Dubrovnik, uho dvaju sukobljenih svjetova

Poznato je da je Dubrovačka Republika u XVI. stoljeću svoj položaj najistočnijega prostora zapadnoga kršćanstva, a ujedno i najbližega najzapadnijim ograncima Osmanskog Carstva na europskom tlu, shvaćala i koristila kao osnovu za povezanost s jednima i drugima, s blizim kao i s udaljenijim državama i krajevima i to ponajprije putem trgovine, temelja blagostanja Republike. Takva je povezanost postojala i u prijašnjim stoljećima. Međutim, u konfiguraciji odnosa na Sredozemlju koje se u XVI. stoljeću podijelilo po crti španjolsko-turskog neprijateljstva i/ili sfera utjecaja i počelo živjeti u tim novim uvjetima položaj je Dubrovačke Republike zadobio novo značenje i novu vrijednost, ali je ona počela proživljavati i nove opasnosti. S jedne je strane postala turskom vazalnom zemljom i svoju je ograničenu neovisnost plaćala. Čini se da vodeći turski i strani osmanolozi još uvijek nisu sigurni koliki su iznos Dubrovčani davali Porti, što samo govori o dubrovačkoj spretnosti u pregovorima i u održavanju statusa koji im je dopuštao očuvanje gospodarskih aktivnosti i identiteta obilježena »gorljivim katoličanstvom«, kako ga je odredio Fernand Braudel.

Dubrovačka Republika kao jedan od sredozemnih »satelita«

U našoj je općoj predodžbi o tadašnjem vremenu, uz raširen imagem Osmanlije kao neprijatelja, možda nešto manje prisutan i imagem Mlečanina, odnosno Mletaka, kao sile koja je stalno ometala vitalne funkcije Dubrovačke Republike na Jadranu i na Sredozemlju te je u takvu politiku uključivala i stalno potvaranje Republike na Porti da služi Španjolcima, a pri Svetoj Stolici da služi Porti. U toj je situaciji Dubrovačka Republika, ovisna o trgovini na tom opasnom Sredozemlju koliko i Mletačka Republika, nastojala održati i novim poveljama obnoviti vezu i zaštitu španjolskoga Dvora, na koji je 1516. godine stupila ne­španjolska, habsburška loza i koji je time postao najjačim kršćanskim kraljevstvom. Ta je veza zbog danog odnosa između Dubrovnika i Porte imala biti čim tajnija, do te mjere da su se španjolski putnici na prolasku kroz Dubrovnik na preporuku Dubrovčana izdavali za Francuze, dakle prijatelje Osmanlija.

Prikaz dubrovačkog trgovca iz djela N. de Nicolaya: Les quatre premiers livres des navigations et peregrinations orientalles,
Lyon, 1568. (Archivo General de Simancas, Simancas)

U isti mah, tu su vezu mnogi podanici Republike osjećali i kao »prirodnu« upravo zbog vlastite pripadnosti zapadnom civilizacijskom krugu i želje da tu pripadnost i sačuvaju. Bili su svjesni da se, usred zaraćenog Sredozemlja, moglo vrlo lako dogoditi i da se nađu u potpunoj osmanskoj vlasti. Primjer Herceg Novog, koji je nakon španjolsko-turske borbe za nj 1538. pripao potonjima, predstavljao je strašan primjer takve sudbine u najbližem susjedstvu. U tajnim dojavama španjolskom Dvoru iz Dubrovnika spominje se hercegnovske rođake Dubrovčana, konvertite na islam, kao izvore za vijesti iz Carigrada, gdje su neki njihovi bližnji, također obraćenici, već bili stekli položaje na kojima su mogli dolaziti do određenih obavijesti. Tajni dojavljivač španjolskom Dvoru iz Dubrovačke Republike, poslan onamo bez prethodnog dogovora s dubrovačkim vlastima i otprije djelatnim dojavljivačima upravo da bi utvrdio koliko je za vjerovati i vlastima i dojavljivaču, 1554. piše napuljskom potkralju Pedru Toledu: »Gospodaru, već sam javljao Vašem Gospodstvu kako je dubrovačka Sinjorija poslala jednoga gospara da s Vašim Gospodstvom pregovara o njihovim sporovima s admiralom. Preklinjem Vaše Gospodstvo da im bude milostivo glede njegova prava te da o tome odluči brzo, jer tvrdim Vašem Gospodstvu da su vrlo skloni služiti Njegovu (španjolskom, op. aut.) Veličanstvu«. Španjolska je bila »veliki svijet« u koji su ljudi s naše obale Jadrana odlazili da bi ostvarili karijeru. Korčulanin Vinko Paletin napisao je raspravu o jednom od pitanja koja su najviše zaokupljala tadašnje pravnike i teologe: kako privesti vjeri Amerikance i jesu li oni u potpunosti ljudska bića, drugi Korčulanin, Jakov Banićević, aktivno je sudjelovao u raspravama šesnaestostoljetnoga humanizma na Iberskom poluotoku, Dubrovčanin Basilije Basiljević pokušao je, sasvim u skladu s tadašnjim utopijskim teorijama vezanima uz Novi svijet, onamo prebaciti bosanske kršćane koji su morali pobjeći pred Osmanlijama, a obični svijet je, gledajući kako se kršćanski svijet rasipa pod turskom najezdom, jedino u Španjolsku i njezinu moć polagao nade. Tako je stonski biskup Bonifacije u lipnju 1573. godine kralju Filipu II. poslao opis stanja u »zaljevu«, to jest na Jadranu, koji je završio ovako: »Ovo će pismo uvjeriti Vaše Carsko i Kraljevsko Veličanstvo da turska mornarica ulazi u ovaj zaljev na štetu jadnih kršćana koji niti znaju niti imaju koga da mu se obrate do Vašeg Veličanstva. Bog Vam dao pobjedu u ruke«.

