Predodžbe muslimana

u hrvatskom povijesnom romanu za djecu

i mladež^*

Dvije predodžbe Turske:
europska i jugoistočnoeuropska^[1]

U imagološkom prikazu europske predodžbe Turske Nedret Kuran-Burçoğlu kaže:

Od Bitke za Kosovo 1389. i osvajanja Istanbula od Bizanta sa strane otomanskog sultana Mehmeda II. 1453. pa sve do druge opsade Beča 1683. hegemonističko širenje otomanskog carstva u jugoistočnoj Europi opskrbljivalo je europsko kršćanstvo svojim najsnažnijim Drugim: islamom, stranim, okrutnim i tiranskim. Otomansko carstvo tako je postalo sam prototip »orijentalnog despotizma« [...]. [...]predodžba uključuje dodatni element, prema općem mišljenju, mekoputnog života u »orijentalnoj raskoši« (koji je, neusmjeren kršćanskom vrlinom i potpiren južnjačkom klimom, bio prepun grešnih užitaka šerbeta, harema i trbušnog plesa). U sljedećim stoljećima ta je slika samo postupno gubila ponešto od svoje fobične oštrine u Zapadnoj Europi, i to kao posljedica različitih čimbenika: sve slabije prijetnje i smanjenja otomanske moći [...]; sekularnije klime prosvjetiteljstva [te] konteksta egzotičnog orijentalizma. Takvi čimbenici nisu postojali u Jugoistočnoj Europi, gdje je otomanska vlast nastavljala nadahnjivati snažno nacionalno neprijateljstvo i gdje su prijašnji običaji (kao što je odvođenje kršćanskih dječaka i djevojčica u janjičare i u hareme, ili okrutni načini tjelesnoga kažnjavanja) zadobili mitske razmjere i odbacili Turke na stranu posve suprotnu kršćanskim obiteljskim vrijednostima. Novi period obilježen je Atatürkovom proklamacijom Turske Republike 1923. (Manfred Beller i Joep Leersen (ur.): Imagology: The Cultural Construction and Literary Representation of National Characters, Amsterdam–New York, 2007., str. 255)

Iz kratkog prikaza turske profesorice ne doznajemo samo eksplicitno kakva je europska predodžba Turske nego vidimo i, implicitno, kakva je predodžba Turaka o europskom viđenju Turske. Tako saznajemo da Turci smatraju kako zapravo postoje dva europska gledanja na Tursku: ono zapadnoeuropsko i ono jugoistočnoeuropsko; ono gledište koje se potkraj 18. st. promijenilo i ono koje je nastavilo slijediti prvotni stereotip o okrutnom i tiranskom despotizmu; ono sekularno i ono kršćansko; ono koje Tursku vidi kao egzotičnu (a time i privlačnu i zanimljivu) te ono koje vidi Turke kao okrutnike »mitskih razmjera«. Riječju, zapadnoeuropske i jugoistočnoeuropske predodžbe Turske prilično se razlikuju te se sugerira da je te dvije različite slike Turske moguće pratiti do duboko u dvadeseto stoljeće.

Franjo Župan, »prvi domorodni knjižar«, kako je sam sebe nazivao, objavio je 1844. Vukotinovićevu Prošastnost ugarsko-horvatsku u dva dijela. Prvi dio naslovljen Štitonoša s temom Mohačke bitke prvi je hrvatski roman za mladež.

Čini se da gledište Nedret Kuran-Burçoğlu sugerira kako postoji jedinstveni identitet, jugoistočnoeuropski, čije je glavno određenje »snažno nacionalno neprijateljstvo inspirirano otomanskim vladanjem«. Gotovo kao da je jugoistok Europe svoj identitet crpio iz mržnje prema Turskoj. Znači li to da će onda jednoga dana, kad nestane turske vlasti na jugoistoku Europe i nacionalni otpori toj vlasti budu prisiljeni potražiti zamjenu za gorivo svog identiteta, potražiti ga u susjedima kao Drugom? Hoće li cijela ta regija eksplodirati u općoj međusobnoj mržnji? Ne implicira li se ovdje pozicija Turske prve polovice 19 st. kao žrtve vlastite kolonijalne politike, kao žrtve svog vladanja (nešto poput Kiplingova »white man’s burden«, ovdje »Turkish man’s burden«)?

