Čarolija riječi

U pokušaju govorenja o Ireni Vrkljan odričem se svake stručne akribije. Uzimljući u ruke njezinu literaturu, osobito dvije posljednje knjige – zbirku pjesama Koračam kroz sobu i romansirane zapise Protokol jednog rastanka – a u kojima autorica govori o bolovanju i konačnom rastanku od svojega supruga Benna, postajem samo »žena koja čita«, ona koja se vraća u skrivenu kukuljicu vlastitih snova i budućih strepnji. Ova me spisateljica svojim životom i svojom ispisanom zbiljom uporno podsjeća da snovi žive, a njezina me riječ upozorava da nad njima valja strepiti.

Govoriti danas o stvaralaštvu Irene Vrkljan, a fokusirajući se na njezina dva posljednja naslova, znači zatvoriti oči i pobjeći pred svijetom. Naš je svijet postao preagresivan, preokrutan, lišen emocija i empatije, jednostavno presulud da bismo u bilo kakvom svjesnom doticaju s njim mogli sanjariti nad mislima, riječima i svjedočanstvima o ljubavima koje traju nakon smrti, a takva je bila ljubav Irene Vrk­ljan i njemačkoga književnika Benna Mayera, sanjariti o tamnoljubičastim geranijima (ili petunijama) na romantičnom balkonu Hotela Livadić u Samoboru, o ženskim prijateljstvima koja traju gotovo sedam desetljeća i još su jednako svježa u međusobnom razmjenjivanju nježne potpore. Ta divna i dirljiva prijateljstva od Berlina do Zagreba, i od Samobora do Šipana.

Čini se da u knjizi pjesama Koračam kroz sobu autorica otvara egzistencijalno pitanje – koliko tiho možemo koračati kroza svijet kojemu više ne pripadamo, u kojem je dvoje još uvijek jedno, ali sa stalnim pitanjem – do kada? Soba je autoričin cio univerzum, njezino prostranstvo slobode i njezina najintimnija kutija uspomena. Prostor sobe prostor je tjelesno-duhovne sjedinjenosti njih dvoje, u svakom i najsitnijem atomu njezine materijalnosti kucaju njihova sjedinjena srca i uspomene – sve do trenutka u kojem se dotiču dvije samoće (duhovi sobe šute, / on čuje lišće na vjetru. / i tako smo razdaljeni / razlikom našom, jer ja sam u tami, / on na mjesečini zaborava).

Samoća nas poziva na nježnost, stoga su autoričine uspomene sa »Stare plaže« – »samo srebrne krhotinice« koje pavši u mulje prošlosti nestaju. Samoća nas u svojoj paradoksalnoj odcijepljenosti od svijeta zapravo čini brižnijima za svijet. Govori o tome rođendanska pjesma Irene Vrkljan, lirska riječ u kojoj je sjedinjena tuga neprihvaćene djevojčice iz sredine prošloga stoljeća s tragičnim, a za nas svakodnevnim, životom dječjih izbjeglica iz Sirije čija je krivnja život i postojanje. I gledajući, suosjećajući izgubljenost tih dječjih sudbina, autorica se vraća na početak vlastitoga pisanja, otvarajući tako pitanje je li sve to imalo smisla, kada je život, čini se, ipak nešto drugo. Što su naše krhotine bolnih uspomena naspram unaprijed osuđenih sudbina na stvarno nepostojanje:

Kad danas pomislim / na prošle dječje rođendane / odjednom znam / bilo je možda krivo i nezahvalno / pružiti taj otpor / mrziti torte i kolače / mrziti darove i tatine govore / bijeli stolnjak na stolu / tišinu ljeta u vrtu u Buconjićevoj / jer sad bih željela / da ta strana djeca / barem jednom mogu vidjeti / tanke bijele svijeće / na svojoj rođendanskoj torti / kako gore / i u ovoj tuđini.

Pišući o uspomenama i preživljavanju u poznim godinama kada dani postaju dulji a noći preduge, autorica nas zapravo navodi na spoznaju da starost još uvijek jest tabu, no nije izvoran problem nepripadnosti civilizacijskoj i društvenoj zbilji. Vrijednosti i ponašanja, stavovi i svjetonazori generacije koja je mijenjala svijet, a danas je ta generacija stara, oni su zapravo tabuizirani. Tabuiziran je građanski sloj koji čita i poznaje umjetnost. Tabuizirano je pristojno ponašanje i razumsko argumentiranje. Tabuizirana je ljepota. Tabuiziran je dijalog. Tabuizirana je stvaralačka umjetnost. Konačno, tabuizirane su ljubav i žrtva, koje oduvijek supostoje kao dvije strane iste medalje. Ako smo dakle tabuizirali životne obrasce duha, ako smo ih učinili nevidljivima, jesu li oni doista nestali? Možda su danas samo san. I tako će Irena Vrkljan, kao djevojčica koja tek otvara vrata svijeta, u pjesmi »Želja« nevino i utopijski zaželjeti: Kada bih u svojim rukama / mogla držati cijeli svijet / grijala bih ga svakodnevno / od leda samoće mnogih / od bujice razarajućih ratova / od obmana svih nada / od svega / što muči onog bes­kućnika / koji svake noći / leži na klupi u parku / pod stablom / koje će već sutra sasjeći pilom ...

