Hrvatska i Armenija – kulturni most prijateljstva

Armenija: domovina svetog Vlaha

Postoje duboke duhovne, kulturne i povijesne veze između Armenije i Hrvatske. Primjerice, naš zajednički svetac, sveti Vlaho (arm. surb Barceg, rus. sv. Vlasij), parac Dubrovnika, rođen je u Armeniji i bio je biskup armenskoga grada Sebaste. Umro je mučeničkom smrću 316. godine za vrijeme rimskoga cara Licinija (265–325). Dubrovački kroničar Nikola Ranjanin (oko 1490 – nakon 1577) u djelu Annales Ragusini Anonymi tvrdi da su Dubrovčani izabrali sv. Vlaha za svojega zaštitnika godine 971., a nakon toga nabavili su njegove moći. Najpoznatija zlatarska umjetnina u gradu Dubrovniku jest moćnik glave sv. Vlaha (Caput s. Blasii), nastao u carigradskoj carskoj radionici i prema tradiciji od 1026. godine se nalazi u Moćniku dubrovačke prvostolnice. Uzgred budi rečeno da je uz središnje državno štovanje sv. Vlaha, čije je slavljenje propisano državnim ceremonijalom, u Stonskim odlukama iz 14. stoljeća unesen i blagdan četrdeset mučenika (arm. Karasoun Mankounk) iz Sebaste koji su isto mučenički postradali 320. godine.

Đuro Armen Baglivi (1668–1707), medicinski pisac, profesor teoretske medicine na rimskom arhiliceju i liječnik papa Inocenta XII. i Klementa XI., također je bio Armenac, rođen u Dubrovniku u drugoj polovici 17. stoljeća. Njegovi su predci bili iz mjesta Nor Džuga (sadanje armensko predgrađe Nova Džulfa grada Isfahana u Iranu). Baglivi je pokopan u rimskoj crkvi sv. Marcela. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti je 27. svibnja 1995. godine, zahvaljujući inicijativi dr. o. Stjepana Krasića, u nazočnosti potpredsjednika HAZU-a akademika Ive Padovana i predsjednika Papinskoga vijeća za pastoral sanitarnih djelatnika kardinala Angelibija, postavila na grobu Đure Armena Baglivija dvojezičnu mramornu spomen-ploču.

Planina Ararat i samostan Khor Virap

Isusovac Josip Marinović (1741–1801) iz Perasta, koji je djelovao u drugoj polovici 18. stoljeća, napisao je prvu povijest Armenaca na Zapadu. Godine 1783. objavljuje, pod imenom armenskoga bankara markiza Giovannija Serposjana (de Serposa), teološko-pravnu raspravu koja je štitila interese armenske katoličke zajednice. Djelo je objavljeno pod nazivom Dissertazione polemico-critica sopra due dubbi di coscienza concernenti gli armeni cattolici.../ Polemičko-kritička rasprava o dva slučaja savjesti armenskih katolika, Mletci, 1783. Godine 1786. objavljuje, isto pod Serposovim imenom, trosveščano djelo s više od 1600 stranica Compendio storico di memorie cronologiche concernenti la religione e la morale della nazione Armena / Povijesni pregled kronoloških uspomena o vjeri i moralu armenskoga naroda. U tom djelu Marinović donosi zemljopisni prikaz Armenije, pregled političke i crkvene povijesti Armenaca, povijest armenskih katolikosa i sabora, pregled običaja i drugih društvenih i vjerskih pitanja.

Hrvojev misal

Kongregacija mhitarista, benediktinskih redovnika Armenske katoličke crkve, u svojoj tiskari u Beču objavila je više od 200 hrvatskih knjiga. U njoj su tiskali i hrvatski politički dnevnik Novi pozor, koji je promicao hrvatske nacionalne interese u Austro-Ugarskoj Monarhiji. U Državnom arhivu u Dubrovniku čuvaju se dvije barokne grafike iz 18. stoljeća koje su povezane s tim armenskim katoličkim redom. Na jednoj od njih prikazan je svetac kako kleči ispred Bogorodice s Kristom, a ispod su stihovi pjesnika Grgura Narekacija; na drugoj je grafici u biskupskoj odjeći prikazan sv. Jakov Stariji i samostan ispod planine Ararat, na kojoj se nalazi Noina arka. Kao dobar konkretan primjer prijateljskih armensko-hrvatskih veza u prvoj polovici 19. st. možemo navesti također i dopisivanje vojnoga graditelja, generala Nikole Maštrovića (1791–1851) s armenskim redovnicima Mhitarističke kongregacije u Beču. Neobično srdačni i prijateljski odnosi povezivali su Nikolu Maštrovića s monsinjorom Azarijanom pa se već iz njihovih pisama jasno vidi da je Nikola Maštrović katoličke crkve u Priboju i Vrhovinama, te mnoge druge crkve na području oko Plitvičkih jezera, sagradio ili obnovio upravo zahvaljujući, uz ostalo, armenskomu nadbiskupu Azarijanu i armenskoj katoličkoj zajednici u Beču. O tim kulturnim i prijateljskim hrvatsko-armenskim vezama pisao je u svojim knjigama prof. Tihomil Maštrović i suautor jedne od knjiga Slavko Harni [1, 2].

