Hrvatski krici u europskom krajoliku

Prijelomne devedesete godine prošloga stoljeća duboko su izmijenile europsku srednju i južnoistočnu društveno-političku, ali i duhovnu geografiju. Započele su velikim nadanjima i očekivanjima narodā koji su se oslobađali komunističkoga sustava i višenacionalnih partijskih državnih struktura. Ta su zbivanja mnogim narodima srednje i jugoistočne Europe označila početak novoga, drukčijega, europskoga krajolika, do tada većinom krajolika sazdana od krikova i žeđi za slobodom i demokracijom. Na tlu bivše jugoslavenske tvorevine dogodila se, uz pomoć njezine vojske, velikosrpska agresija na Hrvatsku, popraćena teškim razaranjima, uništavanjima i brojnim žrtvama. Naraštaj početkom devedesetih godina u Hrvatskoj imao je osobitu zadaću: morao se, da bi opstao i živio slobodno, krvlju izboriti za svoju slobodu i uspostavu svoje narodne neovisnosti. U takvim okolnostima gole borbe za opstanak i ratnoga stanja, odnosno unatoč pokušajima zatiranja samosvojnosti i samostalnosti države, nastale legalno i legitimno izraženom voljom hrvatskoga naroda, nastajale su vrhunske umjetničke vrijednosti, nastajala je književnost u ratu, odnosno Domovinski rat je u hrvatskoj književnosti otisnuo, osobito u poeziji, »ono najbolje što je pjesnička osjetljivost u teškim povijesnim danima zabilježila dubinom mišljenja, tanahnošću osjećaja i ljepotom jezika«.^[1]

U prvinama demokracije i novoga demokratskoga poretka koji je iznjedren na slobodnim demokratskim izborima u proljeće 1990., za razliku od većine drugih europskih naroda, na žalost nismo dugo uživali. Kako je ljeti 1991. pisao Antun Šoljan: »Kad je počelo, već sam izgubio svaku nadu da ću to doživjeti. A tako je lijepo počelo. Razumna, uljuđena promjena vlasti, bez krvi, bez žrtava, bez revolucija. Kratko sam vrijeme bio sretan, ponovno pun nade. Mislili smo, kod nas se ne može ponoviti Poljska s Jaruzel­skim, ne može se desiti Tiananmen, ne može se dogoditi Rumunjska. Ne, nismo mislili da će sad sve biti lako, da će odmah poteći med i mlijeko. Znali smo da smo srušili komunizam, ali ne i vlast onih koji su u njegovo ime vladali; da je vlast srušena simbolički, ne i stvarno – da će se struktura vlasti, totalitarizam u glavama, četrdesetgodišnje naslijeđe, samo postupno mijenjati prema nekakvom europskom, uljuđenom i demokratskom društvu – ali lijepo je počelo i povjerovali smo, po tkozna koji put, da za nas ima nade«.^[2] Prelijepo je počelo – gotovo idilično i pastoralno – da bi moglo potrajati. Slobodi i neovisnosti Hrvatske ispriječio se nacionalni program po kojem svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi. Kako su Srbi živjeli i u Hrvatskoj, nužno je bilo održati integralnu Jugoslaviju, bez Slovenije, s prirodnom srpskom većinom. Taj je program iznjedrio vojnu agresiju s ciljem pacificiranja i uklanjanja hrvatske samostalnosti. Odnosno, pisao je Šoljan, »(...) komunizam je poput atomske katastrofe – i kad prođe iza sebe ostavlja pustoš. I taj režim koji nam je stratio cijeli život u borbi sa svojim apsurdima, za kraj nas je ostavio ne samo na rubu gospodarskog ponora, nego nas još hoće u posljednjim svojim grčevima gurnuti i u rat. Pokazala se ona banalna istina – a već je rečeno da je kod banalnih istina najgore to da su točne – da onaj tko drži vlast nikada je dragovoljno ne ispušta iz ruku.«^[3]

