Poslanice u stihu – svjedočanstvo dramatičnoga opstanka

 

 

Iznosimo pred čitatelja pisma u stihu, poslanice, epistole, prigodna pisma svečanoga tona, kojima su se renesansni pjesnici obraćali svojim prijateljima. Zamjetno će biti da su imena epistolografa, kao i adresata koji ih primaju, ugledne osobe javnoga života svojega vremena. Pisma u stihu dakako nisu »otkriće« humanističke Europe između XIV. i XVI. stoljeća. Upravo su rimski pjesnici epistola – Ciceron, Horacije, Ovidije – bili omiljeni uzori našim humanističkim pjesnicima quattrocenta.

Stoga ćemo u primjerima iz poslanica pisanih latinskim jezikom često čitati one spjevane elegijskim distihom, kakve je pisao i Ovidije. U epistolarnom je pjesništvu hrvatskih latinista bio prisutniji Ovidijev elegijski distih nego heksametar Horacijevih poslanica. Odjeke antičkih pjesnika pronaći ćemo kako u preradama i prijevodima tekstova tako i u oponašanju pismovnoga stila pisanja. Odnosi se to na Ovidijevu zbirku Heroides. Nisu joj odoljeli Hanibal Lucić, Brne Karnarutić i Miho Monaldi.

Osim odabranoga stiha, i stil obraćanja bit će izrazito nijansiran. Odsutan sugovornik, koji će primati pismo (ne shvatimo to doslovno!), bit će u poslanici prizivan kao da je nazočan, kao da ga pošiljatelj pisma doista vidi kako čita njegovo pismo. Tematski raspon »dopisivanja« bio je raznolik: introspekcija, vrijeme koje leti i ne može se zaustaviti, prisjećanje na događanja iz osobnoga života, čežnja za domom. U tobožnjem imaginarnom razgovoru posredstvom poslanice, pisma u stihu, nastojat će se njegovati doživljaj prave komunikacije – »kao da govorim s tobom«, »kao da te vidim«.

 

Reljefni portret ovjenčanog pjesnika, poeta laureatus, na palači trogirskih plemića Ćipiko. Pjesništvo humanista-latinista bilo je manifestacija privrženosti klasicitetu i latinskom jeziku tadašnjih intelektualaca. Rad se pripisuje Ivanu Duknoviću (oko
1440–1509).

 

U iznimno bogatoj hrvatskoj leksikografskoj građi riječ poslanica neće uvijek imati prvenstvo. Evo nekih naziva: liszt (Jambrešićev Lexicon Latinum); pistola (Parčićev Rječnik hrvatsko-latinski). U hrvatskih renesansnih pjesnika naći ćemo atribuiranje poput: list (lis, listak), knjiga, pjesan (pisanca, pisan), razgovor.

Za ovu prigodu tema dopisivanja je određena – Turci, turska osvajanja i pustošenja hrvatskih krajeva, ratovi i izgnanstvo iz domova. Stoga će i odabrane poslanice potvrditi kako su pjesnici vrlo ažurno pjesničkom riječi odgovorili na stanje u kojem se zatekla njihova domovina. Korespondenti poslanica istupaju kao javne osobe iskazujući svoju nacionalnu, moralnu i kršćansku osjetljivost glede prodora Osmanlija. Pri tome spomenimo: Jurja Šižgorića, Ivana Česmičkog, Marka Marulića, Franu Božićevića, Iliju Crijevića, Jeronima Bartučevića, Ljudevita Paskalića. Također, pjesnici će pisati o gusarskim zalijetanjima te pljačkanju jadranskih otoka, zbog čega su napuštali domove (Petar Hektorović, Hanibal Lucić); o odlasku u rat kako bi kao vojnici branili »domovinu van domovine« (Paskalić kao Kotoranin brani mletačku državu na Kreti).

Radi preglednosti latinistička i hrvatska stihovana epistolografija XV. i XVI. stoljeća bit će kronološki navedena vremenskim slijedom, vodeći se dobnom starošću pisaca, ne odjeljujući latinske i hrvatske stihove. Bez obzira na različite sredine u kojima su pisci živjeli, pisali i dopisivali se, osim na materinskom jeziku pišu na latinskom i talijanskom, koji su dodatno obogatili hrvatsko renesansno pjesništvo.

