Ex voto bokeljskih pomoraca u riznicama Kotorske biskupije

Boku kotorsku, taj mistični fjord južnoga Jadrana, pamtimo po iznimnom skladu Božjih i ljudskih djela, po neodoljivoj snazi prirode i graditeljstvu posve usklađenom s okolnim pejzažem.^[1] Putujući obalama Boke, na­ilazimo na stara pomorska naselja s kapetanskim palačama i konglomeratima kuća oko župnih crkvi nad kojima se uzvisuju skladni zvonici. S njih se širio Zaljevom zvon crkvenih zvona (a čujemo ih još i danas) obznanjujući rođenja i smrti, najavljujući opasnosti s mora ili pozivajući mještane da dočekaju povratak jedrenjaka. Stoljećima je Boka ispraćala svoje pomorce koji su, praćeni molitvama, isplovljavali u neizvjesnost, ali uvijek s vjerom i nadom u povratak. Vraćajući se u Zaljev, nerijetko nakon više godina opasne plovidbe ispunjene borbama s morem i gusarima, za uslišane molbe i sretan povratak zahvaljivali su mjesnim zaštitnicima zavjetnim darovima koji i danas rese župne crkve.

Zavjetne pločice peraških pomoraca, 18. st., crkva Gospe od Škrpjela, Perast

U zaljevu Boke kotorske pomorstvo se razvilo već u doba Ilira, grčkih kolonista i Rimljana. Nakon srednjovjekovnog razdoblja pomorska trgovina Boke toliko se razvila da su bokeljski gradovi i naselja imali trgovačka predstavništva ne samo u Veneciji nego po svim glavnim lukama Sredozemlja. Nakon duge dominacije Kotora kao pomorsko-trgovačkog središta Zaljeva, pomorska trgovina Boke 17. i 18. st. u prevlasti je Perasta, Prčanja i Dobrote.^[2] Gospodarski rast pomorskih središta Zaljeva slijedio je, uz stalno prisutan vjerski osjećaj, kulturni i obrazovni rast njihovih žitelja pa oni nesebično daruju mjesne crkve, nastavljajući tako tradiciju srednjovjekovnoga Kotora. Novi pomorski centri ulažu velike udjele svoje dobiti u gradnju novih ili u obnovu i dogradnju starih župnih crkava koje opremaju vrijednim zavjetnim slikama i kipovima, skupocjenim misnim ruhom te zlatarskim radovima kako domaćih tako i mletačkih majstora i radionica. Katolička crkva u Boki kotorskoj oduvijek je bila jak duhovni pokretač zaljevskog svijeta. Drevna Kotorska biskupija postojala je vjerojatno već u ranokršćanskom razdoblju, no prvi arhivskim izvorima potvrđeni kotorski biskup je Ivan, sudionik Drugoga nicejskoga koncila godine 787. Kroz stoljeća koja slijede nalazimo brojne domaće biskupe iz niza uglednih kotorskih obitelji, a poslije i iz obližnjih pomorskih centara Perasta, Prčanja i Dobrote. I lokalni svećenici su prema višestoljetnom običaju dolazili iz domaćih obitelji, birani među muškom djecom koja su se, gotovo u pravilu, školovala za pomorce. Tako su molitvama i utjehom, a iznad svega bratskom ljubavlju i brigom, krijepili svoju braću u teškim prilikama pomorskog života. I danas drevna Kotorska biskupija, uz svoju pastoralnu zadaću, ima važnu ulogu – čuvara znatnog umjetničkog blaga koje se stoljećima sabiralo u moćnicima i zbirkama župnih crkava darivanjem pojedinaca, obitelji ili zajednica iz redova starosjedilačke katoličke populacije, poglavito bokeljskih Hrvata.