Druga dva potpornja jednopartijskoga režima, vojska i tajna policija, zadojena integralnim jugoslavenstvom, u biti obloženim velikosrpstvom utjeraše Hrvatsku u ratne okolnosti u kojima nastaje hrvatsko ratno pismo, nastaju hrvatske ratne bilježnice, nastaje književnost koja svoje izvorište ima u borbi za narodni opstanak. Nastaje književnost otpora, nastaju literarna svjedočenja o razočaranjima pred nijemim i nemuštim reakcijama »bešćutne Europe« i međunarodne zajednice. Politički svijet i njegovi prvaci, odnosno međunarodni politički čimbenici tobože traže političko rješenje za cijeli jugoslavenski prostor, dopuštajući agresoru da u tri mjeseca – u doba moratorija na odluku o hrvatskoj neovisnosti – ali zapravo sve do dana međunarodnoga priznanja naše zemlje, skrši hrvatsku obranu i ratnim uspjesima poništi slobodnu i legitimnu volju hrvatskih građana, ostvarujući svoj politički program. Bili su to preteški časovi naših pojedinačnih sudbina i opće narodne sudbine. Koliko god su događaji u svojoj sirovosti i nasilju prestizali jedni druge i ostavljali iza sebe ogoljeli i pusti pejzaž u ljudskim dušama i neposrednom okolišu s krikovima zebnje i patnje, koliko god se etnički čistio osvojeni prostor od nesrpskih elemenata – primjerice, slučaj Iloka, Aljmaša, ili Banije i dalmatinskoga zaleđa, ipak se nije dvojilo da će Hrvatska tu dramu preživjeti. No problem koji je nakon svih urbicida, kulturocida, memocida, svih ubijanja i drugih vrsta razaranja ostao kao oštar i velik trn bila je cijena toga opstanka, nastala ne samo od ljudskih žrtava i gospodarskih poteškoća nego kao politička i duhovna šteta koju ne će moći popraviti ni inozemni zajmovi ili investicije, ni dobra volja međunarodne zajednice, ni solidarnost našega naroda, ni zakasnjele pomirbe. Naše današnje vrijeme kao da daje bespogovorno pravo Šoljanovim promišljanjima. Spomenuti velikosrpski program i nemilosrdni rat što ga je taj program izazvao nipošto nisu mogli pridonijeti kulturi dijaloga i nisu mogli označiti snažniju demokratizaciju i gospodarski razvitak, udaljivši nas od normalne izgradnje i normalnoga funkcioniranja državnih institucija i tijela. Posljedice koje je rat ostavio osjećamo i živimo već dvadesetak godina, vrlo često zaboravljajući na ponos i povijesno postignuće. Naime u posljednjih petnaest godina postupno se zatirao pobjednički duh, dovodila se u pitanje stečevina hrvatske države i nastojalo se opteretiti krivnjom svako pozitivno sjećanje na te pobjedničke dane. Prevladavali su oni koji ustrajno rade na strategiji zaborava i »ravnoteži krivnje«. Posljedicom takvih ponašanja jest i obezvrjeđivanje hrvatske književnosti iznikle u tijeku velikosrpske agresije i Domovinskoga rata.

Govoriti danas o hrvatskom ratnom pismu, o hrvatskim ratnim bilježnicama iz ranih devedesetih u sklopu hrvatske stvarnosti i književnosti znači govoriti ili o njihovoj neupitnoj literarnosti, o književnim vrijednostima koje nepobitno ostaju, ili o dokumentima toga ratnoga vihora i njegovih pustošenja, dakle o preslici ratne stvarnosti činjenične i dokumentarne naravi. Prečesto se na žalost ograđujemo od vrjednovanja naše ratne književnosti, znamo ponavljati fraze o vremenu i o povijesti koji će navodno s odmakom utvrditi vrijednosne domete hrvatske književnosti nastale u tijeku Domovinskoga rata. Nije to ništa drugo nego izlika da se ne dođe na nišan svih onih koji uporno zagovaraju ravnotežu krivnje, da se ne postane predmetom izrugivanja i podsmijeha onih koji već niz godina medijski bučno nastoje ocrniti sam Domovinski rat i sve ono što je iz njega proizišlo, do same političke državnosti do same hrvatske ratne književnosti. Tobože da njezina vrijednost u estetskom smislu ne može odoljeti protoku vremena. No to nipošto nije tako. To osporavaju mnogobrojna pjesnička, prozna i esejistička ostvarenja, a, kako se dobro iz dviju antologija hrvatske ratne i poratne drame vidi, to osporavaju i mnogobrojna dramska djela.^[4]

