Tristota obljetnica Sinjske alke

U prigodi tristote obljetnice sinjske pobjede, iz 1715., i istodobnoga utemeljenja viteške igre Sinjske alke, priređen je Leksikon Sinjske alke, u kojem je tridesetak stručnjaka leksikološki obradilo tristotinjak pojmova (natuknica) koji se odnose na važnije sastavnice te višestoljetne manifestacije igre i viteštva.

Nakon uvrštenja Sinjske alke na UNESCO-ov popis svjetske nematerijalne kulturne baštine (2010), Alka je postala ne samo lokalno i nacionalno zanimljiva kulturna manifestacija nego i svjetski kulturni fenomen.

Leksikon je imao zadatak stručno obraditi pojmovlje koje dostojno (re)prezentira sve ono što je čini i svjetski zanim­ljivim fenomenom. Namijenjen je svima onima koji žele znati više o povijesti, ustroju, izvedbi i značenju Alke. Stoga se bitni sadržajni dijelovi Leksikona podjednako odnose na povijest igre, na prošlost sredine u kojoj je nastala, u kojoj se izvodila (i izvodi) te na pravila na kojima se, dijakronijski, održavala i funkcionirala. To su i temeljne odrednice (natuknice), uz statističke podatke o svim sudionicima Alke, to su, dakle, teme koje se odnose na povijesni život Sinja i Alke, rekonstrukcije podataka o nastanku Alke, o pravilima po kojima je postala čvrst i prepoznatljiv izvedbeni čin, ali i običaj – na ponos Sinja i cetinskoga kraja.

Sinjska se alka, ukratko, može označiti kao viteška igra u kojoj natjecatelji, jašući na konjima, kopljem gađaju metu (obruč alke) ovješenu iznad alkarskog trkališta i pobjeđuje onaj koji u tri trke dobije najviše bodova (punata). Tradicionalno se održava u Sinju, u posljednje vrijeme nedjeljom, u prvoj trećini kolovoza.

Veduta sinjske tvrđave nastala prije bitke 1715.

Riječ je o manifestaciji koja se simbolički oslanja na pobjedu lokalnog stanovništva 1715. kojom je grad Sinj, i Cetinska krajina, konačno oslobođen osmanlijske vlasti. Alka je utemeljena odmah nakon te pobjede, kao znak zahvalnosti braniteljima i čudotvornoj Gospi Sinjskoj, koja je, vjeruje se, ohrabrila branitelje da se odupru brojčano nadmoćnijem neprijatelju koji je uoči njezina blagdana napustio bojišnicu.

Stoga je ta obljetnica istovremeno i proslava te važne pobjede, znak zahvalnosti Gospi Sinjskoj i evociranje tristote obljetnice izvođenja viteške igre Alke. Sve tri navedene sastavnice tvore kulturni identitet ovoga područja, posebice Alka, koja živi i u izvedbi i u sjećanju naroda ovoga područja kao njegova povijesna istina i dragocjena baština. Nju istinski oživljuje, čuva i njeguje »Viteško alkarsko društvo Sinj« koje je, uz Maticu hrvatsku, i nakladnik Leksikona Sinjske alke.

S dopuštenjem nakladnika za ovaj broj Hrvatske revije donosimo osam natuknica koje su i tematski vezane za temeljnu namjenu broja. Navodimo, naravno, imena autora navedenih natuknica.

BALBI, ZORZI, sinjski providur, zapovjednik sinjske tvrđave za osmanske opsade 1715. Potomak venecijanske plemićke obitelji. Po imenovanju na mjesto sinjskog providura 1714. izradio je kutni bastion na tvrđavi kako bi modernizirao utvrdu. Na početku je rata, u siječnju 1715. godine pripremio Sinjsku krajinu za osmanski napad, na način da je zauzeo kule na Hanu, te je postavio stražu na Prologu s naredbom da prati pokrete turskih snaga u Livanjskom polju. Na vijest o sakupljanju njihove velike vojske za napad na Sinj, tijekom srpnja je po nalogu generalnog providura Angela Ema, koji je u pripravnosti boravio u okruženju, pripravio tvrđavu za obranu. Razdijelio je pristiglo naoružanje banderijama te zaprijetio gubitkom posjeda onima koji pobjegnu, a onima pak, koji se istaknu u obrani obećao je nove zemljišne posjede. Nalazio se na čelu posade grada kojeg su Osmanlije napadale od 7. do 14. na 15. kolovoza i koja je po različitim povijesnim procjenama brojila od 700 do 1.500 branitelja.

