Slavonski fragmenti

Ustroj vlasti

Zidine Carigrada nisu dugo izdržale bombardiranje snaga Mehmeda Osvajača, pod njim je i Bosna šaptom pala, Selim I. Okrutni osvojio je Meku i Medinu, hrvatsko-ugarska državna zajednica raspala se na Mohačkom polju, gdje je udario sultan Sulejman (1520–1566), no osvajanje Baranje, Slavonije i Srijema trajalo je tridesetak godina. Osmanlijska je država tada bila na vrhuncu moći i proces pravnoga uređivanja dobio je konačni okvir, katkada pomalo i banalan jer je, na primjer, zakonom bila određena i količina suhih grožđica u kolačima. Divan, sultanovo savjetodavno tijelo, imao je ovlasti izvršne vlasti. Divanom je predsjedao sultan, no moć velikoga vezira, glavnoga državnog činovnika, svakodnevno je rasla jer su se sultani odmicali od uprave i prepuštali hobijima i putenim užitcima.

Ustroj vlasti u Slavoniji ustalio se sredinom 16. stoljeća. Dio Slavonije pripao je Bosanskom pašaluku, a dio Budimskom pašaluku, poslije Kaniškom pašaluku. Pašalucima su upravljali najodaniji sultanovi suradnici, njih dvadesetak, a još je nekoliko paša obnašalo najviše upravne i diplomatske službe. Središte osmanlijske vlasti za Srijem bilo je u Iloku, a za Slavoniju u Požegi i Pakracu, čije je središte poslije preseljeno u bolje branjeni Cernik. Hrvatski dio Baranje bio je u Pečuškom sandžaku s kadilucima u Mohaču i Šiklošu. Hasan Jakovali, Đakovčanin, prenio je 1633. upravu Kaniškoga pašaluka u Pečuh. Dao je sagraditi džamiju i predao ju na upravljanje dervišima reda mevlevija, koji su pokraj džamije sagradili samostan i ubrzo pretvorili Pečuh u središte perzijske kulture i klasične turske glazbe – ostavili su Panoniji trzalačke instrumente, među njima i tamburice.

Uz linije razdvajanja prema habsburškim položajima Osmanlije su organizirali vojnu krajinu, serhat, na liniji koja se protezala od Drave sjeverozapadno od Virovitice do ušća Lonje u Savu. Krajiški sustav vlasti protegnuo se tridesetak kilometara u unutrašnjost osmanlijskoga teritorija. Serhatom su upravljali begovi s velikim ovlastima, a bili su podređeni najbližem sandžaku. Svu logistiku, nabavu oružja i opreme rješavala je državna riznica i begovi u serhatu bili su posvećeni samo ratovanju, obnovi utvrđenja i čardaka, a ne upravljanju nadarbina i drugim civilnim obvezama. Vojnici u serhatu dobivali su plaće u novcu, imali su i nešto osobnoga posjeda s kojeg nisu plaćali porez. U serhatu su vojnu službu obavljali čuvari-posadnici (mustahfizi), konjanici (farisi), tvrđavska pješadija (azapi) te topnici i martolozi, pješadija sastavljena od kršćana. Akindžije, lako konjaništvo, i martolozi živjeli su od podjele plijena. Uznemiravali su neprijatelja, prodirali duboko u neprijateljsko područje, pljačkali, presijecali komunikacije i često izazivali sukobe. Plaće u novcu dobivali su i vjerski službenici.

Begovi su bili i vojni i civilni poglavari u sandžacima. Sandžakbegovo savjetodavno tijelo činili su timarlije (spahije; feudalci), zapovjednici stacionarnih janjičara i vjerske vođe. Timarlije su imali obvezu sudjelovati u ratu, a sukladno veličini vojničkoga lena (vladarev dar za vojne zasluge, koji se nakon smrti vraćao caru) bili su dužni opremiti konjanike. Spahije su se morali skrbiti o sigurnosti trgovaca, građana, stranaca te organizirati agrarnu proizvodnju na svom timaru, feudu, a i skrbiti se o starim i nemoćnim seljacima koji nisu imali potomke. U godinama nerodice morali su pomagati u prehrani stanovnika.

Sudskim okruzima – kadilucima – predsjedali su kadije, koji su nadzirali ubiranje poreza i higijenu tržišnih prostora. Kadije su birani iz redova provjerenih činovnika koji su završili vjerske škole. Sudili su temeljem šerijata (vjerskih normi) i pravnih tumačenja (fetvi) te često slali izvješća u sultanov divan, što je bila izvrsna korekcija ostalih oblika vlasti, ali i osnovica totalitarizma Osmanlijskoga Carstva, u kojem su se život i imovina mogli lako izgubiti zbog procjene nekoga vezirova pouzdanika. Nisu dobivali plaću niti imali zemlju na uživanje, nego su uzimali ušur od kazni i taksi, što je postala jezgra za širenje korupcije. Sandžak Požega imao je središta kadiluka u Orahovici, Valpovu, Osijeku, Virovitici, Slatini, Voćinu, Požegi i Brodu, a neko je vrijeme središte kadiluka bilo u Podgoraču, potom u Gorjanima a zatim u Đakovu.