U tako uopćenoj slici, na kakvu je Nedret Kuran-Burçoğlu bila prisiljena zbog kratkoće teksta, moraju se izgubiti detalji. Međutim, jedan jedinstven identitet jugoistočne Europe nije moguć, čak ni na način kako ga vidi Kuran-
-Burçoğlu kao »snažno nacionalno neprijateljstvo prema otomanskoj vlasti«. Naime, razni narodi s tog područja ulazili su u vrlo različite odnose s Turcima i islamom, pa su iz svojih različitih perspektiva formirali i različite predodžbe o Turcima i islamu.

Islam u hrvatskoj dječjoj književnosti

Stoljetna krvava borba kršćana i muslimana dugo je bila najvažnijom i najzastupljenijom temom hrvatske književnosti. Obrađuju je neka od najvećih djela hrvatske književnosti: Gundulićev Osman, Kačićev Razgovor ugodni naroda slovinskoga ili Mažuranićeva Smrt Smail-age Čengića. Međutim, o tome kako je obrađivana tema odnosa Hrvata i islama u hrvatskoj dječjoj književnosti znade se vrlo malo. Kakva je uopće zastupljenost te teme? Možemo li pretpostaviti da se način obrade teme odnosa Hrvata i islama »preslikao« iz književnosti za odrasle u »malu književnost«, kako dječju književnost naziva Ivana Brlić-
-Mažuranić? Kako su u hrvatskom dječjem romanu prikazani muslimani? Je li hrvatska predodžba islama prikazana u hrvatskom dječjem romanu od njegova početka bavljenja tom temom do sredine dvadesetog stoljeća uistinu »fobična« i nepromjenljiva? Je li opći stav djela prema muslimanima odbojan i zazoran ili je, pak, naklonjen i radoznao?

Prvi hrvatski povijesni roman
za mladež: Ljudevit Vukotinović, Štitonoša, 1844.

Tema borbe kršćana i muslimana prvi put se u hrvatskoj dječjoj književnosti (koja za svrhe ovog članka obuhvaća i književnost za mladež) pojavljuje u povijesnom romanu Ljudevita Vukotinovića Štitonoša. Vukotinović želi rekonstruirati povijesnu istinu pa stoga u fusnotama navodi izvore, najčešće na latinskom ili njemačkom. Čitateljska publika kojoj se obraća je učena i nadobudna mladež.

U konvencionalnom romanu čija radnja ocrtava okolnosti koje su prethodile Mohačkoj bitci (1526) jasno se razaznaju najmanje tri fabularne linije: u prvom je planu ljubavna priča između Gašpara Ratkaja, kraljeva štitonoše, i Mileve, kćeri zapovjednika obrane Jajca Ostrošića. Druga linija prati dvorske spletke za zadobivanje naklonosti mladoga dvadesetogodišnjega kralja Ludovika II., a treća nam prikazuje povijesne događaje: bitku za Jajce (1525) i samu Mohačku bitku.

Osmanlijska je prijetnja prikazana monolitno, to jest iz nje se tek izdvajaju imena pojedinih zapovjednika, ali nema uistinu individualiziranih osobnosti. Osmanlije su neupitno zlo pa nije potrebno gubiti vrijeme na obrazlaganje razloga ulaska kršćanske strane u rat s muslimanima. Posrijedi je homogenizirajuća predstava goleme prijetnje koja zove na jedinstvenu obranu. To je ona predodžba o Turcima o kojoj govori Nedret Kuran-Burçoğlu kao karakterističnoj za jugoistočnu Europu. Muslimani (dakle i Turci i slavensko muslimansko stanovništvo) u pripovijedanjima su prikazani kao nedvosmisleno zlo. Oni su po definiciji zlo i to njihovo određenje se ne propituje i ne relativizira.

Kraj romana samo potvrđuje početnu tezu:

Ugarska zemlja biaše sa svime propala, sedam prelatah, dvadeset i osam velikašah, pet sto plemićah i dvadeset i dvĕ hiljade drugih vojakah poginu u ovoj nesrĕtnoj bitvi... Soliman je drugi dan s time svoju gadnu dušu slastio, što je 1500 karstjanah, koji ulovljeni biahu, redom izsĕkao... Ovakova okrutničtva, koja su Turci nad mnogimi i mnogimi Europeanci ljuto izvaršivali, prikopčana ostadoše dimliam turskim na toliko, da ove simpatiu europejsku nikada steći nisu mogle[...] (Vukotinović 1844: 145)

Dva vjerska svijeta frontalno su suprotstavljena. Čitatelji doznaju samo za ona događanja koja se događaju s kršćanske strane granice. S druge strane neprozirne granice jest zlo. Ono ne samo što nije unutar sebe diferencirano u skupine nego se u njemu ne mogu razabrati ni pojedinci. Neprozirna granica, u vrijeme kada se događa radnja romana, još uvijek nije posve zauzela Bosnu, no svakim novim porazom kršćana plimni val turske invazije sve se više diže i dijelom preplavljuje, a dijelom potiskuje kršćane.