Godine 1940/41. zagrebački kanonik mons. dr. Kamilo Dočkal (1879–1963) objavljuje u znanstvenom časopisu Bogoslovska smotra u nekoliko brojeva članak »Povijest armenske crkve«, a 1942. godine u časopisu Obnovljeni život (vol. 23., br. 1., lipanj 1942., Zagreb, str. 109–122) pojavljuje se u prijevodu Stjepana Polgara članak »Crkva u modernoj Turskoj«, predavanje svećenika Wilhelma de Viresa na Orijentalnom institutu u Rimu o tragičnom i žalosnom stanju armenskih, grčkih i sirijskih kršćana u tadanjoj Turskoj. Poznato je, uzgred budi rečeno, da je hrvatski povjesničar umjetnosti Antun Bauer (1911–2000) na temelju arheoloških, arhitekturnih, vjerskih i drugih armensko-hrvatskih sličnosti npr. u tropletu (troprutasti ili trokraki pleter) povezivao postanak glagoljice s armenskim pismom koje je stvorio Mesrop Maštoc (361/362–440) oko 406. godine. Zanimljivo je također da se u znamenitom Hrvojevu misalu, pisanom hrvatskom glagoljicom 1404. godine, na mnogim mjestima nalaze armenskim pismom pisane brojke, koje su umetnute tijekom ponovnoga uvezivanja knjige, kada je već bila opljačkana, i donesena u Carigrad [3].

Grad Sebasta

Iznimno su važne i crkvene veze Dubrovnika s Armencima, koje traju sve do 20. st. i svečanoga dolaska armenskoga nadbiskupa Sebaste Saaka Hadžana u Dubrovnik, 30. srpnja 1902. godine, o čem je izvijestio i List Dubrovačke biskupije. Dubrovački nadbiskup Rajmund Gallani (Jelić, 1722–1727) bio je nadbiskup Ankare i apostolski vikar Carigrada, a fra Vincencije Kelez (1834–1895) u 19. stoljeću je misionar u Armeniji i dobar poznavatelj armenskoga i turskoga jezika. Valja spomenuti i dolazak 2010. godine biskupa Narega Alemezjana, predstavnika Velike Kuće Cilicije, na Festu sv. Vlaha, kao potvrde trajne duhovnocrkvene veze dvaju naroda. Dubrovčani i Armenci su tijesno povijesno, kulturno i duhovno povezani s gradom Sebastom i njegovim mučenicima.

Armenska Sebasta – zavičaj
sv. Vlaha i četrdesetorice mučenika

Armenska Sebasta je stari povijesni grad u Maloj Armeniji, sadanje upravno središte turske provincije Sivas. Utemeljen je u 1. stoljeću pr. Kr. u sastavu provincije Mala Armenija Pontskoga Kraljevstva. U blizini Sebaste otkriveni su ostatci staroga hetitskoga naselja. Hetiti su jedan od najstarijih indoeuropskih naroda u Maloj Aziji. Sebasta je imala prije i druge povijesne nazive – Kabira i Diospolis. Rimski car August je obnovio grad i nazvao ga Sebasta (lat. Sebastia). Još u doba poraza pontskoga kralja Mitridata VI. Eupatora Sebasta postaje rimska predstraža u ovom području. Kršćanstvo dolazi u grad još u doba apostola kada ovdje boravi tijekom svojega trećega putovanja apostol Andrija zajedno s apostolom Matijom. U doba vladavine rimskoga cara Dioklecijana (245–313) koncem 3. stoljeća Sebasta postaje prijestolnica Male Armenije. U 6. stoljeću, u doba vladavine bizantskoga cara Justinijana I., obnovljene su i utvrđene gradske zidine. Godine 575. Perzijanci spaljuju grad. Od konca 7. stoljeća počinje najezda Arapa i grad ulazi u sastav teme (vojnoupravnoga područja) Armeniakon, koja se prostire do Malatije (Malatye) i Tefrike. Godine 1019/1021. bizantski car Bazilije II. predao je grad armenskomu knezu Senekerimu Arcruniju (968/969 – 1024. ili 1026/1027). Njegovi su potomci, isprva kao podanici, a od 1074. godine kao neovisni vladari, vladali gradom do turskoga zauzeća koncem 11. stoljeća. Prijestolje kraljeva bilo je tada smješteno u samostanu sv. Križa blizu grada. Godine 1090. Sebastu zaposjeda turkmenska dinastija Danišmendi, a od 1172. godine Seldžuci. Godine 1400. grad je zauzet i opljačkan od strane mongolskoga vladara Timura (1336–1405). Godine 1408. grad pada u ruke Osmanlija [4].

