Camões, pjesnik ljubavi i bitaka

Kada u romanu Godina smrti Ricarda Reisa, portugalskoga nobelovca Joséa Saramaga, Ricardo Reis, poznati Pes­soin heteronim, izjavi: »Možete li zamisliti što bi naš Portugal bio bez Camõesa i Luzitanaca!«, to je tek još jedna potvrda da Camões nije onaj knjiški klasik koji skuplja prašinu na policama knjižnica, nego njegovo djelo živo odjekuje među suvremenicima, nadasve u današnjim luzitanskim prostorima.

U čemu je toliki značaj Camõesa, pjesnika i pustolova, s perom u jednoj i mačem u drugoj ruci?

Luzitanci su pisani s namjerom da opjevaju slavne pothvate portugalskoga naroda što, uostalom, govori i sam naslov epopeje. Međutim, unatoč temi koja glorificira »rasu«, kako bi rekao Pessoa, u središtu koje su »oružja bojna i junaci znani« koji su izgradili Carstvo, Camõesova zasluga daleko je veća: on u Luzitancima iznosi iskustvo cjelokupne onodobne civilizacije, odlično poznavanje povijesti, zemljopisa i astrologije, te upućenost u kulturu drugih naroda, a u mnogobrojnim aforizmima i poslovičnim izrekama donosi životnu mudrost koja se i dandanas često citira u Portugalu. Osim toga, kao velik majstor jezika i stila, Camões je znatno pridonio razvoju portugalskoga jezika. Osim toga, koristio se i tradicionalnim formama (redondilhas, vilancetes, motes, itd.), dok je istodobno, pod utjecajem talijanske lirike, pisao ode, ekloge, elegije, sonete. Time je Camões most između srednjovjekovne trubadurske lirike i klasičnoga renesansnog stila, a po svojem doživljaju svijeta, u kojem želje ili sposobnosti nikada nisu usklađene s onima stvarnima, približava se osjećajima manirističke uznemirenosti.

Luzitanci su objavljeni 1572. godine i smatraju se najvećim epskim djelom na portugalskom jeziku; ep se sastoji od 1102 oktave, pisan je u jampskim jedanaestercima s rimom abababcc, stihom što ga portugalski stručnjaci nazivaju klasičnim desetercem, jer se u versifikacijskom sustavu portugalskoga jezika stihovi broje do zadnjega naglašenog stiha. U propoziciji autor iznosi svoje namjere da opjeva vojnike i slavne junake, koji su, otisnuvši se s luzitanskih zapadnih žala, prešli nikada oplovljena mora te nakon mnogih bitaka i opasnosti izgradili novo kraljevstvo. Camões također obećava da će opjevati slavne kraljeve koji su proširili Vjeru i Carstvo, hrabre ljude koji su zaslužili besmrtnost, te junačko srce Luzitanaca koje će nadvisiti čak i hrabrost starih antičkih junaka i bogova.

Luís Vaz de Camões: Luzitanci,
Matica hrvatska, 2014.,
prijevod: Mirko Tomasović

Da bi sve to opjevao, pjesnik u pomoć zaziva muze: Kaliopu, naravno, i nimfe rijeke Tejo, tzv. Tagide, kako ih je nazvao portugalski humanist, dominikanac André de Resende, koji je, čini se, prvi i upotrijebio naziv »Lusíadas« za Luzitance, kako stoji u naslovu Camõesova djela, naziv koji je izveden prema latinskom Lusiades, ae, analogno nazivu što ga je Lukrecije koristio za Rimljane: Aeneades, ae. U bilješkama koje prate Resendeovu pjesmu, a u kojoj se navodno prvi put spominje to ime, objašnjava se mitološko podrijetlo riječi »Luzitanci«, kao potomci Luza, Bakhova sina ili pratitelja, i filološko podrijetlo riječi »Luzijadi«.