Gašpar je junak na kršćanskoj strani. Nasuprot konvenciji pustolovnog romana u kojem tipični junak svlada protivnika i trijumfalno se vrati kući, Gašpar na turskoj strani nema individualnog protivnika čiji bi poraz omogućio Gašparov trijumf, pa stoga Gašpar mora doživjeti poraz i podijeliti sudbinu kršćana. Time je i dokazana glavna teza romana: individualne tragedije samo su eksponenti opće tragedije: kršćanski poraz i pobjeda muslimana Božja su kazna za grijeh madžarske samoživosti.

Dječji roman o pobuni raje 1875: Vjenceslav Novak, Maca, 1881.

Četrdesetak godina poslije prikaz odnosa Hrvata i muslimana u hrvatskoj dječjoj književnosti posve se mijenja. Ne samo što granica između kršćanskog i muslimanskog svijeta nije više neprelazna nego se radnja rado smješta u muslimanski svijet. Muslimani nisu više monolitna prijetnja, nego niz podgrupa s vlastitim interesima. Umjesto vjerskog sukoba pojavljuje se sraz suprotstavljenih društvenih slojeva unutar, još uvijek feudalnoga, bosanskoga društvenog ustroja.

Tako se u Maci, romanu za mladež Vjenceslava Novaka objavljenom 1881., tri godine nakon pripojenja Bosne i Hercegovine Austro-Ugarskoj i četrdesetak godina nakon objavljivanja Štitonoše, radnja odigrava na muslimanskom tlu, pa granica stoga više nije neprozirna zavjesa koja zastire strani i po svemu sudeći zastrašujući svijet. Uz to, vjera više nije osnovna vrijednost i prijepor oko kojega se sukobljavaju strane u romanu.

Na početku pripovjedač precizno nabraja predrasude hrvatske dječje čitateljske publike:

Podji sa mnom u Bosnu milo diete! Ti si čulo pripoviedati, da je to divlja zemlja, gdje se kolje i ubija, gdje Turci ljude na kolac natiču. Ne boj mi se! Bosna i sestra njena Hercegovina odavno su ti dvie liepe kćerke hrvatske kraljevine. Nema ti u njih ni jednoga Turčina – sve su ono Hrvati, rodjena ti braća. (Novak 1881: 3)

Glavnina radnje Mace smještena je u vrijeme ustanka raje protiv spahija 1875–1878. Ropski položaj raje postao je toliko nesnosan da se vodi borba na život i smrt. Drugim riječima, vjerski sukob muslimana i kršćana zapravo je, u biti, staleški sukob vlasnika zemlje i nadničara, dakle eksponenata feudalnog sustava. Vjera je stoga gurnuta u drugi plan: prvi put kada je s dolaskom Turaka instrumentalizirana i upotrijebljena za očuvanje materijalnih ciljeva lokalnih plemića i drugi put, na samom kraju otomanske vlasti, 1875. godine, kada se u ustanku raje ne vodi borba za prevlast vjere, nego za izbavljenje iz nepodnošljivoga ropskog položaja raje.

Novak 1881. ovako vidi rješenje bosanskog pitanja – ako su suvremeni muslimani po krvi hrvatska braća, koja su prije nekoliko stoljeća prihvatila islam, čini mu se posve logičnim da se sada, kada su oslobođena turskog jarma, vrate svojim vjerskim korijenima. Jer ako su nekoć bili prisiljeni da umjesto svoje prave, autohtone vjere prihvate polumjesec, koliko će sada biti lakše da odbace ono što im je bilo nametnuto i da se vrate nazad svojim korijenima.

Vjenceslav Novak objavio je dječji roman Maca
u vlastitoj nakladi 1881. u Senju

Protivnik je dakle u romanu redefinirana muslimanska strana (Turci su otišli) koja je predstavljena kao islamizirani Hrvati. No, i ta je strana u sebi podijeljena na muslimane koji se kaju za svoje grijehe i spremni su vratiti se svojim kršćanskim korijenima i na muslimane koji su toliko ogrezli u vlastitoj želji za moći i tako se identificirali s osvojenim društvenim privilegiranim pozicijama da su radije spremni poginuti nego prihvatiti istinu o svom istinskom biću. Oni ne žele spoznati pogrešku svojih predaka i vratiti se, sada kada tog vanjskog pritiska više nema, vlastitim korijenima. Dakle, ne pristaju na reverzibilnu povijest (ideja koju podupire i za koju se zauzima Novak), na brisanje pogreške i vraćanje na posljednju točku puta s kojeg ih je skrenula sila (otomanska vlast).