Otpor mačem i perom

Iz naslova će poslanica biti razvidno kako su one bile naslovljene uglednim osobama, kraljevima, carevima i papama, a ne samo prijateljima. Pjesnik, epistolograf, javlja se u ulozi odvjetnika vlastite domovine, onoga koji poziva i upozorava kao lojalan građanin Republike Sv. Marka (Marko Marulić, Jeronim Bartučević, Ljudevit Paskalić) da je potrebno zaštititi kršćane na istočnoj obali Jadrana. No, stjecajem okolnosti, te poslanice nikada nisu dolazile do naznačenih adresata. Bolji poznavatelji hrvatske povijesti XV. i XVI. st. mogu iz izdvojenih poslanica, od Ivana Česmičkoga do Ludovika Paskalića, vrlo argumentirano pratiti nemirnu i krvavu hrvatsku povijest, prve turske upade na europsko tlo, visoko profiliranu europsku diplomaciju, u pravilu nezainteresiranu da se kao kršćanska Europa izravnije angažira u obrani istočnoga dijela europskoga kontinenta. Poslanice koje »putuju« udaljenim europskim dvorovima naslovljene su visokim crkvenim dostojanstvenicima, papama i kraljevima: papi Hadrijanu VI., papi Klementu VII., francuskom kralju Karlu VIII., španjolskom kralju i rimsko-njemačkom caru Karlu V., francuskom kralju Franji I.

 

 

Portret mladoga Janusa Pannoniusa, Ivana Česmičkoga (uz lijevi rub). Detalj zidne slike Prijenos tijela sv. Kristofora, kapela Ovetari.

 

 

Osvajači i vladari koji su se izmjenjivali na hrvatskim prostorima tijekom XV. i XVI. stoljeća neizbježivo su diktirali ekonomski i kulturni razvoj hrvatskih krajeva. Početkom XV. stoljeća slijedi mletačko osvajanje Dalmacije 1409–1420., nakon kojega je Mletačka Republika uključila dalmatinske gradove Zadar, Nin, Šibenik, Trogir i Split, te otoke od Cresa do Korčule, u svoj državni i gospodarski sustav. Stoga ćemo govoriti o književnoj komunikaciji između gradova mletačke Dalmacije i Dubrovačke Republike. Početkom XVI. st. mletački posjedi u Dalmaciji, pogotovo u zaleđu, smanjivali su se prodorima Turaka. U stoljećima najjačih turskih napada stvarali su naši renesansni pjesnici svoja velika djela.

Ivan Česmički / Janus Pannonius

Janus Pannonius, koji je odrastao u humanističkom ozračju budimskoga dvora kralja Matije Korvina, ostavio je hrvatskom i latinskom pjesništvu zapis o surovom turskom neprijatelju kojega je 1463. kod Jajca pobijedio ugarski i hrvatski kralj Korvin. Pjesnik Pannonius, koji je imao više domovina, a pamtimo ga samo po latinskom jeziku, koji kao da mu je bio materinski, uputio je elegijsku poslanicu svojem prijatelju i pjesniku – Mathias hungarorum rex Antonium Constantium poetam Italum alloquitur / Matija kralj ugarski zahvaljuje Constanziju pjesniku italskome. Poslanica pjesnički i povijesno svjedoči o političkom i vojnom ekspanzionizmu Osmanlija. Mladi biskup i pjesnik Česmički, pripadnik korvinskoga humanističkoga kruga, pratio je svojega kralja 1463. u vojni pohod protiv Turaka. Boležljivi pjesnik, zgranut barbarskim krajem Bosne i surovim neprijateljem, u ime svojega kralja odgovara pjesniku Constanziju. Stoga je poslanica »odgovor« zahvalnici pjesnika Constanzija, koji je bio Ivanov školski prijatelj (bili su učenici Guarinove pjesničke škole). Elegija je pisana iz pozicije drugoga »ja«. Piše ju pjesniku u ime svojega kralja Matije Korvina, komentira događaje kao očevidac, kao javna osoba i prijatelj pjesnika Constanzija. Kao što je u ime Italije Constanzije oduševljeno hvalio ratne uspjehe kralja Korvina, tako je Pannonius u ime svojega kralja opisao ratna zbivanja u kojima je sudjelovao kao promatrač u kraljevoj pratnji.

Teška je briga Aonijskih muza, o Konstancije,

Koji u zvijezde kuješ mene i oca moga.

