Kružićev Klis – uskočki Siget na Jadranu

Uskoci su se na povijesnoj pozornici pojavili tijekom opsade Klisa, koja je sa sitnim prekidima trajala gotovo neprekidno od 1522. do 1537. godine. Smješten na živoj stijeni s pogledom na Split i otoke, Klis je za sveti rat na Balkanu značio ono što i Rod za čitav kršćanski Istok nakon što su križari napustili Svetu Zemlju. Nakon pada Roda 1522. Klis je ostao posljednji štit križarskoga kršćanstva i južnog dijela Hrvatskoga Kraljevstva, već naviknuo na desetljeća granične borbe s osmanskim valom. Za razliku od Roda i njihova novog utočišta Malte, koje su branile galije ivanovaca, Klis je ostao odvojen od mora, smješten između dviju sila Venecije i Osmanlija kojima je smetao i koje je izazivao.

Nakon pada Bosne 1463. godine osmanski su se napadi usmjerili prema moru, odnosno prema južnom pojasu Hrvatskoga Kraljevstva koje su posljednji Jagelovići Vladislav I. i Ladislav II. prepustili osobnoj inicijativi pojedinih banova i kapetana preostalih utvrda. Jagelonski je obrambeni pojas u Dalmaciji počeo popuštati već gubitkom Makarskog primorja 1502. i padom Sinja 1513. godine. Dnevnici talijanskog povjesničara Marina Sanuda mlađeg pedantno su bilježili osmansko pustošenje i pljačkanje dalmatinskog područja, gubitke na tisuće glava stoke i odvođenje u roblje. Mlečani su početno sudjelovali u kršćanskoj obrani jer su znali da se distrikti njihovih gradova ne brane na obali, nego u Bosni i u dalmatinskom zaleđu. Venecija je stoga pomagala hrvatskim banovima i vojvodama poput Ivana Karlovića i Žarka Dražojevića, koji su branili posljednje hrvatske gradove i utvrde pred obalom. Malobrojne pak čete mletačkih plaćenika nisu mogle sačuvati gradska područja pa se često događalo da su se građani, pod vodstvom istaknutijih prvaka, suprotstavljali Turcima. Splitski nadbiskup Bernardin Zane (1503–1514) uzeo je oružje 1507. godine kada su Turci u samo jednom prepadu iz splitske okolice oteli 4000 glava krupne i sitne stoke i odveli 20 ljudi. O tome je nadbiskup svjedočio 1512. godine u Rimu na crkvenoj sinodi u lateranskoj crkvi svetog Ivana u govoru u kojem je crkvenim ocima istaknuo da je vlastitim očima gledao pustošenje predgrađa svoje splitske rezidencije i odvođenje u tužno ropstvo muškaraca, žena i djece. Koncilskim je ocima posvjedočio da je često više puta dok je obavljao svete čine bio prisiljen ostaviti biskupske haljine i uzeti oružje, potrčati na gradska vrata i tješiti ožalošćeni splitski narod, koji mu je Papina apostolska dobrota povjerila. Mjesto Klis podno tvrđave bilo je u turskim rukama, ali se posada hrabro branila, o čemu su u svojim izvještajima svjedočili mletački knezovi u Splitu i Trogiru. Nakon prve neuspjele opsade utvrde, velika osmanska vojska od 25.000 ljudi sramno se povukla pod gradom u lipnju 1522. godine.