Protivnik je u romanu dvostruk (»aga pokajnik« i »nepopravljivi musliman«). Čini se da eliminiranje »nepopravljivog muslimana« zbog njegova nepristajanja na reverzibilnu povijest ne bi više bio dovoljno jak razlog za njegov konačni poraz i eliminaciju kao što je to još bilo četrdesetak godina prije. I dok je još prije četiri desetljeća demonizirana predodžba muslimana pružala u očima čitatelja posve dovoljno opravdanje za svaki akt osvete junaka, sada će trebati dodatno pripovjedno motiviranje da se opravda eliminacija »nepopravljivog muslimana«.

Hrvatski pedagoško-književni zbor objavio je 1902. dječji roman Ivana Devčića Bog svojih ne ostavlja

Maca za razliku od Marulićeve Judite ili Mile Gojsalića ne poseže za tipično muškim junačkim sredstvima nakon čije primjene prskaju hektolitri krvi (Judita je Holofernu odrezala glavu, a Mila Gojsalić je zapalila barut u turskom logoru ubivši sebe i svog oskvrnitelja). U Macinu ubojstvu »nepopravljivog muslimana« nije bilo njezine namjere, nego se to dogodilo slučajno, stjecajem okolnosti.

Protivnici nisu negativni likovi: Ivan Devčić, Bog svojih ne ostavlja, 1902.

Međutim, početkom dvadesetog stoljeća predodžba muslimana se opet mijenja s obzirom na pripovijedanja nastala samo dvadesetak godina prije. Muslimani nisu više neki zabludjeli, neki s nedostatkom koji bi trebalo ispraviti, neki koji bi trebali svojevoljno pristati na kajanje i reverzibilnu povijest, nego su, jednostavno, etnička braća druge vjere.

U dječjem povijesnom romanu Bog svojih ne ostavlja junaci su Ružica (12) i Juraj (10), djeca Deli-Todora, zapovjednika Novigrada, u bihaćkoj krajini, sredinom 16. st. Za izleta u šumu ugrabili su ih Turci. Njihov zapovjednik, beg Malković, odluči posvojiti djecu, pa ih okruži brigom i ljubavlju (dakle posve suprotno stereotipu o Turcima koji djecu odvode u janjičare i hareme). No, unatoč tomu što su okruženi pažnjom i blagostanjem, djecu mori čežnja za roditeljskim domom. Zahvaljujući tomu što su se jednom prije zauzeli kod svog oca Deli-Todora za mladoga turskog zarobljenika Ahmeta, on sada, kada je u prilici da im vrati dobročinstvo, pomaže djeci pobjeći nazad svojim roditeljima. U romanu su vjerski svjetovi i dalje suprotstavljeni. Ali sada postoje i golemi zajednički prostori: primjerice, skrb za djecu, koju vole i kršćanski biološki roditelji i adoptivni muslimanski roditelji, kao i općeljudski etički principi koji ravnaju ljudima bez obzira na vjersku pripadnost (i samilosnom kršćanskom djecom koja osjećaju naklonost prema muslimanu Ahmetu, i muslimanom Ahmetom, koji ne zaboravlja primljeno dobročinstvo).

No, Ahmet Kulenović se ni u jednom trenutku ne izjašnjava kao Hrvat pa njegovo postupanje nije motivirano etničkim, nego isključivo etičkim principima, a na to upozorava otac Deli-Todor svoju djecu:

Ahmet nije gledao, da ste vi, djeco moja druge vjere nego li je njegova; on je kao razuman stvor Božji rado upotrebio priliku, da vam se oduži za ono dobro, koje mu učiniste. (Devčić 1902: 155)

U Bog svojih ne ostavlja postoje protivnici, ali ne postoje negativni likovi. Ahmet spašava djecu i pri tome riskira sve: svoj život, život svoje majke, svoje imanje.

Neuvjetovana tolerancija: Ivan Klarić, Sreća u nesreći, 1908.