Nakon invokacije slijedi posveta: Camões svoje djelo posvećuje kralju Sebastijanu, unuku Ivana III. i Karla V. Habsburškog, koji je stupio na prijestolje 1557. godine kao trogodišnjak, te poginuo šest godina nakon što mu je Camões posvetio svoj spjev, 1578. godine, u bitci kod Alkazar Kibira u sjevernoj Africi. Kako mu na bojištu tijelo nije pronađeno, to se potkraj 16. stoljeća u Portugalu pojavilo mistično vjerovanje, tzv. »sebastijanizam«, da će se Kralj vratiti i obnoviti portugalsko carstvo, koje je u to doba, osim što je prolazilo kroz ekonomsku krizu, izgubilo i nezavisnost, jer je kastiljski kralj Filip (Felipe) II., stric kralja Sebastijana, iskoristivši tu situaciju, pripojio Portugal, koji je ostao bez nasljednika krune, Kastilji.

Središnja tema naracije koja slijedi putovanje je Vasca da Game u Indiju, ili Indije, kako su Portugalci zvali svoje kolonije na tom potkontinentu, na koje se portugalski pomorac otisnuo 8. srpnja 1497. iz Beléma. Naracija počinje »in medias res«, kako dolikuje narativnom stilu starih grčkih pjesnika. Vasco da Gama nalazi se usred Indijskog oceana, te uz mnoge opasnosti i zamke u koje putem upada uspijeva doći do Melinde, gdje ga tamošnji kralj lijepo dočeka i zatraži da mu pripovijeda povijest Portugala. Tako se u iduća tri pjevanja nižu slavni Portugalci, počevši od Viriata, koji je pružao jak otpor Rimljanima, preko Afonsa Henriquesa, prvoga portugalskoga kralja, vjernoga Egasa Moniza, njegova učitelja, kralja Dom Dinisa, jednoga od najpoznatijih pjesnika galješko-portugalske lirike, i drugih. Također se spominju slavne bitke koje su pridonijele stvaranju portugalskoga kraljevstva, a gdje se Camões pokazuje kao briljantan bataljist: bitka na polju S. Mamede, 1128. godine, u kojoj je Afonso Henriques s portugalskim plemićima pobijedio vojsku galješkoga grofa Trave kojem se priklonila njegova majka Dona Teresa, bitka na polju Ourique, 1139. godine, u kojoj je Afonso Henriques pobijedio Maure, bitka kod Aljubarrote, 1385. godine, koja se vodila između portugalske i španjolske vojske, itd. Uz iscrpnu povijesnu faktografiju Camões nam daje i zanimljiv prikaz Europe, nabrajajući sve tadašnje znane europske zemlje, a među kojima se spominje i Dalmacija. Iberski poluotok opisan je kao glava Europe, a na počasnom mjestu na vrhu te glave nalazi se portugalsko carstvo: Vrh evo glave cijele kô svršetak / Europe pak: Carstvo Luzitansko, / tu kraj je kopna i mora početak. Nakon opsežna izlaganja povijesnih zbivanja slijede opisi portugalskih pomorskih otkrića, nabrajaju se poznati pomorci i njihovi pothvati. U tom kontekstu zanimljiv je i san kralja Manuela I. u kojem se, prema simbolici sanjanih predmeta, navještava sreća, dobre vijesti, dug život, sjajna budućnost te putovanja u daleke zemlje. Upravo je u vrijeme Manuela I. došlo do najveće ekspanzije pomorskih otkrića. Za njegove vladavine Vasco da Gama pronašao je pomorski put do Indije, Pedro Álvares Cabral otkrio je Brazil, a organizirale su se i ekspedicije na zapad u Grenlandiju te u kanadsku pokrajinu Newfoundland i Labrador. On je bio i prvi kralj koji je dobio naslov Viteza od trgovine, osvajanja i plovidbe po Arabiji, Perziji i Indiji. Sve to pridonijelo je učvršćivanju portugalskoga carstva, a bogatstvom stečenim u trgovini kralj se koristio i za gradnju, pa su u tom razdoblju nastale neke od znamenitih portugalskih građevina kao što su samostan sv. Jeronima i Belemska kula, obje sagrađene u stilu portugalske kasne gotike, odnosno u stilu koji se upravo po tom kralju naziva manuelskim.

