Sinjska bitka 1715. godine u svjetlu mletačkih arhivskih vrela

Razdoblje 17. stoljeća i prva desetljeća 18. stoljeća u povijesti su pretežitoga dijela istočnoga Jadrana u velikoj mjeri obilježena dugotrajnim, iscrpljujućim i posljedicama (društvenim, demografskim, gospodarskim) dalekosežnim ratnim zbivanjima. Mletačko-osmanski ratovi (Kandijski: 1645–1669; Morejski: 1684–1699. i Drugi morejski ili Mali rat: 1714–1718) u velikoj su se mjeri odigravali i na dalmatinskoj i bokeljskoj bojišnici, a ratna fortuna uzrokovala je česta pomicanja granica, stabiliziranih tek nakon Požarevačkoga mira 1718. godine. Tijekom navedenih mletačko-osmanskih ratova osobitu su važnost imala pogranična područja, hrvatski krajevi i gradovi koji su u vrijeme trajanja vojnih operacija bili poprištem učestalih srazova sukobljenih vojnih snaga. Ishod tih ratova u velikoj je mjeri za dugo u budućnost određivao njihovu sudbinu, odnosno povijesni razvoj. Jedan od takvih gradova zasigurno je bio i Sinj, mletačkom vojnom inicijativom oslobođen osmanske vlasti već u početnim godinama Morejskoga rata (1686) i uspješno obranjen 1715. godine u bitci koja je u velikoj mjeri svojim pozitivnim postignućem pridonijela očuvanju mletačkih prekomorskih posjeda u tome dijelu Jadrana. Upravo će znamenita obrana Sinja koja se zbila na blagdan Velike Gospe 1715. godine biti u fokusu ovoga priloga kojemu je, među ostalim, i cilj znanstveno pridonijeti obilježavanju 300. obljetnice toga znamenitog događaja temeljem kojega je nastalo svima znano viteško natjecanje Sinjska alka. Ovaj je prilog ujedno i dio opsežnijega rada, naslovljenog »Gradivo za povijest Sinja i Cetinske krajine u 18. stoljeću prema istraživanjima u mletačkome državnom arhivu« namijenjenom zborniku radova s »Međunarodnoga znanstvenog skupa o 300. obljetnici slavne obrane Sinja 1715. godine (1715. – 2015.)«.

Žurna izvješća mletačkome senatu kao povijesni izvor

Gradivo o kojem će ovdje biti riječi te na osnovi kojega je i nastao ovaj prilog pohranjeno je u Državnome arhivu u Mletcima (Archivio di Stato di Venezia) i do sada je – za ovu problematiku – bilo nedovoljno i nedostatno korišteno. Iznimku čine novija istraživanja koja je, uz autoricu ovoga teksta, poduzeo dr. sc. Marko Rimac. Riječ je o arhivskome fondu Senato (Consiglio dei Pregadi / Consiglio dei Rogati), koji se ubraja među najvažnije i najbolje očuvane fondove Državnoga arhiva u Mletcima. Fond je nastao djelovanjem Senata, jedne od vodećih ustanova vlasti i uprave u Mletačkoj Republici, čiji najstariji spomen datira još u 1229. godinu. Članova je Senata isprva bilo oko 70, ali se protokom vremena taj broj bitno povećao. Mletački senatori, redovito pripadnici patricijskoga staleža, imali su ovlasti u svezi sa sudstvom i zakonodavstvom te su potvrđivali izbor državnih službenika u mnogobrojnim magistraturama. Iz redova Senata također se obavljao izbor u razna tijela državne uprave, sudstva i vojske. Članovi Senata dijelili su se na one koji imaju pravo glasa i one koji samo iznose prijedloge te one koji imaju samo jednu ili nijednu od tih funkcija (samo formalno prisustvuju sjednicama Senata). Senat je također bio jedno od središnjih tijela državne vlasti.