No, i taj muslimanski junak može i dalje evoluirati, kao što to pokazuje lik Mustaj-bega Tankovića iz dječjega povijesnog romana Sreća u nesreći Ivana Klarića objavljenog 1908. Mustaj-begu Tankoviću nikakva vlastita savjest i osjećaj zahvalnosti ne zavrću ruku kao što to čine Ahmetu prisiljavajući ga da djeluje onako kako on sam, neizazvan, od svoje volje možda nikada ne bi činio. Mustaj-bega Tankovića ništa ne prisiljava da maleno kršćansko dijete ne vidi kao nešto što će s vremenom oblikovati u biće na vlastitu sliku i priliku, nego kao biće koje ima pravo na vlastiti identitet. U tom romanu pripovijedaju se događaji u vremenskom rasponu od pobune raje protiv spahijskog zuluma 1875. do godine 1900. Mustaj-beg Tanković na pohodu u rat na nekoj pustopoljini nalazi malenoga petogodišnjeg Ivana pokraj tijela ubijene majke i uzima ga sa sobom. Nježno se brine za dijete. Svom sluzi Mehmedu zabranjuje da Ivana zove eškijom (ustašom), a Ivanu da za sebe govori da je Turčin. »Nijesi ti dijete ni eškija, ni Turčin, već Ivo«, kaže prosvijetljeni Mustaj-beg Tanković petogodišnjem kršćanskom dječaku Ivanu Tomiću ne dopuštajući mu da izgubi sjećanje na svoje podrijetlo i na svoju kršćansku vjeru. Kad ide u rat protiv eškija Tanković ne ide od svoje volje ili nekakvih velikih uvjerenja, nego zato što to drugi od njega očekuju i traže. Dakle, lik muslimana, čije se hrvatsko etničko podrijetlo više ne ističe i ne stavlja u prvi plan, oslikan je krajnje pozitivno: on je ne samo toplo ljudsko biće koje se nježno brine za dijete nego je i prosvijetljen i tolerantan.

Maurska Španjolska:
Velimir Deželić, U službi kalifa, 1907. i nastavak Hadžibova kob, 1908.

Početkom dvadesetog stoljeća dolazi i do značajne modifikacije teme odnosa Hrvata i muslimana te otvaranja jednog posve novog polja interesa. Naime, Velimir Deželić svojim romanima U službi kalifa, 1907. i nastavkom Hadžibova kob, 1908. u književni vidokrug uvodi do tada nepoznati hrvatsko-muslimanski povijesni i geografski doticaj. Oslanjajući se na povijesne izvore, Deželić radnju svojih romana smješta u maursku Iberiju, Al-Andalus, u Kordopski kalifat, na samom početku 11. stoljeća. U potrazi za znanjem koje može zadobiti samo u kulturnom i intelektualnom središtu svijeta onoga doba, hrvatski plemić Strezinja posjećuje Córdobu. U Córdobi u to vrijeme postoji kalifova tjelesna straža sastavljena od 4000 hrvatskih vojnika pod zapovjedništvom hrvatskog zapovjednika Almerija Al Wadhija. Dvije su glavne linije radnje: jedna je građanski rat između dviju muslimanskih frakcija oko preuzimanja kontrole u Córdobi, a drugi je ljubavna priča između Strezinje i Fatime, lijepe muslimanske robinje.

Velimir Deželić stariji je u svojim romanima U službi kalifa
i Hadžibova kob opisao doticaj Hrvata i muslimana
u 11. st. u Španjolskoj

Vjerski sukob muslimana i kršćana svakako nije u prvom planu. Sulejman, muslimanski uzurpator, bori se u građanskom ratu protiv legitimnoga kalifa Muhameda. Ovako se pripovijeda jedan razgovor između dvaju kršćanskih vitezova, koji se vodio neposredno prije bitke, u redovima Sulejmanove vojske:

– Danas se bori krst i polumjesec složno – reče stari grof Sancho svojemu nećaku [...].

– Čudesa se dogadjaju – odgovori mladić. – Meni to ne ide nikako u glavu, da mi ovdje ludo gubimo glave za tudje kalife.

– Ti to još ne razumiješ, sinko. Dobro sam promislio, što činim, jake tvrdjave dobit ćemo zato i učvrstit i ojačat naše granice. Nije dosta biti samo junak, već je nuždno, da mudro promislimo našu korist. (Deželić 1907: 187)

Stvaraju se neobične koalicije koje nikako ne idu jednostavnom logikom vjerske pripadnosti. Da bi se zadobila ili sačuvala moć spremno se ulazi u suradnju i s vjerskim protivnikom. Jer cilj je zamaman: osvojiti moć u muslimanskom gradu koji je kozmopolitsko, znanstveno središte svijeta, osvojiti vlast nad osovinom oko koje se okreće tadašnji svijet. U Deželićevu romanu junaci nisu eksponenti vjera kojima pripadaju, štoviše, kao da su zaboravili na vjeru, oni svoje ciljeve ne postižu uz pomoć vjere, nego vjeri usprkos.