U stihove širiš mi slavu po Italiji cijeloj,

Da ja križarske ratove vodim za vjeru svetu,

A da sa mnom sva panonska mladež se diže,

I plemići, također, slijede za kraljevskim zastavama.

 

Hrvatska nakon turskog osvajanja Bosne 1463. Nakon pada Bosne Matija Korvin je sam prodro u Bosnu i na njezinim rubnim dijelovima osnovao dvije banovine, Jajačku i Srebreničku. Bio je to važan obrambeni koridor koji je branio tursko nadiranje.

 

Početkom listopada 1463. kraljevska je vojska prešla Savu te su uz pomoć hrvatskih vojnika, među kojima je bio i hrvatski ban Stjepan Frankopan, opsjedali i zauzeli utvrdu u Jajcu. Europa je, što se iz poslanice vidi, bila oduševljena pobjedom mladoga ugarskog i hrvatskoga kralja, ratobornoga Korvina. Slike opisa surovog neprijatelja i još surovijega kralja, smjenjuju lirski opisi surove pustoši; locus horridus, divlji krajolik, epski opisi bitke i osvajanje jajačke utvrde. Evo ilustrativno nekih ulomaka iz elegije.

I dok razmišljasmo o ratnim djelima bliskim,

Kad, gle, goropadni Alija, najveća nada svojih,

Prešavši Savu, natisnu se oranicama srijemskim

(.. .)

Bje sraz, bje lom i krvlju se mnogom natopi zemlja

Promijenivši se triput nas obmanu ratna sreća,

I dušman triput je jurišao, uzmicao triput,

Al’ kada bojne redove osvijetli bijeli dan,

Vidjevši metež međ svojima on podbrusi pete.

(.. .)

Za mnom bijesni jauk, a preda mnom trepet i strah.

Ruši se Mižana moć, a naokolo svuda

Bijesni pokolj, i svud oganj, zgarišta, prah.

 

Bijaše dio Ilirije, koji sad Bosna se zove,

Divlja zemlja, ali bogata srebrnom rudom.

Tu se dugom brazdom nisu prostrana pružala polja,

Ni njive, koje su obilnom rađale žetvom,

Nego surove gore, nego sure, nebotične stijene

I visoke kule na vrletnom stršeći bilu.

Marcus Marulus / Marko Marulić

Nemali je broj proznih poslanica, pisanih na latinskom i talijanskom jeziku, koje je pjesnik Marulić namijenio svjetovnim i crkvenim velikodostojnicima, u kojima je nedvosmisleno upozoravao na velike turske osvajačke pohode, na glad, siromaštvo i smrt koju su ratovi ostavljali. Tako se 19. srpnja 1501. obraća Jeronimu Ćipiku u Veneciji, 3. travnja 1522. piše dominikancu i teološkom piscu, Kotoraninu Dominiku Bući, »pobudnicu za općekršćansko ujedinjenje i mir«. Na nagovor glasovitoga propovjednika piše apel novoizabranom papi, kojemu posvećuje poslanicu datiranu 30. travnja 1522., a naslovljenu papi Hadrijanu VI. »ponizno i s molbom«. Hadrian Florensz, rođen 1495., papa 1522–1523., bio je odgojitelj cara Karla V. i učitelj Erazma Roterdamskog. Epistola ad Hadrianum VI. Pont. Max. bila je tiskana za Marulićeva života. U toj proznoj poslanici (epistola eloquentissima, kako stoji u kolofonu) pisac nastupa iz pozicije svoje malenkosti, svjestan svojega položaja naspram velikom dostojanstveniku i poglavaru Crkve, »da sam veoma neznatna ili uopće nikakva ugleda«. Izdvojimo dio pisma kojim Marulić zasigurno želi pridobiti sućut primatelja:

»Nevjerni nam Turci svakodnevnim provalama zadaju jada i neprekidno nas muče; jedni se kolju, drugi odlaze u ropstvo, imanja su razgrabljena, stoka odvlači, zaseoci i sela izgaraju u vatri (...) koliko je crkava porušeno i oltara oskvrnuo (...) Ne prođe niti jedan dan a da strašne nevjerničke zvijeri ne nanose Kristovim štovateljima kakvo god mogu nasilje«.