Zavjetne pločice peraških pomoraca, 18. st., crkva Gospe od Škrpjela, Perast

Život bokeljske zajednice neprestano se odvijao na granici neizvjesne budućnosti. Stoljetna izloženost opasnostima, osobito na moru, Bokelje je usmjerila k nebu s nadom u trenutačno ili trajno spasenje. Takva ih je vjera poticala na stalne prinose i zavjetne darove lokalnim crkvama i mjesnim zaštitnicima. Već od ranoga srednjeg vijeka ističu se svojim darovima crkvenim institucijama kotorske obitelji, koje su svoja bogatstva stekle trgovinom resursima zaleđa s prekomorskim centrima. Tako je uz prvu crkvu sv. Marije od rijeke donacijom kotorskoga građanina Andrije Saracenisa, a po želji njegove kćeri Teodore, sagrađen potkraj 8. st. samostan, u koji se ona, odbivši, prema predaji, ruku nekoga dukljanskoga kneza, povukla te provela život u molitvi i odricanju.^[3] I moći frigijskog mučenika sv. Tripuna, zaštitnika grada Kotora i kotorske mornarice, ušle su u Kotor 809. godine zaslugom Saracenisa, koji ih je otkupio od Mlečana, a zatim dao sagraditi i prvu crkvu sv. Tripuna, u kojoj su bile pohranjene. Na njezinu položaju sredinom 12. st. sagrađena je, a 1166. posvećena današnja bazilika-katedrala sv. Tripuna.^[4] Većina je kotorskih crkava i samostana ranog razdoblja sagrađena donacijama trgovinom obogaćenih kotorskih plemića i građana. Tako je crkva sv. Luke podignuta 1195. sredstvima Kotoranina Mavra Casafranca i njegove supruge Bone, a zborna crkva sv. Marije od rijeke (zvana i Blažena Ozana jer se u njoj čuva tijelo blaženice) sagrađena je 1221. kao dar nasljednika kneza Ivana, kotorskih obitelji Dersa i Bisacca. Posebno je, u više izvora, opisan pobožni čin kotorskog trgovca Matije Bonascija, koji je 1227. velikim trudom i troškom otkupio u Carigradu te predao kotorskoj katedrali relikviju glave sv. Tripuna (Slavna Glava), za što ga je biskup Blaž, u znak zahvalnosti, nagradio te mu dodijelio pokop u katedralnoj crkvi.^[5] Trend izgradnji bokeljskih crkava donacijama lokalnog stanovništva, za života ili oporučno, nastavio se sve do kraja 19. st. Dok je financijski teret izgradnje crkava postupno prešao na cijelu komunalnu zajednicu, pojedinačni zavjetni, oporučni i ini darovi ostali su u domeni pojedinca. A što se sve crkvama poklanjalo možemo pratiti preko arhivskih vrela drevnoga Kotora, osobito u notarskim knjigama grada Kotora, koje su sačuvane od godine 1326. Darivali su se srebrni relikvijari u obliku potkoljenica, podlaktica i poprsja svetaca, srebrna raspela, kandila, pokaznice, kaleži, svijećnjaci i kanonske ploče, nakit, misno ruho, čipke i vezovi, rijetke knjige, slike i kipovi te plaćalo grčke slikare (pictoribus Grecis) da freskama oslikaju crkve.^[6]

Ex voto peraškog pomorca, 18. st.,
crkva Gospe od Škrpjela, Perast

Ex voto kapetana Matije Čorka nakon sukoba s gusarima
kod Drača, 1708., crkva Gospe od Škrpjela, Perast

Posebne cjeline zavjetnih darova bokeljskih pomoraca i trgovaca u crkvama Kotorske biskupije čine srebrne votivne pločice pomorske tematike te zavjetne slike brodova. Darivanje zavjetnih pločica s prikazima brodova i posada u olujnom moru ili izloženih drugim opasnostima stoljetna su praksa na području cijelog Sredozemlja. Kad je riječ o Boki kotorskoj, prvi spomen neke zavjetne pločice seže u 1333. godinu, kada Deja, kći Kotoranina Medoša Draga i supruga Dubrovčanina Junija Gundulića, prema oporuci svoje sestre Jelene Drago, predaje Moćniku katedrale sv. Tripuna srebrnu pločicu s umetnutom relikvijom (posuit in reliquiis sancti Triphonis unam paruam tabulam argenteam, in qua dicebatur esse crux quedam de lingno crucis domini nostri Jesu Christi).^[7] Moguće da je već ta srebrna pločica imala karakter kasnijih ex vota, iako je u nju bila uključena čestica drveta Isusova križa. O darivanju srebrnih zavjetnih pločica tog i sljedećeg stoljeća ne znamo gotovo ništa, a iz 16. st. nalazimo sačuvanu samo jednu u zbirci Gospe od Škrpjela, koja je preostala nakon višekratne pljačke svetišta. No, preostaje nam velik broj pločica iz 17. i 18., ali i 19. stoljeća, kao jedinstvena i najveća zbirka srebrnih ex vota s pomorskim motivima baroknog razdoblja u Europi. A njezin najbrojniji i najreprezentativniji dio je zbirka od oko 2000 ex vota u pomorskom svetištu Gospe od Škrpjela, na istoimenom otočiću pred Perastom, koji u obliku friza kroz crkvenu lađu dijeli dvije razine Kokoljina marijanskog ciklusa. Stotine i stotine tonućih jedrenjaka, klečećih pomoraca uz ukucani natpis V.F.G.A. (Votum feci – gratiam accepi) svjedoče o isto tolikom broju tragičnih zapleta, ali i sretnih ishoda dramatičnih zbivanja na moru. Škrpjelske su zavjetne pločice radovi kotorskih i mletačkih radionica od 17. do 19. st. Na štetu historiografije pločice starijeg razdoblja zauvijek su nestale 1624. nakon napada sjevernoafričkih pirata (iz Bizerte, Kartage i Tunisa) koji su temeljito opljačkali otok. Prema inventaru iz 1622., osim 23 srebrna pozlaćena kaleža, 28 srebrnih pozlaćenih patena (plitica), više misnica i nakita, odnijeta su 604 srebrna i tri zlatna ex vota.^[8] Tri desetljeća poslije prilikom turskog napada na Perast ponovno je opljačkano srebro iz Svetišta te su odnesene i votivne pločice.