U tim su pjevanjima i neke od najpoznatijih i najljepših epizoda ovoga epa, primjerice ona o tragičnoj smrti španjolske dvorske dame Inês de Castro, te epizoda o Adamastoru, personificiranom Rtu dobre nade.

U idućim pjevanjima Vasco da Gama napokon stiže do Indije, a nakon opisa tamošnjega vladara i zemlje te prizora u kojima se iznose muke trgovačkih pregovaranja, portugalsko brodovlje kreće natrag u domovinu.

Uz hvalospjeve portugalskim pomorcima te stalno prisutno gorljivo domoljublje, Camões tijekom cijeloga spjeva iznosi i svoja subjektivna, uglavnom gorka iskustva i lamentira zato što njegovi suvremenici ne posvećuju dovoljno pozornosti njegovim stihovima, ili zato što sami potomci Vasca da Game, čini se, nisu pokazali nikakvu namjeru novčano poduprijeti tiskanje djela u kojem je njihov predak središnji junak, dok je od kralja, odnosno njegovih savjetnika, dobio tek malu rentu kao običan vojnik, zbog čega je zadnje godine svojega života proživio u bijedi: Ne bî im dosta, Nimfe moje; ja ću / čemer što trpim povjerit’ vam gnjevan. / Uskratili mi nagradu i plaću / ljudi o kojim u pjesanci pjevam.

U gotovo svakom pjevanju Camões iznosi svoja iskustva i svoj moralni sud o onodobnim životnim prilikama, pa izričito napominje da će opjevati one koji su pošteni i dostojni, a izostaviti one koji su pohlepni i koristoljubivi. Čast je vrlina kojoj se u cijelome spjevu priklanja, a Vasco da Gama krenuo je na putovanje upravo iz časnih razloga kao što je širenje Vjere, a ne zbog prizemnih trgovačkih poslova, premda je Gamin brod bio pun robe koju je trebalo zamijeniti za skupocjene začine, i premda su papar i cimet vjerojatnije bili glavni pokretači financiranja takve ekspedicije. U osmom i devetom pjevanju opisuju se upravo poteškoće na koje Gama nailazi u svojoj trgovini, jer je bogatstvo indijskoga vladara očito bilo podcijenjeno, te je roba što su ju Portugalci nudili bila premala cijena za ono što su tražili. Camões kudi pohlepu za zlatom: Ponajčvršću će tvrđu zlato sorit’, / prijatelj rad njeg prijeđe u dušmane, / plemenite će u hulje pretvorit’ / izdajom prodat’ vrle Kapetane.

No, izgladivši nesporazume, portugalsko se brodovlje sprema natrag u »domaju«. Tu Venera, koja je cijelo vrijeme bila naklonjena Portugalcima, priprema portugalskim pomorcima odmor na Otoku ljubavi, gdje im Tetida i nimfe priređuju gozbu. Tetida pokazuje Gami »stroj svijeta«, Ptolemejev geocentrični model kozmosa, i mjesta koja će Portugalci osvojiti u svijetu; također mu govori, ali samo u par stihova, o otkriću Brazila, dok jedna nimfa pripovijeda o budućim događajima – Camões se služi epskom konvencijom vaticinatio ex eventu, odnosno proricanjem onoga što se već dogodilo, uspjevši tako, u namjeri da napiše univerzalni nacionalni ep, obuhvatiti sve događaje prije i poslije Gamina putovanja u Indiju.