Zavidan je broj Marulićevih tekstova koji se pridružuju antiturskoj tematici (Antiturcica): pisma, poslanice, biblijski spjevovi Davidijada i Judita, starohrvatskim jezikom u dvostruko rimovanim dvanaestercima spjevana Molitva suprotiva Turkom, prigodni i politički epigrami, poput onoga namijenjenoga papi Klementu VII. Ad Clementem VII. Pontificem Maximum / Papi Klementu VII. Epigramska pozdravnica nastala je nakon 19. studenoga 1523., nakon kratkotrajnog pontifikata pape Hadrijana VI. Ta inauguralna čestitka novoizabranom papi posljednja je Marulićeva pjesma, što nam je do danas poznato. Firentinski nadbiskup Giulio de’ Medici, odnosno papa Klement VII., u prigodnom epigramu apostrofiran je kao lijek i spas protiv bijesnih barbara. Igra etimologijom prezimena i opće imenice (Medici, medicina) uspješan je pjesnički postupak pridobivanja naklonosti primatelja. Stoga, glede razvidnosti igre riječima, evo stihova na latinskom jeziku.

 

Est et in hoc Medicum nobis venerabile nomen   5

Quod bello oppressis omina lęta dedit,

Scilicet ut Medices pręstet medicamina plagis

Quas infert nobis perfida barbaries.[1]

 

Elegijski epigram slijedi sličan obrazac izlaganja te pismovnu topiku kao u ono vrijeme omiljeni humanistički žanr – protuturski govori. Prvo se Marulić obraća s nastojanjem pjesnika da pridobije dobrohotnost primatelja / čitatelja (captatio benevolentiae). Ne štedeći, Marulić će opisati turska zlodjela, a obraćanje će završiti nagovještajem traženja zaštite, pomoći: »Tvoja je zadaća, dakle, (...) / Da se udruže svi, trajan da zaključe mir.« Obično su govori završavali molbom kojom se uglednike nedvojbeno pozivalo, bez aluzija, da pomognu i spriječe tragičnu sudbinu hrvatskoga naroda od turske opasnosti koja nije bila metafizička, nego povijesno autentična.

 

Aelius Lampridius Cervinus / Ilija Crijević, hrvatski latinist, član rimske humanističke akademije Julija Pomponija Leta, gdje je stekao prijateljstvo s kardinalom Alessandrom Farneseom, poslije papom Pavlom III. Crijević je rođen i umro u Dubrovniku
(1463–1520).

 

Istoga je tona i elegija Marulićeva prijatelja Frane Božićevića, upućena papi Pavlu III. Od njegove Svetosti tražio je pomoć u obrani Klisa, u predvečerje njegova sloma. »Affer opem, Christi qui geris alme vices.«[2]

Nezaustavljiva nadiranja Turaka u Europu u prvoj polovici XVI. st., ali i stalni sukobi »saveznika«, kraljeva europskih vladarskih kuća, papa i Venecije, zrcale se u elegijskim poslanicama Ilije Crijevića, Jerolima Bartučevića i Ljudevita Paskalića. Najočitije obraćanje papi, caru i Veneciji, s jedinom željom iskrenoga savezništva i sprječavanja prolijevanja kršćanske krvi, očituju Paskalićevi stihovi u elegijskoj poslanici francuskom kralju Franji I.

Mogli bismo zaključiti kako su elegije i elegijske poslanice pjesnički izvještaji učenim i vladarskim krugovima Europe. Tako je Aelius Lampridius Cervinus / Ilija Crijević uputio dvije poslanice francuskom kralju Karlu VIII. – Ad Carolum, Francorum regem, Concordia sastavljene su nakon 2. veljače 1494., kada je Karlo slavljenički ušao u Napulj te navijestio rat Carigradu. Crijević komentira mletačku prijetvornost, zbog čega francusko-mletačko savezništvo nije uspjelo poraziti zajedničkog neprijatelja.

Hyeronimus Atticus /Jeronim Bartučević

Tridesetak je godina poslije Hvaranin Hyeronimus Atticus / Jeronim Bartučević naslovio poslanicu jednom drugom Karlu, španjolskom kralju i rimsko-njemačkom caru Karlu V. Presvijetlomu i znamenitomu caru Karlu, Jeronim Bartučević, Atik, Dalmatinac s Hvara. Kralj i car Karlo V. ostao je zapamćen u povijesti kao vladar koji je ratovao protiv pape Klementa VII. (Marulić mu se obratio u epigramskoj poslanici); ratovao je protiv francuskoga kralja Franje I. (Vidjet ćemo kako ga Paskalić oslovljava kao imaginarnoga korespondenta u svojoj poslanici.) Iz elegije nećemo razaznati konkretniji, neposredni povod Bartučevićeva obraćanja caru, osim što veliča lik te vojni uspjeh cara.