Izdvojeno mjesto među srebrnim votivnim pločicama sačuvanim u Perastu, a i šire, ne samo po veličini nego i po povijesnom značenju i po kvaliteti izrade čini ona darovana zaštitnici Perasta, škrpjelskoj Gospi nakon glasovitoga Peraškog boja. Taj ex voto velikih dimenzija, koji se u procesijama postavlja na poleđini slike Gospe od Škrpjela, izrađen je 1736–1738. u Veneciji, a trošak su podmirili peraški pomorski kapetani Vicko i Ivan Smeća, Anton i Nikola Čorko, vitez Ivan Bronca i pukovnik Ivan Burović. Na ploči je reljefno prikazan grad Perast s puno detalja i s brdom Sv. Ilije niz čije se padine spuštaju kolone turskih vojnika u napadu na grad. Natpis u medaljonu podsjeća na povijesnu perašku bitku koja se zbila 15. svibnja 1654., kada su jake turske snage, od više tisuća vojnika, pod vodstvom Mehmedage Rizvanagića napale Perast. Grad su branila 53 mještana i, iz utvrde Sv. Križa nad gradom, 30 vojnika. Vijest o junačkoj pobjedi Peraštana brzo se proširila pa je ubrzo nakon bitke, 23. i 24. svibnja, Perast posjetio hrvatski ban Petar Zrinski darovavši Peraštanima, uz divljenje na pobjedi, dragocjeni mač, koji se i danas čuva u gradskom muzeju. Prilikom napada grad je bio popaljen, a pri pljački otoka odnesena je velika količina zavjetnih predmeta te misno ruho, dar pape Urbana VIII.^[9] Na slavnu perašku pobjedu podsjeća i natpis na pročelju župne crkve Sv. Nikole, koji je, nakon bitke, dao uklesati nadbiskup Andrija Zmajević^[10]: POSLEDGNIA BREMENA I NARODI DA NEBI ZABORA/ VILI SLAVITI DESNICV BOXIV KOJA NA XV SVIBNA GOD/ MDCLIV OBRANI PERAST OD CVDNOVATE SILLE TVR/ SKE I PODA PERASCTANOM SLAVNO DOBICHIE OVA/ VIECNA VSPOMENA POSTAVI SE, a da su pobjedu smatrali zaslugom peraške Gospe potvrđuju sačuvani spisi te mnoštvo zavjetnih darova poklanjanih nakon bitke.

Na nekima od ostalih škrpjelskih votivnih pločica koje bi, nakon primljene milosti, darivali Peraštani, ali i pomorci drugih naselja Boke, nalazimo podatke o teškim trenutcima plovidbe, a nerijetko i o dramatičnim nastojanjima posade u spašavanju broda i svojih života. Prema natpisu pločice Luke Zambele ^[11] taj se peraški kapetan svojim brodom 8. veljače 1687. našao u nekoj albanskoj luci zahvaćen snažnim nevremenom, uspjevši spasiti brod sidrenjem s tri sidra. Na zavjetnoj pločici kap. Ivana Manolija prikazana je fregata Salvator del Mondo koja je intervencijom Bogorodice spašena iz ciklona koji joj je slomio dio glavnog jarbola, dok na ex votu kapetana Andrije Šilopija iz 1701. sam zapovjednik u klečećem stavu pokraj spašenog broda molitvom zahvaljuje škrpjelskoj Gospi. Na srebrnoj pločici koji je otoku svoje zaštitnice – Gospe od Škrpjela – poklonio znameniti kapetan i pomorski učitelj Marko Martinović,^[12] zajedno s mornarima prikazan je brod zahvaćen morskom olujom na Kvarneru. Na drugoj pločici pod zapovjedništvom istoga kapetana prikazano je i zapisom opisano dramatično stradanje na moru 5. rujna 1703. u kojem je fregadun Madonna del Rossario e San Isepo zahvaćen strahovitom olujom ostao bez svih jarbola. Ex voto Martinovićeva sugrađanina, kap. Matije Čorka iz 1708. prikazuje Čorkov fregadun u blizini Drača kako uzmiče turskoj fregati koja ih slijedi. No sljedeće godine neku sličnu opasnost nisu uspjeli izbjeći jer mletački konzul u Draču Petar Rosa u rujnu 1709. traži naknadu od peraške općine za svoju intervenciju pri oslobađanju kap. Matije Čorka i njegovih mornara koje je gusar Cozza namjeravao kao roblje odvesti u Carigrad.^[13] Među najistaknutijim peraškim pomorcima je i kap. Vicko Matošević, kojeg pamtimo kao darodavca skupocjenoga srebrnog Moćnika sv. Vinka. Također nakon spasenja na moru 1709. sa svojim mornarima daruje svetištu Gospe od Škrpjela zavjetnu pločicu čiji natpis otkriva da je prigodom primljene milosti zapovijedao fregadunom Ivana Nalošića s Korčule.