Freska mučenja sv. Vlaha. Zorzic Fuka,
Atos, 1547. god.

Grad Sebasta

Armenski pisar i đakon Simeon Lehaci (arm. Lehaci – iz Poljske) (oko 1584 – 1639) iz grada Zamośća u svojem Putopisu ovako opisuje Sebastu: »Sebasta je veliki i prostrani grad, gusto naseljen i ima mnoga dobra. Tamo je obilje kruha, mesa, mlijeka i macuna (vrsta kiseloga vrhnja – A. B.), ali voća i vina je malo zbog hladne i duge zime. Tamo su dvije crkve, jedna je sv. Bogorodice, a druga sv. Sargisa. Svećenici su svi učeni, ali oholi i umišljeni, a narod je bogobojazan i pokoran. Kažu da je ranije [ovdje] bilo dvije tisuće [armenskih] domova, a sada tek 600, ostali su se [Armenci] razišli. Uokolo grada je rijeka koju su nazvali Kizil-Irmak; kroz grad teku i druge rijeke. [Grad] je imao dvoje utvrđene bedeme i izvanrednu citadelu, a iza grada se je nalazilo jezero i kupalište četrdeset mladaca (mučenika – A. B.), ali ipak je usahnulo. Na dva dana hoda odatle je prekrasna crkva sv. Arkanđela koja ima tri samostana, a priror je bio vardapet (crkvena titula armenskoga svećenika koji ima pravo poučavati i propovijedati – A. B.) Melkisedek. Naokolo Sebaste bilo je mnogo poznatih sela, dobro uređenih i bogatih; bilo je sela s tisuću obitelji, [ali] Pinkol i Enkel zajedno s njihovim područjima bili su potpuno porušeni od strane džalala. Ući ćeš unutra pa ćeš vidjeti domove, velike kao palače, u svakom dva, tri tonira (vrsta peći pod tlom), toliko su velike da se u njih može smjestiti bik, ali [svi] su nenaseljeni i prazni. Izvan grada se nalazi samostan sv. Križa koji je sagradio kralj Sinekerim, u njem se čuva djelić drva svetoga Križa.« [5].

Sebastsko evanđelje, 1262. god., galerija Walters,
Baltimore, SAD

Grad je 1891. godine imao 65.000 stanovnika, od kojih 35.000 Armenaca. Vjernici Armenske apostolske crkve imali su deset muških i tri ženske škole te četiri crkve, a Armenci protestanti sedam muških i jednu žensku školu te dvije crkve. U gradu i njegovoj okolici postojalo je nekoliko džamija i armenskih samostana: sv. Nšan (»Božje znamenje«), sv. Anapat, sv. Sargis, Reštakapetac (Arkanđela), Derdzakivank. Blizu grada se je nalazio samostan sv. Križa. Radile su tri tiskare, izlazilo je nekoliko periodičnih izdanja. U različito vrijeme u gradu je postojala nacionalna bolnica, sirotište. Godine 1870. osnovana je kazališna udruga. Nad armenskim stanovništvom Sebaste počinjen je genocid 1894–1896. godine (tzv. Hamidski pokolj), također i 1915–1923. godine. Pobijeno je i protjerano iz Sebaste nekoliko tisuća Armenaca. Uništeni su mnogobrojni povijesni i kulturni spomenici. Poznate su minijature Sebastskoga evanđelja (1262) armenskoga sitnoslikara cilicijske škole Torosa Roslina (1210/16–1270).