Daj da vojskovođa Tvoj produlji životni vijek,

Pa da divljaštvo tursko na europskom prostoru skrši,

Doda k uspjehu tom afričke pobjede sjaj.

Iz povijesti je poznato kako je Karlo V. u proljeće 1535. vodio ratnu ekspediciju protiv Hajredina Barbarosse, čiji su brodovi opsjedali obale južne Italije i zapadne Grčke, a zalijetali su se i prema Boki kotorskoj. Tuniska pobjeda donijela je caru slavu. Stoga ga i Atticus pozdravlja kao istinskog branitelja kršćanskoga svijeta. Upravo njemu se obraća s istom nadom kao i njegovi prethodnici – kolege, humanisti i pjesnici, kako će možda spriječiti turske provale i gusarenje na našoj jadranskoj obali.

Nemoj oklijevati, hajde, pokreni sudbonosni pohod:

Pravedan razlog je Tvoj, s Tvojim je oružjem Bog!

Nemoj oklijevati, ne daj da svijetom žari i pali:

Ubij poludjelu zvijer, desnicom zadaj joj smrt!

Porobljena domovina,
zarobljeni pjesnik

Osim što su pjesnici mogli svjedočiti svojim stihovima o provalama turske vojske i izloženosti stalnoj opasnosti, neki među njima su svojim poslanicama tvorno svjedočili kako su život spašavali bijegom pred neprijateljem, ostavljajući dom. Stoga je drugi dio naslova ovoga tematskog ciklusa naslovljen – zarobljeni pjesnik. Dakako, nije riječ o isključivom oduzimanju slobode. Ono je figurativno obuhvaćeno ovim naslovom, no pjesnici koji nemaju izbora u svojoj egzistenciji, nego povlače isključive životne odluke: ostati ili bježati, svakako su »zarobljeni« odabirom. Izdvajamo Paskalića, koji je u mladosti bio zarobljen od maurskih gusara u Africi, no o tome ne piše u svojim poslanicama. Lucićevi, Hektorovićevi i Paskalićevi stihovi također aktualiziraju vrijeme mletačko-turskih sukoba na Sredozemlju.

Hanibal Lucić

Hanibal Lucić, rođen u Hvaru 1485., prijateljevao je isključivo s pjesnicima plemićkoga roda. U poslanici naslovljenoj Jeronimu Martinčiću izvješćuje svojega splitskoga prijatelja o bijegu s otoka Hvara pred razjarenim pukom, piše mu o turskom opsjedanju otoka Roda, prema pripovijedanjima mornara koji su bili svjedoci i sudionici mletačko-
-turskih ratova, te o gusarskim devastacijama svojih imanja na Hvaru i Visu. Pjesnik svjedoči o nemilim događajima u vrijeme svoje zrele mladosti. Poslanicu je započeo reminiscencijom na netom primljeno Martinčićevo pismo koje ga je obradovalo, bez obzira na nevolje koje je proživio. »Čini me, svu žalost od srca da tiram.«

U stiliziranoj obradbi pisma pjesnik iznosi dva događaja. Prvi je sukob plemstva i pučana u obnašanju vlasti, koji je kulminirao između 1510. i 1514. Taj nas događaj upućuje na zaključak da je poslanica nastala nakon krvave bune koja je izbila 1. kolovoza 1514., i isto tako ugašene u krvi. Lucić će bunu preživjeti u izbjeglištvu, u Splitu i Trogiru, a nakon povratka obnavlja razrušeni dom te vinograde u Hvaru i na Visu, gdje je hvarsko plemstvo također imalo plemićka dobra. Evo uvodnoga dijela poslanice iz koje saznajemo kako mu se život promijenio nakon devastacije imanja.

 

Čto želiš pak za tim razumit, dni moje

i vrime u čto tratim, život moj ovo je:

vrgal sam sve na stran raskoše; ne stojim

u linosti, nego stan podvignut nastojim,

razrušen ki je bil malo ne sa svima

od mnoštva, koje dil razbora ne ima,

ter po sva godišća o drugom ne radim,

neg zgibla vinišća ponavljam i sadim.

Sila mi je cić toga vrtit se, obticat,

a jedva jednoga more me doticat.

Sad me Vis, sad Stari, sad ima Novi Hvar,

Cić takvih ter stvari počivam nikadar.