Odjek događaja i ratnih prilika iz 1991. do 1995. izazvao je osobitu osjetljivost u nizu hrvatskih pjesnika i književnika različitih naraštaja, poetika i svjetonazora kao odgovor na vojnu agresiju, koja je posebno u području nekadašnje austrijske Vojne krajine bila itekako prepoznatljiva. Ta je književnost u najvećoj mjeri bila borba s pjesničkom/umjetničkom riječju, povezivala je nacionalnu odgovornost s umijećem, pjesničkim/umjetničkim umijećem, ne zaboravljajući na povijest hrvatske i europske pisane riječi. Govoreći na susretu pjesnika s temom »Rat i poezija« 29. listopada 1991. u Kranju, u svojem tekstu Poezija i rat Luko Paljetak usustavio je tri mogućnosti pjesništva u ratu^[5]: prvu mogućnost nalazi u pisanju poezije koja je oblikovana ratom nizom »prizora i slika koji u pjesmi nalaze konačno uobličenje« i stihovanom riječju i savršenstvom ustrojstva pjesničkog oblika sprječavaju rasap »svoga zbiljskog razorivog/razorenog uzora«^[6]; drugu mogućnost vidi u pisanju poezije koja potiče rat, koja je huškačka; treću mogućnosti vidi u pisanju pjesme koja se izričito protivi ratu ili u pisanju pjesme kao svojevrsnu vođenju rata – u takvu vođenju »rata« pjesnik se zapravo bori s pjesničkom riječju. Paljetak sam kao primarni stvaralac prihvaća prvu i treću mogućnost, a zazire od druge. Svoje pjesme objavljuje kao dubrovački i izbjeglički pjesnik u slovensko-hrvatskoj zbirci Ubežne pesmi / Izbjegle pjesme, tiskanoj u jesen 1991. u Ljub­ljani, gradu koji mu je pružio privremeno utočište. Ta bi se razmatranja o odnosu poezije i rata mogla primijeniti na većinu iskustava hrvatskih pjesnika, iskustava opjevanih u njihovim ratnim stihovima: velika većina hrvatskih pjesnika opredijelila se za prvu i treću mogućnost, a zazirala je od druge. Nije dakle pokleknula u mržnji ili u huškanju, pozivajući na osvetu, nije povećavala spiralu zla. Nastojala je sublimirati svu bijedu, patnje i boli šiknule iz ratnih pustošenja.

U razdoblju od rujna do studenoga, ali i prosinca 1991., cijelu je hrvatsku kulturu zahvatio ratni slog. Bilo je to u punom smislu riječi vrijeme hrvatskoga ratnoga pisma, kako je knjigu naslovila Dubravka Oraić Tolić, knjigu apela, iskaza i pjesama u izdanju Zavoda za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koji se uključio u pokušaje obrane od bespoštednoga razaranja. U toj knjizi apelativnih tekstova, svjedočenja i molbenica teško je naći hrvatskoga pisca od imena, dakle od vrijednosti, koji se nije odazvao povijesti, odnosno koji nije smatrao nužnim uključiti se u obranu ne samo svojega etnosa nego ljudskoga dostojanstva. Uslijedile su i prve smrti hrvatskih književnika, Srbina Milana Milišića i Hrvata Željka Sabola, snimatelja Gordana Lederera i Žarka Kaića, Tihomira Tunukovića i Živka Krstičevića te fotografa Pave Urbana. Prvi je bio žrtvom agresije na Dubrovnik, ubijen pred kućom u bombardiranom gradu, drugi se odlučio sam isključiti jer nije mogao podnijeti ubijanja nedužnih ljudi i razaranja svoje zemlje. Kako je to vrsno rekao Aleksandar Flaker: Sabol je ostavio svoje potresno pjesničko svjedočanstvo »izbjegličkom« šansonom Imala sam kuću, imala sam dom namjesto tražena teksta za vojničku pjesmu – što zapravo resi cijelo hrvatsko ratno pismo: »hrvatski su pjesnici bili skloniji martirologiji nego militantnosti: golgotskoj simbolici nego marcijalnosti, obrani gradova negoli pozivima na odmazdu«.^[7] Televizijske snimatelje zauvijek ćemo pamtiti po njihovim televizijskim izvješćima s prve crte bojišta, a Pavu Urbana po vrsnim fotografijama razaranoga Dubrovnika.

