Kiparsko stablo Kuzme Kovačića

Foto:  Galerija umjetnina u Splitu

Morfološko bogatstvo

Golemo i raznovrsno kiparsko djelo Kuzme Kovačića otvara u ovom retrospektivnom sagledavanju mnogobrojna pitanja. A među njima prvo i temeljno jest: kako u bogatoj množini i od toliko različitih plodova izabrati one u kojima će se najzornije pokazati njihova kakvoća, i s njima u retrospektivnoj sintezi cjelovitost heterogena opusa? Osim ovoga, evo još i pitanje: kako u jedinstvenoj likovnoj izražajnosti prepoznati kiparov oblikovni postupak, odnosno njegovu stvaralačku osobnost? Isto tako, valjalo je otkloniti i dvojbu o pristupu cjelovitome opusu s pitanjem: kojim od mogućih putova krenuti, ako možemo baudelaireovski kazati – kroz »šumu simbola« i čitati različito oblikovana djela u brojnim i raznovrsnim tvorivima? Tako se u našem nastojanju da pronađemo put pokazalo da prije bilo kojega govora o kiparovu opusu, a i mogućeg odgovora na rečena pitanja najprije valja izabrati djela, jer će tako recentno prikazana stvaralačka cjelina u svojoj kiparskoj biti ujedno odgovoriti na postavljena pitanja. Štoviše, i tek će se potom u rasprostiranju djela u prostoru iščitati u kronološkom kontekstu od gotovo četiri desetljeća morfološka raznolikost Kovačićeva kiparstva kao jedna od njegovih najznačajnijih odrednica. Tako smo i likovnim postavom izabranih djela u izložbenom prostoru pokazali vidljivijim ono što je vidljivo iz samoga opusa, to jest pokazali smo kroz bogatstvo oblika u brojnim tvorivima koherentnu strukturu cjeline u čvrstoj poveznici kiparova oblikovnog postupka. Tu je značajku valjalo naglasiti i zato što kazuje da Kovačićevo kiparstvo nije koncipirano na problematiziranju forme i određene teme po načelu varijacije čije se inačice konsekventno elaborirane ulančavaju u cjelinu djela.

