Dinamična stvarnost dalmatinskoga i istarskoga prostora u »dugome« XIX. stoljeću

U okviru impresivnoga izdavačkog projekta nakladničke kuće Leykam international, kojim se javnosti nastoji podastrijeti sintetičan pregled hrvatske povijesti od prapovijesnoga do suvremenoga doba, proširena obzorja o novovjekovnoj povijesti Dalmacije i Istre od 1797. do 1918., uz istodobnu valorizaciju dosadašnjih istraživačkih napora domaće i inozemne historiografije, na površinu je iznjedrila studija dvojice eminentnih povjesničara – Marka Trogrlića i Nevija Šetića. Zasluge za njezino objavljivanje nesumnjivo pripadaju i glavnomu uredniku i nositelju cjelokupnoga projekta, Nevenu Budaku, kao i recenzentima – Stijepu Obadu te Slavenu Bertoši.

Knjiga predstavlja treći otisnuti svezak u sklopu cjeline »Hrvatska povijest u 19. stoljeću«, pri čemu je prvijenac naslovljen Banska Hrvatska i Vojna krajina od prosvijećenog apsolutizma do 1848. godine, čije autorstvo potpisuje Iskra Iveljić, izišao iz tiska 2010., dok bi drugi dio ove sinteze, koji je osmišljen pod naslovom Banska Hrvatska i Vojna krajina od 1848. do 1918., tek trebao ugledati svjetlo dana.

Slijedom samoga naslova, netom objavljen svezak podijeljen je na dva dijela, pri čemu je prvi posvećen razmatranju političkih, kulturnih, gospodarskih i religijskih aspekata dalmatinske povijesti, dok se u drugome iznose ključni nacionalnointegracijski, modernizacijski i demokratizacijski procesi te turbulentna događanja koja su najsnažnije utjecala na svakodnevni život u Istri. Obje su se hrvatske zemlje u XIX. stoljeću našle pod okriljem Habsburške Monarhije, a nakon sklapanja Austro-ugarske nagodbe 1867. postaju sastavnim dijelom njezina austrijskoga dijela, odnosno Cislajtanije, stoga je autorski dvojac nastojao u sveobuhvatnu cjelinu povezati različite sastavnice, u kojima se jasno odražavaju prijelomni trenutci koji su utjecali na oblikovanje hrvatske nacije, te time pružiti cjelovit i zaokružen uvid u tadašnju stvarnost dalmatinskoga i istarskoga novovjekovlja.

Knjiga započinje »Predgovorom« (str. 11–12) i uvodnom riječju (str. 13–14) Marka Trogrlića, u kojima je naveo motive objavljivanja ovoga izdanja, ističući pritom nastojanja za prikazivanjem kompleksnoga moza­ika, u čijim se obrisima ocrtavaju značajna zbivanja na devetnaestostoljetnome dalmatinskom prostoru.

U prvome poglavlju pod naslovom »Urbs superba cadit, ruit Republica (1797. – 1814.)« (str. 15–28) autor donosi kratke obrise političke povijesti Dalmacije, počevši od sutona Prejasne Kraljice Mora, čime je zacrtana sudbina pokrajine, u kojoj se nakon prolazne revolucionarne epizode uspostavlja prva austrijska uprava. Ulaskom u Hobsbawmovo »dugo« XIX. stoljeće u Dalmaciji su izvršene znatne upravne i sudske preobrazbe. Novoosnovana je vlast na stečenome posjedu uspjela ustrojiti pokrajinsku upravu, učinivši je ovisnom o bečkoj središnjici. No, unatoč mnogobrojnim nastojanjima, planirani široki reformski zahvati zbog kratkotrajne vladavine ipak nisu zaživjeli. Austrijsku je reorganizaciju prekinula francuska okupacija istočnojadranske obale, koja je uslijedila nakon Napoleonove pobjede nad ruskim i austrijskim carem kod Austerlitza te posljedičnoga sklapanja Požunskoga mira 1805. Za trajanja francuske vlasti Dalmacija je prošla kroz dvije etape državnoga razvoja, nalazeći se najprije u sastavu Kraljevine Italije, a potom ulazeći u sastav Ilirskih pokrajina sa sjedištem u Ljubljani. Uvođenjem modernih građanskih zakona, odvajanjem sudstva od uprave, jačanjem prometne infrastrukture te poboljšanjem poreznoga sustava nova je vlast nastojala podignuti pripojenu pokrajinu na razinu moderne europske zemlje, no intervencije dalmatinskoga guvernera Vincenza Dandola te kasnija militarizacija uprave i policije pod rukovodstvom maršala Augustea Marmonta rezultirale su nezadovoljstvom i otporom žitelja zbog prekomjernoga iskorištavanja u okviru vojne diktature.