Sinjske fortifikacije u 18. stoljeću

Senatori su imali pravo dodjeljivati strancima mletačko građanstvo, sudjelovali su u odborima koji su razmatrali odnose s crkvom i prijepore glede crkvene imovine, nadzirali su vojne postrojbe i njihov ustroj, porezne obveze, stanje na terrafermi i u prekomorskim stečevinama, upućivanja veleposlanika i izaslanstva u diplomatske pregovore, djelovanje sustava uprave, kao i mnogobrojne druge djelatnosti na svim poljima upravnoga, sudskoga, vojnoga i crkvenoga života Republike. Može se reći da su njihove ovlasti zadirale u sve sastavnice javnog života mletačkoga dominija i njegovih osvojenih područja. Spisi koje ovdje ukratko prezentiramo izvješća su, odnosno žurne obavijesti (Discpacci – puni naziv fonda glasi Senato. Dispacci. Provveditori da terra e da mar e altre cariche) koje su Senatu upućivali aktualni predstavnici mletačke vlasti u Dalmaciji – generalni providuri (Provveditore generale di Dalmazia e Albania). Taj fond, držimo, jedan je od najvažnijih za proučavanje vojno-političke situacije na širem dalmatinskom bojištu te tako i na sinjskome području tijekom trajanja rata 1714–1718. godine. Posebnu ćemo pozornost pri tome posvetiti podatcima koji se izravno odnose na Sinj, točnije na obranu grada u kolovozu 1715. godine. Ovdje svakako moramo napomenuti da smo se u ovoj raščlambi (zbog nemogućnosti dugotrajnijeg boravka u mletačkome arhivu) koristili samo dijelom raspoloživoga gradiva te će za zaokruživanje obrade ove problematike biti prijeko potrebno obaviti dodatna istraživanja.

U raščlambi su korišteni svežnjevi (buste) broj 556 i 558 u kojima je, prema općem kazalu mletačkoga arhiva, sadržana dokumentacija za dio ratne 1715. godine (dijelom i za 1716. godinu). Riječ je o žurnim obavijestima koja je onodobni generalni providur Dalmacije i Albanije Angelo Emo (1714–1717) gotovo svakodnevno upućivao mletačkome senatu. Raspon je izvješća u tim svežnjevima od srpnja 1715. do travnja 1716. godine. Obradili smo oko sto žurnih obavijesti, a za ovu prigodu osobito ćemo se osvrnuti na ona koja se odnose na Sinj.

Pisma generalnog providura najčešće su upućivana iz Splita te samo katkada iz Klisa. Njima su nerijetko kao dopuna pridružena izvješća providura nekih, tada za mletačku strategiju obrane svojih istočnojadranskih posjeda, posebno važnih gradova i utvrda (Knin, Sinj).

Ratna zbivanja u Dalmaciji – okosnica izvješća mletačkome senatu

O čemu govore i kakve podatke sadrže žurne obavijesti vrhovnoga predstavnika mletačke vlasti u Dalmaciji, kao i njemu podređenih providura drugih dalmatinskih gradova? Dio obavijesti odnosi se na procjenu i opis trenutačnih prilika, ponajprije vojnoga stanja u pokrajini (questa unfortunata Provincia), a pri tome je posebna pozornost posvećena područjima (contado) od Zadra do Splita, neretvanskome području te – u manjoj mjeri – i Boki kotorskoj. Nadalje, kada je riječ o općemu stanju u dalmatinskim utvrdama i gradovima, generalni providur Emo posebno i u više navrata naglašava njihovu nepripremljenost za snažnije neprijateljske napade, posebno se obazirući na derutnost gradskih fortifikacija i nedovoljnost vojnoga ljudstva. Jednako tako, u više se izvješća izrijekom navodi koja je vrsta i količina naoružanja potrebna za učinkovitiju obranu gradova, a naglašava se i nedostatak hrane (biškota), lijekova te kronično kašnjenje vojničkih plaća. Usporedno se prati i kretanje mletačkih profesionalnih vojnih jedinica, upućivanih u goruće, najugroženije dijelove bojišta. U nizu primjera borbenoga kretanja pripadnika prekomorskih pješaka i konjaništva, ali i jedinica unovačenih u nemletačkim zemljama, ovdje možemo spomenuti, dijelom i izravno vezano za sinjsku bitku, satnije unutar pukovnija Cavalleria Croati koje su predvodili Zadranin Lujo (Alvise) Detrico i Šibenčanin Nikola Divnić (Difnico), nekoliko puta zabilježene na području Knina, Vrgorca i Sinja. Osobita je važnost pridavana i kretanju osmanskih postrojbi s područja zapadne Bosne prema dalmatinskome zaleđu, a te su obavijesti mletački vojni dužnosnici dobivali od doušnika s terena (često kršćana pod osmanskom vlašću).