Kao što je dobro znano, na tom smo načelu slijedili razvojnu liniju i upoznali opuse brojnih suvremenih autora koji su problematizirali svoju temu u različitim medijima: u kiparstvu, slikarstvu, a i drugim medijima, primjerice respektabilni opusi Vulasa, Džamonje, Knifera, Šimunovića... spomenimo tek neke od paradigmatskih koji su upravo metodom varijacije iznijansiranim mijenama stvarali djelo kao čvrst likovni sustav otvoren mutacijama u beskraj. Stoga nam valja još jednom podsjetiti da Kovačić nije koncipirao kiparstvo na tom načelu te da je, među ostalim, upravo ta razlikovna činjenica determinirala njegov stvaralački put u drugom smjeru. Zato smo smatrali potrebnim napomenuti da je svako djelo oblikovao istim kiparskim postupkom drugačije, kao jednu i jedinu skulpturu, te da njezina forma implicira kauzalni odnos motiva i tvoriva. Shodno tomu moglo se primijetiti da je svaki novi motiv predložak novoj formi, a najčešće u drugom tvorivu, pa stoga Kovačićev kiparski postupak isključuje metodu varijacije bilo u manjoj ili većoj seriji. Tu je njegovu značajku u oblikovnoj snazi i kiparskoj izražajnosti retrospektivna izložba pokazala upravo u morfološkom bogatstvu. Da bismo zorno predočili tu raznovrsnost oblika birali smo djela u velikom vremenskom rasponu i u različitim inačicama, ona apstraktna čistih oblika, kao i portrete i poprsja, a i figurativnu spomeničku plastiku. Tim širim izborom sve­obuhvatno i pregledno izloženo je i Kovačićevo stvaralačko načelo koje kiparstvo pretpostavlja svakom stilskom određenju relativizirajući ga inventivnom likovnim izražajnošću u živoj kiparskoj formi. Dakle, izabrana su djela počev od onih prvih iz kiparovih studentskih dana, kao i ova datirana u fazi pripremanja retrospektivnog sagledavanja, kako bismo kronološki slijedili izrastanje snažnoga kiparskog opusa u raznoobličnim i raznotvornim formama. Taj se pristup Kovačićevu opusu pokazao, ako možemo tako kazati, učinkovitim, a to smo primijetili već u prvim pripremnim radnjama za retrospektivnu izložbu jer je i sam izbor djela započeo s odgovorima na rečena pitanja glede njihove množine i kakvoće u sagledavanju cjeline. Drukčije rečeno, tako je još više došla do izražaja tvrdnja da je izbor djela od iznimnog značenja za čitanje heterogenog opusa. Štoviše, da je upravo u njemu i ključ kojim smo ga otvorili u raznovrsnoj plodnosti i rastvorili u stvaralačkoj energiji i kiparskoj invenciji. Pa i zato valja podsjetiti na činjenicu naglašenu već u prvoj rečenici našega ogleda o koncepciji retrospektivne izložbe. Naime, na činjenicu da je Kovačićevo kiparstvo iznimno plodno, a to smo i htjeli pokazati, te, isto tako, da je i raznovrsno, a i to nam je također bila namjera, jer smo time istaknuli njegovu heterogenu strukturu i markirali raspon stvaralačkih krila. Također, smatrali smo potrebnim rasprostrti opus i u najširem motivskom spektru kako bi upravo takvim