Dva sultana: Osman i Mustafa

Četiri lista^[1] zavedena pod br. 466 u Znanstvenoj knjižnici u Dubrovniku sadrže ulomke nekoć većega sastavka u kojem je osmeračkim katrenima ispripovijedana sudbina sultana Osmana II. (3. studenoga 1604 – 20. svibnja 1622). Budući da se nije sačuvao naslov, nazvao sam ga Pripovijes od Osmana. Rukopis je pisao pjesnik Oracio Mažibradić (1565–1641), možda oko 1630. godine, a višestruko je oštećen: između drugoga i trećega te nakon četvrtoga lista nepoznat broj listova nedostaje, k tomu su drugi i treći list pocrnjeli te na mjestima istrunuli. U svemu se sačuvalo 160 stihova, slijedom neke čudne simetrije po dvadeset katrena u prvom i drugom ulomku. Na prva dva lista prepisan je početak koji govori o Hoćimskoj bitci i uspjesima kralja Vladislava; treći i četvrti list čuvaju dio u kojem se pripovijeda o Mustafinu dolasku na prijestolje i Osmanovu uhićenju. Koliki je bio stvarni opseg spjeva, ne može se ni nagađati. O fragmentu je jedini pisao Franjo Fancev, zaključujući »da ovaj novi ‘Osman’ prema Gundulićevu ‘Osmanu’ pretstavlja sasvim nezavisnu pjesničku tvorbu« (1933/1934: 247).

Mustafa I. (1591–1639)

Osman II. (Genç Osman = Mladi Osman) rođen je u Istan­bulu u palači Topkapi kao sin Ahmeda I. (1590–1617; sultan 1603–1617) i Mahfiruz Hatice (1590–1620), koja je mnogo polagala na njegovo obrazovanje, zbog čega je naučio grčki, latinski, arapski, perzijski i talijanski jezik, a pisao je i pjesme. Na prijestolje je došao kao četrnaestogodišnjak nakon očeve smrti, kad je državnim udarom svrgnut Mustafa I. (1591–1639; sultan 1617–1618., 1622–1623), psihički bolesna i ekscentrična osoba koja je bacala kovanice na ribe i ptice, skidala vezirima turbane i čupala im brade, a četrnaestogodišnja izolacija u »kavezu« samo je pogoršala njegovo stanje. Premda još dječak i bez političkog iskustva, Osman je bio nasilan, zbog čega i vrlo omražen. Kad je u rujnu i listopadu 1621. godine osmanska vojska poražena pokraj Hoćima u Ukrajini, okrivio je janjičare. Pod krinkom odlaska u Meku, mjesto Muhamedova rođenja, želio je iz Egipta i Sirije dovesti odanu vojsku. Pritom je janjičarima smanjio plaće i ukinuo kahvane, mjesta gdje su se skupljali i dogovarali urote. Kad su doznali za njegove planove, svrgnuli su ga 19. svibnja 1622., zatvorili u Jedi-kulu, a sljedećega je dana ubijen tetivom luka: kad mu je tetiva stavljena na vrat, pokušao se obraniti, pri čemu je srušio egzekutora, no tada ga je veliki vezir uhvatio za genitalije, nakon čega se od boli onesvijestio te je zadavljen.

Osman II. (1604–1622)

Smaknuće Osmana II. bila je dramatična vijest za kršćanski svijet, o kojoj je dubrovački Senat, dakako, bio dobro obaviješten. Naime, od 1621. do početka 1623. na području Osmanskog Carstva boravili su haračari Orsat Martoličin Črijević (oko 1581 – 1637) i Nikola Marinov Binčulić (oko 1582 – 1649), koji su s terena Senatu slali izvješća, koja su, na žalost, izgubljena. Također, haračari za 1622. godinu bili su Marin Božov Proculo (oko 1567 – 1644) i Marin Andrijin Sorkočević (oko 1585 – 1654), koji su na Portu krenuli sredinom svibnja 1622: »Za burnih dakle onih dana, što su osvanuli u Carigradu poslije pobune janjičarske i ubistva Osmanova, bijahu ondje zapravo četiri poslanika dubrovačka, nosioci tributa od 1621. i 1622. godine; zato senat u brizi piše 13. augusta [Kristu] Bassegliju, neka bi mu javio, ako što novo znade iz Carigrada: u Dubrovnik stiže toliko glasova o različitim novinama u Carigradu poslije pogibije Osmanove, samo od poslanika svojih malo toga doznaju« (Körbler 1914: 177). Ipak, na temelju pisma koje je Senat 9. lipnja 1622. uputio Petru Franovu Stayu, poslaniku u Napulju, vidi se »da je glas o uroti janjičara i ubistvu Osmanovu dopr’o do Dubrovnika već prvih dana mjeseca juna 1622.« (Körbler 1914: 178).