Isto ti poručit ne imam čta na toj,

mučim za ne mučit, taj ti je život moj.

 

Drugi dio poslanice Martinčiću epskom širinom govori o turskom haranju otoka Roda. Događaj iznimne važnosti za tadašnje Sredozemlje jest sukob gusarskih odmetnika s Roda, koji su onemogućavali slobodnu plovidbu, i muslimanske vojske pod vodstvom moćnoga sultana Sulejmana II. Lucić će opisati bitku prema pripovijedanju drugih sudionika. Upozorava svojega prijatelja da nije zaštićen kao on među zidinama Splita, nego je Hvar izložen svim ratnim gibanjima. »Zatvoren tamo tja ne čuješ u kutu, / mornarom kako ja koji sam na putu.«

 

Za to ću, da ti povi ma pisan neki dil

od toga, čto novi glas nam je povidil.

Pet krat je tisuć sto ljudi car sakupil,

nevoljno toj misto s kimi je podstupal.

(...)

Jer trge, ke brodi k Carigradu vode,

često krat nahodi gusarin iz Rode,

ter nitkor ne more od poganske ruke

ono tiskno more broditi bez muke.

K tomu brez pristanja u kopno zahode,

robja ter imanja razlike izvode.

(...)

Četiri sta i veći broj galij ter navi

jest, u kih brodeći vojska se priplavi.

(...)

Za tim jest paka trideset hiljada

ostalih pušaka, kih svaku dopadu.

Petar Hektorović

Treći ugledni stanovnik Hvara bio je pjesnik i plemić Petar Hektorović, rođen 1487. u Starome Gradu na otoku Hvaru. Dana 16. studenoga 1541. otpisao je poslanicu iz koje će prijatelj Nalješković i čitatelji biti obaviješteni o pjesnikovu bijegu s rodnoga otoka. Poslanica Odgovor Petra Hektorovića, vlastelina hvarskoga Nikoli Nalješkoviću rije­dak je primjer odgovora na primljeno pismo. Možemo ju nazvati i pravim pismom u kojem je korespondencija do­ista uspostavljena. Na primljeno pismo, koje je Nalješković datirao 10. svibnja 1540., Hektorović je s većim zakašnjenjem odgovorio! Osim tegoba starosti i umora, Hektorović se prisjeća nevolja koje je proživio, koje su ga zasigurno umorile i koje će ispripovijedati Nikoli. »Još ti htih pobrojit dvi moje žalosti, / jedna je od pet lit, druga od mladosti.« Događaj o kojem će pripovijedati, a zbio se prije pet godina, vezan je uz pjesnikovo napuštanje doma, bijeg s rodnoga otoka u Italiju, kako bi spasio život.

 

Tvrdalj Petra Hektorovića s ribnjakom i golubinjakom. Odraz skladnoga grada i prirode kojoj renesansni intelektualac teži.

 

Stavimo povijesne događaje u kontekst političkih gibanja u Europi i na Sredozemlju 30-ih godina XVI. st., o kojima je Hektorović pisao Nalješkoviću. U francusko-turskom savezničkom ratu protiv Karla V. (1536) sultan Sulejman II. pozvao je Mlečane (siječanj 1537), koji su odbili pristupiti savezu u kojem imaju trajnoga neprijatelja. O mletačko-turskim ratovima (1537–1541) na našim prostorima izvješćuje Hektorović svojega prijatelja, obnavljajući prisjećanja na bijeg. Pjesnik je imao 53 godine kada je morao napustiti Tvrdalj i godinu dana provesti u egzilu.

Niesam još probavil ni one nevolje,

za ke bih ostavil sve dobro najbolje,

prid čudom bježeć tja od onieh turskih sil

ne istom, da znaš, ja, da svih naš veći dil;

ognjenoj u rati, nudier misli sada,

čeljad, stara mati, ku mi brigu zada,

svaki nas ćuteći na srcu gorčinu,

s korabljom brodeći tuj morsku pučinu;

na koj pritrpismo tuge i zla dosti,

iz glasa vapismo s plačem od žalosti,

(...)

Kolike nezgode bihu na očiju!