izborom pokazali izdržljivost Kovačićeva kiparstva u svojoj kiparskoj prirodi. Tako smo ponovo potvrdili činjenicu da je u svakom izabranom djelu, apstraktnom i figurativnom, manjih dimenzija ili u velikoj spomeničkoj skulpturi, u portretu, medalji i kovanici... uvijek samo jedan i isti kiparski postupak velikog umijeća i osebujne invencije, što je osobito izraženo u prepoznatljivim autorskim obilježjima koja su ga i uzvisila na suvremenoj hrvatskoj likovnoj sceni u jednog od najznačajnijih kipara.

Iz svega je, vjerujemo, razvidno zašto je traženje pristupa samom opusu kroz izbor djela bilo pretpostavka za točno čitanje njegovih kiparskih specifičnosti i likovnih vrijednosti. Reći ćemo još jednom, i zbog toga što se njegova cjelovitost ne može pokazati u svakom, i u svim kiparovim djelima, jer od šume ne bismo vidjeli stablo, ali zato smo pokazali da šuma nije samo od jedne vrste stabla. Odnosno, valjalo nam je jasnije reći da ovdje pojam cjelovitosti ne implicira kvantitativnu sveukupnost jer bismo time kiparsko djelo uskladištili u njegovoj sumi takvim kakvo ono jest po svojem fizičkom opsegu, u inventuri materijalnih činjenica. Takvim bi pristupom izložbeni prostor pretvorili u skladišno mjesto, a ne u kreativni prostor otvoren dijalogu za propitivanjem djela kroz morfološku liniju u likovnoj preglednosti izabranih djela. Drugim riječima, klonili smo se toga da kiparov opus interpretiramo kao materijalnu činjenicu obrađenu samo faktografski, a to nije ni smisao retrospektivnog sagledavanja bilo čijeg opusa, pa, razumije se, ni ovog našega, koje smo koncepcijski utemeljili na činjenicama koje upravo iznosimo. Još nam valja napomenuti da pod pojmom cjelovitost percipiramo opus u njegovoj kiparskoj punini izraženoj kroz izabrana djela u morfološkim preobrazbama materijaliziranim u činjenici likovnog jezika čiju sintaksu nastojimo sinkronijski čitati kroz djela postavljena u izložbenom prostoru. Ipak, ponovo ćemo kazati da smo tim postupkom gradili načelo po kojem smo izabirali djela te da se ono pokazalo pouzdanim putem za sagledavanjem cjeline, a i dobrim smjerom kojim nam je bilo krenuti u interpretaciji Kovačićeva kiparstva. Tako koncipiran pristup čitanju njegova djela valjalo je utvrditi i stoga što se kroz činjenice plodnosti i raznovrsnosti pokazuje eksplicitnim i rastvara raskošnom likovnošću u prostoru. A ne pruža li nam upravo taj iznimno značajni aspekt njegova izraza u elementarno kiparskoj naravi, kultiviranom umijeću i likovnoj sugestivnosti tu jedinstvenu mogućnost da razgledavajući djela prepoznamo te vrijednosti i kažemo... »da, to je kipar Kuzma Kovačić, to je njegovo kiparstvo!«. I sad, kad govorimo o bitnim sastavnicama toga kiparstva, to jest o gradbenim elementima njegova likovnog izraza, valja nam još napomenuti da se ta plodna raznovrsnost ne prepoznaje samo u brojnosti oblika i kiparskih postupaka nego i u različitim tvorivima.