Ex voto kapetana Ivana Balovića nakon bitke kod Krfa, 1716., crkva Gospe od Škrpjela, Perast

Više votivnih pločica darovao je znameniti kapetan Ivan (Zuane) Balović. Na najranije datiranoj zapisano je da je tartana San Cristoforo pod zapovjedništvom kap. Ivana Balovića noću 30. studenog 1708. u blizini Dubrovnika bila zahvaćena olujnim vjetrom te kao ispunjenje zavjeta za primljenu milost posada daruje peraškoj Gospi ovu pločicu. I osam godina poslije, 1716., kap. Ivan Balović daruje peraškom svetištu srebrni ex voto, iznimne kvalitete izrade, koji potvrđuje, dosad nepoznato, njegovo sudjelovanje u Drugom morejskom ratu kao zapovjednika mletačke državne (ratne) korvete S. Pietro Apostolo. On se nakon prekida opsade Krfa, spašenog zahvaljujući snažnoj oluji koja je potopila velik dio turske flote, našao usred neprijateljskoga ratnog brodovlja. Prikazom dominira veličanstvena korveta razvijenih jedara i s razvijenim stijegom sv. Marka nad krmom, pod zaštitom Bogorodice s djetetom, prikazanih u gornjem dijelu pločice. Godine 1720., zapovijedajući istom državnom korvetom, što zaključujemo po natpisu S. Piero na krmi prikazana broda, Balović izdržava oluju usidrivši brod s tri sidra te za pruženu milost zahvaljuje Gospi od Škrpjela s još jednom votivnom pločicom. Potom 1722. srebrnim ex votom Balović i posada zahvaljuju Bogorodici i sv. Antunu Padovanskom za spas prilikom napada barbara s dva velika vašela, a posljednji ex voto daruje 1724. nakon spašavanja iz snažne oluje koja mu je srušila glavni jarbol broda. Za zasluge u protuturskim vojnim akcijama Ivan Balović je 1728. dobio naslov Viteza sv. Petra te je pridružen rimskom plemstvu s naslovom konta Lateranske palače.^[14]

I kapetan Vicko Mazarović zavjetno je, skupa s posadom broda, darovao 1771. svetištu Gospe od Škrpjela srebrnu pločicu za primljenu milost, na kojoj je prikazana mletačka ratna fregata pod njegovim zapovjedništvom i lik Bogorodice čijom je intervencijom brod spašen iz nevremena. Između 1773. i 1780. kap. Vicko trguje svojom kekijom La Concordia, prevozeći iz Smirne (Izmira) za Anconu sirovi pamuk, pamučno predivo, prugaste tkanine i vosak.^[15] Tih su godina mnoge europske novine prenijele vijest o prvom letu balonom iznad Zagreba. Bio je to pothvat Vickova srodnika Karla Mazarovića, koji je višestoljetnu obiteljsku tradiciju plovidbe morem zamijenio plovidbom zrakom, uzdigavši se nad Zagrebom 15. prosinca 1789., samo šest godina nakon leta Francuza Pilatre de Roziera, i time ušao u povijest kao začetnik razvoja zrakoplovstva u Hrvatskoj.

Ex voto prčanjskoga pomorca, 18. st.,
crkva Rođenja Marijina, Prčanj

Velika zbirka srebrnih zavjetnih pločica čuvala se i u crkvi Rođenja Blažene Djevice Marije u Prčanju. Nažalost, više od dvije tisuće prčanjskih zavjetnih pločica, većinom s prikazima iz pomorskog života, otopljeno je radi izrade srebrnih predmeta koji danas čine dio inventara nove župne crkve, a time je jedan značajan dio pomorske povijesti Prčanja ostao zauvijek nerasvijetljen. Pločice su taljenjem preoblikovane u oltarni križ i šest velikih srebrnih svijećnjaka iz crkve Rođenja Marijina, koje je godine 1862. izradio mletački zlatar Pietro Favro zvan Buri.^[16] I na početku 19. st. propali su neki prčanjski ex voti, kada je četvrtinu srebrnog inventara prčanjski župnik bio prisiljen predati francuskoj upravi kao ratni doprinos.^[17] Preostale zavjetne pločice, zakucane na podlogu, krase glavni oltar u svojstvu predoltarnika ili antependija, a među 50-ak onih postavljenih na tri viseća panoa poseban prilog povijesti prčanjskog pomorstva predstavlja 20 pločica s prikazima jedrenjaka 18. stoljeća na kojima se prepoznaju tipovi prčanjskih trgovačkih brodova – polaka, tartana, kekija i brigantin, a također i ratne fregate. Na prčanjskim votivnim pločicama nalazimo motive tonućih jedrenjaka ili umirućih bolesnika kraj kojih klečeći kapetani ili srodnici, sklopljenih ruku i pogledom usmjerenim prema Bogorodici, upućuju molitvu za spas posade i broda ili bolesnika. Najčešći je natpis zahvale u obliku skraćenice: G.R.B.V. (Grazia Ricevuta della Beata Vergine), a nalazimo i oblike: G.V. (Grazie Vergine) i G.M. (Grazie Maria). Na ex votu koji je 1780. darovao Anton Mišević prikazan je jedrenjak za koji je privezana barka, a na brodu tri člana posade upiru pogled, pun nade u spasenje, prema Bogorodici s Djetetom koja lebdi nad oblakom. Pod oblakom, u plamenu, molitelji vape za izbavljenjem. Na dvjema pločicama iste radionice, zavjetima prčanjskih kapetana Antona Lukovića i Antona Zermana, prikazani su jedrenjaci darovatelja s tri člana posade, u nemirnom moru dok se nad brodom uzdiže motiv Rođenja Bogorodice (sv. Ana u krevetu) koja kao mjesna zaštitnica spašava brod od utapanja. Još na samo dva ex vota s prikazom prčanjskih jedrenjaka nalazimo imena zavjetovatelja. To su kapetani Josip Raffaelli i Marko Florio. Na ovoj posljednjoj, iznad prikazana jedrenjaka ističu se, posebnom kvalitetom izrade, nebeski zaštitnici: Bogorodica s Djetetom i sv. Antun Padovanski s ljiljanom u ruci, a uz donji rub stoji posveta. Na pojedinim zavjetnim pločicama nalazimo zanimljive detalje, poput moliteljâ u plamenu ili posade u čamcu (jer je brod pred potonućem). Na jednoj pločici prikazana posada baca teret (bačve) u more pokušavajući spasiti brod. Na drugoj, pak, Bogorodica i Isus drže u rukama upaljene svijeće. Najčešće je, uz Majku Božju s Isusom, prikazan sv. Antun Padovanski. Kvaliteta, ali i utisnuti žigovi na nekoliko radova, upućuje na venecijanske radionice. Mnoge su pločice, pak, radovi domaćih zlatara.