Sinj kao glavna meta osmanskih prodora u Dalmaciju

U Dispaccima generalnoga providura Ema iz srpnja i kolovoza 1715. godine učestalo se spominje upravo Sinj, tada prevažna strateška utvrda prema susjednom osmanskom pograničju i ključ obrane dalmatinskoga priobalja. Tako već od sredine srpnja Emo najavljuje dramatične događaje na području Sinja.

Veduta Sinja

Izvješćuje – uz navođenje općih podataka o kretanju Osmanlija iz pravca Livna i Kupresa – o vrlo razvidnoj opasnosti da Sinj bude glavna meta njihovih osvajanja. Tom se prilikom naglašava važnost prispijeća ratne galije s plaćeničkim postrojbama, a posebno se izdvajaju jedinice pod zapovjedništvom časnika Zorzija i Copenaghena. Važnost Sinja za obranu mletačkih posjeda u ovome dijelu Dalmacije može se iščitati i iz pisma upućenog iz Splita 16. srpnja. Ponavljaju se konstatacije iz prethodnoga izvješća o važnosti Sinja i očitoj upravljenosti Osmanlija na taj grad te naglašava da je ljudstvo u utvrdi dodatno pojačano, a osigurana je i prijeko potrebna logistika (hrana, naoružanje). U žurno odaslanoj obavijesti od 19. srpnja Emo potvrđuje da je prema Sinju dodatno upućeno (kao pojačanje postojećem ljudstvu u utvrdi) još nekoliko stotina vojnika, pripadnika mješovitih postrojbi (Cavalleria Croati, Fanti di nazione, teritorijalne snage, odnosno cernide iz Šibenika, Trogira i Splita). Pet dana potom Sinj je također u prvome planu Emova izvješća. Napomene se posebice odnose na stanje topova i druge vrste naoružanja te dodaje da je tadašnjemu providuru Sinja, Zorziju Balbiju, dostavio 1000 cekina za pojačavanje fortifikacija i opskrbu grada. Nadalje, u izvješću napisanom 28. srpnja Emo izvješćuje o kretanju osmanskih snaga (procjenjuje da je riječ o oko 3000–4000 vojnika) prema Cetini te ističe kako su u svojem prodoru neprijateljske snage načinile veliku štetu domicilnome stanovništvu (paljenje kuća i polja), koje se zbog takvih okolnosti dalo u bijeg. Kao jedan od prioriteta u obrani grada i širega područja Emo naglašava potrebu koordinacije profesionalnih postrojbi (smještenih u utvrdi) i lokalnih, teritorijalnih snaga koje djeluju izvana sa zadatkom usporavanja osmanskih snaga. S obzirom na to da je očito kako su Sinj i Cetinska krajina već u velikoj mjeri bili izloženi ratnim operacijama, generalni providur napominje da je komunikacija s providurom Sinja kao i ostalim vojnim zapovjednicima na tome dijelu bojišnice vrlo otežana.