Dana 7. kolovoza odbio je pašinu ponudu o prepuštanju tvrđave u zamjenu za siguran prolaz do mletačkih položaja. Šest dana kasnije 13. kolovoza, u očekivanju odlučnog osmanskog napada na već oslabljenu tvrđavu, izdao je posebne zapovjedi za blisku borbu na zidinama. Budući da su zidine teško stradale tijekom upornog topničkog djelovanja, nalazio se sve više izložen, pa ga je za jednog od topničkih napada iver ranio u oko. Ujutro, 14. kolovoza posada je izdržala posljednji, sveukupno četrnaesti napad po redu. Nakon ovog općeg, trosatnog napada na tvrđavu, napadači su se u velikim grupama počeli povlačiti prema Cetini unatoč naporima Mustafa-paše Čelića da ih zadrži pod gradom.

Turska opsada Sinja 1715. Virgila Meneghella Dinčića (kopija)

Dan poslije pobjede, 16. kolovoza, generalni providur Emo prenio je Balbiju u pismu upućenom iz Klisa da je izvijestio Senat o velikoj pobjedi sinjskih branitelja. Balbija je naslijedio providur Paolo Foscolo, koji je 1716. sudjelovao u obredu krunjenja Gospe od milosti u Sinju. Je li on i začetnik održavanja alkarskih nadmetanja, pitanje je na koje još nemamo odgovor.

J.Vr.

ČELIĆ, MUSTAFA-PAŠA (Bosnali Sari, Mustafa-paša Mostarac) (Mostar, druga polovica 17. st. – 1719.), bosanski paša i zapovjednik (ser‘asker) osmanlijske vojske pod Sinjem 1715., poznatiji pod nadimkom Sari (Žuti). Nakon završetka školovanja u Carigradu, 1698. imenovan je gradskim defterdarom (šefom financija). Dvije godine kasnije postavljen je za namjesnika Tripolisa u Libanonu. Nakon toga Porta ga je imenovala namjesnikom u više provincija Carstva. Godine 1713. ponovno je imenovan defterdarom Carstva, s vezirskom časti. Na toj je dužnosti ostao do 1715., kad je postavljen za namjesnika Bosanskog pašaluka. U sklopu Maloga ili Sinjskog rata (1714. – 1718.), krajem srpnja 1715. u Cetinsku je krajinu preko Prologa doveo vojsku od oko 40 000 ljudi, ostavivši pak, najveći dio topništva u Livnu.

Turski napad na Tvrđavu

Osiguravši šire područje osvajanjem Vrlike, Otoka i Garduna te prodorima do Drniša i Klisa, 7. kolovoza započeo je opsadu i napade na Sinj. Nakon što su branitelji u praskozorje 14. kolovoza odbili opći trosatni napad na zidine, tijekom noći povukao se prema Livnu. Teško je utvrditi razloge povlačenja, ali svakako i zbog sukoba u vlastitoj vojsci, nedostatne opskrbe, dizenterije, gubitaka pod gradom i straha da će ih opkoliti kršćanska pojačanja pod vodstvom generalnog providura Angela Ema. Nakon neuspjeha pod Sinjem, sultan Ahmed III. (1703. – 1730.) zamjerio mu je da je uzalud pokrenuo i nekoliko mjeseci zamarao brojnu vojsku napravivši velike i bes­korisne troškove, pa mu je izdao upozoravajući ferman, naloživši mu da čuva Bosnu. Sljedeće, 1716. premješten je u Beogradski pašaluk. Kad je 1717. i Beograd zauzela habsburška vojska, kratko je mirovao u službi. Pri zaključivanju mirovnog ugovora u Požarevcu 1718. imenovan je članom povjerenstva za razgraničenje. Godine 1719. ponovno je imenovan bosanskim namjesnikom, ali je iste godine umro. Njegovi su suvremenici napisali da je bio pametan i sposoban državnik.

J.Vr.