Svijet koji omogućuje ostvarenje snova: Ivana Brlić-Mažuranić,
Jaša Dalmatin, 1937.

Najradikalniji zaokret u stvaranju nove slike o islamu učinila je Ivana Brlić-Mažuranić u svojem prvom i jedinom povijesno-pustolovnom romanu za mladež Jaša Dalmatin iz 1937. Hrvatska dječja spisateljica Ivana Brlić-Mažuranić prikazuje životni put Jaše Dalmatina od dječaka – turskog roba potkraj 15. stoljeća do potkralja indijske pokrajine Gudžerata. On hrabro brani kraljevstvo Gudžerata od kolonizatorskog nadiranja kršćanskih Portugalaca. U nadahnutom predgovoru romanu Jaša Dalmatin Ljubomir Maraković iznosi zanimljiv kontrast između stava koji prema Turcima zauzima Ivan Mažuranić, djed Ivane Brlić-Mažuranić, u jednom od vrhunaca hrvatske epske književnosti Smrti Smail-age Čengića 1846., i prikaza islamske kulture u Jaši Dalmatinu nastalom gotovo stotinu godina poslije.

Mlečani su stoljećima vladali Dalmacijom i mislili su da su gradovi na kojih se zidinama krili lav sv. Marka postali talijanski: a međutim, krv je ostala ista, srce, jezik, i duh odoljeli su uskrsnuvši na nov život. Ali ono što nam je dala duhovna zajednica s Italijom, riznica koju nam je otvorilo poznavanje blagoglasnog talijanskog jezika, ostat će zauvijek kao dragocijen posjed hrvatske književnosti, umjetnosti, nauke i čitavog duhovnog života. Za Vojne Granice u školama se učilo njemački, a njemački je jezik pogotovu bio preplavio naše gradove. No nasilje je odnio vjetar, a ono što je donijela njemačka knjiga, otvorilo je nove putove u svijet, Na Sjever, u nedogledne daljine. A ova će knjiga pokazati mnogima i još jednu takvu istinu: da su unatoč haračenju i robovanju, turski jezik i tursko gospodstvo, unatoč teškim patnjama otvorili neslućene vidike na čarobni svijet Istoka... (Maraković 1937: 7–8).

Ivana Brlić-Mažuranić je u romanu Jaša Dalmatin opisala njegov životni put od turskog roba do potkralja Gudžerata

Da bi se uspjelo u tom naumu, u prikazu muslimanskog svijeta u novom svjetlu, u okviru povijesno-pustolovnog romana moralo se odustati od smjera kojim je tridesetak godina prije krenuo Velimir Deželić u svoja dva romana U službi kalifa i Hadžibova kob. On je svoje pustolovno pripovijedanje gurnuo do samih krajnjih granica izdržljivosti pripovjedne forme. Ako se htjelo reći nešto više i na drukčiji način o islamskoj kulturi, trebalo je u okviru književne vrste pustolovnog romana napraviti neka neophodna prilagođavanja. I Ivana Brlić-Mažuranić ih je učinila. Umjesto borbenog i srčanog junaka pustolovnog romana koji je prije spreman razoriti, prije ostvariti svoj cilj ognjem i mačem, Ivana Brlić-Mažuranić uvodi junaka stvaratelja, junaka koji će svojom vizijom i kreativnošću utjeloviti svoj san. Jaša je prije graditelj nego borac: on će na obalama Indijskog oceana sagraditi ne samo nepotopivi brod nego i, još jedanput varirajući istu temu, neosvojivu tvrđavu.

Ideja o Jaši graditelju a ne borcu začeta je kad je Vladimir Nazor izrađujući čitanku zamolio Ivanu Brlić-Mažuranić da nagovori svoga, tada već bolesnog, oca Vladimira Mažuranića, povjesničara, da napiše članak

Za ovu pako čitanku, koju sada redigira /II. raz., dakle djeca od 12-13 god./ rado bi on, da mu ja jedan komadić iz jednog Tvog rada /o odnosu Hrvata prama Islamu/ napišem u djetskom stilu [...] Ja sam uvjerena da neima važnije stvari nego da ovo sve dodje u gimnazijske čitanke, jer se samo u to doba može uhvatiti klica oduševljenja. Sve ostalo, sav rad cielog života, ravna se onda po toj klici. (Pismo Ivane Brlić-Mažuranić ocu 18. studenog 1927. Arhiv obitelji Brlić, kutija inv. br. 103, sv. 1.)