Impresivna snaga tvoriva

Upravo se ta sastavnica i pokazala kroz ovaj izbor djela kao jedna od temeljnih odrednica koju, kao što dobro znademo, nismo sada prvi put apostrofirali. Možda nije suvišno ponoviti da smo i o tome prije govorili, da je to i naglašavano iz pera drugih kritičara i povjesničara umjetnosti, pjesnika i književnika, a i sam je kipar u svojim izjavama i zapisima isticao tu iznimnu pozornost koju pridaje tvorivima u svojem radu. Sad smo na retrospektivnoj izložbi tu sastavnicu nanovo podvukli s izabranim djelima i, dakako, pregledno postavljenim u prostoru, i u bogatoj raznovrsnosti pokazali i tvoriva kojima je kipar oblikovao svoja djela. Kako je riječ o zaista impresivnom broju i o toliko različitim tvorivima, od onih tradicijskih pa do ovih suvremenih, od onih u krutom, kao i u tekućem i nematerijalnom stanju... mi ćemo ih sve navesti kako bismo i brojem još jednom naglasili to njihovo golemo značenje.^[1]

Kad ovdje govorimo o tvorivima i njihovu nedvojbenom značenju u Kovačićevu kiparstvu, tada otvaramo i veliku temu o njihovoj funkciji i vrstama. Možemo sada ponovo kazati da smo već u različitim interpretacijama naglašavali njihov evidentno golem udio koji se mogao primijetiti i u prvim autorski prepoznatljivim djelima, onima iz 70-ih godina. Također, u više je navrata i kritika isticala da se posve jasno iščitava i njegov specifičan odnos prema tvorivima, a u njemu, u tom odnosu, i intelektualna i emocionalna komponenta kao dvije pokretačke sile kiparskoga postupka. Iz toga se pak nameće zaključak da su tvoriva iznimno brojna, i od kiparova osobita interesa u oblikovanju forme, te da su prožela i obilježila njegovo stvaralaštvo. Kako, dakle, bira tvorivo kojim će oblikovati svoje djelo i zašto je tvorivo toliko značajno za formu, pitanja su koja se sama nadaju iz rečenih činjenica, pa je zacijelo vrijedna naše pozornosti i kiparova misao o tom složenom odnosu koji je jednom prigodom izrazio ovim riječima: »Suodnos materijala i stvaralačke zamisli, ideje, presudan je u umjetnosti, a posebno u kiparstvu, jer je kiparstvo po svojim bitnim značajkama najtjelesnija i najtvarnija umjetnost – čime transcendiranje postaje pravi smisao kiparstva. Kiparski materijal, tvorivo, daje kipu tijelo. Budući da je kip, rekao bih, duh u tijelu (dok je čovjek tijelo u Duhu), onda duh bira svoje tijelo, tj. kipar suvereno bira tvorivo od kojega će stvoriti kip. Ako kipar naglašeno osjeća tvar, trebao bi osjećati i različita tvoriva, odnosno izabrati pravo tvorivo za utjelovljenje svoje zamisli. Također treba omogućiti tvorivu da svojim ‘jezikom’ izreče značenje i čitav smisao djela.« U tim kiparovim riječima nalazimo pouzdanu informaciju o značenjskim vrijednostima tvoriva za njegovo stvaralaštvo i, što je od osobita značenja, u njima je i naputak za našu interpretaciju kiparskog postupka. Tvoriva, kao što iz svega možemo zaključiti, imaju iznimno snažan utjecaj na koncipiranje Kovačićeva kiparstva, ali i na njegovo autorsko profiliranje i pozicioniranje na suvremenoj hrvatskoj likovnoj sceni. Još nam je kazati da njegovo djelo otkriva kipara koji se izravno referira na tradicijske kiparske vrijednosti, a napose na suvremene klasike, kako iz užega nacionalnoga tako i one iz širega kulturnoga konteksta. Tu smo poveznicu upravo u tekstu retrospektivnoj izložbi smatrali potrebnim povući kao snažnu liniju što se isprepleće kroz njegovo stvaralaštvo. U tom tekstu naglasili smo da svoje kiparstvo unatoč čvrstoj povezanosti s nacionalnim klasicima Kuzma Kovačić nije oblikovao samo na njihovim vrijednostima nego i na onima koje su stvarane u atelijerima kipara čije je djelo snagom aksiomatske likovne činjenice obilježilo 20. stoljeće. Tako je kritika, još u razdoblju kiparova formiranja, prepoznala znatan unos likovnog moderniteta u njegovim kiparskim dodirima s utemeljiteljima – Mooreovu golemu i s prirodom izjednačenu snagu, »otiske« Barbare Heiphoworth, Jeana Arpa i Alberta Vianija u morfološkoj matrici, i u jednostavnosti oblika i Brancusijev trag. Tu poveznicu dalje slijedimo u spomenutom našem užem kontekstu na onoj maestralnoj liniji koju su povukli Ksenija Kantoci, Ivan Kožarić i, dakako, Branko Ružić, kojega je sam kipar Kovačić rado isticao i kao svojega učitelja. Ovim smo izdvojili i one sastavnice koje su odredile kiparstvo Kuzme Kovačića u njegovu formativnom razdoblju, a na njima je i nastavio stvarati asimilirajući ih u svojem stvaralačkom procesu u vlastite kiparske vrijednosti s nedvojbenim autorskim obilježjima. Te su činjenice vidljive i u djelima koje smo izabrali za retrospektivnu izložbu kako bismo učvrstili našu tezu o dubokim kiparskim korijenima u tradiciji i njihovim suvremenim plodovima. Dakle, obnavljajući medij kiparstva na tradicijskim premisama, Kuzma Kovačić je stvarao novom izražajnom snagom svoja djela izrazito suvremenih kiparskih vrijednosti, među kojima navodimo neka od izabranih za ovu izložbu: »Evo se more znoji krvavim znojem«(1977), »Godišnja doba« (1979), »Drvo slavno« (1981), »Za tijelo« (1985), »Čakavica u kiparstvu« (1988), »Vratnice hvarske katedrale« (1990), »Ona naša stara lađa« (2000), »Suton u Zaljevu hrvatskih svetaca« (2009), »Majčin dan« (2012) i druga. Ova smo naša zapažanja o kiparovu odnosu prema tvorivima od kojih stvara svoja djela smatrali potrebnim naglasiti izborom djela za retrospektivnu izložbu, kao i što smo tim izborom nastojali iznijeti i sam njegov kiparski postupak te tradicijski i suvremeni kontekst u kojima je djelo izraslo u respektabilnu likovnu činjenicu prepoznatljivu upravo po tim svojim vrijednostima.