Osmanova sudbina nadahnula je nekako u isto doba Šibenčanina Ivana Tomka Mrnavića (1580–1637) i Ivana Gundulića (1589–1638). Prvi je tim događajima posvetio petočinu povijesnu dramu Osmanšćica, tiskanu 1631. u Rimu, Gundulić je pak na epu Osman započeo raditi nakon 1628. godine, ne uspjevši ga dovršiti. Zamislivši ga u slijedu tassovske koncepcije epa (prepletanje povijesnoga, viteško-romantičnoga i eshatološkog svijeta), Gundulić je uvelike odstupio od katoličkoga modela vergilijanskog epa, već i po tome što se latio suvremenoga događaja, koji međutim nije veličao kršćanskog junaka, nego islamskog sultana, a iako je u refleksivnim dionicama govorio o oholosti i Božjoj kazni, događaje u Carigradu motivirao je politički, mimo svakoga transcendentalnog autoriteta. Vrlo je vjerojatno da je Gundulić za temu epa izabrao Osmanovo stradanje zato što je, među ostalim, htio pokazati što se događa kad opasnost dođe iznutra, a ne izvana, što je i te kako važna poruka dubrovačkom patricijatu koji se nakon Velike zavjere iz 1612. godine definitivno podijelio na salamankeze i sorboneze (kojima je pripadao Gundulić). Upozoravajuće, naime, zvuče stihovi iz sedmog pjevanja vezani za Farzalsko polje (građanski rat između Cezara i Pompeja):

Ah, da je proklet tko zameće

u rodnomu nemir gradu

i domaće vriježi smeće

u zavadi i neskladu. (s. 385–388)

Pripovijes
od Osmana

Tko je u spjevu Pripovijes od Osmana prepričao događaje od poraza na Hoćimu do Osmanove smrti, ne znamo. Sudeći po uvodnim stihovima (»Minutoga na boj lita / podvignu se k leškoj strani«), sastavak je nastao 1622. godine. Premda se o spjevu ne može cjelovito suditi, iz onoga što je sačuvano dade se razabrati da je priča bila kronološki ispripovijedana: odluka Osmana da pokori Poljsku, junaštvo kralja Vladislava i pobjeda pokraj Hoćima; u ostatku se govori o Mustafinu oslobađanju i ustoličenju, izvođenju Osmana pred njega na sud, odvođenje u Jedi-kulu, Osmanovo obraćanje vojnicima, kojima nudi časti i blaga. Kao i kod Gundulića, i ovdje se Osmana apostrofira kao »dijete vrlo« i »djetinsku plahos ludu«, a nije izostala ni glorifikacija kralja Vladislava, kojemu je pripala ratna slava, premda je prava istina da je tijekom bitke bio bolestan. Za razliku od Gundulićeve interpretacije Osmanova prava na prijestolje slijedom legitimiteta i nepovredivosti nasljedne carske vlasti te činjenice da Mustafa u epu ništa ne govori, a u devetnaestom pjevanju prikazan je kao netko tko »od čovjeka ne ima drugo / negli samo dvornju sliku« (s. 971–972), u spjevu Pripovijes od Osmana lik Mustafe – koliko se o tome smije zaključivati na temelju nekoliko katrena – nije oblikovan kao malouman i za vladanje nesposoban Osmanov stric, nego kao razumni vladar koji ne želi Osmana naprečac ubiti, nego izvidjeti njegove namjere, ponajprije što je kanio učiniti s carskom haznom (blagajnom), o čemu Gundulić inače ne govori:

Na to njima reče mile

riječi: »Prešit od potrebe

nije na sudu gdi nije sile

i gdi brijeme jes u tebe.

Neka viđu gdi je hotio

s haznom mojom on otiti

i kud bješe uputio

stupaj pak ću ja suditi.

Kad po sudu krivac bude,

pogubiti ja ću njega,

utoliko neka bude

stan mu kule jesu od svega«. (s. 125–136)

Barokne figurativnosti u sačuvanim ulomcima nema, to je ekonomična naracija usredotočena na događaje, jedino nešto stiliziranije mjesto jesu stihovi koji govore o Mustafinu oslobađanju:

Njega iz puča izvadiše,

u kom staše malo živa

ter na lijepa postaviše

kola kâ sva zlato odiva.

Oko njega dvije diklice

svjetlje od sunca milo sjahu,

od ljubavi da božice

lipos usvem dobivahu. (s. 93–100)

Ipak, da ta slika nije tek puki literarni dodatak možda svjedoči spjev Uzrok vojevanja na Poljsku i povod Osmanove pogibije, koji je, čini se, 1622. godine na turskom jeziku napisao Aga-dede, rođen u Dobor-gradu blizu Modriče u Bosanskoj Posavini (Sokolović 1972: 5–34). Taj je čovjek bio dobro obaviješten o zbivanjima u Istanbulu, a zanimljiv je njegov spjev i zato što je opravdavao janjičarsku pobunu i Mustafino vraćanje na prijestolje, o kojem je govorio s poštovanjem, a potpuno osuđivao Osmanove postupke:

Strast mu je nadvladala pamet.