I uistinu u Čitanki iz hrvatskoga ili srpskoga jezika za II. razred srednjih škola iz 1928. objavljen je članak Dva naša graditelja prije hiljadu godina potpisan: »Po Vladimiru Mažuraniću«. Vladimir Mažuranić je umro samo dva mjeseca nakon gornjeg pisma a njegov je rad na »djetsku« preradila Ivana Brlić-Mažuranić. Težište je članka na dvojici graditelja, Djjafaru Slavenu i Džauharu Dalmatincu:

Tako je za vladanja kalifa Hakama u Španiji bio podignut na čast velikog vezira Djaffar Slaven (arapski: Djaffar al Saklabi). Taj umni državnik zamislio je i izveo gradnju džamije u Kordovi... [...] Džauhar Dalmatinac, kako ga nazivaju arapski pisci, (rođen po podacima istih povjesničara u Epidaurusu, današnjem Cavtatu kraj Dubrovnika) [...]Odmah nakon zauzeća Kaira odredi Džauhar, da se ima graditi nova četvrt grada. Neumoran duhom prihvati se odmah sam posla, te izradi osnove i nacrte za tu novu četvrt. Po tim nacrtima Džauhara Dalmatinca gradnja je odmah izvedena. Ova tadanja »nova četvrt« sačinjava sadanji grad Kairo, jer su ostale četvrti tijekom vremena napuštene ili uništene. (Vladimir Nazor i Antun Barac: Čitanka iz hrvatskoga ili srpskoga jezika za II. razred srednjih škola, Zagreb, Profesorsko društvo, sekcija Zagreb, 1928., str. 11–14)

Upravo su Deželićevi romani otvorili putove u egzotične predjele i daleka razdoblja stvorivši tako pretpostavke koje su omogućile Ivani Brlić-Mažuranić daljnji iskorak. Deželićevi su romani doticaj Hrvata i islama prebacili iz uobičajenoga »turskog romana« u daleku maursku Španjolsku 11. st. a Ivana Brlić-Mažuranić je Jašu Dalmatina odvela sve do obala indijskoga Gudžerata. No, dok je Deželić ostao u granicama pustolovnog romana, Ivana Brlić-
-Mažuranić je morala stvoriti novog i drukčijega pustolovnog junaka koji je onda zahtijevao i posve reorganizirani pripovjedni postupak. Novi pripovjedni postupak neizbježivo je doveo do drukčije percepcije prostornog i društvenog ambijenta u kojem se odvija radnja.

Junaka Grgecova romana Jurja Rasinjanina sudbina je odnijela pod zidine grada Diua, koji je izgradio Jaša Dalmatin na obalama Indije na sliku i priliku Dubrovnika.

Ako će taj svijet biti ugrožen neprijateljem koji je iste vjere kao i Jaša, Jaša će braniti taj ugroženi svijet do zadnje kapi krvi. Jaša je taj koji brani povjereno mu potkraljevstvo od nadiranja Portugalaca. Religija nije više neka apsolutna istina iz koje deduktivno proizlaze svi ostali aspekti života i koja se onda suprotstavlja svakoj drugoj vjerskoj ili nekoj drugoj apsolutnoj istini. Borba za moć, borba za dominaciju, borba za ostvarenje vlastitih materijalnih interesa u prvom je planu Deželićevih junaka. Ono što goni Jašu Dalmatina na djelovanje jest ostvarenje njegovih snova.

Samobitnost bosanskih muslimana: Zdenka Smrekar, Adem-beg, 1937.

Slično razumijevanje i naklonost prema islamskoj kulturi nalazimo i u povijesnoj pripovijetki Adem-beg Zdenke Smrekar iz 1937. Zdenka Smrekar također shvaća bosanske muslimane kao dio hrvatskog etnosa, ali apsolutno prihvaća i podupire njihovu želju za samostalnošću i samobitnošću.