Francuske pokušaje privođenja kraju modernizacijskih napora, podvrgnutih militarističkim ciljevima, prekinulo je ponovno austrijsko zaposjedanje Dalmacije, koja 1817. postaje Kraljevinom, poprimivši – uz prijašnje mediteransko – novo, srednjoeuropsko značenje. Politička situacija, unutarnji ustroj pokrajinske uprave i sudstva, društvene, gospodarske i kulturne prilike te odnosi državne i crkvene vlasti u restauracijsko doba (1814–1848) predmetom su idućega poglavlja (str. 29–41). Kao zasebna austrijska pokrajina Dalmacija je, zajedno s područjem bivše Dubrovačke Republike i Bokom kotorskom, podvrgnuta centralizmu bečkoga dvora, izgubivši bilo kakav oblik samouprave. Austrijski su interesi ponajprije bili vojnostrategijske naravi, a temeljne promjene očitovale su se u ponovnome spajanju uprave i pravosuđa te u provođenju vanjske i unutarnje politike u duhu apsolutizma. Takav je režim potrajao do 1848., a obilježen je pojačanom cenzurom i potpunom državnom kontrolom nad svim elementima društvenoga života, a napose suprotstavljanjem težnjama naroda za sjedinjenjem Dalmacije s Banskom Hrvatskom. Zbog rubnoga položaja pokrajine, njezine prometne izoliranosti te uništenja flote dolazi do ograničavanja proizvodnje, što se očitovalo u nerazvijenosti gospodarstva, kao i do stagnacije brodarstva i trgovine. Kulturni i crkveni život također je bio obavijen velom centralizacije; u školskome sustavu prevlast je zadržao talijanski, kao službeni jezik prijašnje francuske administracije, a širenjem talijanske kulture umnogome se usporavao proces hrvatske nacionalne integracije.

»Revolucija, neoapsolutizam, preporod (1848. – 1882.)« naslov je trećega poglavlja (str. 42–72), u kojem se razmatraju revolucionarna zbivanja tijekom četrdesetosmaškoga dalmatinskoga pokreta, pokušaji unapređenja za neoapsolutizma, kao i vanjskopolitička gibanja u preporodnome razdoblju, pri čemu se posebice prati razvoj i djelovanje Narodne stranke te njezinih glavnih protagonista. Uoči 1848. Dalmacija se ubrajala u gospodarski i društveno nerazvijene zemlje Habsburške Monarhije; politička je moć bila koncentrirana u rukama oligarhije, ali dolazi do jačanja građanskoga intelektualnoga sloja, koji postaje nositeljem nacionalnih i ideoloških strujanja. Proglasom cara Ferdinanda najavljeno je uspostavljanje narodnih straža te izbor zastupnikâ u zajednički bečki parlament, a ustavne slobode omogućile su pokretanje novina, društava i čitaonica, čime je otvoren proces demokratizacije javnoga života. Velik politički zaokret donio je oktroirani Ustav iz 1849., kojim se uvodi centralističko apsolutističko uređenje, a u novome ozračju postupno se gase nade u sjedinjenje Dalmacije s ostalim hrvatskim zemljama te dolazi do zamiranja kulturnoga života. Međutim, skorim ukidanjem nametnutoga Ustava dvije godine poslije nagoviješteno je obnavljanje apsolutizma u novome izdanju te uvođenje reformskih promjena. U drugoj polovici XIX. stoljeća razbuktao se preporodni pokret, a njegovi su se pokretači zauzimali za rješavanje triju problema, koji su usporavali cjelokupan razvoj Dalmacije: nastojali su postići njezino sjedinjenje s Banskom Hrvatskom, uvođenje hrvatskoga jezika u školstvo, upravu i sudstvo te ukidanje zemljišnih odnosa. Kao predvodnike širenja nacionalnointegracijske svijesti svakako valja spomenuti Mihovila Pavlinovića, Mihu Klaića i Jurja Biankinija, koji su mnogostruko pridonijeli afirmaciji hrvatske misli u Dalmaciji.