Nahije su bile upravna područja koja su obuhvaćala dijelove grada, utvrde i trgovišta ili pak nekoliko sela i služila kao pripomoć pri ubiranju poreza. Osmanlijsku su vlast sela zanimala samo kao izvorišta hrane i prebivališta poreznih obveznika, pa nije dirala u »samoupravu« kršćanskih sela. Knjige poreznih obveznika, defteri, sačuvane su i pohranjene u arhivima u Turskoj, a neke su prevedene i objavljene, što olakšava praćenje osmanskoga poreznog sustava u Slavoniji i Srijemu. Jazidžija je sultanov povjerenik koji je u sandžaku izradio registar (defeter) poreznih obveznika, veličinu i bonitet čestica koje obrađuju. Na kraju popisa za svako je selo sumarno utvrdio i količinu novčanih i naturalnih davanja. Postojale su dvije vrste poreza – porezi koje su kršćani plaćali spahiji kao feudalnom gospodaru (ispendža) i porezi koje su odrasli nemuslimani plaćali sultanu (džizija). Iznosi poreza bili su proporcionalni prinosima sa zemlje, dok su fiksni iznosi za mnoge takse na uzgoj životinja, voća, proizvodnju meda i proizvoda od pčela. Kršćani su bili obvezni i kulučiti određen broj dana u godini – radili su na održavanju cesta, mostova, skelskih prijelaza i javnih zgrada. Muslimani su bili oslobođeni plaćanja poreza, no imali su obvezu služenja u ratu. Stanovnici grada, bilo kršćani, muslimani, židovi ili pripadnici drugih religija, plaćali su takse za trgovanje i bili oslobođeni drugih davanja. Stope poreznih opterećenja bile su osjetno niže nego za vrijeme kršćanskih gospodara, čime su Osmanlije stimulirali naseljavanja na novoosvojena područja, ali i kolonizaciju raje iz prije osvojenih područja.

Ideologija vode

Nećemo pogriješiti ako kažemo da su Osmanlije najveći progres donijeli Slavoniji upravo na polju higijene i javnoga zdravstva. Oko vode se vrtio svakodnevni život slavonsko-srijemskih muslimana. Povijesni izvori spominju mnogobrojne tekije (uređene izvore; jedan takav dio Požežane i danas opskrbljuje izvrsnom vodom) i sebile (fontane s vodom za piće, za razliku od šedrvana, ukrasnih fontana) u mnogim mjestima. Muslimani su kopali bunare i gradili čatrnje iz kojih su navodnjavali, napajali stoku i koristili se vodom za kupanje, no kuhali su, pili i obredno se prali samo tekućom vodom; voda za piće donosila se iz prirodnih izvora i sa sebila i česama – imućni su pojedinci za spas duše zavakufili vodonoše, koji su vodu nosili po ulicama i besplatno ju dijelili. Voda se u vodovodu provodila kroz keramičke ili drvene cijevi od izvora do džamija i hamama, a duž vodovoda otvarane su i javne česme. Gradili su javne nužnike (obično u kutu bazara i pokraj džamija), česme duž drumova, a gdje god su mogli provodili su rukavce potoka kroz vlastito dvorište pa i kuću, kako je to i danas u Velikoj, sve kako bi prostore držali čistim i tako očuvali zdravlje. Posebno su uređivali prirodne izvore, a njegovali prostore oko vrela termalne (ilidže – iladž, lijek) ili mineralne vode – bazenski kompleks u Velikoj dijelom je na toponimu Ilidža, a iz tog izvora odista izbija topla voda; ilidža ima i Daruvaru. Potaknuli su proizvodnju sitnih kućanskih predmeta od platna, metala i keramike koji se koriste u higijenske i zdravstvene svrhe (lavor, ibrik, ručnici, košulje koje se nose u hamamu), a razvili su i zanimanja vezana za higijenu dušeka i posteljine (jorgandžije).

Muslimani su ujutro i nakon jela prali zube četkicama, ruke prije i nakon jela, ruke i lice nakon dženaze (pokopa), njegovali potpunu čistoću najintimnijih dijelova tijela perući ih nakon male (istibra) i velike (istindža) nužde – nakon podapiranja ruke su dobro oprali vodom i sapunom – ritualno su se prali pet puta dnevno pripremajući se tako za dnevne molitve, kupali su se najmanje jednom tjedno, a obvezno nakon svakoga spolnog općenja, a žene i menstruacije i porođaja. Imućniji su se koristili mirisnim sapunima i mirisnim vodicama. Zahode su gradili izvan kuće, odijeljene od gospodarskih i stambenih zgrada, a u gradovima su imali nužnike u kućama te su više puta dnevno iznosili posude s nečisti na gnojnicu ili istresali posude u posebne jame, koje su nakon nekoliko tjedana korištenja zatrpavali. U zahodu je stajala posuda s vodom, obično bokal, a svaki je ukućanin imao tahret, mali ručnik za posušivanje stražnjice i organa nakon vršenja male nužde. Tahret se nakon korištenja oprao u sapunu i sušio pokraj zahoda. Odlaskom osmanlijske vlasti naprasno su nestali takvi oblici održavanja higijene i javnozdravstvenih službi. Promjena kulturnoga krajolika degradirala je opće stanje javnoga zdravstva jer se higijenska razina znatno unazadila. Počela je europeizacija Slavonije.