Ako je sumirati sve ono o čemu je tada pjevala hrvatska ratna lirika, nadasve se izdižu dva toponima kao simboli hrvatskoga otpora i hrabrosti: Vukovar i Dubrovnik, ali su opjevani s njihove zlohude sudbine i drugi gradovi i mjesta, primjerice Ilok, Dalj, Karlovac, Osijek, Zadar, Ćelije, Škabrnja, Sisak, Vinkovci, Aljmaš, Ćepikuće, i njihova stradanja postaju poetska nadahnuća nizu hrvatskih pjesnika te ostaju ovjekovječeni u potresnim stihovima suvremenoga hrvatskoga pjesništva. Česti su pojavci grobljanske lirike, podrumske i zemuničke lirike, izbjeglištvo/prognanstvo, nada i vjera u obnovljenu Hrvatsku, osobna zebnja zbog ratom ugrožena opstanka, intimna razočaranja, neposredni dojmovi izazvani smrtima, ubijanjima, zatiranjima. U »Večernjem listu« i njegovoj kulturnoj rubrici »Hrvatski rukopis« kao svojevrsnu odgovoru na agresorske težnje g. 1991. objavljuju svoje pjesme ponajbolji hrvatski pjesnici: Luko Paljetak, Andriana Škunca, Ljerka Car Matutinović, prvaci hrvatskoga pjesništva Dragutin Tadijanović, Nikola Milićević, Slavko Mihalić, Milivoj Slaviček, Antun Šoljan i Dubravko Horvatić, Ivan Tolj, Vinko Brešić, Tomislav Domović, Dražen Katunarić, Vladimir Devidé, Ivan Golub, Andrija Vučemil, Anđelko Vuletić, Mario Nardelli, Dubravko Pušek, Josip Škerlj, Krešimir Šego, Ante Stamać, Igor Zidić, Željko Knežević, Đurđica Ivanišević, Srećko Diana, Mato Marčinko, Tin Kolumbić, Ivan Dujmović, Miroslav S. Mađer, Božica Jelušić, Ivo Dekanović, Marija Mikuljan, S. Marija od Presvetoga Srca/Anka Petričević, Šimun Šito Ćorić, Zvonimir Golob, Boris Biletić, Tomislav Durbešić, Blanka Dovjak-Matković, Drago Brtvić, Drago Štambuk, Željko Sabol, Arsen Dedić, Hrvoje Hegedušić, Zvonimir Mrkonjić, Vladimir Pavlović, Jakša Fiamengo, Toma Podrug, Mate Ganza, Borben Vladović, Anđelko Novaković, Antun Mladen Vranješ, Milana Vuković, Daniel Načinović, Sven Lasta, Sergio Zupičić, Višnja Stahuljak, Miro Gavran, Gordana Benić, Miljenko Jergović, Damir Sirnik, Dubravka Oraić Tolić, Mladen Machiedo, Alojz Majetić, Ernest Fišer, Stjepan Vladimir Letinić, Nikola Martić, Zvonimir Penović, Pajo Kanižaj, Slavko Jendričko, Tito Bilopavlović, Ante Čavka, Tomislav Marijan Bilosnić, Tomislav Dorotić, Đorđe Janjatović, Bonaventura Duda, Rudolf Ujčić, Tomislav Milohanić, Antun Milovan i dr.

Koliko je to bilo drukčije od onih europskih pisaca i pjesnika koji su tada objavljivali postmodernističke i posthistorijske romane, postmodernističku literaturu, koji su tada snagu svoje individualnosti pretpostavljali bilo kakvoj zajednici, etničkoj ili nacionalnoj. Kako je pisao Pavao Pavličić u »Mogućnostima« 1992., posvećenima kulturocidu u Hrvatskoj i povijesnom romanu: hrvatski književnici nisu bili pojedinci, nego zajednica; hrvatski su književnici bili »u povijesti do grla«; hrvatska književnost ne pripada poput ostalih europskih književnosti u sferu estetike, nego u sferu povijesti.^[8]