DALTABAN (BOSONOGI), MUSTAFA-PAŠA (Bitola, ? – Jedrenje, 24. siječnja 1703.), bosanski beglerbeg od 1697. do 1698. i osmanski veliki vezir 1702. i 1703. Podrijetlom iz Bitole, odveden je u janjičare i brzo je napredovao u službi. Njegovo je ime vezano za područje Cetinske krajine jer je tijekom završnih borbi u Morejskom ratu 1698. napao i opustošio Sinjsku krajinu. Prethodno je bio zapovjednik janjičarskog korpusa, a 1692. postavljen je za vojnog zapovjednika u Moldaviji, gdje se istaknuo u osiguranju područja od poljskih napada. Potom je postao paša Dijakbekira u današnjoj istočnoj Turskoj. Ondje je optužen za korupciju i osuđen na smrt, ali je nakon intervencije prijatelja šejh-ul-uleme Fejzulah-efendije prognan u Bosnu, uz gubitak imovine. Godine 1697. sultanovom je odlukom oslobođen iz zatvora u Počitelju, u kojemu je proveo godinu dana, te je kao dokazani vojnik imenovan bosanskim pašom. Trebao je braniti Sarajevo od Eugena Savojskoga, koji je 13. listopada 1697. ipak prodro u grad te ga nakon pljačke zapalio. Nakon što se Eugen Savojski potkraj mjeseca povukao preko Save, Daltaban je tijekom sljedeće 1698. godine preuzeo inicijativu kako bi Osmanlije imali bolje pozicije (povoljnije granice) uoči mirovnih pregovora, u čemu je i uspio. Agostino Cusani, mletački nuncij, javio je 12. srpnja 1698. državnom tajniku kardinalu Fabriziju Spadi kako je Mustafa-paša s 14 000 ljudi ušao na Kordun, nakon što je osigurao Bihać, i zaratio protiv dvojice – protiv hrvatskog bana i generala Karlovca. Nakon toga se spustio prema Dalmaciji, prekinuvši na svom putu blokadu Glamoča, koji su držale mletačke snage. Njegove su čete 10. listopada 1698. prodrle preko Čačvine u Sinjsko polje. Osvojili su kule na Hanu, a zatim opustošili cetinska sela. Zapalili su selo Obrovac te su bezuspješno pokušali osvojiti utvrđeni Otok na Cetini. Jedan je odred navalio na kulu u Čitluku, u kojoj su posjekli sve branitelje osim fra Pavla Vučkovića, koji je znao turski jezik, pa ga je paša poštedio i poveo sa sobom kao tajnika. Dolaskom mletačkih pojačanja što su pristizala iz cijele Dalmacije, Daltaban se povukao u smjeru napuštene Čačvine i preko Imotske krajine otišao prema Buškom blatu. Još iste godine, 1698., postavljen je za upravitelja Rakke u Siriji, a nakon toga postao je upravitelj Bagdada u Mezopotamiji. Dana 4. rujna 1702. imenovan je velikim vezirom. Zagovarao je obnovu rata protiv kršćana huškajući Tatare protiv Rusa i Poljaka. Na Porti i u Carigradu raslo je nezadovoljstvo prema sultanu Mustafi II. (1695. – 1703.) i njegovu polupismenome, okrutnom i neuljuđenom velikom veziru. Sultan ga je morao smijeniti tijekom ustanka u Carigradu koji je izbio početkom 1703. zbog visokih poreza te nesposobne i korumpirane uprave. Nakon zbacivanja s vlasti paša je 24. siječnja 1703. pogubljen u Jedrenju. U kolovozu iste godine s prijestolja je zbačen i Mustafa II., a zamijenio ga je brat Ahmed III. (1703. – 1730.) (Hadžihuseinović Muvekkit, 1999.).

Nakon pašine pogibije fra Pavao Vučković, kojega je Mustafa-paša nakon odlaska iz Bosne poveo sa sobom u Bagdad, pobjegao je iz zatočeništva u Italiju te se vratio u Sinj. Za obnovu života u Sinju i Cetinskoj krajini sve do 1715. neza­obilazno je fra Pavlovo iznimno uspješno djelovanje koje će se očitovati i za vrijeme opsade Sinja 1715. (Soldo, 2011.).

J.V. i M.R.

DNEVNIK OPSADE SINJSKOG PROVIDURA ZORZIJA BALBIJA. Na zahtjev generalnog providura Dalmacije i Albanije Angela Ema, sinjski je providur Zorzi Balbi 30. kolovoza 1715. poslao detaljan izvještaj o opsadi Sinja. Tom izvještaju prethodila su pisma koja je Balbi redovito slao generalnom providuru za vrijeme tih događaja, a koja su sadržajno uklopljena u konačni izvještaj. To je najopsežniji poznati opis opsade koji se dopunjuje s ostalim izvorima (ponajprije s anonimnim dnevnikom opsade što se čuva u Franjevačkom samostanu u Sinju), ali i ispravlja neke dosadašnje kronološke neusklađenosti i dvojbe.