Čorba, oda, Odžak i Odžaci

Nakon osvajanja kršćanskih zemalja uveli su Osmanlije devširmu – novi oblik poreza. Svakih tri do osam godina po kršćanskim selima uzimali su psihofizički najrazvijenije dječake na početku puberteta, nastojeći da to ne budu prvorođenci, te ih odvodili u Carigrad za vojnička i nevojnička zanimanja, ovisno o sposobnostima dječaka. Posebnim sustavom vjerskoga odgoja i vojničkoga obrazovanja stvorili su od njih osobe odane caru, a snažan osjećaj zajedništva pretvarao je janjičare u nepobjedive vojnike. Kršćanska je historiografija, pod snažnim utjecajem literature, devširmu prikazala kao okrutnu otmicu djece. Stvarnost je bila drukčija: obitelji nisu mogle prehraniti svu djecu pa je odvođenje jednoga ili dvojice značilo vjerojatnost da će barem oni preživjeti. Janjičari su mogli napredovati u državnim strukturama i poneki su se uzdigli do važnih i utjecajnih položaja. Već 1604. godine kao pronatalitetna mjera Slavonija je oslobođena devširme uz nadoknadu u novcu, a ni prije te godine vlastima nije bilo u interesu izvlačiti potencijalnu radnu snagu, nego su nastojali Slavoniju i Srijem demografski osnažiti poreznom politikom i kolonizacijom.

Drvenu žlicu nosio je na osebujnoj kapi svaki janjičar kako bi neprestano imao na umu da ga hrani sultan. Janjičari su njegovali specifičan kult hrane pa je kazan (kotao) imala svaka oda (desetina) janjičara. Kazan je bio svetinja za sve janjičare jer su se oko njega okupljali (oko odžaka, odakle i nazivi mjesta Odžak i Odžaci, ali i mnogi slični toponimi česti su na našem području) i provodili život bilo kada su bili u Carigradu bilo na ratnome pohodu – glavni zapovjednik janjičara zvao se čorbadžija (ili čorbadži baša; riječ çorbacı je složenica od riječi çorba, čorba, juha, supa + ci, raditi, izvršavati, dijeliti). Na ratnom pohodu svaka je oda osim sultanove opskrbe hranom i sama dopunjavala jelovnik tako da bi se janjičari raštrkali po bližoj okolici i svatko je donio poneku namirnicu, koju je njihov zapovjednik, odabaša, vješto i s mnogo umijeća ukomponirao u hranjiv obrok kuhajući ga u zajedničkome kotlu. Omiljeni obrok pripremali su od ječmene kaše i kokošje krvi uz dodatak različita povrća, slično jelu antičkih Spartanaca.

Derviši

Derviši su u naše krajeve stigli kao prethodnica osmanlijskih trupa naviještajući novu vjeru i izvodeći magijske rituale poput probadanja iglama bez prolijevanja krvi uvjeravajući stanovnike da je islam prava vjera. Derviša je u našim krajevima bilo u većim naseljima, kao u Dalju, Šarengradu, Osijeku, Petrovaradinu, Irigu, Vukovaru, Nijemcima, Kaptolu, Požegi i Pečuhu. Asketskim životom u zajednici i potiskivanjem svih nagona i potreba, upravo onako kako su to za cilj postavljali kršćanski redovnici, derviši su postizali sjedinjenje s Bogom. I muškarci i žene mogli su pristupiti zajednicama i meditacijama te istraživanjem mudrosti istaknutih filozofa i islamskih teologa ukidanjem vlastitog jastva dosegnuti potpunu predanost Bogu. Primarna im je društvena misija bila vođenje zajednice, osobito mladeži, na pravi put duhovnosti, no samo su rijetke zajednice živjele od milodara – derviši su dio umjetničkog ili obrtničkog svijeta koji zajednički mole, hrane se iz iste kuhinje i obitavaju u istom prostoru pa mogu iznositi na tržište robu ispod cijena koje nude obrtnici udruženi u esnaf, kako bi se i siromašniji slojevi koristili kvalitetnim obrtničkim proizvodima.