U idućem poglavlju (str. 73–98) autor je obradio izazove modernosti s aspekta političkih, socijalnih i kulturnih promjena u Dalmaciji potkraj XIX. i početkom XX. stoljeća. U tome je razdoblju bečka središnjica počela iskazivati veće zanimanje za tu najjužniju austrijsku pokrajinu sa svrhom njezina gospodarskoga uzdizanja. Većina stanovništva živjela je na selu, koje postaje pravim primjerom teškoga socijalnog stanja, siromaštva, nehigijenskih uvjeta i širenja bolesti, a za nerodnih i gladnih godina u znakovitoj je mjeri na površinu izvirivao problem dužništva. Od devedesetih godina XIX. stoljeća započinje gospodarski oporavak, stoga uz poljodjelstvo i vinogradarstvo, koje je činilo osnovicu dalmatinske privrede, dolazi do industrijske modernizacije i razvoja trgovačkoga sektora. Zaslugom narodnoga preporoda zabilježen je razvoj dalmatinskoga školstva, a hrvatsko se jedinstvo očitovalo i na kulturno-umjetničkome polju osnivanjem raznih društava, organizacija i ustanova. Dolaskom novoga stoljeća otvorena je druga faza u političkim odnosima, u kojoj se oblikovala politika »novoga kursa« dalmatinskih pravaša, otvorivši vrata u predratnim godinama protuaustrijskim demonstracijama.

Zaokružen prikaz neprilika i općega žalosnog stanja u Dalmaciji tijekom Prvoga svjetskog rata donosi se u posljednjemu poglavlju (str. 99–110). Žitelji pokrajine bili su izloženi gladi, oskudici, bolestima i prometnoj izolaciji, a odmicanjem rata njihov je položaj postajao sve teži. Prouzročivši velik broj žrtava, Veliki rat iscrpio je i druge resurse, a najteže su posljedice vidljive u posljednjemu tromjesečju 1918., kada je egzistencijalno ugroženo društvo snažno uzdrmala epidemija španjolske gripe. Iako se u značajnoj mjeri odrazila na demografska kretanja, politička su previranja zasjenila njezin utjecaj na mentalitet onemoćaloga stanovništva. U takvome je ozračju primjetan odjek u dalmatinskoj javnosti imala Svibanjska deklaracija narodnih zastupnika Jugoslavenskoga kluba u Carevinskome vijeću, koja je prihvaćena s velikim nadama u ostvarenje narodnoga prava na samoodređenje i nezavisnost u okviru zajednice južnoslavenskih zemalja Austro-Ugarske Monarhije. Korak dalje predstavljalo je jačanje ideje o jedinstvu srpsko-hrvatsko-slovenskoga naroda te o uspostavljanju njegove nezavisne države, stoga su dalmatinske političke snage – osim autonomašâ – srdačno pozdravile slom Monarhije i proglašenje Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca.

Na samome kraju prvoga dijela knjige otisnuta je zaključna riječ (str. 111–113), u kojoj autor iznosi sintezu svojih zapažanja o dubokim promjenama u Dalmaciji u kontekstu modernizacijskih iskoraka od njezina ulaska u sastav Monarhije te samim time i u srednjoeuropski politički, gospodarski i kulturni krug. Priložena je i sumarna bibliografija (str. 114–134) s prikazom relevantne literature kojom se autor koristio pri oblikovanju ovoga preglednoga štiva, ali i one koja će čitateljima omogućiti daljnje produbljivanje određene problematike ili im pružiti temelj za vlastito istraživanje raznovrsnih tema iz dalmatinskoga XIX. stoljeća.