S jednu stranu vode, s drugu vitri biju;

S drugu pak turska vlas prem dalek da staše,

ne pristav jedan čas, strahom nas moraše;

uskoci daše trud i zločinci i ini,

Je li Hektorović bježao pred Turcima ili gusarima, uskocima, ostaje nekoliko uporišta za dvostruka tumačenja. Kako je 1539. mletačka država sklopila primirje s moćnim sultanovim vojnikom Barbarossom, moguće je opasnost od turskoga prodora na Hvar tih godina primiti sa skepsom. No, Hvar je uvelike stradao od turske flote u vrijeme Ciparskog rata u kolovozu 1571., kada su Turci palili i devastirali grad. I to je razaranje preživio pjesnik, zatvoren u svoj Tvrdalj. Godine 1572. umro je Hektorović, u 85. godini života.

Ludovicus Pascalis / Ljudevit Paskalić

Aktivni je sudionik mletačko-turskih ratova, u vrijeme kada su Turci pustošili otoke Egejskog mora pod zapovjedništvom Hajredina Barbarosse, pjesnik Ludovicus Pascalis / Paskalić. Poslanica odaslana prijatelju Marijanu Bizantiju, Ad Marianum Bizantium, iz druge knjige elegija, Carmina, nastala je potkraj 1537. ili početkom 1538., kada je pjesnik Paskalić u službi mletačke države branio svoj daleki zavičaj, koji zove Ilirija, i Republiku Sv. Marka. Pjesnik izvješćuje svojega najdražeg prijatelja Marijana Bizantija o svojem boravku u gradu Retimnu (Rethymno), ispunjen strahom i brigom jer se turski barbari spremaju zauzeti Kretu.

 

Ipak život ovdje kroz tisuću provodim zamki,

pa odasvud strah vreba me kroz noć i dan.

Barbarska vojska ne preže čak ni od žestoke hladne

zime, pa opsjeda sad Egejsku pučinu svu.

(...)

Dane provodimo mi u gradnji zidina čvrstih:

Nasipe dižemo svud, nitko ne štedi svoj trud.

Noću stavljamo straže i ovdje i ondje po gradu:

Svaki je ispunjen čas nečim što zadaje strah.

 

Paskalić se vratio u Kotor početkom 1538. kada je Venecija sklopila mir sa sultanom Sulejmanom II. Veličanstvenim. S Krete je odaslana i poslanica Eugenu Bući u kojoj neće pisati o časničkom životu u vojsci, nego o staroj kretskoj kulturi koja ga ne ostavlja ravnodušnim. Pjesnikovo oduševljenje starom grčkom kulturom i mitologijom treba tražiti i u humanističkoj naobrazbi koju je stekao za studiranja u Padovi.

Ostavio je Pascalis heksametarsku poslanicu namijenjenu francuskom kralju Franji I., Ad Galliae regem reliquosque principes christianos / Kralju Galije i ostalim kršćanskim vladarima. Poslanica elegičnoga tona odgovor je na suvremena politička zbivanja koja su krojila tadašnju kartu Europe. Franjo I. (1515–1547) suvremenik je cara Karla V., Bartučevićeva imaginarnoga korespondenta. Ostao je zapamćen kao kralj i europski vladar koji se nije pridružio Svetoj ligi u borbi protiv Turaka, te je sklopio savez sa sultanom, želeći se osvetiti Karlu V., protiv kojega je ratovao. Naši ih pjesnici spominju kao adresate! Tako Pascalis, u ime kršćanskoga svijeta, moli kralja da zaboravi na stare nesuglasice i zavade s Karlom V., te se udruži protiv turske opasnosti.

 

Ako nepravda koja i s pravom muči ti dušu,

suzbij već jednom tu okrutnu želju za osvetom slatkom,

ili barem odgodi za druga i bolja vremena.

 

Česmički, Marulić, Bartučević, Paskalić zazivali su pomoć svojih europskih susjeda, no njihovi protuturski apeli nisu naišli na odjek u tadašnjoj europskoj javnosti. Barem nam nije poznato! Eksteritorijalni intelektualci poput Pannoniusa i Pascalisa u elegijskoj poslanici pomiruju internacionalno (danas bismo rekli kozmopolitizam) i domoljublje. Zdušno zagovaraju ideju angažiranosti na obrani vjere i domova zbog turskih osvajačkih ratova, ali ne kriju tjeskobu zbog nezainteresiranosti bliskih nam neslavenskih naroda. Pjesnici poput Lucića i Hektorovića predstavljaju novi intelektualni svijet. Oni su plemići, ali i vrlo spretni trgovci, poduzetnici, građevinari, no uvijek sebe svjesni kršćani. U slobodno vrijeme postaju pjesnici i prijatelji. Pannonius i Pascalis, silom prilike, vojnici su i pjesnici. Završimo mislima Pannoniusa:

 

Nos patriae tamen, et fidei non deerimus unquam,

Seu magnam, exiguam sive feratis opem.