Relativno skromna zbirka srebrnih zavjetnih pločica čuva se u župnoj crkvi Sv. Marije u Stolivu. Nju čini 21 ex voto, ovom prigodom izloženi kao cjelina na posebnom panou. Među njima je samo nekoliko pločica s prikazom broda i to bez podatka o darodavcu. Još su skromnije zbirke votivnih pločica u kotorskoj katedrali te župnim crkvama Stoliva i Mula.

Ex voto kapetana Marka Florija, 18. st.,
crkva Rođenja Marijina, Prčanj

Osim na zavjetnim srebrnim pločicama, prikaze bokeljskih jedrenjaka, u olujnom moru i pod zaštitom Djevice Marije, nalazimo na akvarelima i platnima stranih i domaćih slikara. Dok su autori zavjetnih slika brodova koje su naručivali bokeljski pomorci tijekom 18. st. većinom nepoznati, autori većine slika naručivanih tijekom 19. stoljeća mletački su marinisti iz obitelji Luzzo te slikar brodova bokeljskog podrijetla Bazi Ivanković.

Najbrojnije zbirke slika brodova imaju župe Perasta i Prčanja. Mnoge od tih slika su nastale kao posljedica zavjeta ili obećanja i izraz su zahvalnosti nebeskoj zaštitnici za primljenu pomoć u teškim situacijama na moru, olujnom nevremenu ili ratnom sukobu. Kronološki prednjače votivne slike iz svetišta Gospe od Škrpjela. Slika peraškoga kapetana Ivana Burovića iz 1703. zavjetni je dar peraškoj Gospi za primljenu milost prigodom pobjede nad tripolitanskom fustom u Otrantu. Pomorska bitka koja se razvila nakon što je fusta s 220 Turaka napala Burovićev trgovački jedrenjak (marsiljanu) s 11 članova posade trajala je dva sata, a opisana je u kartuši na slici.

Antependij od zavjetnih pločica prčanjskih pomoraca, 18. st., crkva Rođenja Marijina, Prčanj

Kapetan Juraj Bane, zapovijedajući vašelom Madonna del Carmine e San Antonio (u vlasništvu venecijanske obitelji Cottoni), brodski pisar Krsto Mazarović i još 24 člana posade izborili su jednu od najslavnijih pobjeda peraških pomoraca, sukobivši se s teškom barbarskom tartanom sa 120 vojnika koja ih je napala 25. prosinca 1716. u dračkoj luci. Osim zapisa autora na samoj slici, detaljan opis događaja ostavio je škrivan Krsto Mazarović, koji je nakon pogibije kap. Bana, i sam teško ranjen, predvodio osvajanje neprijateljske tartane. Iako se daleko brojnijoj turskoj posadi pod zapovjedništvom reisa Hasana Rodoslua pridružilo još 50 Dračana pod vodstvom Huseina Cerebi Rotula, Peraštani su, pod zaštitom Gospe od Škrpjela, izvojevali veliku pobjedu u kojoj su imali pet poginulih, dok je na barbarskoj strani bilo 86 mrtvih, uključujući i zapovjednika Rodoslua. Kap. Bane i poginuli članovi posade sahranjeni su na otoku Fano, na putu za Krf. Posada je odlikovana (Mazarović poslije i od mletačkog dužda) od strane vrhovnoga pomorskog zapovjednika A. Pisanija, kojemu Mazarović poklanja šest robova i vođu dračkih napadača Cerebi Rotulu. Dirljiv je i podatak o liječenju Mazarovića i ranjene posade, koji govori o uzajamnom pomaganju Peraštana. Kako nisu dobili adekvatnu pomoć od mletačke uprave, na Krf je doplovio kap. Petar Bane, brat poginulog, u pratnji peraškog liječnika Miha Grubaša, koji je preuzeo dalje liječenje ranjenika. Slika u prvom planu prikazuje žestoku bitku između dva bokom sukobljena broda i s neprijateljskim vojnicima u moru, od kojih se udaljava čamac s odbjeglim gusarima. U pozadini se ocrtavaju utvrde grada Drača s usidrenim francuskim jedrenjakom u luci, čiji je kapetan neočekivano pružio potporu barbarima i poticao napad na mletački brod. Bogorodica s prigrljenim Isusom s oblaka, mirno i tužna pogleda, promatra sukob.

