koji izgleda nije imao očevih sposobnosti, pa su se Portugalci 1535. bez rata ipak uspjeli dočepati Diua. Ishak, premda nije bio nepokretan, bio je osobito velik i fizički težak čovjek, tako da ga nijedan konj nije mogao držati, pa je jahao devu. Imao je, što zakonitih što onih drugih, stotinjak žena, od kojih su neke počinile samoubojstvo kad je Ishak smrtno stradao. Naime, vladajući sultan Cambaye, nasljednik Mahmuda Bighare, dao je na nagovor nekoga Rimi-Khana sve Jašine sinove pogubiti.

No, da se vratimo u Diu u doba Vartheme. Varthema zove Diu Diubandierrumi, što bi značilo grad Ruma. Kako znamo, Tursko Carstvo bilo je do 1541. podijeljeno na dva pašaluka, europsku Rumeliju i azijsku Anatoliju. Kako se u Diuu u to doba stalno nalazio velik broj trgovaca (njih oko 400) iz europskog dijela Turskog Carstva te priličan broj vojnika-mameluka, nije čudno da je Varthema smatrao taj grad rumskim. Uostalom, jedan su dio grada Portugalci zvali Villa dos Rumos. On kaže da je grad bio opasan zidovima i utvrdama te za obranu opskrbljen brojnim topovima. U vrijeme plime grad je bio na otoku, a kad bi došla oseka, u grad bi se moglo ući pješice, tj. kopnom.

U to se doba, osobito u muslimanskom dijelu Indije, nalazio prilično velik broj islamiziranih Europljana i Čerkeza, mameluka, otpadnika od kršćanstva, dobro poznatih u povijesti. Među njima je bilo i dosta naših ljudi koji su iz raznoraznih razloga prigrlili muslimansku vjeru, no svi su pristupili mamelucima kao robovi. Svi su oni, izravno ili neizravno, dobro živjeli od trgovine s Dalekim istokom i praktički bili dio sistema egipatskih mamelučkih sultana koji su od trgovine s Istokom ostvarivali iznimno visoke prihode.

Kad je riječ o mamelucima treba spomenuti da je riječ o vojnicima, bivšim robovima, koji su s vremenom došli do velike moći u Siriji i Egiptu i neki postali sultani u tim zemljama. Nakon što su 1517. g.Turci osvojili Egipat, njihov utjecaj je nešto oslabio, da bi s vremenom opet izbili na površinu. Njihova je moć konačno skršena 1811. u poznatoj sječi mameluka u Egiptu.

Poznati su bili po svom vojnom umijeću i hrabrosti ali i po raskošnom životu koji su vodili, te lijepim ženama koje su uzdržavali i dovozili iz Europe. Tako F. C. Danvers^[14] u svojem djelu The Portuguese in India piše o turskoj (mamelučkoj) galiji koju su zarobili Portugalci 5. siječnja 1509. g., na kojoj su našli prelijepu mađarsku djevojku, očito robinju, kojom se poslije oženio Portugalac Diogo Pereira.

No, pri tome mameluci nisu zanemarivali ni znanost ni kulturu. U vjerskom pogledu njihova pripadnost islamu bila je neupitna, jer je to bio uvjet njihova opstanka na utjecajnim položajima u islamskom dijelu svijeta u to doba.

Po svemu izgleda Malik Ayaz (Jaša) nije došao u Gudžerat kao mameluk jer se mameluci nisu preprodavali na tržištu robova, oni su bili vojna elita toga doba. Naime, oni su bili ti koji su robove kupovali radi osvježavanja ljudstvom svojih jedinica. Od Joãoa Barrosa tako i tako znamo kako se Ayaz (»Jaša«) oslobodio ropstva.

Na kraju zanimljivo je ispitati je li Malik Ayaz bio stvarno čovjek iz naših krajeva kao što u svojoj studiji pokušava dokazati Vladimir Mažuranić.

Barros očito misli da je bio Rus po narodnosti. U drugu ruku Maffei smatra da je bio Sarmata, što bi, kako smo već napomenuli, moglo značiti da je bio čovjek iz naših krajeva. E. C. Bayley u svojoj knjizi History of Gujarat smatra da je mogao biti s juga Europe ili Armenac i ne slaže se s nekim povjesničarima koji su tvrdili da je bio Portugalac. Konačno, kaže on, Jaša je došao u Indiju prilično prije dolaska Portugalaca, izgleda prije 1480. g.