Stare svoje borce nije uzimao u zaštiti,

a one koji su imali pritužbu nije nikako saslušavao,

niti je nadzirao silnike.

U njega ne bješe ni trunke pravednosti,

pa je mnoge ljude stvorio sebi neprijateljem.

Bio je mnogo sklon škrtosti,

i kad bi prosjak došao, ne bi dobio dara.

Bijaše nakanio da pođe na Ćabu,

pokupivši svu carski blagajnu.

prijestolnicu je želio premjestiti u Egipat ili Damask –

dade da se o tome pronese glas u narod.

»Rastjerat ću svoju staru vojsku (janičare)

i sve ću im isprave na ognju spržiti.«

Smutnja mu bijaše čvrsta nakana.

Ne vodeći napokon računa o svome prijestolu,

zlato i srebro, gdje god je našao

i sve dragocjenosti uzme i digne,

pa šta više i na ćelenku na uzglavlju očeva nišana

ruke je svoje pružio.

Napuni škrinje i korpe,

vrijedne dragocjenosti sve uze i diže.

I napokon je ruku digao

na zlatne kandilje u očevoj džamiji.

U dijelu u kojem opširno opisuje Mustafino oslobađanje iz zatočeništva, koji se nalazio pod zemljom ispod neke kule, Aga-dede kaže da su se uz Mustafu nalazile dvije dvorkinje. Kad su ga izvukli van, presvukli su ga iz dronjaka u carske haljine, zatim su ga htjeli posjesti na konja:

Dovedu ata, da bi ga posadili,

ali vidješe da se od slabosti ne može na konju držati.

Lako su našli jedna kola

i posjednu sultana u kola.

Od njeg se nije rastajao nikako mladić soluflija,

niti dvorkinje, ni majka sultanija.

Svi uniđu sa sultanom odmah u kola.

Kola su prihvatili vojnici rukama i vukli,

i odvezli taj dan u stari saraj.

Iako je prizor Mustafina oslobađanja dubrovački pjesnik opisao kratko i stilizirao ga u skladu s retoričkim klišejima, u perspektivi Aga-dedinih redaka slika s dvama prekrasnim djevojkama nije potpuno ispražnjena od mogućega stvarnog sadržaja. To pak znači da je onaj koji je Pripovijes od Osmana napisao raspolagao detaljima koji su u doba kad se događaj odigrao očito bili sastavni dio priče o Osmanovu stradanju. Čak i ako je ženska pratnja dug usmenoj predaji, ne mijenja činjenicu da je za onodobnoga čovjeka bila autentična sastavnica burnih zbivanja u Istanbulu. Osim spomenutoga detalja, treba uočiti da i dubrovački pjesnik i Aga-dede (Gundulić također) kažu da je Osman vojsku pokušao podmititi s pedeset cekina/dukata (»Po pedeset dukata na svakog vojnika«), kao i da je plakao dok se obraćao pobunjenicima (»Govorio je, plakao i trao suze s očiju«).

Budući da se sačuvao manji dio spjeva Pripovijes od Osmana, ne možemo o njemu općenitije suditi, no četrdeset katrena ostavlja dojam sažetoga stihovanog izvješća o Osmanovoj propasti, koje je – nastalo brzo nakon prevrata u Istanbulu – moglo udovoljiti znatiželji svih onih koji su se zanimali za svršetak kratkotrajne Osmanove vladavine. Sastavio ga je netko tko je imao uvid u kronologiju događaja, zacijelo je bio iz redova plemstva koje je raspravljalo o pitanjima koja su i te kako bila važna za Republiku. Premda suzdržan prema baroknoj dikciji, što je, rekao bih, posljedica želje da se u okvirima žanra poštuje povijesna realnost (u obliku u kojem je tada bila oblikovana kao takva), riječ je o pjesniku koji je bio »dobar i okretan versifikator, pa mu stihovi teku lakoćom Gundulićeve versifikacije« (Fancev 1933/1934: 247).n

Körbler, Đuro. 1914. »Četiri priloga Gunduliću i njegovu ‘Osmanu’: učitelji pjesnikovi, vrela, dopune i ‘najstariji’ rukopis ‘Osmana’«. Rad JAZU 250: 169–183.

Fancev, Franjo. 1933/1934. »Fragment dosad nepoznate epske pjesme ‘Osman’«. Nastavni vjesnik XLII/8–10: 237–249.

Sokolović, Osman Asaf. 1972. »Pjesnik Ada-dede iz Dobor-grada o svome zavičaju i pogibiji Osmana II: o jednom autografu Gazijine biblioteke«. Anali Gazi Husrev-begove biblioteke I: 5–34.