Zavjetna slika nakon pomorske bitke kod Drača u kojoj pogiba kapetan Juraj Bane, 1716., crkva Gospe od Škrpjela, Perast

U škrpjelskom svetištu čuvaju se čak tri zavjetne slike nave Leon Coronato, slavnog broda u vlasništvu peraške obitelji Smeća, kojim su zapovijedali otac i sin, kapetani Vicko i Petar Smeća. Prva prikazuje brod Leon Coronato zahvaćen vjetrom na 150 milja udaljenosti od otoka Zantea, u rujnu 1741., pod zapovjedništvom kap. Vicka Smeće. Natpisom u bogato ukrašenom medaljonu detaljno je opisan događaj u kojem je prikazana posada zauzeta spašavanjem mornara Šimuna Novakovića, kojeg je val nošen jakim vjetrom bacio s palube u more. Kap. Vicko Smeća (1694–1762) bio je hrabar pomorac koji je uspješnom pomorskom trgovinom stvorio zavidan obiteljski kapital. Zapamćen je i kao najveći darovatelj svetišta Gospe od Škrpjela nakon biskupa Andrije Zmajevića. Uz već spomenute zavjetne darove i donacije, godine 1739. u Veneciji je s arhitektom G. Beatijem sklopio ugovor o gradnji nove peraške župne crkve te ga je svojim brodom Leon Trionfante i dovezao u Perast. Druga zavjetna slika istoga peraškog broda prikazuje navu Leon Coronato u olujnom moru u blizini španjolske obale, kada je njom zapovijedao Vickov sin kap. Petar Smeća. Kako se navodi u legendi ispisanoj u medaljonu na slici, jedrenjak je tijekom četiri dana bio pod udarima snažne oluje potkraj veljače 1746., a spašen je milošću peraške Gospe, kojoj se posada zavjetovala. I treća je slika iz prve polovice 18. st., ali zbog oštećenja nestala je legenda pa su nam okolnosti stradanja nepoznate. Kap. Petar Smeća (1724–1767) naslijedio je hrabrost svog oca te na njegov poticaj krenuo u istraživanje novih pomorskih putova. Tako je 1746. uspostavio prvu pomorsku trgovačku vezu Venecije i Baltika, upravo brodom Leon Coronato. Proslavljeni brod sljedeće godine (ili početkom 1748) napadaju gusari te zahvaćen požarom izgara na moru, a među žrtvama pogiba i kap. Krsto Smeća, Vickov brat. Za stečene zasluge, osobito uspostavu trgovačkih veza s baltičkim lukama, dužd Petar Grimani dodijelio je 14. prosinca 1748. naslov mletačkoga konta kap. Vicku i sinovima te sinovima poginuloga kap. Krsta.

Zavjetovao se Gospi od Škrpjela i peraški kapetan Stjepan Ercegović kada ga je, zapovijedajući kekijom Madonna delle Grazie e San Antonio di Padova, početkom veljače 1775. zahvatilo jako nevrijeme uz obalu otoka Ipsare (Psara) u Egejskom moru. Na zavjetnoj je slici prikazan peraški jedrenjak zahvaćen olujnim vjetrom, okružen velikim valovima, desno gore Gospa s Isusom kako promatra brod, a lijevo se nazire obala otoka s naseljem iznad kojeg je svitak s opisom događaja. Nakon povratka u Perast kap. Ercegović realizira svoj zavjet darovavši sliku škrpjelskom svetištu, za koju više autora smatra da bi mogla biti rad lokalnog slikara Tripa Kokolje.

Zavjetna slika kapetana Frana Lukovića, 1869., crkva Rođenja Marijina, Prčanj

Dobrotski brigantin Il Vigore pod zapovjedništvom kapetana Bogdana Radimira u ožujku 1824. kod obala Sicilije zahvaćen je jakim udarima sjevernog vjetra te se našao u velikoj pogibelji. Posada se zavjetovala Blaženoj Djevici i doživjela spas, a kap. Radimir nakon povratka ispunio zavjet darovavši votivnu sliku tog jedrenjaka crkvi Sv. Mateja u Dobroti. Kap. Bogdan Radimir (1780–1837) navodi se u dvama arhivskim spisima, 1823. i 1829., i kao vlasnik tog brigantina.^[18] No spašenom brigantinu Il Vigore kao da je bila predodređena tragična sudbina, jer je točno deset godina poslije, u ožujku 1834. pod zapovjedništvom kap. Luke Janoševića potonuo uz suprotnu obalu Sicilije, kod Siracuse. Utopili su se kapetan i devet članova posade, prosječne dobi od 28 godina. More je na obližnjoj plaži izbacilo tijela mornara i dijelove broda.^[19]