Gaspar Correa, portugalski pisac tog vremena, u svom djelu Lendas da India napominje da je Ayaz (Jaša) bio s otoka Jave, što je vrlo problematična tvrdnja. Većina pisaca se ipak slaže da je Jaša bio Rum (Europljanin), što ima smisla jer je prema Varthemi Diu bio grad Ruma, ljudi iz Europe, koji su prešli na muslimansku vjeru. U svemu ovom nisu nam bile od velike pomoći pisane uspomene Jurja Huszta, našeg Podravca, jer je Jaša već 16 godina bio pod zemljom. On je 1538. s nizom na silu mobiliziranih naših ljudi, pokupljenih s trgovačkih brodova, u Aleksandriji bio, hoćeš-
-nećeš, poslan pod Diu u turskoj floti da se bori protiv Portugalaca u Indiji (Starine, 1881., dr. P. Matković).

Jakov Lukarević u svojem Copioso ristretto degli Annali di Ragusa ne sumnja da je Ayaz bio naš čovjek, čak kaže da je bio iz Dubrovnika, no iz Mažuranićeve rasprave proizlazi da Lukarević govori o nekom Giacomu Rauseu, koji je bio dio indijskoga muslimanskog izaslanstva sultanu u Istan­bulu 1537. g., dakle 15 godina nakon Jašine smrti. To je izaslanstvo došlo tražiti sultanovu pomoć za rat protiv Portugalaca, u kojem je Huszt sudjelovao, što su i dobili. Znači, ne bi ovdje mogla biti riječ o istom čovjeku.

Vrsni povjesničar Dubrovnika, sada pokojni, prof. Vinko Foretić nije u svojem djelu Povijest Dubrovnika do 1808. spominjao Jašu. Kada sam mu u našoj korespondenciji (1985) to napomenuo, pisao mi je da u dubrovačkom arhivu o tome nema podataka. No, bio se zagrijao za istraživanja u tom pravcu, pa je čak mislio o putu u Gou, jer je jedan od njegovih nećaka bio kapetan broda koji je plovio tim morima.

Mažuranić pak tvrdi da Dubrovačka Republika u to doba ne bi ni spominjala jednog od svojih građana koji je napustio, iz bilo kakvih razloga, katoličku vjeru i postao moćan muslimanski velmoža. To politički gledano, kaže on, nije bilo od interesa ni Dubrovniku, pa zato ni opreznoj dubrovačkoj diplomaciji, pogotovo jer je za trgovinu s muslimanima trebala papinska dozvola (bula), a pape su bili ljuti protivnici islama. Dubrovčani su imali tu dozvolu, pa ju nisu htjeli dovoditi u pitanje.

Postavlja se pitanje zašto Jaša nije Portugalcima rekao odakle je došao u Indiju. On je, naime, osobno pregovarao s njima u nekoliko navrata. Mažuranić tvrdi da su Portugalci osobito mrzili otpadnike od katoličke vjere, s čim bih se ja složio, pa je bilo Jaši lakše reći, u svojim kontaktima s njima, da je Rus. Nemojmo zaboraviti da je to bilo i doba reformacije i otpadnici od osobito katoličke vjere nisu prihvaćani olako.

Pitanje je jesu li Portugalci riječ Rauseo pobrkali s pojmom Rus. U drugu ruku i Barrosova je tvrdnja bila iz druge ruke, jer je on crpio svoje podatke iz dokumenata, što je u to doba u stanovitoj mjeri bilo možda nešto kao »rekla, kazala, čula«. Vidimo da su razni portugalski pisci imali razna mišljenja o podrijetlu tog čovjeka, pa tako Correa misli da je on bio s Jave, premda je većina pisaca/kroničara slijedila Barrosove navode. No, vjerodostojnih dokaza da je Jaša bio naš čovjek do sada, izgleda, nema.

Možda negdje u nekim knjižnicama/arhivima čekaju povijesni dokazi, odnosno dokumenti da budu otkriveni i pročitani, možda je to Vatikanski arhiv, možda onaj u Istan­bulu, premda je vjerojatnije da bi to mogao biti neki vatikanski ili venecijanski izvor. Za sada dakle, ostaje nam samo jedan zanimljiv život i po svemu priča iz davnine, koju možemo uzeti kako želimo.