Mi ćemo ipak svomu domu i vjeri ostati vjerni,

Bilo da od vas nam stigne velika pomoć ili sitnica neka.

 

Mala antologija poslanica protuturskoga apela

Kako su hrvatski čitatelji danas još uvijek uskraćeni za cjelovite prijevode hrvatskih latinista, izdvojimo publikacije i knjige u kojima su navedene poslanice objavljene. Također, arhaičnost nekih prijevoda koji nisu osvježeni novima govori o (ne)brizi ili znatno smanjenom interesu za hrvatsku književnost latinističke renesanse. Osim rijetkih stručnjaka, koji tekstove mogu čitati i bez prijevoda!

Evo male antologije poslanica u kojima su pjesnici izvješćivali svoje prijatelje i vladare tadašnje Europe o provalama Turaka. Te su poslanice svojevrsni protuturski apel, a dokumentarno mogu svjedočiti o barbarskim prodorima neprijatelja te otporu mačem i perom.

Janus Pannonius (Ivan Česmički), Mathias hungarorum rex Antonium Constantium poetam Italum alloquitur (u: Ivan Česmički, Stihovi i epigrami, JAZU, Zagreb, 1951., str. 34, 36, 38, 40, 42; prijevod Nikole Šopa, Matija kralj ugarski govori Antunu Konstanciju, pjesniku italskom, str. 35, 37, 39, 41, 43)

Marcus Marulus (Marko Marulić), Ad Clementem VII. Pontificem Maximum (u: Marko Marulić, Latinski stihovi, Književni krug, Split, 2005., str. 170, 172; prijevod Darka Novakovića, Papi Klementu VII., str. 171, 173)

Franciscus Natalis (Frane Božićević), Franciscus Natalis Marco Marulo in Valle Surda commoranti (u: Marko Marulić, Latinski stihovi, str. 336, 338, 340; prijevod Darka Novakovića, Frane Božićević Marku Maruliću koji boravi u Nečujmu, str. 337, 339, 341)

Franciscus Natalis (Frane Božićević), Ad Sanctiss(imum) D(omi)n(u)m Paulum Tertiu(m) totius chr(istia)nae repub(li)cae, divino nuto, Potificem Maximu(m) q(uod) oppidum Chlissae conseruando plurimae sacrosanctae fidei nationes salvabuntur Elegia (u: rukopisni zbornik Francisci Natalis Carmina, sig. 1. 120v, elegija pod brojem 78)

Aelius Lampridius Cervinus (Ilija Crijević), dvije elegijske poslanice kralju Karlu VIII., Ad Carolum, Francorum regem, Concordia (prema Cod. lat. Vat. 2939, fol. CLXVI–CLXXII; Cod. lat. Vat. 1678, fol. XVI–XVIII), ulomci na latinskom u: Franjo Rački, Iz djela E. L. Crievića, Dubrovčanina, Starine, 4, JAZU, Zagreb, 1872., str. 173–174.

Hanibal Lucić, Jeronimu Martinčiću, (u: SPH, VI, str. 265–273)

Petar Hektorović, Odgovor Petra Hektorovića, vlastelina hvarskoga Nikoli Nalješkoviću, (u: SPH, VI, str. 69–75)

Hieronimus Bertucius Atticus (Jeronim Bartučević Atik), Ad illustrissimum inclytumque imperatorem Carolum Hieronimus Bertucius Atticus Dalmata Pharius, (u: Vijenac, br. 188, Zagreb, 2001., str. 7., prijevod Darka Novakovića, Presvijetlomu i znamenitomu caru Karlu, Jeronim Bartučević Atik, Dalmatinac s Hvara)

Ludovicus Pascalis (Ludovik Paskalić), Ad Marianum Bizantium, (u: Sveti plamen, prijevod Šimuna Šonje, Marijanu Bizantiju, str. 147–150)

Ludovicus Pascalis (Ludovik Paskalić), Ad Galliae regem reliquosque principes christianos, (u: Sveti plamen, prijevod Šimuna Šonje, Kralju Galije i ostalim kršćanskim vladarima, str. 226–239)n