Bipolarno zdravstvo

Osmanlijska medicina 16. i 17. stoljeća spoj je arapskih, bizantskih i bliskoistočnih medicinskih tradicija prožetih islamom te ambijentalnih medicinskih postupaka i lijekova ako nisu suprotni naučavanjima Kurana. Osobna i javna higijena i hidroterapija najvažnije su odlike osmanlijske medicinske prakse. Vjera u snagu vode nerijetko se podupirala citatima Kurana o ljekovitim djelovanjima vode. Djelovalo se uglavnom na simptome a ne na uzroke bolesti. Pripravci su bili slični okcidentalnoj farmakopeji uz dodatke bliskoistočnih iskustava o ljekovitim svojstvima biljaka i minerala. U dijagnostici su dominirali urokljivi uzroci. Na stanja uzrokovana sihirom, crnom magijom, djelovalo se magijskim ritualima. Islamski klerik napisao bi djelotvornu rečenicu iz Kurana na komadić papira ili platna koja se nosila kao amulet, ili dodatak amuletu, postavljala se pod prag ili se pretvorena u pepeo dodavala hrani ili piću onoga tko je urok bacio. Po zapise kod hodža odlazili su i kršćani, kao što su i muslimani dolazili franjevcima po zapise. I u kršćanskim dijelovima Europe i onim dijelovima pod dominacijom islama medicina je sve do druge polovice 19. stoljeća bipolarna – liječnici o ženskim bolestima nisu znali gotovo ništa.

Do gradnje medicinske medrese koju je potaknuo 1552/1553. godine Sulejman nije bilo unificiranoga medicinskog obrazovanja u Osmanlijskom Carstvu. Organizacija zdravstva bila je u nadležnosti klerika raznih vjerskih zajednica čija su medicinska znanja bila skromna. Od sredine 16. stoljeća država obrazuje liječnike na instituciji čiju bi misiju mogli prevesti u teološko-filozofski fakultet s elementima medicinske prošlosti i kulture, u sastavu kojega je bila klinika te mnoštvo nižih obrazovnih institucija na polju medicine (hamamdžije, maseri, kirurzi-brijači). Diplomci te središnje osmanlijske medicinske institucije i sličnih učilišta služe u vojsci kao ranarnici, a u civilstvu kao državni činovnici javnoga zdravstva. Brinu se o higijeni tržnica i drugih javnih prostora, ritualnom klanju stoke te nadzoru transporta, pohranjivanja i kvaliteti prehrambenih artikala na tržnici. Primarno urbana služba s mnogim oblicima administriranja udaljila je osmanlijske liječnike od naroda i većinu stanovnika odmaknula od najstručnije liječničke pomoći.

I srednji medicinski djelatnici uvijek su pokraj sebe imali najfrekventnije instrumente i lijekove. Skupljali su ljekovito bilje i pripremali preparate. Obavljali su najveći dio medicinskih poslova i bili dio hamamske ponude. Nakon brijačkoga zanata usavršavali su se na medicinskom učilištu ili kod uglednih pojedinaca izvan svoga zavičaja, a poslije polagali ispit na medicinskom učilištu. Brijači su šišali i brijali, depilirali, tretirali čireve i kurje oči, obrezivali nokte i puštali krv te sunetili dječake i konvertite, kirurzi su se bavili liječenjem ljudi i životinja, hamamdžije su vodili hamame, a maseri su mastima, uljima i travama masirali po traumatiziranim ili upalom zahvaćenim dijelovima tijela i nudili duševno oboljelima i osobama s emotivnim tegobama udisanje trava čiji dim ili eterično isparavanje podiže libido i otklanja depresivna stanja. Medicinska učilišta imala su odjel za žene koje su studirale pedijatriju, porodništvo, ginekologiju i venerologiju, a neke maserstvo, koje je uključivalo vještine depiliranja i šminkanja te obrezivanja i uređivanja noktiju, pa su radile kao hamamdžijke.

Trgovina ljekovitim biljem uvijek je bila unosan posao. Vrela bilježe u našim gradovima travare, a na glasu kao vrsni skupljači ljekovitoga bilja bili su sefardski Židovi. Pravili su lijekove i od prodaje lijekova solidno zarađivali. Naše gradove i hodočasnička mjesta posjećivali su atari, putujući trgovci koji su nudili čudotvorne eliksire te orijentalne i europske trave koje su, načelno, imale željeni učinak prema bolesti.

Dušobrižništvo franjevaca provincije Bosne Srebrene podrazumijevalo je i brigu o zdravlju ljudi i životinja. Većina franjevaca studirala je na talijanskim učilištima, gdje su dobili solidno medicinsko obrazovanje (na svakoj godini studija slušali su predmet obiteljske medicine), a franjevački samostani i rezidencije postali su središta racionalnog zdravstva Slavonije i Srijema. Osim liječenja braće-redovnika franjevci su liječili i velikodostojnike i puk, svejedno je li kršćanski ili muslimanski, a tradicija navodi da su u franjevačkim samostanima pokušali povratiti zdravlje i židovi. Isusovci su imali misije u Pečuhu i Beogradu. Okupljali su trgovce iz europskih država i osim dušebrižništva nudili vrhunske zdravstvene usluge i njegu oboljelih u infirmariju. Liječnici u isusovačkim misijama poučavali su katoličke primalje, koje su najkvalitetnije vodile trudnoću i obavljale porođaje. Kada je porođaj muslimanke krenuo po zlu, rodbina je pozivala katoličke primalje, pa i isusovačke liječnike, što je podizalo ugled isusovaca.