Drugi dio sveska, pisan iz pera Nevija Šetića, posvećen je obrađivanju presudnih nacionalno-političkih procesa, zbivanja i odnosa koji su imali važnu ulogu u oblikovanju moderne hrvatske misli na istarskome prostoru. U uobičajenome »Predgovoru« (str. 137–138) i uvodnome dijelu (139–142) autor ističe svoja nastojanja za objavljivanjem ovoga sustavnoga pregleda dosadašnjih historiografskih dostignuća, koja uvelike pridonose razumijevanju mnogobrojnih odrednica moderne istarske povijesti.

Prvo poglavlje naslovljeno »Istra između mletačkog lava i uspostave austrijskoga dvoglavog orla (1797. – 1814.)« (str. 143–156) omogućuje spoznavanje političkih, teritorijalnih, upravnih, vojnih, gospodarskih i kulturnih prilika na istarskome podneblju od trenutka propasti Serenissime i potpadanja poluotoka pod kratkotrajnu austrijsku vlast do francuskoga zaposjedanja, kada su nastupili prekretnički događaji, koji su utjecali na smjer modernizacijskih vjetrova na istočnojadranskome priobalju. Nalazeći se najprije u sastavu francuske Kraljevine Italije, a potom unutar Ilirskih pokrajina, pri čemu je od 1811. uključena u zasebnu, Tršćansku pokrajinu, Istra je proživljavala velike promjene pod utjecajem stečevina francuskih reforma. Isticala se potreba za gospodarskim unapređenjem, razvojem prometne infrastrukture, zdravstvene zaštite i školstva sa svrhom prosvjećivanja naroda. Međutim, ratno ozračje usporavalo je ostvarivanje velikih ideja koje su bile u funkciji poboljšanja općih životnih prilika. Posebice je dramatična bila godina 1809., u kojoj izbija englesko-francuski sukob na obali Istre, a u tome kontekstu svakako valja spomenuti gusarstvo kao učinkovit model engleske pomorske blokade francuskih interesa na tome prostoru. Iscrpljenost Francuske zbog okršaja s drugim zemljama bila je osobito zamjetna tijekom napada na Rusiju – nakon poraza u bitci kod Leipziga 1813. sljedeće je godine sklopljen Pariški mir, koji je otvorio vrata uvođenju druge austrijske uprave.

Korjenite promjene u administrativno-teritorijalnome ustroju na području Istre, demografske i gospodarske karakteristike te politička i kulturno-obrazovna strujanja u okviru nacionalnointegracijskoga pothvata iz prve polovice XIX. stoljeća predmetom su idućega poglavlja (str. 157–172). Uspostavljanjem austrijske civilne vlasti Istra je 1814. priključena Ilirskomu primorju, čije se sjedište nalazilo u Trstu, a spomenuta je upravna jedinica dvije godine poslije postala dijelom Kraljevine Ilirije, koja se sastojala od dvaju gubernija – Ljubljanskoga i Tršćanskoga – pri čemu je potonji, obuhvativši, među ostalim, i Pazinsko okružje, nedugo zatim preimenovan u Austrijsko primorje. U Istri je izvršena nova crkvena organizacija, stoga je 1830. nastupilo ujedinjenje Porečke i Pulske biskupije, a žitelji su, s iznimkom crnogorskih pravoslavaca, doseljenih u Peroju, pripadali katoličkoj vjeri.