Prikazi sinjske tvrđave koju su 1715. opsjedali Osmanlije

Osmanlijske pripreme za napad na Sinj trajale su cijelu godinu prije napada te je, zbog očite opasnosti, mletačka vlast učetverostručila posadu u odnosu prema mirnodopskom sastavu. Grad je branilo sedamstotinjak profesionalnih vojnika i stotinjak Cetinjana (»Morlaka«). Najveći dio stanovništva Cetinske krajine sklonjen je na područja prema Konjskom. Prema prikupljenim špijunskim podacima, osmanlijska se vojska sastojala od 60 000 boraca i 16 000 pomoćnih trupa (prijašnja procjena najmanjeg broja boraca govorila je o 45 000 vojnika). Polovicu vojske činile su trupe iz udaljenih krajeva (iz Tatarskog kaganata, Rumelije i Azije), a druga polovica bile su trupe Bosanskog pašaluka i susjednih krajeva (Crne Gore, Albanije, itd.). Ta je vojska udarila na područje koje se proteže od Knina do Zadvarja, tako da su dijelovi vojske napadali Vrliku i Drniš, ali glavni je udar bio usmjeren na Sinj.

Prvi osmanlijski odredi krenuli su na Cetinsku krajinu 23. srpnja, a pustošenju Hrvaca i Glavica suprotstavilo se dvadesetak snažnih Cetinjana (vitez don Ivan Filipović Grčić, serdar Bože Vučković, serdar Jakov Tomašević, harambaša Mate Žanko, Frane Surić, Mate Lovrić, Grgo Anušić i dr.) na konjima i kao pješaci te je napad odbijen, uz nekoliko ubijenih i zarobljenih napadača. Osmanlijski su napadi prije same opsade bili us­mjereni na pustošenje, pljačkanje i paljenje cijelog kraja. U tome su najgore prošli stanovnici Otoka, koji su se sklonili na otočiću Okruglo (Otok mali). Oni su se, uz pomoć Košućana i Brodarićana, hrabro branili, ali su nakon pet uzastopnih juriša 25. srpnja svladani. Muškarci su po­ubijani, a žene i djeca zasužnjeni. Uspjelo je pobjeći samo četrdesetak osoba. No i napadači su pretrpjeli goleme gubitke. Osmanlije su nastavili pustošenje pa su branitelji zapalili ljetinu kako ne bi poslužila neprijatelju. Ubrzo su pristigle vijesti o zauzeću Vrlike.

Paša je sa svitom 4. kolovoza došao procijeniti otpor tvrđave te je, navodno, izjavio kako će je osvojiti za šest dana, makar izgubio cijelu vojsku. Sutradan se cijela vojska utaborila pod tvrđavom, te je providuru poslan zahtjev za predajom, što je on odlučno odbio. Opsada je počela 7. kolovoza kopanjem rovova na puškomet od tvrđave, a 8. kolovoza otvorena je i topnička vatra na tvrđavu. Uslijedila je višednevna žestoka razmjena vatre, pri čemu je ranjen i sam sinjski providur, ali su i napadači imali velike gubitke. Važan moralni učinak imale su četiri rakete koje su, po naređenju generalnog providura Angela Ema, 12. kolovoza ispaljene s brda južno od Sinja, čime je braniteljima i napadačima poslana poruka da im mletačka vojna glavnina za četiri dana dolazi u pomoć. Nakon toga Osmanlije su pojačali pritisak iz rovova, a počeli su topništvom tući tvrđavu i noću.

Ujutro 14. kolovoza, nakon šest dana topničke paljbe, osmanlijske su trupe u punom sastavu navalile na grad. U općem jurišu koji je trajao tri sata uspjeli su se probiti na nasipe Korlata, utvrđenja na zapadu tvrđave, te ondje istaknuti više svojih zastava. Branitelji su ih u teškoj borbi konačno potisnuli protujurišem te je uslijedio bijeg neprijateljskog pješaštva preko Cetine, sve do Jasenskog. Paša ih, zajedno s konjaništvom koje je stajalo u pričuvi, nije uspio na vrijeme zaustaviti. Razmjena vatre nije prestajala cijeli dan. U noći s 14. na 15. kolovoza u tišini su povučeni topovi, a ujutro je napušten i rov pod tvrđavom. Oko 19 sati neprijatelj je počeo napuštati glavni tabor, a do 23 sata u potpunosti je ispražnjen.

Zemljovid Bosanskog pašaluka

Prema Balbijevim riječima, branitelji su, shvativši da su pobijedili, proslavili blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije u nebo, slaveći njezin lik koji je bio prenesen iz nove crkve u Varošu u crkvu u tvrđavi. Predali su joj svoja srca u znak zahvalnosti za njezinu čudotvornu pomoć i zaštitu.