Hamam

Hamam je kupelj s grijanim podovima, zahodom i nizom prostorija u kojima se presvlačilo, sapunalo i kupalo te prostorijama u kojima su usluge pružali brijači. Hipokaust se ložio s dvorišne strane u kojoj su bili bunar, skladište drva i kotlovi za proizvodnju sapuna. U hamamu je temperatura bila između 45° i 55°C. Hamam je imao i oveći društveni prostor u kojem se nakon tretmana pije čaj ili kava, priča, trača, analizira politička, društvena situacija pa i špijunira. U hamame su zalazili i kršćani i židovi, no bilo je najstrože zabranjeno zajedničko ulaženje muškaraca i žena u hamam. Prije vjenčanja su u hamam na zajedničko kupanje i zakusku dolazile žene s mladoženjine strane kako bi se uvjerile da mlada nema kakve nedostatke. Hamami su bili u Iloku, Bačkoj Palanki, Baču, Vukovaru, Dalju, Osijeku (dva), Požegi, Virovitici, Branjinu Vrhu i sigurno u naseljima u kojima su živjeli muslimani.

Freske u crkvi u Novim Mikanovcima i Brodskom Drenovcu. Oštećene freske u srednjovjekovnim crkvama svjedok su okrutne vladavine Osmanlija, tvrdi starija kršćanska historiografija. Islam ne priznaje figurativno slikarstvo pa su Turci, navodno, likovima na srednjovjekovnim freskama proboli oči, usta, uši i srce. Istina bi mogla biti drukčija. Vjera u svetost slika svetaca prati kršćanstvo od začetaka do danas. Kršćani 17. stoljeća pri liječenju očnih bolesti u preparate su stavljali i prah s očiju likova fresaka te njime povećavali učinkovitost liječenja.

Karavan-saraj

Državna riznica nije bila opterećena financiranjem vjerskih, prosvjetnih, znanstvenih, higijenskih, javnozdravstvenih i socijalnih institucija – društvene djelatnosti bile su područje zaklada (vakufa) bogatih pojedinaca koji ih osnivaju, grade i financiraju za spas svoje duše i otkupljenje svojih grijeha. Bogati muslimani iz filantropskih su motiva osnivali sirotišta, ubožnice za stare i nemoćne, knjižnice, škole, đačke domove i pučke kuhinje za učenike i studente u kojima se osobito pazilo na higijenu. Naručivali su knjige iz islamskih kulturnih središta, iz Kine, Indije i drugih susjednih zemalja, poput Armenije, ali i iz zemalja zapadne Europe. Kako bi pokazali naklonost prema znanostima i prevoditeljima, nerijetko su za prijevod plaćali onoliko zlata koliko je težila prevedena knjiga. Na knjigu su stavljali svoj pečat, a na svojim su dvorovima organizirali rasprave i okupljali znanstvenike, koji su ukrštali svoja stajališta. Podizali su hamame, vodovode, vodoskoke i česme te infrastrukturne objekte (mostove, karavan-saraje). Uz carske drumove podizali su konačišta u kojima su hodočasnici i trgovci besplatno boravili nekoliko dana te su poticali trgovinu. Naravno da su imućni izbjegavali socijalni smještaj, pa su se radije koristili sarajima koji su nudili luksuzniji smještaj i kvalitetniju hranu. Uz hanove (skladišta za robu) i karavan-saraje nicali su molitveni prostori, abdesthane (slavine za obredna pranja prije molitve) i kupaonice za potrebe putnika i trgovaca. Dio valpovačke utvrde prilagodili su karavan-saraju. U prizemlju su putnici ostavljali kola i vučne ili jahaće životinje, a odmarali su se u sobama na katu. Stražu u sarajima obavljali su redarstvenici koji su, kao i nekoć srednjovjekovni stražari, nadzirali kretanje sa šetnica na bedemima. No, za razliku od srednjovjekovnih stražara, osmanlijski su čuvari reda u svakoj kuli imali peć, a u svakoj prostoriji u kojoj su obitavali ili spavali imali neko grijaće tijelo.