Među događajima, koji nas uvode u svijet potresne polu­otočne stvarnosti, od nedvojbene je važnosti velika pandemija gladi, bolesti (osobito pjegavca) i smrti, s kojom su se 1817. suočile mnoge istarske općine. Nastupila je kao posljedica poremećenih gospodarskih i političkih prilika te klimatskih oscilacija, a izazvavši veliku krizu smrtnosti, apokaliptična kataklizma ostavila je vidljiv trag u istarskome društvenom tkivu. Nakon nemiloga doba »kareštije« osim djelatnosti primarnoga sektora, koje su činile osnovicu gospodarstva, u prvoj polovici XIX. stoljeća porasla je važnost brodograđevne proizvodnje i pomorskoga prijevoza. Uočivši važnost Pule kao idealne prirodne uvale, neposredno nakon revolucionarne 1848. austrougarske vlasti započele su s izgradnjom velike ratne luke i brodogradilišta, čime su postavljeni temelji preoblikovanja nekadašnjega »grada mrtvaca« u moderno urbano središte. U Istri su do izražaja dolazili i napori državne vlasti za unapređenjem obrazovnoga sustava osnivanjem novih škola i otvaranjem tečajeva za izobrazbu učitelja. Službeni jezik upravne administracije i sudstva bio je talijanski, no pod utjecajem ilirskih ideja u Istri i na kvarnerskim otocima bilježe se početni iskazi hrvatske nacionalne svijesti, dok se među Talijanima na tome području razvijao proces talijanske nacionalne integracije, koji je bio povezan s težnjama risorgimenta za sjedinjenjem Istre s Italijom. U većim političkim i gospodarskim središtima dolazi do osnivanja čitaoničkih društava, koja postaju žarištima kulturnoga okupljanja.

Nakon što je Listopadskom diplomom 1860. Habsburška Monarhija postala ustavnom državom, iduće je godine – slijedom Veljačkoga patenta – Istra proglašena markgrofovijom, na čijem je području djelovao Pokrajinski sabor i Zemaljski odbor kao izvršno tijelo sa sjedištem u Poreču. Na višenacionalnome prostoru Monarhije pokrenuti su demokratski procesi, a burna događanja u okviru političke borbe između hrvatske, slovenske i talijanske inteligencije za očuvanjem vlastitoga identiteta u Istri čine temelj idućega, opsežnijega poglavlja (str. 173–227). Nacionalni pokreti u višenacionalnoj državi nametali su pitanje drugačijega ustroja, stoga je Austro-ugarskom nagodbom 1867. stvorena dualistička tvorevina. Međusobnom podjelom teritorija i državne vlasti između Austrijanaca i Mađara uspostavljena je ravnoteža. Time su pokušaji ujedinjenja hrvatskih zemalja naišli na golemu zapreku, a Istra je zajedno s Dalmacijom – pri čemu je svaka imala zasebnu pokrajinsku upravu i ograničenu samoupravu – pripala austrijskomu dijelu Monarhije.

U takvim su okolnostima pokretači javnoga društveno-političkoga djelovanja, usmjerenoga prema hrvatsko-slovenskomu jedinstvu, slozi i suradnji na istarskome tlu s ciljem povezivanja hrvatskih zemalja i ostvarenja ujedinjene i slobodne države, dali izniman obol nacionalnointegracijskim i modernizacijskim zamasima. Značajnu ulogu predvodnikâ istarskih Hrvata i Slovenaca imali su biskup Juraj Dobrila, Vjekoslav Spinčić, Matko Laginja i Matko Mandić, koji su svojim domoljubnim radom i osnivanjem kulturnih ustanova i društava poput Družbe sv. Ćirila i Metoda za Istru pridonijeli prosvjećivanju naroda i borbi za zaštitu ljudskih i nacionalnih prava. Ključne težnje narodnoga pokreta na istarskome području odražavaju se u listu Naša sloga, u kojem su se tijekom gotovo polustoljetnoga izlaženja na razne načine nastojale promicati ideje o objedinjavanju hrvatskoga teritorija te probuditi nacionalna, gospodarska i socijalna svijest.