Vrjednovanje i vrsnoću toga pjesništva potvrdili su sastavljači izbora hrvatske ratne lirike. Najprije Vinko Brešić u nevelikoj skupnoj zbirci Krvatska (Lirika ratne 1991.) kao prvom broju časopisa »Zrcalo« iz prosinca 1991. Priređivač ističe kako »je u zrcalu hrvatskoga pjesničkoga bića uvijek pjesnik na braniku mira i slobode. (...) Bio je prvi baš kao i danas. Petsto godina hrvatski pjesnik pjeva suprotivu, s pjesmom svjedočeći da je tu – od Marulića, Gundulića, Kranjčevića, Gorana Kovačića, Kaštelana do današnjih toliko nalik svojima od jučer i prekjučer, kao da ih dijele ne stoljeća, već sati. Uostalom, i ne radi se o onome što ih dijeli, već o onome što ih spaja. Hrvatska književnost ponovo je na jednome od svojih najvećih početaka, jer je njezin narod na svojem najvećem početku nakon svih početaka. To obostrano zrcalo obostrano očuvavano njezina je kob. I njezina posebnost. I nadahnuće koje će, nadajmo se, napokon sve njezine pomaknute slike preklopiti u jednu jedinstvenu, bez onih trauma i kompromisa na koje je toliko puta bila primoravana pritome sebe nikada ne iznevjerivši«, zaključuje Vinko Brešić.^[9] U prvom dvobroju riječkoga časopisa »Dometi« iz 1992. objavljen je oveći izbor iz hrvatske ratne lirike. Ante Stamać i Ivo Sanader u maloj antologiji U ovom strašnom času, antologiji suvremene hrvatske ratne lirike iz 1992.^[10] podastiru svoj ‘bokor’ suvremenih hrvatskih pjesnika »koji su, potvrđujući vlastite poetičke značajke, taj rat ‘pretvorili’ u rječite tvorevine visokog pjesničkog naboja«, preuzevši naslov antologije od pjesme Željka Sabola i njegova postumnoga ciklusa pjesama. Priređivači smatraju kako će sam rat »dokraja izmijeniti hrvatsko pjesništvo«, dok je antologija s književnopovijesnoga motrišta, »svjedočanstvo jednog prevratnog zaokreta u poimanju svih aspekata jezičnog oblikovanja, dakle pjevanja svijeta. Ako je pjesništvo pedesetih živjelo od radosti slika, pjesništvo šezdesetih od pojmovnog formuliranja povijesne nesreće, pjesništvo sedamdesetih od otkrića hrvatskog jezičnog sustava, pjesništvo osamdesetih od rugobe, reizma i cinizma, pjesništvo devedesetih jamačno će se, izgleda po svemu, vratiti zbiljskim odnosima, koliko u pojedinčevu toliko i u društvenom životu«. Zanimljiva je njihova misao kako je teško pretpostaviti da bi se jednoga dana, kad Hrvatsku zadesi »blaženo stanje nanovo zadobivene pravde i mira«, mogla zaboraviti sva okrutnost što ju je ona proživljavala. Jer da će nesreće što su ostavile duboke ožiljke i rane i one će preoblikovane jezikom svjedočiti o tragičnim zbivanjima za duga vremena, na mnogaja ljeta... Svoj izbor iz 1992. dopunjuju u novom izdanju iz 1994. novim pjesnicima,^[11] a antologija biva prevedena na mnoštvo svjetskih jezika. Časopis »Republika«^[12] 1992. gotovo cijeli dvobroj posvećuje hrvatskoj ratnoj književnosti i donosi nisku ratnih pjesama Arsena Dedića, Milivoja Slavičeka, Andriane Škunca, Jakše Fiamenga, Borisa Biletića, Miljenka Jergovića, Vedrane Benić, Mire Gavrana, Ivana Goluba i Ljerke Car-Matutinović. Iz Istre dolazi zbirka ratne lirike Via crucis Croatiae. Istarska molitva za lipu našu MCMXCI–MCMHCII, pjesama na hrvatskim jezicima, čakavskom i štokavskom te talijanskom jeziku. Iako su, kako je naznačeno u predgovoru, one neujednačene, neke ispjevane klimavim stopama, neke vrhunskim metrom, svjedoče u teškim trenutcima kako muze ipak ne šute dok grmi oružje. Tim se prvim pregledima i izborima pridružuju antologija hrvatske ratne lirike iz BiH Nisam mrtav samo sam zemlju zagrlio Šimuna Muse i Gojka Sušca iz 1995. te Hrvatska lađa I. i II. Izbor pjesničkih i proznih tekstova, te dokumenata o stvaranju neovisne, suverene države Hrvatske i o Domovinskom ratu 1990. – 1992. Vlade Pandžića i Božidara Petrača iz 1996.