Prikaz hrvatskoga konjanika u mletačkoj vojsci (Croato a cavallo)

Dramatičnost zbivanja na sinjskome području naglo je povećana tijekom mjeseca kolovoza 1715. godine. U obavijesti Senatu od 12. kolovoza generalni providur naglašava kako je grad svakodnevno izložen topničkim napadima Osmanlija te posebno ističe pregnuća providura Balbija. Emovoj je obavijesti pridodano i Balbijevo pismo od 6. kolovoza (pisano u dva sata u noći) koje sadrži alarmantno upozorenje da Osmanlije velikom vojnom snagom imaju za cilj osvojiti Sinj. Balbi je u svojem pismu obavijestio Angela Ema kako su s nekim predstavnicima Osmanlija vođeni pregovori u samome gradu, a u pregovorima su s domaće strane sudjelovale lokalne harambaše. Balbi na kraju svojega dopisa naglašava kako će, unatoč opasnosti, grad braniti »do posljednje kapi krvi«. Balbi je generalnome providuru Emu uputio i pismo datirano na 8. kolovoza 1715. Međutim, to je pismo prispjelo generalnom providuru tek nakon okončanja bitke te je umetnuto u Emova izvješća s kraja kolovoza. U pismu providur Balbi izvješćuje o početku osmanskih napada na Sinj (stalni topnički napadi), teškoj situaciji za branitelje, gubitcima u ljudstvu i materijalnoj šteti (izrijekom navodi da je zapaljen franjevački samostan), ali i – uz sve objektivne okolnosti koje nisu povoljne – naglašava vjeru u konačni uspjeh. Posebno se ističe uloga vojnih zapovjednika, među kojima su i domaće harambaše – Ivan Šimić i Antun Grabovac.

Junačka obrana grada

»Svečano izjavljujem i obavještavam Prečasni Senat o sreći koja nas je zadesila nakon veličanstvene pobjede i obrane Sinja...« – tim riječima započinje žurna obavijest koju je generalni providur Emo uputio mletačkome senatu iz okolice Klisa, dana 16. kolovoza 1715. Izvješće se zasniva na upravo primljenom dopisu providura Sinja Zorzija Balbija, poslanom oko 22 sata, neposredno nakon uspješnog okončanja opsade grada 15. kolovoza. Balbi na prvome mjestu s velikim ushitom naglašava kako je Sinj obranjen nakon što je punih sedam dana i noći bio izložen sustavnim topničkim napadima. Na Veliku Gospu u jutarnjim je satima grad izravno napadnut svim raspoloživim osmanskim pješačkim i konjičkim postrojbama. Providur Sinja izričito i u više navrata hvali srčanost i požrtvovnost branitelja, a to su ponajprije pripadnici profesionalnih jedinica (Fanti oltramarini – prekomorsko pješaštvo, grenadiri). Izrijekom se navodi da su brojni časnici i dočasnici smrtno stradali ili su ranjeni te iznosi precizne brojke o ljudskim gubitcima branitelja (38 poginulih i 55 ranjenih). Grad je tijekom topničkih napada teško stradao, fortifikacije su sada u izrazito lošem stanju, a većina je civilnih objekata srušena. Nadalje, Balbi apelira da se u Sinj hitno dostavi barut, topovska zrna i drugo oružje. U samoj završnici spisa pisanog užurbano i (prema rukopisu) u povišenom emotivnom raspoloženju, Balbi napominje da je i on sam, među mnogima, bio pogođen topovskim zrnom u glavu, ali i ističe da rana nije ozbiljne prirode te da svoju dužnost može i dalje nesmetano izvršavati. Izvješće Angela Ema koje smo spomenuli na početku ovoga paragrafa, u velikoj se mjeri zasniva na Balbijevu opisu događanja. Ponavljaju se, tek neznatno preformulirane, gotovo iste rečenice, iznose istovjetni podatci, ali i donosi mišljenje da nakon ovoga teškog poraza Osmanlije vjerojatno više neće napadati Sinj. Također, Emo biranim riječima iskazuje poštovanje i zahvalu za Balbijeva pregnuća, držeći da je ponajprije on zaslužan za obranu Sinja.