Život kršćana

Kršćani u Osmanlijskoj Carevini bili su građani drugoga reda. Nisu smjeli jahati konje, nego mule i magarce, nisu smjeli nositi odjeću i obuću vedrih boja, nego onu koja ih je podsjećala na ropski položaj. Bosanski franjevci su 1463. godine kod sultana Mehmeda II. postigli slobodu djelovanja te zaštitu crkvi i samostana na cjelokupnom području Osmanlijskoga Carstva, a osmanlijski su se dužnosnici uglavnom pridržavali odredaba ahdname. No, uzrečica Bog je visoko, a car daleko odražava pravo stanje među katolicima toga vremena; čak ni relativno povlašteni franjevci nisu smjeli nositi redovnički habit, a da prikriju svoj identitet nisu brijali brade i brkove i stanovali su u seoskim kućama. Nakon smrti nekoga člana obitelji katolici bi u zemlju u koju je pokopan povrh glave posadili drvo, a na grobni humak stavljali su kruh, jabuke i druge plodove kao hranu siromasima.

Crkva u Ratkovici na gotičkom portalu ima urezane
1585. i 1602. godinu, što najvjerojatnije znači početak
i kraj obnove

Katolici su živjeli izolirani od muslimana i pravoslavaca, strahujući za život i materijalna dobra, što je vjerojatno subjektivan dojam katoličkoga vizitatora. Edward Brown, engleski liječnik, bilježi 1669. godine da kod Vukovara ljudi žive u zemunicama u koje se skrivaju i u koje upužu poput kunića čim ugledaju stranca, što je vjerojatno opis života u gatorima, izdubljenim pećinama u glineni vukovarske lesne zaravni – i danas stanovnici Batine, Zmajevca, Suze, Mohova, Šarengrada, Opatovca i još nekih sela povremeno borave u gatorima ili u njima pohranjuju vino, voće i povrće. U selima su živjeli u kolibama pristojna izgleda. U krugu oko nastambe glave obitelji njegova djeca podigla bi kolibe napravljene od drvenoga pletera oblijepljena smjesom pljeve i blata. Kolibe su bile čvrste i zbijene i činile su zid koji je jamčio sigurnost porodici i njezinoj imovini. Većina pravoslavaca živjela je u zemunicama. Muslimani, židovi i kršćani-obrtnici živjeli su u gradovima i nisu se razlikovali po odjeći.

Crkva svetoga Luke u srednjem Lipovcu obnovljena je između 1602. i 1611. godine, o čemu svjedoče godine urezane na ugaonom kamenju crkve.

Brojke i slova

Franjevci dolaze u Veliku i 1575. godine grade samostan i gotiziraju skromnu romaničku crkvu. Nakon radova u Velikoj obnavljaju crkve u Ratkovici (između 1585. i 1602. godine), Srednjem Lipovcu (između 1602. i 1611. godine), Kloštru u Slavonskom Kobašu (između 1611.? i 1626. godine) da bi zatim prešli na podravsku stranu i počevši od 1621. godine obnovili crkve u Našicama (i samostan), Svetom Đurđu, a možda i još neke crkve, poput crkve u Koški.

Gradnja i obnova crkava u Srijemu zasvjedočena je u vrelima. O dobivanju dozvole za obnovu neimenovane crkve u blizini Morovića piše Bartol Kašić (1612): »Odatle požuriše u drugu, koja je tek nedavno obnovljena, drvenih zidova i krova, gdje u starini bijaše kamena crkva i u kojoj je i oltar bio od kamena, prikladan za služenje mise... Njezina obnova se nije mogla izvesti bez pismene dozvole kadije u kojoj je isti naveo da je u prijašnjim stoljećima stajala kršćanska crkva i da se može obnoviti. Skupljeno je mnogo novaca koji su platili kadiji tu dozvolu«. Vjerojatno je tako bilo posvuda jer je Osmanlijsko Carstvo tada protresala društvena kriza. Meritokracija više nije bila kriterij napredovanja, korupcija je premrežila državnu upravu i davanje mita dužnosnicima postalo je jedino sredstvo za ostvarivanje ciljeva. Čekao se samo povod koji će pomesti Osmanlijsko Carstvo.

Tatari u Slavoniji (drugi puta)

Ulje na vatru dolili su Tatari. Sredinom 17. stoljeća ukinuti su akindžije i u pripremama za udar na Beč, kojim su Osmanlije trebali Habsburgovcima zadati konačni udarac, zamijenili su ih Tatari. Karamustafa Ćuprilić, veliki vezir, doveo je s juga Rusije protjerane Tatare i mnoštvo konja u Slavoniju i Srijem, no nije im osigurao dovoljno hrane za obitelji i stoku pa su Tatari pljačkali sela i za odmazdu palili crkve. Lokalni upravitelji, svjesni da moraju zaštititi stanovnike od tatarskoga pljačkanja, dopustili su samoorganiziranje i podijelili franjevcima oružje kako bi seljaci otjerali nasilnike iz svoga sela. Ključnu ulogu u organiziranju katolika Slavonije, kako u pogledu vjerskih pitanja tako i u svezi s drugim pitanjima, imao je gvardijan veličkoga samostana fra Luka Ibrišimović.