V. M. Coronelli, Klis

Pošto su nakon Sulejmanova dolaska na prijestolje 1520. godine Turci zauzeli Ostrovicu, Skradin i Knin, prvih dana veljače 1524. ponovno su osvanuli pod Klisom. Mostarski je paša splitskom knezu izložio sultanovu zapovjed da zauzme Klis i izrazio nadu da će postati dobri susjedi i prijatelji. Ujedno je upozorio mletačkog predstavnika da se drži po strani. Tih je dana, u siječnju, preminuo Marko Marulić (1450–1524), splitski plemić, pjesnik i filozof koji je većinu svojega svjetovnog opusa posvetio pobjedi kršćanskog oružja desetljećima pozivajući riječju i perom kršćanski svijet da otkloni osmansku prijetnju. Stari je splitski humanist kao i njegovi sugrađani za života slušao topove pod Klisom, gledao borbe između Turaka i kršćana, promatrao osmanske zastave i glave nataknute na koplja, poredane na kliškim bedemima, te česte upade turskih vojnika na splitsko polje. U svojoj poslanici upućenoj papi Hadrijanu VI. (1522–1523) proročki je nagovijestio da će se Turci kada osvoje ostale države pozabaviti našim gospodarima, Mlečanima, s kojima su sada tobože prijatelji. U navedenoj poslanici splitski se plemić i književnik nije Papi tužio samo na kršćansko stradanje nego i na gubitak zajedničke duhovne podloge nekada jedinstvenoga kršćanskog prostora ističući da Turčin ne može biti prijatelj nijednoga kršćanina jer s njima Splićani nemaju ni zajedničke vjere, ni zakona ni običaja. U pjesmi Tuženje grada Hjerozolima upozorio je Papu da će »...Petrov hram, bit konjem stala...«, a u lamentaciji Molitva suprotiva Turkom istaknuo je da nas »samo Bog može spasiti od naših neprijatelja Turaka«. Tri mjeseca nakon Marulićeve smrti, početkom travnja, kliški je kapetan Kružić iskrcao svoju vojsku kod Solina i napao Turke tolikom žestinom da su preživjeli pobjegli napustivši sve što su u taboru imali. Vijest o porazu turske vojske obradovala je Splićane, pa je njihov sugrađanin, tada trogirski biskup Toma Niger, pohitao u Rim javiti Papi o kršćanskoj pobjedi.

G. Rosaccio, Borba protiv uskoka

Petar Kružić, koji se još od 1513. godine spominjao u konjaničkoj službi među braniteljima Klisa, tim se junačkim činom uzdignuo u glavnoga čimbenika obrane južnog dijela Kraljevstva. Kružića je kralj Ludovik II. imenovao kliškim knezom nedugo nakon smrti bana Berislavića 1520. godine, čijoj je pogibiji osobno svjedočio. U srpnju 1523. kliški je knez i kapetan poveo iz utvrde pohod u zaleđe, vjerojatno na Sinj, ali je bio teško poražen i ranjen. Pristigavši iz Senja, gdje je 1522. imenovan kapetanom uz svoga sudruga Grgura Orlovčića, navedene 1524. oslobodio je Klis turske opsade. Tim je uspjehom pobudio nadu novoga pape Klementa VII. (1523–1534) da će utvrda opstati u kršćanskim rukama kao bedem ne samo jadranskog prostora nego i Italije.

Splićani su dobro znali da se unatoč porazu Turci pod pobjedonosnim sultanom Sulejmanom neće okaniti Klisa i da će ponovo po splitskom polju slobodno pasti njihovi konji. Kružić se stoga u travnju 1525. obratio Klementu VII. za pomoć kako bi spremno dočekao tursku navalu. Tijekom 1525. godine o utvrdi se često diskutiralo u papinskoj konzistoriji. Na budimski se dvor nije moglo ozbiljnije računati dijelom i zbog toga što je vrvio mletačkim uhodama zainteresiranijima za mir sa sultanom negoli za sudbinu problematične utvrde. U svojem je izvješću od 19. studenog 1525. papin legat u Budimu Giovanni Antonio Buglio prenio Rimu da je izvijestio jagelonski dvor kako je papa Klement VII. tijekom godine Klisu darovao 40.000 dukata, ali da je utvrda ostavljena sama te da bi Italija, posebno Republika, trebala pripomoći. Senjski kapetani Kružić i Orlovčić priznali su kako ih Papa izdašno plaća, ali da u Klisu i Senju, koje Turci već smatraju Papinim gradovima, ne drži pješake, opremu, streljivo i topništvo, stoga bi se trebao direktno angažirati. U pismima Papi kliški su se kapetani nastavili žalili na Budim, pa je Papa odredio svojega povjerenika Giovannija Francesca da Tuligna, koji je početkom 1526. stigao u Klis i isplatio 400 vojnika posade. Tijekom lipnja u Klis je prispjelo stotinu Papinih pješaka s tromjesečnom plaćom te su stavljeni pod zapovjedništvo Orlovčića, jer se Kružić vratio u Senj.