Opsada Sinja pokazala je, kao i druge opsade dalmatinskih gradova i tvrđava u prethodnome, 17. st., prednosti mletačkoga strateškog položaja na istočnojadranskoj obali, važnost usklađenih akcija profesionalne vojske i krajiških četa te učinkovitost modernog načina utvrđivanja i snage vatrenog oružja koje su Mlečani masovno primjenjivali. Konfidenti su javljali da je paša povlačenje svoje vojske opravdavao gubitkom dvaju najvećih topova početkom opsade te umorom i bolestima koje su desetkovale vojsku. On se, s tako oslabljenim vojnicima, nije usudio suprotstaviti odmornoj mletačkoj vojsci ni riskirati gubitak topništva. Veliku štetu nanijelo mu je i paljenje Gospine crkve u sinjskom varošu, u kojoj je bilo pohranjeno opljačkano žito kojim je namjeravao hraniti svoju vojsku. Prema podacima doušnika, pod Sinjem je poginulo 3000 napadača, ali ima izvještaja u kojima se spominju znatno veći gubici, čak do 15 000 poginulih. U jednom se izvještaju navodi kako Turci govore da ih je sve poubijala voda iz Cetine.

(Izvori: Archivio di Stato di Venezia Senato; Dispacci; Proveditori di terra e da mar – busta, 380. i 381.; Dispacci del provveditor generale in Dalmazia e Albania Angelo Emo da 30 giugno 1714 a 18 aprile 1716, n:o 9–83.)

M.R.

BEGLERBEG (tur. beylerbeyi – beg begova), namjesnik beglerbegluka, vrhovni vojni i civilni zapovjednik najveće vojno-upravne pokrajine u Osmanlijskom Carstvu, sastavljene od više sandžaka. Nosili su naziv paše od dva tuga, odnosno od dva konjska repa (kao znak vojnog ranga), pa se otuda beglerbegluk nazivao i pašalukom. Potkraj 16. st. umjesto naziva beglerbegluk počeo se sve više rabiti naziv ejalet, a početkom 19. st. i vilajet. Za sinjsku i, općenito, hrvatsku povijest naj­značajniji su beglerbegovi Bosanskog pašaluka, osnovanoga 1580. združivanjem devet sandžaka, među kojima i Kliškoga, kojemu je pripadao Sinj. Od njegova osnivanja 1580. do os­lo­bođenja Sinja 1686. dužnost beglerbega obna­ša­lo je 87 paša, pretežito bosanskog podrijetla, koji su se često mijenjali, a neki su i više puta obnašali tu dužnost. Za povijest Sinja, osobito u Prvome morejskom ratu (1684. – 1699.), značajni su beglerbegovi: Funduk Mustafa-paša (1684. – 1685.), koji je spriječio osvajanje Sinja 1685., Mehmed-paša Atlagić Livnjak (1686. – 1687.), koji je 1687. bezuspješno opsjeo prethodne godine oslobođen Sinj, te Mustafa-paša Čelić Mostarac (1715. – 1716.), koji je odbijen pod Sinjem u poznatoj obrani grada 1715.

J.Vr.

SAT POVIJESTI (povijesna besjeda). Na dan Alke, u novije vrijeme prve nedjelje u kolovozu (kad se u prvom tjednu kolovoza mogu održati Bara, Čoja, Alka), nakon budnice popraćene mačkulama, mnoštvo Sinjana i njihovih gostiju strmom se stazom penju na stari Grad, na mjesto gdje su prije tri stoljeća (1715.) malobrojni branitelji slomili osmanlijsku silu. Nakon svečane mise pred zavjetnom crkvom Gospe Sinjske na Gradu, odabrani ugledni povijesni znalac rekonstruira događaje u čiju se čast taj dan održava Alka. Za taj »sat povijesti« nema službenoga, pisanog predloška. Nikada ga nije ni bilo, no postoje nepisana predajna pravila koja nalažu da se na tom »satu povijesti« neizostavno moraju spomenuti neki važni događaji: opsada Grada – herojski otpor nadmoćnijem neprijatelju – slamanje Osmanlija u osvit Gospina dana – Gospina pomoć pri pobjedi – Alka kao počasni spomen na pobjedu – neki naputci za suvremene prilike... Ukratko, govornik slobodno odabire sadržaj koji je prigodan, ali je ujedno i izravno povezan s onim što se na tome mjestu dogodilo u kolovoškim danima 1715. Dakle, slobodno listajući stranice povijesti, predavač evocira sjećanja koja su postala općecetinska i autentična predaja o tom povijesnom događaju, a time i općeprihvaćena istina Sinjana i Cetinjana o sinjskoj pobjedi. Donosimo mogući predložak jednog od tih govora.