Od mladosti sam svoje velika i oduševljena poštovateljica naših bosansko-hercegovačkih muslimana. Podosta poznajem i njihovu povijest i život u njihovim kućama, i na osnovu toga dvoga znam, da ni jedan dio našeg naroda nije od njih zaslužniji za očuvanje naše narodne biti, narodnog duha i ponosa. (Zdenka Smrekar: Adem-beg, u Pripovijesti djeda Nike, br. 109, Zagreb: Stjepan Kugli, str. 45)

Političku poziciju svojega junaka Adem-bega potkraj 18. stoljeća Zdenka Smrekar definira ovako:

U sukobu, dakle, koji se spremao između Carigrada na jednoj strani te Petrograda i Beča na drugoj, u svih je jakih muslimanskih ličnosti srce pošlo svojim putem, u skladu s interesima svoje domovine i tradicijom ponosnih pređa. (ibid. 47)

Bilo bi, međutim, posve pogrešno tvrditi da je u hrvatskoj dječjoj književnosti u sto godina nakon Štitonoše iz 1844. došlo do zaokreta u tretiranju teme odnosa Hrvata i muslimana. To bi značilo da se cijelo tijelo dječje književnosti (i autori i publika i nakladnici) listom okrenulo u novom smjeru. Mnogo bi točnije bilo tvrditi da se raširio spektar pristupa toj temi. Osim tih pripovjednih tekstova izrazito sklonih muslimanima i dalje se objavljuju pripovijedanja koja su možda manje građena na popisu želja za neku daleku tolerantnu budućnost a više pokazuju sklonost rekonstrukciji davne prošlosti. Primjerice, samo koju godinu prije objavljivanja Jaše Dalmatina, 1933., pojavljuje se pripovijedanje Petra Grgeca Od Hrvatske do Indije: lutanja i putovanja Jurja Rasinjanina, u kojem autor na temelju latinskog putopisa turskog roba Jurja Rasinjanina pripovijeda o njegovim stradanjima tijekom ranog 16. st. Nama je Grgecovo pripovijedanje tim zanimljivije jer je Juraj Rasinjanin s turskom vojskom došao 1538. i pod zidine Diua, onoga istoga grada koji je, prema Ivani Brlić-Mažuranić, izgradio Jaša Dalmatin na sliku i priliku Dubrovnika. Tada, 1538. godine, Diu već drže Portugalci, ali, zanimljivo, čvrste zidine odolijevaju turskoj sili i Turci ga ne uspijevaju zauzeti. Grgecov je junak čisti antipod Jaši Dalmatinu, koji je iskoristio sve ono što mu je islamski svijet pružao kako bi ostvario svoje snove i zamisli. Juraj je katolički protureformacijski junak koji na vlastitom primjeru pokazuje kako njegovu vjeru nisu uspjele slomiti ni neprestane prijetnje i pogibelji u kojima ju je živio, a ni raskoš i sjaj koji su ga zavodili i mamili da skrene s pravog puta.

...i na kraju

Pokazali smo da je tema odnosa Hrvata i islama u hrvatskom dječjem povijesno-pustolovnom romanu od sredine 19. st. do sredine 20. st. daleko od toga da bude nepromjenljiva. Ona je opisala putanju koja je unatoč mrtvim rukavcima i stranputicama ipak na kraju dovela, u mnogim elementima, do radikalno drukčijih stavova od onih uočenih u najranijim djelima koja tretiraju tu temu. Možemo stoga tvrditi da su se potkraj razdoblja o kojem govorimo pojavili pripovjedni tekstovi koji gledaju na islamsku kulturu s uvažavanjem i razumijevanjem, čime ne samo što izražavaju stavove autora nego nailaze i na vrlo povoljan odjek kod čitateljske publike.

S romanom Ivane Brlić-Mažuranić ne zaustavlja se proces mijenjanja odnosa u temi Hrvati i islam. Međutim, kao da tretiranje teme, primjerice u romanu Junačina Mijat Tomić iz 1982. Dubravka Horvatića, postaje suptilnije, ali nikada više nije izraženo na tako zapravo strastven način kao što je to bilo u Jaši Dalmatinu.

Činjenica je da se tema odnosa Hrvata i islama javila gotovo u isto vrijeme kada i sama hrvatska dječja književnost. Njezina ukorijenjenost u same početke govori ne samo o potrebi koju su naši predci imali da svojim potomcima prenesu svoje stavove o toj temi nego, možda još i više, o tome kakve su stavove željeli da njihovi potomci zauzmu o tim pitanjima. Neposustajanje autora hrvatske dječje književnosti da se bave tom temom kao i brojnost naslova posvećenih njoj govori o njezinoj golemoj važnosti i neza­obilaznosti.

Ovim prikazom željelo se pridonijeti, doduše u vrlo uskom segmentu, što preciznijem definiranju hrvatske pozicije umjesto preširokog i prepaušalnog određenja jugoistočnoeuropske varijante viđenja islama kao »stranog, okrutnog i tiranskog«.