Sebastski mučenici

U Sebasti je u različito doba živjelo mnoštvo svetaca koji su podnijeli teške muke i dali život nepokolebljivo svjedočeći svoju kršćansku vjeru i ljubav prema Kristu. To su sveti mučenici: Eustratij, Avksentij, Eugenij, Mardarij, Orest († oko 284 – 305); Antioh, liječnik (početak 4. st.); Irinarh i sedam mučenica († 303); Afinogen i deset njegovih učenika († oko 311), Vlaho (Blaž), parac Dubrovnika (oko 316), četrdeset mučenika († oko 320); Attik, Agalij, Eudoksij, Katerij, Istukarij (Stiraks), Paktovij (Tovija), Niktopolion i vojna družina († oko 320); Sjeverian, vojnik († oko 320) i mnogi drugi [4]. U Sebasti je rođen osnivač kongregacije benediktinskih redovnika Armenske katoličke crkve Mhitar Sebastaci (1676–1749) [6].

Godine 1253–1255. flamanski franjevac Guillaume de Rubrouck (1215–1295) po nalogu francuskoga kralja Luja IX. putuje u Mongoliju. U svojoj knjizi o putu prema istočnim zemljama, uz ostalo, piše: »U Sebasti, što je u Maloj Armeniji, bili smo na Veliki tjedan. Tamo smo posjetili grobnicu četrdesetorice mučenika. Tamo ima crkva u čast sv. Vlaha, ali nisam ju mogao posjetiti jer se nalazi gore, u tvrđavi« [7].

Zanimljivo je, uzgred budi rečeno, što piše o moćima sv. Vlaha u svojem putopisu ruski državnik i diplomat grof P. A. Tolstoj (1645–1729) u knjizi Putešestvije stol’nika P. A. Tolstogo po Evrope 1697–1699: »Lipnja u 9 dan. Bio sam u tom gradu Dubrovniku ujutro u franjevačkom samostanu, u tom su mi samostanu pokazivali moći: <...>. Dio kosti od noge svetoga Vlasija (sv. Vlaha – A. B.), biskupa iz Sebaste. <...>. Istoga nadnevka nakon bogoslužja došao sam u grad i bio u dominikanskom samostanu u kojem su mi pokazivali moći, mnoge stvari: <...>. Glava Vlasija, biskupa iz Sebaste, kost od grkljana istoga svetoga Vlasija, ruka istoga svetoga Vlasija, noga istoga svetoga Vlasija ...« (v. http://az.lib.ru/t/tolstoj_p_a/text_0020.shtml) [8].

Drugi crkveni pisac, arhiđakon, podrijetlom Arapin, Pavao Alepski (rođen je u Alepu, u Siriji), sin antiohijskoga patrijarha Makarija, koji je pratio otca tijekom njegova putovanja u Rusiju piše o Sebasti i njenim mučenicima: »Ovaj je grad upravo taj koji se grčki zove Sebastia, a od toga imena proiz­lazi arapski Sivas. Upravo u ovom gradu stradala su četrdesetorica mučenika. Mjesto gdje je bilo jezero sada izgleda kao isušeno dno. <...> Što se tiče mjesta gdje su bili pokopani mučenici, to je polukružni svod koji je vidljiv izdaleka i napunjen unutra vodom jer se u blizini nalazi nekoliko izvora koji izviru na dvama različitim mjestima. Tu vodu i sada zovu agiasma (sveta voda – A. B.), pili smo ju sretni, dobivši blaženstvo. Pripovijedali su nam da svake godine izjutra na blagdan svetih mučenika iz nje izranjaju dvije ribe kao čudesan znak. Zatim su nas doveli na mjesto gdje su bile spaljene njihove svete kosti, one se nalaze iza zidina. Na tom mjestu bila je velika crkva i vide se još ostatci stupova i kamenih temelja. Tu članovi naše crkve i Armenci kopaju grobove. Neke su od tih grobnica stare s položenim pločama. Tamo gdje se vide tragovi oltara gore voštanice. Na blagdan mučenika kršćani dolaze sa svojim svećenicima, služe misu i pjevaju« [9 ]. Sebasta je grad koji duhovno i povijesno povezuje mnoge kršćanske narode, poglavito armenski i hrvatski.