»Neću vas zamarati tisućljetnom poviješću jer je svaki kamen ovog Grada jedna stranica povijesti, svaki priča o godinama mira i rata, gladi i obilja, poraza i pobjeda, ali godina koju u srcima nosimo jest 1715. Tada je više od 50 000 Osmanlija prešlo Dinaru i utaborilo se u Sinjskom polju. Namjera im je bila ovladati svim utvrdama između Cetine i Krke, upasti u Ravne kotare i ugroziti Zadar.

Primjereno mjesto za sat povijesti jest tvrđava Grad

Premoćna osmanlijska sila opkolila je naš Grad, koji je prema svim vojnim doktrinama i ratnim iskustvima morao brzo pasti. Kad je serasker Mustafa Čelić zatražio predaju Grada uz poštedu života njegovih stanovnika, mnogi se pokolebaše.

– Ne, pašo, ne, Čeliću – poviče don Ivan. – Ovdje smo mi rođeni. Tu su naši dvorovi i grobovi, prve šetnje i ljubavi, sprovodi, sve naše radosti i žalosti ovdje su, u Gradu i pod ovim Gradom. Ti veliš predajmo ga i otiđimo. A što ćemo ponijeti sa sobom osim prokletstva predaka? Zato ćemo braniti svoj Grad i na koljenima, zubima i noktima i znamenom ovog Krsta, tako nam Bog pomogao!«

Ponesen emocijama, govornik zatim predočuje dramatiku noći uoči općega osmanlijskog juriša:

»U crkvici mrak i strah, zadah krvi i smrti. Izmiješani leže ranjenici, žene, djeca. Netko tiho moli, netko glasno stenje. Nestaje nade, ali tada ustaje fra Pavao Vučković sa slikom Majke od Milosti.

– Ne bojte se, uz nas je Zaštitnica i mi više nismo sami!

Nakon riječi toga karizmatičnog čovjeka nestalo je straha među ljudima. Branitelji su se srčano i hrabro borili jer su shvatili da to čine za uzvišeni cilj, vredniji od života – za slobodu...«

Govornik tijekom »sata povijesti« gotovo po pravilu povezuje događaje iz borbe u 1715. godini, i zanos zbog pobjede, s aktualnim društvenim zbivanjima svoga vremena.

»Svaka vlast i svaka politička elita željela je pronaći svoj udio u toj pobjedi i istaknuti nešto što bi ih na neki način povezalo sa sinjskom pobjedom iz 1715. U ranim 1990-
-ima govornici su često vezali obranu Grada s aktualnom obranom domovine, pa smo slušali epopeje borcima za slobodu, za domovinsku čast i sl. Posljednjih nekoliko godina moglo se čuti da je cijela Hrvatska danas opkoljena tvrđava, kojoj opet treba herojstvo sinjskih branitelja ili pak čovjek s karizmom koji će znati potaknuti narod da odoli nedaćama, da podigne moral i zanos ljudi, da povede sve Hrvate u pomirbu i slogu.«

Na »satovima povijesti« neizostavno se upućuje poruka alkarima, a Alka se najčešće ističe kao simbol svih borbi, posrtaja i pobjeda naroda Cetinske krajine.

»Alka je simbol junaštva i viteštva, sveza s događajima iz 1715. Alkari i danas junaštvom, viteštvom te moralnim i ljudskim vrlinama povezuju Sinj i Cetinsku krajinu u zajedništvo s ondašnjim junacima. To će posvjedočiti i popodnevna Alka.«

V.B. i R.

SINJSKI VITEZOVI U RAZGOVORU UGODNOM NARODA SLOVINSKOGA FRA ANDRIJE KAČIĆA MIOŠIĆA. Andrija Kačić Miošić je u drugom izdanju svog djela Razgovor ugodni naroda slovinskoga, objavljenome 1759., sinjskim vitezovima posvetio 100., 101. i 103. pjesmu. Uglavnom je riječ o junacima koji su djelovali za vrijeme Bečkoga i Maloga rata. Vjerojatno se Kačić pri obradi njihova junaštva koristio autentičnim dokumentima, ali i usmenom predajom, kojoj je vjerovao koliko i povijesnim dokumentima. Te pjesme uglavnom nabrajaju junake i njihova djel(ovanj)a, bez detaljnije pojedinačne obrade likova. Kao prvoga, i najvažnijega, Kačić spominje don Ivana Filipovića Grčića (Sinj, prije 1660. – Klis /?/, nakon 1715.), vođu velike skupine Cetinjana u Morejskom (Bečkom) ratu 1685.