V. M. Coronelli, Tlocrt kliških obzida

Poraz na Mohačkom polju, na kojem je uz mnogobrojne druge nesretnike poginuo Orlovčić, označio je geostratešku prekretnicu ne samo u Panoniji nego i na jadranskom području, koje je širom otvorilo Turcima. Smrt kralja Ludovika podijelila je mađarske i hrvatske velikaše te je pred protutursku obranu stavila dodatni politički izazov. Kružić je potkraj 1527. položio prisegu vjernosti novom hrvatskom kralju Ferdinandu I., od kojega je zauzvrat očekivao pomoć u obrani Klisa i Senja. Padom Obrovca 1527. Turcima je konačno uspjelo Klis sasvim odijeliti od prekovelebitske Hrvatske, iz koje se na utvrdu moglo prispjeti samo morskim putem. Da bi Klisu spriječili dovoz hrane i dolazak ljudi s mora, Turci su 1531. godine u Solinskom polju sagradili kaštel. Stiješnjeni između Habsburga u Italiji i Turaka na Mediteranu, Mlečani su se još početkom stoljeća odlučili za politiku oružane neutralnosti, pri čemu su strogo pazili da ničim ne izazovu Osmansko Carstvo. Za Mlečane je Klis simbolizirao izazov njihovoj politici ne­utralnosti, koju je Kružić, ostavljen bez trajne potpore i opskrbe, pojačano ugrožavao. Kliški je kapetan od 1529. do 1536. izveo desetak manjih akcija u turskom zaleđu pustošeći područje sve do Duvna. Premda su mletački generalni kapetani uvijek savjetovani da izbjegnu sukobe s Turcima, Signoria je na Jadranu održavala veliku i skupu flotu. Turske napade na područje Klisa i Kružićeve provokacije Senat je ocijenio kao »opasnu stvar« (»cosa pericolosa di far seguir qualche incomodo a questi luogi nostril«).

Nova je mletačka politika neutralnosti poduprta u Carigradu. Sulejman je 1531. darovao Klis, Sinj i Poljica Alvižu Grittiju, osmanskom podaniku rodom iz Venecije, kako bi učvrstio prijateljstvo između Venecije i Turske. Grittijev povjerenik, Nikola Querini, potkraj je svibnja 1532. ušao u Klis. Dva mjeseca poslije, u srpnju, Kružić je u Rimu posjetio Klementa VII. i od Pape dobio novčanu pomoć za obranu. Zatim se zaputio u pohod na Glamoč, nakon kojega je u kolovozu protjerao Querinija iz Klisa. Sljedeći mjesec kliški je knez osvojio i solinsku utvrdu te ju do temelja razorio.

Dvije godine poslije, u lipnju 1534., velika se turska vojska, s bosanskim sandžakbegom Mehmedbegom Mihalbegovićem i hercegovačkim Piribegom na čelu, utaborila pod Klisom, pod kojim je neprestano ostala sve do njegova pada. Skromna kliška posada od 200 vojnika, neredovito plaćenih, živjela je od krađe i pljačke. Zadarski nadbiskup i povjesničar Minuccio Minucci (1596–1604) zabilježio je u svojoj knjizi o uskocima Historia degli Uscochi objavljenoj 1602. godine legendarni viteški dvoboj Kružićeva paža Miloša i divovskog Turčina Bangore podno utvrde u kojem je Miloš poput Davida nadvladao osvajača. Turska opsada Klisa izazvala je uzbuđenje, pozornost i strah u Rimu i Beču. Kralj Ferdinand pokušao je osigurati Papine galije iz Ancone kojima bi utvrdu opskrbio i osnažio.

Redovita se kliška posada u tim vremenima morala obnavljati i brojčano jačati izbjeglicama s turskog teritorija koje su počele formirati uskočke čete i napadati turske brodove. Njih je podupirao i u službu uzimao Kružić. Čestim su prepadima napadali, harali i pljačkali ne samo turski nego i mletački teritorij, čime su još više srdili Turke i mletačke knezove u Splitu. Kliški su uskoci ugrožavali ne samo mletačku dalmatinsku politiku nego i cjelokupnu jadransku doktrinu koja je Turcima jamčila mirnu trgovinu kopnom i morem. Kada su se uskoci 1536. vratili iz zalijetanja tijekom kojeg su u Gabeli i na Braču ugrozili turske i mletačke podanike i imovinu, splitski im je knez nakon njihova odlaska na Klis spalio barku kod Solina. Budući da su ga Mlečani kanili ukloniti, Kružić je tajno pobjegao s Klisa u Lupoglav.