Pod utjecajem poboljšanja gospodarskih prilika, industrijalizacije i izgradnje infrastrukture u drugoj polovici XIX. stoljeća zabilježen je porast broja istarskoga stanovništva. Najuspješniji razvoj odvijao se u Puli, posebice od njezina proglašenja glavnom austrijskom ratnom lukom, ulaganja državnoga kapitala u izgradnju pomorskoga arsenala te uspostavljanja željezničke veze s Bečom, a modernizacijski zahvati omogućili su i pojavu nove društvene strukture – radništva. Opći napredak društva očitovao se u uvođenju inovacija na svim poljima, ali i u širenju pismenosti ubrzanim osnivanjem čitaonica, narodnih domova, društava, zadruga i kreditnih ustanova u mnogim istarskim mjestima, održavanjem kulturnih događanja, izdavanjem pedagoških časopisa te odgojno-obrazovnim radom u nacionalnome duhu. Idejna zbivanja u slovenskim zemljama odrazila su se na duhovni život poluotoka, a pritom se u jačanju uloge Crkve u javnome životu iznimno isticao krčki biskup Anton Mahnič, postavši začetnikom hrvatskoga katoličkog pokreta.

U razdoblju velikih napetosti i sukoba u istarskome društvu bila je usađena nada u okupljanje unutar političke zajednice s ostalim Hrvatima, a njezino je ostvarivanje omogućeno tek raspadom Dvojne Monarhije 1918. i osnivanjem samostalne hrvatske države, koja se uključuje u novouspostavljenu Državu Slovenaca, Hrvata i Srba. Međutim, taj je pokušaj rješavanja hrvatskoga pitanja bio kratkotrajan jer je nedugo zatim Kraljevina Italija, slijedom tajnoga Londonskoga sporazuma iz 1915., započela s okupacijom pojedinih dijelova, što je rezultiralo odcjepljenjem Istre od svoje matice i njezinim pripajanjem novoj političkoj sili, čime je nastupilo dramatično razdoblje, koje je odredilo daljnji tijek sudbine istarskoga narodnog bića.

Pri kraju drugoga dijela sveska autor donosi zaključne misli (str. 228–229) o temeljnim procesima i zbivanjima, u čijem se kontekstu mijenjao istarski životni prostor, na kojem su se prelamali različiti interesi moćnih sila, a živeći pod tuđinskim jarmom, žitelji su sanjali stoljetni san o suverenoj i samostalnoj državi. U bibliografskim bilješkama (str. 230–237), vezanima uz pojedina poglavlja, upućuje se na historiografske radove koji donose cjelovite spoznaje o složenim društveno-političkim tijekovima koji su pridonijeli oblikovanju suvremene hrvatske nacije u Istri. Radi lakšega snalaženja u prostoru, knjizi su priloženi povijesni zemljovidi, koje je izradio Ivan Jurković, kao i kazalâ osobnih imena (str. 249–254) i naziva mjestâ (str. 255–263).

***

Zamišljeno kao sinteza novovjekovne dalmatinske i istarske povijesti, ovo izdanje uvelike popunjava prazninu u hrvatskoj historiografiji, iznoseći na vidjelo niz dosadašnjih saznanja, koja omogućuju praćenje i kvalitetnije razumijevanje relevantne građe te upotpunjavanje slike tadašnje stvarnosti, koja je doživljavala preobrazbu pod utjecajem ciljeva i interesâ raznih vlastodržaca. Donoseći kronološki prikaz društveno-političkih gibanja te analizirajući ključne procese koji su imali nezaobilaznu ulogu u buđenju i učvršćivanju hrvatske i talijanske nacionalne svijesti, autori su uspjeli na strukturiran i sustavan način pristupiti razmatranju dinamičnoga razdoblja, unutar kojega se – dijeleći preporodne i nacionalnointegracijske ciljeve – istarsko i dalmatinsko društvo nije odreklo vjekovnih težnja za ostvarenjem slobode, samobitnosti i opstojnosti u nemirnim povijesnim okolnostima. Posebna vrijednost ovoga sveska leži u preglednosti i interpretaciji izloženoga gradiva, ali i u sveobuhvatnosti, cjelovitosti te objektivnomu pristupu činjenicama i istaknutim osobama, koje su ostavile dojmljiv trag u burnome XIX. stoljeću. Zahvaljujući tomu, predstavljena studija nesumnjivo će naići na poklonike u znanstvenim krugovima, ali i među čitateljima koji žele bolje upoznati različite aspekte prošlosti hrvatskoga priobalja, a napose među studentima povijesti na hrvatskim sveučilištima, kojima je knjiga iznad svega i namijenjena.