Fra Andrija Kačić Miošić je junaštvo sinjskih vitezova uspoređivao s junaštvom Nikole Šubića Zrinskoga

Nakon oslobođenja Sinja od Turaka 1686. don Ivan se vratio u Sinj. Mletački ga je dužd odlikovao Redom sv. Marka i postao je vitezom. Godine 1715. kao predstavnik mletačke vlasti odbio je Turcima predati Sinj, te je s fra Pavlom Vučkovićem organizirao obranu grada. Ostale je sinjske junake/vitezove Kačić Miošić predstavio uz poneku prikladnu napomenu, najčešće ih uspoređujući s likovima iz epskih usmenih pjesama. Junaka Božu Vučkovića uspoređuje s vojvodom Jankom (Sibinjaninom) i Markom Kraljevićem. Zecu Vučkoviću i njegovu junaštvu Kačić posvećuje pet katrena. Frano Surić hrabri je konjanik, a po junaštvu zmaj od dvi glave. Harambaša Nikola Džanković imadiše srce od sokola. Baković i Tomašević dva su viteza, dva sokoličića i dvije aždaje od Cetine ravne. Antuna Grabovca imenuje uopćeno silnim junakom. Dva Lovrića viteški su tjerali Turke kad su ovi opkolili Sinj. U obrani se istaknuo i tobdžija Ivan Gulić. Neustrašiv je junak bio i Otočanin Martin Brčić, no Turci su ga u Otoku uhvatili i na mijeh živa oderali. Toma Zrinović bio je dika od junaka koji se ne plaši Turaka. Cetinjani su hvalili i Juru Jurčevića uspoređujući ga sa Zecom Vučkovićem. I Jure Vuković branio je Sinj, a njega je Kačić Miošić usporedio s Jankom Mitrovićem (ocem Stojana Jankovića). Junak od istine je Grgo Poljak, a harambaša Frano Bekalo vitez biše, ter je dika naša. Junaci su po Kačićevu mišljenju tek oni koji su kapetanstvo na sablji dobili, kakvima je prikazao Buljane. Na glasu je bio i harambaša Ilija Maretić, hrabri sudionik obrane Sinja. Vejići su pleme glasovito i u junaštvu puno ponosito, . Kačić je očito poznavao velike loze u Cetinskoj krajini, pa je tako junake iz plemena Bilića nazvao sivi sokolići, a Petar Bilić bio je junak od Cetine. Harambaša Ivan Gusić na mnogim je bojištima ratovao protiv Turaka. Kao junaka spominje i Križana Sliškovića, a roda junačkoga su i Rosići. Hrabri ratnik Marko Bitunjac posjekao je Omer-pašu i njegova druga, a o njegovu junaštvu svidočiće još i sunce žarko. Jure Radmanović pogubio je silnoga junaka Ahmet-pašu, a ovčar Križan Jukić ubio je dva turska konjanika koji su ga napali. Među cetinskim junacima su Bilančići i Bakovići. Junake je uvijek predvodio harambaša Marko Akrap.