Zavjetna slika kapetana Nikole Visina, 1879., crkva Rođenja Marijina, Prčanj

Vrijedna zbirka brodova nastala u 19. st. čuva se u crkvi Rođenja Blažene Djevice Marije u Prčanju. Zavjetna slika brigantina Tempo u oluji dar je kap. Luke Verone prčanjskoj Gospi za spas na moru, a prema zapisu na slici jedrenjak pod zapovjedništvom kap. Verone, ploveći Jadranom, u noći 27. siječnja 1850., u blizini otoka Suska, biva zahvaćen uraganom koji je trajao do sljedećeg popodneva. U središtu slike prikazan je jedrenjak u borbi s uraganom, kako u olujnom moru, među dramatično velikim valovima, plovi nagnut na desni bok, s većinom rastrganih jedara. Na palubi jedrenjaka posada se pokušava zadržati na brodu, dok more zabacuje preko pramčanog dijela. Crni su se oblaci nadvili nad brodom i posada jedinu nadu u spas nalazi u molitvama upućenim svojoj zaštitnici Majci Božjoj. A lik Marije Žalosne, naslikan gore, na nebu, kao da bdije nad jedrenjakom odašiljući bijelu zraku koja smiruje oluju.^[20]

Akvarel Brik Splendido iz 1860. zavjetni je dar župnoj crkvi slavnoga prčanjskog pomorca – kapetana Ivana (Iva) Visina, za sretan povratak s puta oko svijeta, a podsjeća nas na jedan od najvećih pothvata prčanjskih i uopće bokeljskih kapetana, koji se zbio pedesetih godina 19. stoljeća. U zapisu pod prikazom jedrenjaka čitamo da je brik Splendido prvi brod pod austrijskim stijegom koji je oplovio svijet, a slika je poklonjena župnoj crkvi kao zahvala Bogu, koji je, tijekom devetogodišnje plovidbe po dalekim krajevima svijeta, više puta spasio brod i posadu od sigurnog potapanja. Proslavljeni brik sagradio je 1850. u Rijeci istaknuti brodograditelj Andrija Zanon za kapetana Visina, koji je njime i zapovijedao sve do 1860. godine. Već na jednom od prvih putovanja, na relaciji između zapadne Europe i crnomorskih luka, Splendido je bio zahvaćen snažnom olujom u Dardanelima, 24. svibnja 1851. godine. Slučaj je htio da ga od sigurne pogibelji spasi upravo prčanjski kapetan, budući kontraadmiral Austrijske ratne mornarice, Marko Florio, zapovijedajući parobrodom austrijskog Lloyda. Kapetan Ivan Visin (1806–1868) s poručnikom Fridrikom Bellavitom (1832–1884) i s devet članova posade otplovio je brikom Splendido 11. veljače 1852. iz Antwerpena na put oko svijeta. Nakon sedam i pol godina dramatičnih borbi s olujnim morem, piratima i bolestima, zbog kojih se kompletna posada, osim Visina i Bellavite, nekoliko puta izmijenila, stigli su u Trst 30. kolovoza 1859., prevalivši više od sto tisuća nautičkih milja. Prvi su austrijski državljani koji su uspostavili trgovačke veze s mnogim dalekim zemljama. Za njihove zasluge car Franjo Josip I. odlikovao je kap. Visina bijelom počasnom zastavom i viteškim križem reda Franje Josipa, a kap. Bellavitu zlatnim križem za zasluge. Kap. Ivan Visin je jedini odlikovan bijelom počasnom zastavom, između 1850., kada je ustanovljena, pa do propasti Austrije 1918., a uručena mu je svečano 31. srpnja 1860. na ratnom brodu Belona, koji je za tu prigodu doplovio u Trst. Uza zavjetnu sliku brika Splendido kap. Visin je prčanjskoj crkvi Male Gospe darovao i skupocjenu misnicu od zlatnog brokata s vezom florealnog motiva te naslikanim motivom Srca Isusova.^[21]

Nakon spasa iz oluje 1869. kod engleske obale, kap. Frano Luković darovao je župnoj crkvi u Prčanju sliku barka Leopoldine Bauer, rad Giovannija Luzza. Oluja je trajala petnaest dana i potopila mnoge jedrenjake, a tragičan kraj zbog njezine silovitosti umalo je doživio i naslikani bark. Jedrenjak je, pod zapovjedništvom kap. Lukovića, bio zahvaćen uraganom u Engleskom kanalu (La Mancheu), u blizini rta i svjetionika Portland Bill, u noći 11. na 12. rujna 1869. Na slici bark Leopoldine Bauer plovi olujnim morem rastrganih jedara, nagnut na lijevi bok. Donja desna četvrtina slike ispunjena je stradalim i napuštenim brodovima, posadama u moru ili u čamcima za spašavanje, što odaje opću katastrofu. Samo se naš bark, među golemim valovima, još opire potapanju, hrabren molitvama Bogorodice Prčanjske, čiji lik nalazimo u gornjem desnom dijelu slike.^[22]

