Uvodna riječ

Poštovani čitatelji,

uredništvo Hrvatske revije odlučilo je posvetiti cijeli ovogodišnji broj 2 temi Hrvatske i Turske, dakle jednoj od onih golemih i sveobuhvatnih tema koje su odlučujuće utjecale na hrvatsku povijest, hrvatski prostor, hrvatske mentalitete, riječju, na toliko toga što nas određuje. Povod, odnosno »timing«, jest tristota obljetnica Sinjske bitke, jedan od događaja koji su u hrvatskom kolektivnom pamćenju i svijesti o tursko-hrvatskim odnosima rata i mira ostavili najdublji pečat. To je jedan od onih događaja kojih se kolektivno spominjemo svake godine i oko kojih se stvorio određeni kolektivni imaginarij koji približava prošlost putem – u našoj kulturi – sasvim posebne vrste sjećanja na nj.

Može se činiti čudnim što uz takvu prigodu cijeli broj nije posvećen upravo Sinjskoj bitci te temama koje idu uz nju: čudotvornom zagovoru Gospe Sinjske i njezinu štovanju danas, Sinjskoj alci u prošlosti i danas, odnosu države prema toj viteškoj igri itd. Broj nismo postavili tako zato što će ove značajne obljetnice hrvatska kultura dobiti jedan broj važnih izdanja o samoj Sinjskoj bitci: leksikon, znanstvene monografije i slično. Jamačno ćemo u kasnijim Revijama prikazati ta izdanja. Hrvatska se revija ovom obljetnicom koristi da bi u svom formatu, dakle u popularnu i publicističkom obliku, objedinila jedan – mali – broj prikaza tema i stanja istraživanja tema koje možemo odrediti kao tursko-hrvatske odnose.

Tako se »ispod kišobrana« uvodnoga preglednog teksta turkologa Nenada Moačanina, koji je temu i uveo i zaokružio, nalazi niz prikaza studija slučaja ili pak prikaza događaja. Svjesni smo da će čitateljstvo ostati prikraćeno za teme koje bismo veoma rado prikazali: primjerice, turcizme u hrvatskom, prikaz Turčina u svim umjetnostima, fenomene koji na razini nekadašnje i sadašnje svakodnevice nekad očito, a nekad ne tako očito govore o prožimanju turskoga i hrvatskoga i koji su doista nebrojeni. Usuđujem se ustvrditi da je Turčin, ili Osmanlija, nama povijesno jamačno onaj najčestotniji Drugi. Pokušat ću riječima opisati sliku na kojoj se to dobro vidi: u Velikom Taboru, posjedu plemenitaša Ratkaja, nalazi se i portret Ivana Ratkaja, isusovca koji je u 17. stoljeću kao misionar otišao u tadašnju Novu Španjolsku (a današnji Meksiko). Ondje je nakon dugih godina misionarstva dočekao smrt trovanjem od ruke Indijanaca koje je pokušavao privesti katoličanstvu. Oko spomenutog portreta Ivana pl. Ratkaja u ovalnom okviru nalaze se i četiri manja ovala u kojima su prikazana četiri najvažnija događaja u njegovu životu. Zadnji, trovanje u meksičkoj pustoši, prikazano je tako da Ratkaju otrov ne daje Indijanac (prikaz kojega je autor portreta zacijelo mogao vidjeti na nebrojenim prikazima Amerike u baroknom europskom slikarstvu i prenijeti ga u tu minijaturu), nego Turčin odjeven u svilu i kadifu, dakle, u tadašnjem imaginariju očito neprijatelj po antonomaziji. Analizama takvih fenomena, koji govore o stvarnoj težini i mjestu predodžbe o Turčinu i svemu turskome među nama, temeljenih na svakovrsnim iskustvima na dugotrajnoj, žilavoj i dubokoj granici uspostavljenoj između Osmanlija i Hrvata po rascjepkanim hrvatskim zemljama, jamačno ćemo se vraćati u okviru nekih drugih tema naše Revije. Zasad, nudimo ovih nekoliko probranih priloga.

Za uredništvo,

Mirjana Polić Bobić

Glavna urednica