Prostor zavičajnog Mediterana

Međutim, ne možemo ovaj ogled o koncepciji Kovačićeve retrospektivne izložbe privesti kraju prije no što ne kažemo da smo izborom djela i locirali opus u posve određeni prostor – u kiparov zavičajni prostor rodnoga grada Hvara, u prostor gdje je rođen i kipar i njegovo djelo. Tu duboku poveznicu s prostorom grada Hvara, velikom i čvrstom bijelom rivom, stoljetnim kamenim zdanjima, stolnom crkvom i prostranom gradskom pjacom, palačama, patricijskim i pučkim kućama, tradicijskim oblicima života, mediteranskim ozračjem pod toplim suncem, svjet­lom i bojama, morem i poljima... Sva se ta obilježja prostora grada, podneblja i krajolika zrcalno odražavaju u kiparstvu Kuzme Kovačića oblikujući i njegova osnovna obilježja u obliku, svjetlu, boji te, napose, i u tvorivima: kamenu, drvu, žbuci, staklu, svjetlosti... Podsjetimo da je Kovačićeve oblike Grgo Gamulin označio hvarskim, koji, dakako, svojim likovnim jezikom tipično i lokalno »izgovaraju« univerzalnim diskursom. Tu je njegovu značajku Kruno Prijatelj precizirao ovim riječima: »Meni se čini da je Kuzma Kovačić sebi svojstvenim jezikom kipara našao jedan novi plastični izričaj da na način koji se ne može nazvati ni apstraktnim, ni minimalističkim, ni konceptualističkim u pravom smislu tih termina, a nije ni realistički, iako je vezan s realnošću, izrazi kroz skulpturu posebnim senzibilitetom prošlost, ambijent, ugođaje i krajolike onog svoga zavičaja koji je primarno hvarski, ali je ujedno i dalmatinski, i hrvatski, i mediteranski...«. U prilog tvrdnji da je prostor zavičaja snažno prožeo Kovačićevo stvaralaštvo citirat ćemo i jednu njegovu izjavu: »To doživljajno bogatstvo djetinjstva bilo je temeljom mojem budućem kreativnom opredjeljenju za kiparstvo... Ta neposredna vezanost sa zavičajem, življenje i boravljenje u njemu daju mi danas, kao i u ono vrijeme djetinjstva, poticaj i nadahnuće«. Ta izravna i duboka poveznica sa zavičajnim prostorom apostrofirana je onim kiparskim djelima kojima ishodišne točke iscrtavaju tezu kontinuiteta pregledno postavljenu na retrospektivnoj izložbi: »Posljednje žalo« (1976), »Iz zavičaja« (1980), »Postelja sv. Pelegrina« (1985), »Nadahnuće u Trogiru« (1990), »Olupina nepoznata kipa« (1999), »Otok« (2009), »Crkva od mora« (2012).