Tijekom cijeloga spjeva izmjenjuju se mitološki i povijesni plan, ali dodiruju se tek u ovome zadnjem, najdužem pjevanju, gdje se bogovi i ljudi napokon susreću na Otoku ljubavi. Antička je mitologija opsežan dio građe Luzitanaca, što je tipično za vergilijansku renesansnu epiku. Na samom početku, primjerice, nailazimo na prizor vijećanja bogova s Olimpa, preuzet iz antičkih junačkih epova, na kojem bogovi odlučuju o sudbini portugalskih pomoraca: na strani Portugalaca su Venera i Mars, dok su im protivnici Bakho i Neptun, no Jupiter, naposljetku, presuđuje u korist Luzitanaca, pa se stoga njihovo putovanje i moglo nastaviti. Međutim, Camõesov stav prema grčkim i rimskim bogovima katkad je čak ironičan, kao da im se dobroćudno podsmjehuje, iako oni služe za gradnju radnje i za veličanje portugalskih pomoraca, čak njihovo uzdizanje iznad samih bogova, jer su pobijedili more (Neptuna) i protivnike na Istoku (Bakha). Osim toga, zbog jake onodobne inkvizicije i cenzure, Camões u spjevu često naglašava da je zapravo riječ o »bozima koje je izmislila mašta«. U izvještaju cenzora Svete inkvizicije iz 1572., nakon kojeg je donesena kraljevska uredba o dopuštenju tiskanja djela, stoji zapisano: »... nisam u tih deset pjevanja Luísa de Camõesa našao ništa skandalozno ni protivno vjeri i dobrim običajima, samo mi se učinilo da treba upozoriti čitatelje kako autor, da bi skrenuo pozornost na teškoće plovidbe i dolaska Portugalaca u Indiju, koristi izmišljene poganske bogove.(...) No, kako je to poezija i mašta, te autor kao pjesnik nema nikakve druge namjere doli ukrasiti pjesnički stil, nismo te mitološke bogove shvatili nepriličnim. (...) I stoga mi se ovo djelo čini dostojnim tiskanja, jer autor u njemu pokazuje domišljatost te veliku učenost i poznavanje humanističkih znanosti...«

Završetak spjeva donosi dramatična i pesimistična razmišljanja o budućnosti portugalske nacije; pjesnik se tuži na dekadenciju svoje zemlje i naroda koji je slijep od pohlepe te upozorava kralja što mu je činiti da zasluži slavu. Iz tih stihova, kako kaže prevoditelj Tomasović, izbija nujnost, što je vrlo poetična riječ kojom je preveden famozni portugalski »saudade«, premda i ona, naravno, nedostatna da obuhvati sve konotacije toga portugalskoga kompleksnoga nacionalnog osjećaja. Camõesov kritički i razočarani ton na kraju spjeva kao da nagovještava poraz koji će zadesiti kralja Sebastijana kod Alkazar Kibira te španjolsku okupaciju, odnosno uspostavu tzv. Iberske Unije, koja je trajala šezdesetak godina. Toj se Uniji prepriječio upravo Camõesov nacionalni ep, ta Biblija portugalskoga naroda, koja priziva slavnu prošlost što sam je ovdje kroz prikaz sadržaja spjeva pokušala ukratko iznijeti, jer sam se mnogo puta osvjedočila da su, nažalost, kako portugalska kultura općenito tako i ključne povijesne odrednice koje su dovele do konstituiranja te nacije kod nas slabo poznate i među učenijim ljudima.

Kada je, dakle, Afonso Henriques, prvi portugalski kralj, usnuo san u kojem mu Isus reče: »U tvoje ruke polažem svoje kraljevstvo«, i shvatio to kao znak za napad na Maure, krenuo je u boj i proširio granice svojega suvereniteta. Njegov se san povezuje i s mesijanskim vjerovanjem u Peto Carstvo koje u Bibliji navještava prorok Danijel, tumačeći pak san cara Nebukadnezara, koji je usnuo kip načinjen od pet vrsta materijala. Polazeći od biblijskoga proročanstva, portugalski isusovac António Vieira u svojem djelu História do Futuro (Povijest budućnosti), objavljenom postumno 1718. godine, iznosi utopiju o Petom Carstvu, navodeći da je prvo carstvo bilo babilonsko, drugo perzijsko, treće grčko, četvrto rimsko, a peto carstvo pripada kršćanstvu koje će predvoditi portugalski kralj. Još je prije njega Bandarra, portugalski stolar i prorok iz 16. stoljeća, u svojim proročanstvima u stihovima, navještavao povratak kralja Sebastijana (budući da mu tijelo nije pronađeno na poprištu bitke), koji će obnoviti Peto Carstvo. Mit o Petom Carstvu održao se u Portugalu do današnjih dana; sâm je Pessoa u njega vjerovao i iznio svoje tumačenje o izmjeni carstava.