Godina 1626. urezana u unutrašnji stup sedilije u crkvi
u Slavonskom Kobašu znak je završetka obnove i seljenja majstorske radionice iz Posavine u Podravinu

U bitci kod brda Harsány pokraj Šikloša (1687) habsburške snage potukle su vojsku velikog vezira Sulejman-paše, koji se spasio bijegom. Čim su stigle vijesti o rasapu osmanlijske vojske, digli su se katolici u Slavoniji na ustanak. Stoljeće i pol neslobode, ugnjetavanja i ponižavanja izazvalo je krvavi obračun s muslimanima te rušenja, uništavanja i pljačkanja svega onoga što podsjeća na muslimansko. Većina muslimana bezglavo je pobjegla preko Save. U protuudaru Osmanlije su zakratko ponovno zauzeli veći dio Slavonije. U godinama košmara obje strane novačile su seljake u pomoćne vojne odrede ili su od seljaka otimale stoku i hranu. Zbog tih nevolja dio pučanstva skrivao se u šumama i močvarama, a dio se stanovnika sklonio u naselja izvan glavnih putova ili je pobjegao u krajeve udaljene od bojišnice. Tijekom ratovanja sreća je pratila čas jednu čas drugu stranu, što je donijelo, uz povlačenje Osmanlija, do tada neviđena pustošenja, paljenja i razaranja. Osmanlijska Slavonija nije umrla lijepom smrću.

Šokci i Bunjevci

U Baranji, Slavoniji i Srijemu u srednjem vijeku živjeli su, osim Hrvata i Mađara, i kolonizirani Nijemci i Talijani. Ratovi, haranja bolesti i paravojnih formacija, protuudari habsburških vojski i odmazde koje su potom uslijedile gotovo su ispraznili neka područja, osobito ona naseljena uz tradicionalne migracijske trase kojima se kretala Sulejmanova vojska u pohodima prema Mohaču i Beču. Na dehungarizaciju i degermanizaciju Slavonije i Srijema vlasti su odgovorile kolonizacijom kršćanskoga i muslimanskoga slavenskoga stanovništva, listom iz Bosne, ali i preseljavanjem hrvatskoga stanovništva iz središnje Bosne u bosansku Posavinu. Tako od sredine 17. stoljeća Šokci dominiraju bosanskom Posavinom, tuzlanskom regijom i središnjom Bosnom, dok Bunjevci oduvijek žive u Hercegovini. Na seobu pod vlast Habsburgovaca i Mletačke Republike te je Hrvate, katolike, potaknula osmanlijska odmazda nakon povlačenja vojske Eugena Savojskoga. Naime, rat koji je osmanlijsku vladavinu u Baranji, Slavoniji i dijelu Srijema otpravio u političku povijest, nastavio se na prostorima Bosne te cijeloga Balkana, gotovo do obala Egejskoga mora. Kada se princ Eugen Savojski 1697. godine povlačio iz Sarajeva, s vojskom je poveo nekoliko desetaka tisuća katolika – ustanika koji su se naselili u Bačkoj, Baranji, Slavoniji i Srijemu, a sporadično i kapilarno se naseljavaju i po cijeloj Ugarskoj. Šijaci su dio Šokaca koji su prije selidbe u Požeštinu živjeli u porječju Ukrine, rijeke koja teče južno od Dervente.

Između 1717. i 1737. godine Habsburgovci su gospodarili i lijevom i desnom obalom Save, pa se neki Šokci vraćaju u bosanski dio Posavine. Tada se u Bosnu (i današnju Srbiju) naseljavaju desetci tisuća Nijemaca i Austrijanaca. Tehnološki superiorno germansko stanovništvo preuzelo je brodogradnju i luke na Savi te se počelo baviti veletrgovinom, osobito sa sefardskim stanovnicima Bosne. Kada su Turci 1737. godine vratili granicu na Savu, uslijedilo je novo preseljenje katolika u Slavoniju. Ponovna uspostava muslimanske vlasti u srednjoj Bosni i u bosanskoj Posavini označila je početak odmazde prema katolicima i najavila masovnu seobu Hrvata iz Bosne (i Hercegovine) u područja pod vlašću kršćana – Mletačku Republiku, Dubrovačku Republiku i Habsburšku Monarhiju – koje su predvodili franjevci.

Seobe Grka, Vlaha, Cincara, Makedonaca, Bugara, Srba, Albanaca i još nekih balkanskih narodnosnih skupina ne razlikuju se od seobe Šokaca. Zastrašeni okrutnim postupcima Osmanlija, poput nabijanja na kolac Karpoša, vođe makedonskoga ustanka, i njegovo polagano umiranje pokraj Vardara u Skoplju, pokrenule su političke i vjerske vođe ustanika protiv osmanlijske vlasti na organiziranje velike seobe balkanskih naroda u Podunavlje. Tako su Pejačevići, potonji virovitički, našički, podgorački, retfalački i rumski vlastelini, poveli dio Bugara u Bačku i Baranju, nekoliko rodova Albanaca-katolika naselilo se u Srijemu, a potaknut obećanim povlasticama, Srbe s Kosova i današnjega Sandžaka (srednjovjekovne Raške) poveo je pod vlast Habsburgovaca patrijarh Arsenije III. Čarnojević.