Bili su to hrvatski krici, nedužni a trpeći, nastali na podlozi iskustva rata, a upućeni urbi et orbi, ugroženu domovinstvu i tadašnjemu europskom bešćutnom krajoliku. Ti su pojedinačni krici i molitve u svojim najboljim umjetničkim ostvarenjima zapravo pomirivali nacionalnu svijest s kozmopolitskim idealima, proturatno usmjereni, zagovarali su vrijednosti koje se u svakom trenutku opiru ratovanju kao vjekovnoj ljudskoj praksi podčinjavanja i dominacije. Tadašnje suvremeno hrvatsko pjesništvo progovorilo je iz duboke boli, povrijeđenosti i zabrinutosti, iz otpora i prosvjeda, iz krvavih rana, ožiljaka i doživljenih smrti. Pjesnička riječ koju su tada mediji prenosili – sada se u blaženu stanju vlastitih probitaka toga klone poput zloduha od tamjana – pružala je cijelomu narodu utjehu i bila je ljekovita za sve rane hrvatskoga nacionalnog bića i prostora. Pjesnik je u neposrednom obraćanju – sam zabrinut za svoj opstanak – svojoj zajednici potvrđivao svoj identitet i svoju najtješnju vezu sa strašnom zbiljom u kojoj su živjeli njegov narod i njegova zemlja.

Zabilježimo na kraju pjesme ispjevane s ratnim povodom koje ostaju zlatnicima u cvjetnjaku hrvatske lirike devedesetih godina 20. stoljeća i trajnim pokladom hrvatskoga pjesništva: Zrakoplovi-ubojice, Muze u skloništu, Karlovac za obranu i Progonstvo Iloka Slavka Mihalića, Vukovarski arzuhal i Seosko groblje I. i II. Antuna Šoljana, Pavo Urban, Ratna večer u Zagrebu i Ratno pismo Igora Zidića, Kip domovine 1991. Borisa Biletića, Pismo poginulog ratnika Tomislava Domovića, Traženje riječi za Vukovar Mate Ganze, Hrvatske oči Dubravka Horvatića (zapravo cijela zbirka Ratna noć iz 1995., za koju je dobio nagradu »Tin Ujević«), Vinkovci – Nuštar, 27. siječnja 1992. Željka Kneževića, Jobovi listići Mladena Machieda, Najsvetija žrtva Nikole Milićevića, Put u Dalj Zvonimira Mrkonjića (zapravo cijela istoimena zbirka), Hrvatsko jaje Dubravke Oraić Tolić, Gospođi Cvijeti, Dubrovnik 1991., Crkvica u plamenu i Podrumski Božić 1991. Luka Paljetka, soneti Hrvatska situacija i Ruše nam Dubrovnik Ante Stamaća, Dabogda Ivana Tolja, Na grobu prijatelja i Molba munji nebeskoj Dragutina Tadijanovića, Hrvatsko selo Ćelije Drage Štambuka, Hrvatski grobovi i Vukovarski podrumi Andriane Škunca, Hitni monolog i Moj Karol Wojtyla Milivoja Slavičeka, Vukovarski coup de grâce Mile Pešorde, Moja ratna misa Bonaventure Dude, Maslina iz Ćepikuća Anđelka Vuletića, Maroevićeva pjesma Paučina, posvećena pogibiji Gordana Lederera, Krist u Hrvatskoj Krešimira Šege, Imala sam kuću, imala sam dom Željka Sabola, Pismo za Dubrovnik Marije Peakić-Mikuljan, Vrati se grade Miroslava S. Mađera, Grad kojega nema Ernesta Fišera, Domovini S. Marije/Anke Petričević, Molitva svijeća noću 4. svibnja 1991. Tomislava Durbešića...

Ostaje, međutim, i dalje osjećaj koji teško može prevariti: nismo, bez obzira na spomenute napore, još uvijek dovoljno, sustavno i s mjerom vrjednovali sve ono što je iznjedrilo hrvatsko ratno pismo, sve ono što otkrivaju ili mogu otkriti hrvatske ratne bilježnice iz vremena nesretna i nesmiljena rata, domovinske zauzetosti i zauzetosti hrvatske književne riječi, artikulirala se ona kao pjesnička, prozna, esejistička ili dramska. Taj nas posao još uvijek očekuje.