Vitez don Stjepan Surić na slici koja se nalazi
u Klasičnoj gimnaziji u Sinju

Bolja je i u narodu poznatija 103. pjesma, koju je Kačić Miošić naslovio »Turski napad na Cetinsku krajinu i opsada Sinja 1715.« U podnaslovu je dodao da slidi treća pisma od Sinja i njegovih vitezova. Kako dojde poda nj serašćer Mustaj-paša sa sto hiljada vojske. Kačićev početak pjesme, u kojemu vila obavještava Cetinjane da dolazi golema turska sila i da joj se treba suprotstaviti, usklađena je s usmenoknjiževnom stilizacijom. Takav postupak rado koriste pučki pjesnici, te je kao model u tradicijskoj kulturi ovog područja živa i danas. Slijedi kraća epopeja junacima koji su vodili obranu. Pritom autor ističe Božu Vučkovića s kojim je trideset vitezova – sivih sokolova, poduzelo juriš na Turke i pogubilo njih dvadeset i šest. Dva Lovrića – dva orla krstaša i dika naša, Grgur i sin mu Filip, junački su poginuli. Stihovi dalje govore da su bosanski paša Mustaj-paša Čelić i njegova vojska navalili na Otok, u kojemu je bilo 360 duša sa svojim svećenikom fra Stjepanom Vučemilovićem, i premda su se hrabro borili, Turci su ih sve sasjekli. No i poraženi u Kačićevu svjetonazoru mogu biti junaci jer puno veće izgibe Turaka / nego mladih cetinskih junaka. Kačić potom opjevava turski napad na drniško područje i na prijevarom zauzet vrlički kraj. Najviše je pozornosti pridao borbi pod sinjskom tvrđavom, od uzaludnog poziva na predaju grada do višednevnih borbi. Već spomenuti junaci, kao istaknuti vođe sinjske obrane (imenovana su dvanaestorica), uspješno su odolijevali Turcima, a predvodio ih je vitez Balbi providure. U tome im je pomogla i grad obranila Marija Divica / kojano je sinjska pomoćnica. Kačić je Gospu uvrstio kao važnog aktera ove pjesme. Štoviše, ona je molila svoga Sina i on je uslišao njezinu molitvu te na Turčina pade srdobolja, / teška bolest, velika nevolja. / Po trista ih na dan umiraše, / po toliko iz vojske bižaše. A vrhunac svega bio je turski bijeg: a uoči Gospojine slavne / biže Turci iz Cetine ravne. I opet kačićevski, hiperbolizirano: Osta mrtvih trideset hiljada / turske vojske oko bila grada. I završetak pjesme je tipično kačićevski poziv Sinjanima: Zahvaljujte od Sinja junaci, / bez pristanka Isusovoj majci. Ta je Kačićeva pohvala ostala trajna baština naroda Sinjskoga kraja i stalno se obnavlja ne samo u vjerskim prigodama i sjećanjima na sinjsku pobjedu nego i na brojnim alkarskim događanjima.

M.D. i R.

Slika fra Pavla Vučkovića, jedna od ključnih osoba i organizatora života Hrvata doseljenih u Cetinsku krajinu

VUČKOVIĆ, FRA PAVAO (Duvno, 18. listopada 1658. – Sinj, 7. siječnja 1735.). Do 1687. o njemu se ne zna gotovo ništa. Iz njegove korespondencije doznajemo da je bio iznimno dobar propovjednik i da je osim hrvatskoga znao latinski, talijanski i turski jezik. Bježeći pred Turcima, s drugim franjevcima i narodom dolazi u Sinj. Kratko vrijeme franjevci borave u trošnoj zgradi benediktinske opatije na Sustipanu u Splitu. Ruševnu džamiju u Sinju pretvara u crkvicu sv. Franje i uz nju podiže malu kolibu za stanovanje.

Dana 21. listopada 1698. bosanski je paša Daltaban provalio u cetinski kraj i opustošio ga. Fra Pavao se s nekoliko fratara i vojnika zatvorio u kulu bega Sultanovića u Čitluku, odakle su pružili otpor Turcima. No upalio im se barut i kula je planula, a oni su izletjeli iz plamene buktinje i predali se Turcima koji su odmah sasjekli šestoricu fratara, a Vučkovića stavili u okove i odveli u uzništvo. Iznimno sposobna i elokventna fra Pavla Daltaban je uzeo za osobnog pisara i odveo ga u Bagdad. Godine 1703. Daltaban je imenovan velikim vezirom u Carigradu. Ondje fra Pavao upoznaje venecijanskog konzula i kad je izbila pobuna u kojoj je Daltaban zadavljen, fra Pavao je pobjegao na venecijanskoj galiji i sretno stigao u Veneciju. Hodočasti u Rim i susreće se s papom, čelnicima Kongregacije za širenje vjere i komesarom Franjevačkog reda. Tamo je, očito zbog svoje sposobnosti i ideja dobio naslov eksprovincijala te se 1703. vraća se u Sinj, organizira obnovu, podiže novu crkvu pod Kamičkom. I ono što mu je u ovome kraju donijelo poštovanje i slavu: aktivno sudjeluje u pobjedničkoj bitki 1715. godine. Zbog svega toga, fra Pavao Vučković je najistaknutiji lik toga vremena u cetinskome kraju, u Dalmaciji i na širem prostoru. Ubraja se među one hrvatske franjevce koji su se u miru zalagali za nacionalno, vjersko i moralno dobro svoga naroda, a u ratu ga vodili pod motom za Krst časni i slobodu zlatnu. Nakon burnog života stare je dane mirno proživio u sinjskom samostanu, u kojemu je i umro. Pokopan je u kripti crkve Čudotvorne Gospe Sinjske, koju je sazidao. Mleci su bili osobito obzirni prema njemu jer je bio iskreno odan mletačkoj državi.n

M.M.