Orijentalizmi umjesto epiloga

Materijalna i duhovna baština koju su Osmanlije donijeli u srednje Podunavlje s Orijenta potaknula je u 16. i 17. stoljeću infrastrukturni razvitak i urbanizaciju kakvu Baranja, Slavonija i Srijem nisu zabilježile od kraha građevinski nadahnute kozmopolitske rimske civilizacije. Osmanlijska civilizacija bila je trgovačko-hotelijerskoga karaktera, pa se gradnja mreže prometnica, riječnih i cestovnih (osobito mostova koji su desetljećima nakon gradnje izazivali divljenje), odrazila na užurbani gospodarski i kulturni razvitak. Srijemska Mitrovica i Osijek postali su važni (vele)sajmovni centri koji su privlačili veletrgovce iz Rusije, Skandinavije i njemačkih zemalja. Ono što su Saraceni u narodnoj poeziji sredozemnih naroda, u hrvatskoj su i mađarskoj epskoj ranonovovjekovnoj, klasicističkoj i romantičarskoj književnosti Turci. Borbe protiv Turaka nspiracija su narodnih običaja, dječjih brojilica, igara, pjesama i legendi te nadahnuće književnicima i pjesnicima. I autorima opera, naravno. Osmanlije su njegovali kult vode i gradili hamame, vodovode, česme i vodoskoke pa je znatno povećana razina higijene. Presadili su u Slavoniju jasmine, trešnje, lubenice, dinje, lijesku, dunje, razne vrste jabuka te tikvice iz Egipta, koji se u Bibliji naziva Mysir, zovu misiračama, a u nekim ih selima zovu turkinjama. Osmanlije su ostavili bezbroj naziva za predmete, cvijeće, voće, povrće, jela, kolače i životinje koje Hrvati prije dolaska njihove vlasti nisu poznavali. Sadnja duhana i kukuruza te uzgajanje purana samo su dijelovi Amerike koje je ovdje usadila osmanlijska vlast. Slavonci ne znaju izreći rečenicu bez turcizma. Među više stotina riječi koje u govorima slavonskih sela podsjećaju na tursko vladanje ima samo nekoliko turskih riječi – ostale su arapskoga, grčkoga, hebrejskoga, vlaškoga, indijskoga, perzijskoga, kineskog (sinija, činija, Čina, Kina) i inoga orijentalnog podrijetla. Naime, turcizama i orijentalnih elemenata u Slavoniji bilo je i prije osmanlijske vlasti, a osmanlijska vlast samo je te mnoge istočnjačke elemente »ostavila« u Slavoniji, tj. dala im priliku da se održe i ustale. Aps, asker, ašikovati, avlija, aždaja, badava, bagav, bajer, bakšiš, balčak, balvan, bangav, barjak, bašča, bećar, belaj, biber, bilmez, bostan, budala, bure, burek, čarapa, čardak, čekić, češagija, čičak, činija, čivija, čizma, čokot, čorba, čoban, čoja, čokanj, čorapa, čutura, ćato, ćebe, ćelav, ćevapčići, ćilim, ćorav, ćorak, ćorsokak, ćosav, ćup, ćuprija, delija, dorat, drum, dućan, dušek, dušman, duhan, dželat, džigerica, džumbus, đeram, đon, đubre, đuvegija, ekser, fenjer, fišek, fitilj, furuna, gajde, gajtan, galama, gibanica, gungula, hambar, haps, harambaša, hatar, inat, istimariti, jagma, jarak, jastuk, jogurt, jorgan, jurišati, kadifa, kajas, kajgana, kajiš, kajmak, kajsija, kaldrma, kalemiti, kalfa, kalup, kapara, kanap, kantar, kapija, kašika, kava, kavez, kavga, kazan, kefa, kijamet, kiljer, komšiluk, konak, kopča, kopile, krevet, krntija, kuburiti, kula, kundak, kusur, kutija, limun, lula, magazin, mamuran, mamuze, majdan, makar, makaze, marama, marifetluk, megdan, melem, minđuša, mukte, mušterija, nahero, natenane, nišaniti, nanule, odaja, odžak, pajdaš, pazar, papuča, pekmez, pendžer, peškir, pita, prangija, provodadžija, prsluk, raja, rakija, raskalašen, rusvaj, sačma, salama, samar, sandale, sapun, sarma, sepet, sinija, sirće, sokak, šamija, šafran, šator, šal, šećer, šimšir, talambas, taman, tambura, taraba, tarana, tava, tavan, testera, torba, top, trpeza, turpija, turšija, ular, ušur, zanat, zavrzlama, zuluf, žirafa – samo su neke riječi koje se rabe u slavonskim selima.