Kršćansko nadahnuće

Ono pak što najdublje određuje Kovačićevo kiparstvo jest činjenica da je ono ispunjeno religioznim osjećajima kršćanske provenijencije. To izrazito kršćansko nadahnuće kipar ne samo da oblikuje u djelima nego gotovo u svakoj prigodi – »urbi et orbi« – i iznosi kao svoje svjedočenje vjere i svoje stvaralačko ishodište ovim riječima: »Bilo da sam kipove stvarao gnječeći zemlju, bilo da sam tesao neki stari panj, oblikovao vruće staklo ili gužvao papir ili pak da sam iz tvoriva iznosio u život likove ljudi, Isusa i njegove majke, uvijek sam taj svoj rad doživljavao kao ispovijed vjere u uskrslog Bogočovjeka. Sva moja djela obilježena su tom vjerom – i onda kad nemaju izravnoga oslonca ili poticaja u biblijskoj, teološkoj ili tradicijskoj kršćanskoj temi. Ta vjera utkana je u kiparsko tvorivo tim duhom oblikovano, utkana je u samu bit moje kiparske forme... Kad pogledam na ono što sam napravio, malo toga ostaje izvan kruga vjerom nadahnutih ostvarenja, a sva, baš sva moja djela u sebi prožeta su ovom otajnom svjetlošću radosti vjere«. Iz te kiparove izjave ustanovljavamo da je u svojim brojnim djelima izražavao i kršćansko nadahnuće, bilo onim stvaranim po osobnim vjerničkim osjećajima i nagnuću stvaralačke prirode, bilo onim koje je oblikovao na poziv naručitelja iz Crkve, svećenika i biskupa, koji tim činom iskazuju povjerenje kiparu, štoviše, i bratsko poštovanje vjernika u istoga Boga. Kažimo točno, to nije samo poziv kiparu na suradnju, to je blagoslovljeni poziv u Gospodinu da zajedničke osjećaje vjere izrazi u kiparskom jeziku, gdje čitamo u manjoj ili većoj formi, i u svakom tvorivu, i u svakom djelu da je Kuzma Kovačić – kipar, i vjernik.

Zato ovdje možemo a i trebamo govoriti i o unutarnjem prožimanju tvoriva vjerničkim osjećajima, a ne samo o onim kojima kipar izražava unamunovski rečeno »il sentimento tragico della vita«, jer su i ovi drugi osjećaji jednako stvarni i emaniraju istim intenzitetom u istoj formi oblikovanoj rukom kipara-vjernika.

Stoga smo upravo tu jedinstvenu pojavnost kipara-vjernika u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti i apostrofirali izborom djela u retrospektivnom pregledu kako bismo izrazili njezino puno značenje, a koje i sada ističemo navodeći izložena djela u užem izboru za ovaj tekst o izložbi: »Sedam smartnih grihov« (1977), »Život sv. Franje Asiškog« (1982), »Melankolija sv. Tome Apostola« (1983), »Velegorko« (1988), »Sretni blagdani« (1993), »Posljednja večera« (2000), »Reljef Vječne proslave« (2005), »Hodočašće u Svetu Zemlju« (2009), »VI., X. i XII. postaja križnoga puta na Srđu ponad Dubrovnika« (2011), »Sv. Ilija Prorok« (2012).

Iz svega što smo iznijeli čini se da naš ogled o koncepciji Kovačićeve retrospektivne izložbe možemo privesti kraju jer je u njemu razložena teza na kojoj je koncipiran izbor djela. I da je stoga na toj činjenici utemeljen likovni postav kao pregledna cjelina u kronološkoj liniji te, najzad, da smo tako prikazali golem opus u stvaralačkim mijenama i morfološkom bogatstvu s likovnog i duhovnog motrišta.

Evo, možda se sad naše izlaganje o koncepciji izložbe može sažeti u zaključak da smo nastojali u prvom redu spoznajno obuhvatiti Kovačićev i velik i raznovrstan opus kako bismo iz tog motrišta otkrivali njegove kiparske i likovne vrijednosti u tradicijskom i suvremenom kontekstu. Osim toga tražili smo i poveznice među njima, najviše zato što kiparovo djelo nije oblikovalo samo ovo vrijeme nego i pletivo mladih sjedina baštinskih vrijednosti. A nadasve, otkrivali smo u tajanstvenoj unutrašnjosti Kovačićeve forme središte njezine kiparske biti iz koje izbija svjetlost zavičajnog prostora i kršćanske duhovnosti velikom likovnom izražajnošću.

I, najposlije, nastojali smo na ovoj retrospektivnoj izložbi pokazati da je lucidnom sintezom tradicijskih vrijednosti i suvremenih premisa Kuzma Kovačić izgradio stvaralačko načelo na kojem je kroz minula desetljeća izraslo djelo u golemo i razgranato kiparsko stablo čije je plodove oblikovala njegova vješta i produhovljena ruka.