I jedna i druga knjiga Irene Vrkljan zapravo govore o teškom opstanku u životu sna. Sna koji živi u simbiozi s Gubitkom. Ako nestane čovjek, nestaje li i njegova riječ? Nestaje li sa svijeta sve što je volio, činio, znao? Sada – »kada zvijezde su tako crne«.

U vlastiti rukopis autobiografskih zapisa Protokol jednog rastanka, kako bi kao jedinstvena cjelina »dvoje kao jedno« nastavila trajati, autorica svoj dan i svoje trenutke ispisuje i rukom Bennovih zapisa, uspomena, pjesama, nacrta. Svi zapisi objavljeni kao jedinstvena knjiga zapravo su traganje za preostalim krhotinama uspomena koje Benna čine živim. Konačan povratak u Zagreb dogodio se u lipnju 2014., Irena Vrkljan bilježi: »Vrijeme prolazi i ne prolazi. Mali je stan nepromijenjen, samo sam prvi put sama u njemu, i tako strankinja u stranom«. Ili nešto dalje: »Dakle sjediti u sobi i šutjeti. (...) Postoje dvije smrti. Ona odlaska i ona ostanka«.

Bijeg iz Zagreba u arkadijske prostore – čuvare sna, Samobor i otok Šipan, pisanje i trajanje čini smislenijim. Uspomene su življe. Tijelo dobiva novu snagu. Lijek ulijevaju davna prijateljstva, u kojima i Benno nastavlja živjeti.

Protokol jednog rastanka stoga i jest intimna rasprava autorice – kako živjeti bez pisanja, a kako pisati bez njega, nakon Bennova odlaska? U Samoboru, u starom hotelu Livadić na Tomislavovu trgu, autorica bilježi: »...pisanje je možda posljednja ruka koja nas pridržava«.

Ovaj rukopis ipak svjedoči da pisanje održava život, a pridržavaju ga uspomene – porculan, slike i plave vaze, fotografije i bilješke, sačuvane sitnice s putovanja, programi koncerata, kinoulaznice, sjećanja na lica ljudi i njihove rečenice, misli, koje sada sami oblikujemo kao stvaralačku glinu kojoj udahnjujemo život opstanka. O fotografijama prošlosti autorica bolno zapaža:

To je sad samo jedna mrtva utroba izblijedjelih slika. A prošlost je tako nemilosrdno prošla da ni čudotvorne ruke nekog dragog prijatelja ne bi mogle oživiti te scene ili u njima naći znak o postojanju tih osoba.

Činjenica je da pred tuđim fotografijama možemo zastati tek s primjedbom »sviđa mi se ili ne, lijepa je...«, ali ne možemo znati što su ta bića na njima uhvaćena čarolijom svjetla i sjene osjećala, mislila, sanjala. To može samo Riječ. I stoga je ona vladarica života i trajanja.

Pisati znači živjeti, dakle. Upravo u stilu kako je to generacija hrvatske književnosti i zasanjala davnih 50-ih godina prošloga stoljeća. Trajati u Riječi – u njihovoj boli i težini. Posljednje poglavlje knjige Protokol jednog rastanka isto­imena je pjesma, i zasigurno nije slučajno da knjigu autorica zaključuje stihovanim oproštajem:

Da, glečeri, da, gromade leda,

prodiru u sobe, na krevet, stol i stolice,

te predmete sleđenog sjećanja,

kad misli više nema, kad vremena više nema,

kad zima grli staru odjeću i iznošene cipele mog dragog,

sva su vrata zabravljena, a vani također ničeg nema,

samo tamne kaplje tinte i to lupanje srca

u kutijama od kože.

U jednome lirika i proza Irene Vrkljan svojom mirnom nježnošću žive u draži da nas sakriju pod svoju svilenu opnu, kao u kukuljicu, u kojoj zaštićeni od stvarnosti sanjamo sjećanja, preokrećemo albume i spomenare, tražeći u svakoj memorijom kadriranoj sitnici, u svakom sjećanju koje nepozvano sine iz kakva zapučka osobne povijesti, odgovor na veliko pitanje intimne sudbine.

Autoričina sudbina cjeloživotne tragateljice za toplinom doma zapravo je jedan od odgovora zašto su njezine književne slike pokretne, kratke i dinamične, poput filmske vrpce koja se utrkuje s vlakom između Zagreba i Berlina. A život uspomena »kuca, kuca – tako dugo dok živimo«.

Tako i pero i srce Irene Vrkljan kucaju poput singerice koja svilenim koncem spaja tkanje u život među koricama knjiga, u slike koje postaju neodgonetljive tajne svih naših miraza.