Može se, dakle, reći da su stvaranje Portugala poticali snovi, mitovi i utopije, što je jasno vidljivo u kulturi te zemlje kojoj je poezija jedan od najomiljenijih umjetničkih izražaja. A ako se tomu doda i znakovito Camõesovo određenje Portugala kao zemlje gdje kopno završava, a more započinje, kao da je riječ o kakvoj nevidljivoj liniji koja razgraničava elemente, ali zemlje koja nije ni ovdje, ni ondje, nego između, onda je shvatljivije zašto je taj narod oduvijek sklon onomu nadrealnome u svojem umjetničkom izrazu i to u svim razdobljima.

No, u svakom slučaju more je nešto čemu su se Portugalci odvajkada okretali, istraživali ga i njime plovili, te je pomorska nomenklatura vrlo bogata, a metafore i usporedbe koje se odnose na pomorstvo često su prisutne ne samo u umjetnosti nego i u svakodnevnome životu. Stoga nije čudo da Portugalci imaju jedan, s pravom se može reći, od najvećih pomorskih epova u europskoj književnosti.

Naravno, taj renesansno-barokni ep crpio je izvore iz autora staroga vijeka, ponajprije Vergilija, a vidljivi su utjecaji Homera, Horacija, Ovidija, Marcija, te humanističkih i renesansnih pjesnika Dantea, Petrarce, Ariosta. Kao dobar poznavatelj povijesti Camões se služio djelima portugalskih povjesničara Fernãoa Lopesa de Castanhede i Joãoa de Barrosa, kronikama Duartea Galvãoa i Ruia de Pine, astrološkim djelima Pedra Nunesa i Johannesa Sacrobosca, i drugim izvorima.

Camões je stekao zavidnu kulturu i erudiciju te u svojem epu uspio sintetizirati književna dostignuća renesanse i elemente baroknoga senzibiliteta, spojiti antičku mitologiju s kršćanskim idealom, epski ton pomorskih pothvata s lirskim tonovima tragične ljubavi Inês de Castro, objektivnost i subjektivnost, prikupio je spoznaje književnosti, morala i znanosti svojega stoljeća, s pravom nazivanog zlatnim stoljećem, iznoseći istodobno apoteozu svojem narodu, ali istodobno i kritički se odnoseći spram njega. Ipak, Luzitanci su uglavnom prožeti nacionalnim osjećajem i gorljivim domoljubljem. Vasco da Gama zapravo je tek jedan lik u ovome spjevu, pravi protagonist je Portugal. Camões je napisao epopeju domovini, odanosti i hrabrosti portugalskoga naroda, epopeju moderne civilizacije, kako je rekao portugalski pisac i političar Teófilo Braga. Luzitanci su prava enciklopedija Portugala, sastavljena u uzvišenom tonu, s plemenitim osjećajima i vrsnim jezikom.

Treba napomenuti da Camões nije imao portugalski jezični model za sastavljanje ovakva spjeva, kao Tasso, nego ga je morao stvoriti. U šesnaestom stoljeću u Portugalu se pisalo na latinskom i na kastiljskom, pa je i sam Camões neke svoje pjesme sastavio na kastiljskom. Camões je portugalski jezik obogatio potrebnim neologizmima pridajući sintaksi plastičnost, njegov je jezik prirodniji i milozvučniji od njegovih suvremenika, stihovi mu pršte te zadržavaju živost i svježinu i dandanas. Često korištena pjesnička figura kao što je hiperbaton, recimo, daje svečani ritam stihovima, i nikada njegova upotreba ne dovodi do nerazumijevanja smisla; pjesnikove onomatopeje pri opisu mora i oluja toliko su žive da nam dočaravaju huk valova i vjetra, morske fenomene pijavice i vatre svetoga Elma, dramatičnost brodoloma; njegove hiperbole snažno odzvanjaju u opisima žestokih bitaka, epiteti su ljupki u opisima prirode, itd. Zbog svih jezičnih inovacija koje je Camões unio u svoj spjev, on se danas drži utemeljiteljem modernoga portugalskog jezika.