Zavjetna slika barka Columbus iz 1879., akvarel Louisa Rouxa, prikazuje jedrenjak koji je izbjegao opasnost od prevrtanja zbog klizanja tereta na desnu stranu skladišnog prostora broda. Uz donji rub slike sačuvao se nepotpun zapis koji potvrđuje da je slika zavjetni dar prčanjskoga kapetana Nikole Visina. On je preuzeo zapovjedništvo nad barkom Columbus 1876., u dobi od 24 godine, i njime je zapovijedao sve do 1879., kada je, kako vidimo, pravilnim manevriranjem spasio jedrenjak od potapanja. Nakon toga događaja plovio je na parobrodima austrougarskog Lloyda, a umro je u dobi od 32. godine u Carigradu, od kužne bolesti. Tom dojmljivom slikom L. Roux je na način vrsnog manirista ispričao dirljivu priču o stradanju i spasenju još jednoga prčanjskog jedrenjaka. Između olujnog mora i uskovitlanog neba odvija se borba jedrenjaka s nadom u spasenje, a ono se i dogodilo zahvaljujući iskustvu kapetana, hrabrosti posade i osobito zagovoru Bogorodice, prčanjske zaštitnice.^[23] U Boki kotorskoj nalazimo samo još jedan rad Louisa Rouxa, sliku barka Svisda Mimbelli, u crkvi sv. Mateja, akvarel naslikan 1883., godinu nakon što se zbio prikazani događaj. Prema zapisu na slici dobrotskoga kapetana Gjura Dobrilovića, zapovijedajući barkom Svisda Mimbelli, zahvatilo je potkraj prosinca 1882. strahovito nevrijeme u Lionskom zaljevu te ovom slikom zahvaljuje Blaženoj Djevici za čudesno spasenje. Dramatičan prizor, u kojem je većina broda prekrivena valovima, a na krmi se malobrojna posada bori zadržati na brodu, još je jedno svjedočanstvo teškoga pomorskog poziva, u kojem se nije moglo opstati bez pomoći nebeskih zaštitnika.

Sljedeće godine, 24. siječnja 1883., prčanjski kapetan Stanislav Verona zapovijedajući obiteljskim barkom Slavomir uspijeva spasiti brod iz ciklona koji ga je zahvatio u Jonskom moru, u blizini otoka Zantea te u znak zahvalnosti Blaženoj Djevici za spasenje iz evidentne pogibije daruje župnoj crkvi Male Gospe zavjetnu sliku s prikazom barka Slavomir, rad Antonija de Simonea. Slika je dojmljiva. U plavim i sivim tonovima prikazani su olujno more i oblačno nebo. Bark plovi prepušten morskoj stihiji, s razapetim donjim jedrima koja se napinju pod udarom vjetra. Dok na krmenom dijelu nalazimo okupljenu posadu broda, u gornjem dijelu slike, među općim sivilom oblaka, proviruje djelić vedra neba te osvijetljeni likovi Marije i Isusa, okrunjeni i okićeni duhovnim simbolima.^[24]

Kronološki je posljednja slika prčanjske zbirke prikaz parobroda Amphitrite iz 1889., zavjetni dar mjesnog pomorca Tripuna Ratkovića. On je kao kuhar, ploveći na tom Lloydovu brodu, preživio pogibeljnu situaciju u Indijskom oceanu u prosincu 1888., zahvaćen orkanskim ciklonom. Parobrod Amphitrite, koji nosi ime Posejdonove žene – božice mora, prikazan je s desnog boka, kako se svojim crnim trupom propinje uz goleme valove. Tešku konstrukciju broda uzdiže silina mora pokrenutog orkanskim vjetrom i sudbinu broda ne bismo mogli predvidjeti da nas u ishod nije uvjerio precizan zapis autora slike.^[25]

I dok su bokeljski pomorci proživljavali, a utječući se pomoći nebeskih zaštitnika često i preživljavali, teške drame na morskim bespućima, svu težinu njihova poziva dijelile su njihove majke, supruge i kćeri, prateći ih mislima, strepeći te uz molitve iščekujući njihov povratak. Nisu zaostajale ni u zavjetnim darovima, prekrajajući svoje vjenčanice od skupocjenih brokata u misno ruho za mjesne župnike, izrađujući dobrotsku čipku za ukrašavanje oltara, a posebno radeći s golemim strpljenjem, katkada godinama, vezove čudesne ljepote. Jedan je takav primjer zavjetnog veza onaj Jacinte Kunić Miović iz 1828., darovan pomorskom svetištu Gospe od Škrpjela. Ona je, prema predaji, čak četvrt stoljeća vezla vjernu kopiju slike peraške Gospe s glavnog oltara svetišta, rad koji je vrhunac umijeća, strpljivosti i samoprijegora. A Prčanjka Anđolina Luković izradila je 1866. vez s motivom Gospe prčanjske koji je također iglom i koncem oblikovana slika Bogorodice s Djetetom s glavnog oltara prčanjske župne crkve.

Ovaj kratki presjek zavjetnog darivanja bokeljskih pomoraca svojevrsno je putovanje ljudskim sudbinama. Poklanjani crkvama drevne Kotorske biskupije, stari nas ex voti i danas privlače – ljepotom izrade i još više uzbudljivim i potresnim epizodama pomorske prošlosti Boke kotorske. Oni nisu samo tragovi dramatičnih borbi s dalekih mora nego i trajno svjedočanstvo neugaslih nada, čvrste vjere te ljudske poniznosti i zahvalnosti za primljene milosti.