Knjiga etnokulturnih i duhovnih veza

Kao nastavak etnokulturnih veza ove godine u Matici hrvatskoj, ogranak Ston izišla je knjiga Armenija – domovina svetoga Vlaha, koja je zapravo prva mala armenska enciklopedija za hrvatske čitatelje [10]. Knjiga je predstavljena u Stonu, Dubrovniku i Moskvi. Kazalo knjige Armenija – domovina svetoga Vlaha od 272 stranice podijeljeno je na šest poglavlja: Armenske prepoznatljivosti, Etnolingvokulturna baština, Vjera i Crkva, Povijesni gradovi, Hrvatska i Armenija te Eseji. Uz uvod i proslov autora knjiga donosi sažetke na armenskom, ruskom i engleskom jeziku, izvore i literaturu, popis brojnih likovnih priloga (ima ih 151) te životopise autora. Ona kao most kulturnih veza i prijateljstva pruža hrvatskomu čitateljstvu opće informacije o Armeniji i armenskom narodu, njegovoj kulturi i povijesti. Tu se hrvatski čitatelj upoznaje sa staroarmenskim spomenicima arhitekture, armenskim srednjovjekovnim minijaturama, zlatarstvom, knjigotiskanjem i armenskim jezikom, te upozorava na brojne zajedničke poveznice. Armenska etnolingvokulturna i duhovna baština prikazana je u njoj cjelovito, bez obzira na državnu pripadnost u povijesnom razdoblju od postanka kršćanstva do naših dana. Knjiga je nastavak prijateljskih kulturnih tradicija i kršćanskih veza između naroda Armenije i Hrvatske. To je prvi u hrvatskoj povijesti iznimno važan pothvat usmjeren na pisanje i objavljivanje knjige na hrvatskom jeziku o Armeniji i armensko-hrvatskim kulturnim vezama. Osim toga, knjiga je konkretan primjer narodne diplomacije, međuljudskih odnosa dvaju naroda, armenskoga i hrvatskoga. Prečesto narodna diplomacija i obični ljudski kontakti čine mnogo više nego službeni odnosi između država. Ova knjiga je opipljiv primjer kulturnih i prijateljskih odnosa, zajednički plod ruskoga kroatista Artura R. Bagdasarova iz Moskve i hrvatskoga povjesničara Vinicija B. Lupisa iz Dubrovnika. Ostat će, nadamo se, u povijesti njegovanja, učvršćivanja i produljivanja kulturnih veza, dobar i zoran primjer sadanjim i budućim naraštajima.

I na koncu, sadanje i prošle hrvatsko-armenske etnokulturne veze su na simboličan, pa i duhovnokulturan način, produžetak biskupskoga štapa sv. Vlaha iz Armenije prema Dubrovniku i Hrvatskoj. U tom međusobnom kulturnom procesu neka svim nama sv. Vlaho kao duhovna poveznica Hrvatske i Armenije podari mir, ljubav, osobnu i obiteljsku sreću. Kako se u pjesmi veli u čast svetoga Vlaha: »Tako je bilo i tako će biti, iz dana u dan, iz vijeka u vijek!«. n

[1]  Tihomil Maštrović; Slavko Harni, 2011.: Croatica Mechitaristica (bibliografija hrvatskih knjiga objavljenih u Mehitarističkoj tiskari u Beču), 312 str., Erasmus naklada / Nacionalna i sveučilišna naklada u Zagrebu, Zagreb.

[2] Tihomil Maštrović, 2011.: Neukrotivo svoji (Kroatističke rasprave i članci), 335 str., Erasmus naklada, Zagreb.

[3]Croatia-Armenija(Khorvatya-Hayastan), http://www.croatianhistory.net/etf/armenia.html.

[4] Sivas,Vikipedija, ru.wikipedia.org/wiki/Сивас .

[5] Lehaci, Simeon, 1965.: Putevije zametki, Vostočnaja literatura, Moskva, http://vk.com/doc-35645502_110842075?dl=b81b56a0aaaca13ccf.

[6] Sevastija Armjanskaja, http://drevo-info.ru/articles/12474.html.

[7] De Rubruk, Guljom,1911.: Putešestvije v vostočnije strani, Tip. A. S. Suvorina, Sankt Peterburg., http://www.gumer.info/bibliotek_Buks/History/Article/rubr_putvost.php.

[8] Tolstoj A., P., 1992.: Putešestvije stol’nika P.A. Tolstogo po Evrope 1697 – 1699., 384 str., Nauka, Moskva,http://az.lib.ru/t/tolstoj_p_a/text_0020.shtml.

[9] Alepskij, Pavel, 1897.: Putešestvije antiohijskogo patriarha Makarija v Rossiju v polovine XVII veka, opisannoe ego sinom, arhidiakonom Pavlom Alepskim, Univ. tip, Moskva, http://www.vostlit.info/Texts/rus6/Makarij_2/text151.phtml?id=8182.

[10] Bagdasarov, Artur R; Lupis, Vinicije B, 2015.: Armenija – domovina svetoga Vlaha, 272 str., Matica hrvatska – Ogranak Ston, Dubrovnik.