Prikaz hrvatskoga
pješaka u mletačkoj vojsci (Fante oltramarino)

Obranu Sinja Emo bilježi i u pismu od 26. kolovoza 1715. Naglašava kako je tih dana osobno boravio u Sinju, uvjerio se u teško stanje utvrda i ostalih objekata u gradu te mletačkoj središnjici napominje da taj benemerito presidio zavrjeđuje što žurniju pomoć. Svjestan važnosti obrane Sinja i pregnuća branitelja Emo je – kako ističe – obišao svakog vojnika (osobito ranjenike) i sve ih novčano nagradio. Iz pisma broj 72 (isti nadnevak kao i u prethodnome pismu) saznajemo kolika je sredstva Emo utrošio nagrađujući branitelje. Taj nam je podatak izrazito važan jer indirektno otkriva da je u obranu grada bilo uključeno oko 700 vojnika (više od deset satnija s nejednakim brojem vojnika po satniji). Ponajprije je riječ o profesionalnim postrojbama, a na njihovu je nagradu utrošeno oko 330 cekina. Sinj se spominje i u nekim kasnijim Emovim izvješćima Senatu, ali su – s protokom vremena i premještanjem težišta ratovanja na druge bojišnice – sinjska bitka i obrana Cetinske krajine postali sve manje zastupljene teme providurovih Dispacca. Stoga su za istraživanje okolnosti i samoga tijeka opsade Sinja od najveće važnosti žurne obavijesti generalnog providura Angela Ema, kao i providura Sinja Zorzija Balbija, pisane od kraja srpnja do kraja kolovoza 1715. godine te su upravo ti dokumenti i obrađeni u ovome prilogu.

Vrelog kolovoza 1715. godine Sinj je uspješno obranjen od osmanskih nadiranja. Bila je to pobjeda koja je odjeknula kršćanskim svijetom, a Mletačkoj Republici osigurala stabilnost njezinih dalmatinskih stečevina. Sinjska pobjeda na stvaran je i simboličan način označila kraj osmanskih presezanja na dalmatinskoj bojišnici te zaključila višestoljetno razdoblje osmanskih nadiranja i osvajanja na istočnome Jadranu.

Gradivo koje smo ovdje prezentirali tek je dio prebogate arhivske dokumentacije pohranjene u središnjoj državnoj pismohrani u Mletcima. Buduća istraživanja stoga će na pojedina problematička pitanja, a osobito na ratna događanja 1715. godine, zasigurno dati još pomnije i potpunije odgovore.n

Sinjska spomenica 1715. – 1965. (ur. Josip Ante Soldo i Jeronim Šetka), Sinj, 1965.

Bernard Stulli, »Kroz historiju Sinjske krajine«, Narodna umjetnost, br. 5–6, Zagreb, 1967/1968., str. 5–93.

Šime Jurić, »Građa za bibliografiju Cetinske krajine do 1980.: 1. dio – povijesni spomenici prvog reda«, Zbornik Cetinske krajine, sv. 3, Sinj, 1982., str. 152–167.

Šime Jurić, Dokumenti i književna građa o Sinjskoj alki, Split, 1988.

Ante Milošević, »Izgled i značaj sinjske tvrđave u prošlosti s posebnim osvrtom na tursko i mletačko razdoblje«, Zbornik Cetinske krajine, sv. 4, Sinj, 1989., str. 219–229.

Enes Pelidija, »Pokušaj osvajanja Sinja od strane osmanske voj­ske 1715. godine«, Zbornik Cetinske krajine, sv. 4, Sinj, 1989., str. 167–176.

Josip Ante Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, sv. 1–2, Sinj, 1995–1997.

Šime Jurić, Bibliografske zabilješke o Sinju i Cetinskoj krajini, knj. 1, Sinj, 1999.