Osim moralnih, filozofskih, religijskih i političkih ideja ep sadrži i mnogobrojne aforizme i mudre izreke. Nijedan ep iz toga razdoblja nema toliko paremija i maksima kao Luzitanci, zbog čega su i danas mnogi dijelovi toga spjeva omiljeni u narodu te se često citiraju, da nabrojim samo neke: Od odluke se jednom već donijete / ne vraćaj natrag, jer je znak slaboće (I, 40); kralj slab i jak će narod oslabjeti (III, 138); Jer ništa ruke prot’ neba ne znače (V, 58); Dok bol ima čvrstu, stavnu narav, / hip naše sreće prevrtljiv je, varav (V, 80); Tko se na vela junaštva odluči, / slavom se drugih zanosi i uči (V, 92); domaja hrabrim jer je zemlja svaka (VIII, 63); Namjesnik buduć’ svaki Božji pravi / Ne teži nigda bogatstvu i slavi. (X, 150), itd.

I, naposljetku, kakav bi to portugalski spjev bio da ne govori o onoj vječnoj temi koja, među ostalim, resi portugalsko pjesništvo od samih početaka, a to je ljubav? Ljubav sve pokreće i sve opravdava, ona je za Camõesa najveći izvor inspiracije, njoj nitko ne može umaknuti: Al’ tko može rasplesti, u biti, / omču ku ljubav umilna je splela / međ’ ružom tkajuć’ i snijegom si niti, / između zlata, prozirnog ubijela? U Luzitancima je opjevana ljubav prema ženi, prema domovini, prema časti i slavi, dužnosti i junaštvu. Najpoznatije epizode spjeva govore o ljubavi: Adamastor je žrtva neuzvraćene ljubavi, Inês de Castro ubijena je zbog ljubavi, a Otok ljubavi upravo je idilična utopija rajskih naznaka na kojem se pomorci prepuštaju tjelesnim užitcima s nimfama u prizorima stanovita panerotizma: Poljupce šumom izmjenjuju strasne, / jauka koli nježnih odjekuje! / Kako uz riječi miluju se krasne, / a kakav smijeh se hihotavi čuje... Camõesa su kritizirali zbog slobode ljubavnih prizora, a i u životu je, kao što je poznato, imao problema zbog svojih ljubavnih zgoda. Po tome su dobrim dijelom Luzitanci, kao i Camõesovi ljubavni soneti, autobiografični.

Camões je kod nas prevođen sporadično, uglavnom njegova lirika, a zatim i poneka strofa Luzitanaca iz pera Tresića Pavičića ili Jurišića. Josip Tabak preveo je Barrosovu proznu adaptaciju Luzitanaca, Nikola Milićević prevodio je žalopojke za robinju Barbaru i sonete, kao i Nikica Talan i Meri Grubić Videc u novije vrijeme. Mirko Tomasović istaknut je romanist koji se za svojega radnoga vijeka sustavno bavio proučavanjem portugalske književnosti te priskrbio našim čitateljima prijevode najpoznatijih luzitanskih pjesnika, među kojima su Fernando Pessoa, Jorge de Sena, Alexandre O’Neill, Eugénio de Andradea i drugi, a već je davne 1974. (koliko mi je poznato) prepjevao epizode o Inês de Castro i o Adamastoru te prizore oluje iz Luzitanaca. No sada napokon hrvatsko čitateljstvo ima cjelovit prepjev toga kapitalnog djela portugalske književnosti. U tom se pothvatu prevoditelj Tomasović ne ustručava služiti arhaizmima, lokalizmima, raguzeizmima, kao i kajkavizmima i čakavizmima, što mu je donekle olakšalo prevoditeljski posao, ali i obogatilo jezik, a ako se uzme u obzir da je i Camões u portugalski jezik unosio arhaizme i lokalizme, onda je Tomasovićev postupak itekako opravdan. Osim toga, primjećujem da je sadržaj uglavnom vrlo vjerno prenesen, što je posebno zahtjevno s obzirom na zadanu formu spjeva, te da unatoč metru i rimi koje je trebalo »uštimati«, neki stihovi teku kao da ih je napisao sam Gundulić. No evo što o svojem prevodilačkom pothvatu kaže sam prevoditelj:

Znam da je ovo velik prevodilački pothvat, što vam je bilo najteže u ovom prijevodu?

Ponajprije je vrlo teško prevoditi u jampskim jedanaestercima, to je stih prijevodne poezije od Kombola, elitni stih hrvatske poezije, ritmičniji je od dvanaesterca. Poteškoće su mi zatim stvarala i tamna mjesta, gdje se ne slažu komentatori, a pravo kritičko izdanje i ne postoji. Najbolje izdanje Luzitanaca francusko je izdanje Rogera Bismutha, koje donosi objašnjenja svih dvojbenih mjesta, a pomogli su mi i rječnici Luzitanaca. Portugalci nemaju naročito dobrih kritičkih izdanja, oni su nemarni prema svojoj baštini, recimo, njihovu je luzitanistiku osnovala jedna Njemica...

Služio sam se zatim i Tabakovim prijevodom Barrosovih Luzitanaca, koji mi je pomogao ne samo sadržajno nego i po nekim leksičkim rješenjima, rješenjima toponima, a i prijevod Tresića Pavičića, ali on je malo toga preveo.

Je li bilo teže prevoditi Luzitance ili Tassov Oslobođeni Jeruzalem?

Luzitance je bilo puno teže prevoditi iako je spjev kraći, zato što je Oslobođeni Jeruzalem pisan klasičnim jedanaestercem. A kod Luzitanaca je bilo i puno toponima, tu su sve afričke zemlje, njihove kolonije, to sam morao rješavati. Spjev je pun i grčko-rimske mitologije, te mitologije urođenika. Zato sam se koristio i specijalističkim rječnicima, rječnicima mitoloških pojmova, pa Vidovićevim pomorskim rječnikom.

Smatrate li da ste ovim prijevodom donijeli nešto novo u traduktološkom smislu?

Izašle su dvije-tri kritike od Tonka Maroevića i Marka Grčića pune hvale. Ali reći ću vam, hvale je premalo! No, preveo sam Luzitance jer smo to trebali imati, Talijani imaju nekoliko izdanja, također i Francuzi, Slovenci imaju prepjev Luzitanaca, pa Englezi i Nijemci, itd. Bio sam svjestan da to nitko neće prevesti, ako to ja ne učinim.

U prijevodu ste se služili brojnim arhaizmima...

Moje je mišljenje da arhaizmi ne postoje. Teoretičar prevođenja Mounen kaže da prijevodi trebaju odražavati duh epohe. Bez toga bi Petrarkini soneti bili kao ljubavna pisma srednjo­školca. Potrebno je identificirati pjesnika u njegovu vremenu i onda ga staviti u taj kontekst. Treba pjesnika smjestiti u njegovo vrijeme koristeći ekvivalentni vokabular, recimo jedno je ljepota, a drugo je lijepost. Kranjčević koristi riječi nav, nava, a Ujević plavca, to više nisu arhaizmi ako se koriste. I nije toliko potrebno poznavati strani jezik, koliko treba poznavati primateljev jezik. Ja imam 23 rječnika hrvatskoga jezika, recimo ovaj Rječnik hrvatskoga književnog jezika od preporoda do Ivana Gorana Kovačića Julija Benešića često koristim, pa onda i rječnike sinonima.

Želite li još što dodati na kraju?

Da, volio bih da se objavi drugo izdanje Luzitanaca!

I na kraju bih još dodao:

Lakše bih nosio verige i lance,
Nego prevodio opet Luzitance!