Dana 21. listopada 1536. novi papa Pavao III. (1534–1549) pisao je braniteljima Klisa da ustraju u svojoj junačkoj obrani. Kralj Ferdinand novačio je ljude u Trstu i drugdje u habsburškim zemljama, a reformni je Papa, zaslužan za sazivanje Tridentskoga koncila, poslao sakupljene vojnike preko Ancone. Ferdinand je 20. studenog 1536. u Beču dao upute svojem poslaniku Franzu von Sprinzensteinu za misiju u Carigradu, gdje je imao uvjeriti Portu da napusti opsadu Klisa jer je između dviju država službeno vladao mir. U travnju 1537. godine Ferdinand je poslao iz Ancone oko 3000 pješaka pod vodstvom Kružića u pomoć opsjednutom Klisu. Dana 9. ožujka iskrcali su se ispod utvrde s 14 topova. Početni okršaj s Turcima nije donio presudnu pobjedu, pa su tri dana poslije Kružićeve postrojbe nadjačane od velikog broja pristiglih turskih konjanika i pješaka, pri čemu je u povlačenju na brodove Kružić smrtno stradao.

Mletački ambasador i bailo čestitao je lokalnim pašama na osmanskom uspjehu pod Klisom. Dana 1. prosinca 1540. mletačka je vlada naložila tajniku Senata Giovanniju Negru da upravo u Klisu osmanskim vlastima uruči 145.960 zlatnih dukata, koje će oni proslijediti mletačkom ambasadoru Badoeru u Carigrad kako bi Turcima isplatio mirovni danak.

Klis je ostao središnja točka turske vlasti u Dalmaciji sve do 1648. godine. Senjski uskoci nikada nisu zaboravili svoje rodno gnijezdo. Senjska je uskočka epizoda povijesno dugotrajnija i značajnija od kliške, isto kao što je i ona malteška za ivanovce sadržajnija od one provedene na Rodu. Ipak, Klis je za uskoke posjedovao veću simboliku i značajniji strateški potencijal. Suvremeni papinski dokumenti nazivali su ga »ključem čitave Hrvatske i dijela Bosne«. Kao što je Rod bio bliži Svetoj Zemlji od Malte, tako je i Klis, položen na turskim vratima, ostao vojnički zanimljiviji. Uskoci su bili svjesni njegove strateške važnosti, jer je značio odskočnu dasku za planove prema Balkanu, odnosno prvu i nezaobilaznu postaju kršćanske rekonkiste. Ponovno su ga osvojili 1572. godine, za Ciparskog rata. Početkom srpnja navedene godine dalmatinski je providur Tron privremeno ušao u Klis s uskocima, svojim ratnim saveznicima, koji su utvrdu željeli trajno zadržati. Providur je Tron nije na vrijeme pojačao i opskrbio pa se posada, ostavši bez olova i praha, povukla pred osmanskim pojačanjima. Uskoci su ponovno zauzeli utvrdu 7. travnja 1596. za vrijeme Dugog rata vođenog između Habsburgovaca i Osmanlija (1593–1606), te su na njoj izvjesili habsburšku, carsku zastavu. Vodeću ulogu u usponu na bedeme odigrali su Splićani i Kaštelani, mletački podanici, vođeni splitskim plemićem Ivanom Albertijem. Venecija je pad Klisa shvatila kao provokaciju kojom su je Habsburzi nastojali uvući u rat, upravo u vrijeme kada je s Turcima pokrenula unosnu trgovinu preko splitskog lazareta. Stoga su Mlečani na svojem dijelu splitskog područja pojačali postrojbe, kako bi zajedno s Turcima onemogućili popunu utvrde. Time su odlučno pridonijeli njezinu povratku pod osmansku vlast potkraj svibnja 1596. godine.

Navedene su kliške epizode, od Kružića do Albertija, pomogle nastanku uskočkog mita koji su i sami uskoci održavali otežući preseljenje u unutrašnjost pod izlikom da će njihovim odlaskom s Jadrana senjska utvrda završiti u turskim rukama. Romantičarska hrvatska historiografija oslikala ih je poput mitskih grčkih antiheroja, kao osamljene pojedince u nejednakoj borbi s moćnim silama koji neizbježivo gube tu bitku. Nadbiskup Minucci je njihovu bitku s Mlečanima usporedio s bitkom lava i komarca. Njihova je povijest povijest nesreće, stradanja, nepravde i fatalnog ishoda u bitci s »osmanskim zlom i mletačkom prijetvornošću«. Klis je ubrzo nakon pada 1537. godine postao univerzalna točka protuturskog nadahnuća za sve one koji su odlučili ustrajati u obrani. U ljeto 1566. godine branitelje Sigeta nadahnjivale su dvije utvrde, Klis i Sveti Elmo na Malti, koja je prethodne godine junački pala, ali je svojim neočekivanim jednomjesečnim otporom spasila grad i otok od osmanskog zauzeća.