Ovitak pisma stonskog biskupa španjolskom kralju Filipu II. poslana preko Dubrovnika 15. kolovoza 1573. (Archivo General de Simancas, Simancas)

Da bi, dakle, sačuvala i identitet i ekonomsku dobrobit, a pretpostavka toga bio je čim bolji odnos sa svima oko sebe, majušna je Republika živjela život plesača na žici: pogrešan pokret mogao ju je survati u provaliju. Özlem Kumrular usporedila je takav status s »brodom nasred oceana« okruženim stalnim borbama te odredila Republiku kao jedan od »satelita« koji su živjeli stalno se prilagođujući odnosima dvaju velikih carstava – španjolskog i turskog, koji su pak odnosi bili u stalnoj mijeni.

Uho Istoka i Zapada naćuljeno prema granici

Zbog toga zemljopisnog položaja i statusa Dubrovačka je Republika, uz tzv. Berberiju, bila i najpogodnije mjesto za informiranje svake od strana upletenih u sukobe na Sredozemlju o onoj drugoj kao i o svim drugim stranama. Tako je informacija, odnosno mogućnost dojavljivanja i informiranja, postala jedna od važnih aktivnosti i prolaznika kroz Republiku ili njezinih privremenih stanovnika, i dubrovačkih političkih i kulturnih prvaka i običnih podanika, i Dubrovnika kao prostora i države. Informacija je također postala robom, a nerijetko je bila i preduvjetom da bi se mogla dobiti potvrdu prava na trgovinu »pravom« robom, primjerice žitom, tim – opet po Braudelu – pravim gospodarom na zaraćenom Sredozemlju. Dojavljivače koji su se tim poslom bavili kao jedinim ili – još češće – kao dodatnim poslom koji su mogli kamuflirati javnim poslom (obično trgovinom ili pomorstvom) tadašnja politika i potonje istraživanje te aktivnosti dijeli na nekoliko vrsta, od običnih informatora mjesnih dometa i na mjesnoj razini do pravih obavještajaca i političkih analitičara. Rad tajnih dojavljivača i uhoda uvijek je bio pod sumnjom u istinitost dojavljenoga – potonje analize dojava pokazuju da je u njima bilo izmišljotina i pogrešnih dojava zbog vlastite ili, neizravno, tuđe koristi – ali dojavljivači su uvijek bili na cijeni. Pedro Gaytán, španjolski kroničar opsade Orana, nakon dužeg poglavlja posvećena djelovanju tajnih dojavljivača vezanih uz tu bitku zaključuje da uhode i dojavljivači donose, doduše, pobjede na pladnju, ali da bi im nakon bitke jedina nagrada trebala biti vješala.

Izvori za tu tajnu diplomaciju od XIX. stoljeća proučavali su se uglavnom kao dodatni ili posredni povijesni izvor, ali do danas su na mnogim stranama – turskoj, španjolskoj, francuskoj, talijanskoj pa i hrvatskoj, objavljene i obrađene čitave serije arhivske građe pohranjene u mnogim arhivima, a koja odgovara tadašnjim tajnim dojavama iz Dubrovačke Republike o jednoj od stranih sila o kojima se ondje moglo prikupiti obavijesti. Neke se od tih serija u rukopisu – dakle, bez sustavne transkripcije objavljivanja rukopisa – toliko obilato koristilo da se može reći da su kao izvor za poneke aspekte povijesti tog razdoblja gotovo iscrpljene. Primjer za posljednje golema je korespondencija između španjolske Krune i Svete Stolice koju je španjolski povjesničar Luciano Serrano obradio još 1914. (Correspondencia entre España y la Santa Sede durante el Pontificado de Pío V) i u kojoj nailazimo na bezbroj podataka i opisa situacija u kojima su Sveta Stolica i španjolski veleposlanik pri njoj branili Dubrovčane od mletačkih napada za navodnu prevagu u tursku korist u slanju tajnih dojava iz Dubrovnika. Španjolsku je povjesnicu, doduše, odnos Hrvata i Turaka u XVI. stoljeću zanimao još mnogo prije: tako je 1634. godine nadbiskup Pamplone i prvi biograf cara i kralja Karla V., Prudencio de Sandoval, ekstenzivno citirao ne, doduše, tajne dojave iz Dubrovnika, nego izvješća careva veleposlanika iz Mletaka (inače istaknutoga humanista) Diega Hurtada de Mendoza u kojima on procjenjuje stanje u hrvatskim krajevima pa tako, primjerice, kaže kako će se ti »Nijemci« (tako je, naime, nazivao sve narode koji su živjeli na prostoru od Turske Hrvatske do granice s Koruškom, uključujući današnju sjevernu Italiju) braniti (od Turaka) jer nemaju kamo pobjeći.

Samo postojanje tako brojnih tajnih dojava s Jadrana potvrđuje status našeg mora kao jedne od neuralgičnih točaka političkih i vojnih djelovanja na Sredozemlju i šire. Francuski povjesničar tadašnjih odnosa na Jadranu i djelovanja francuske tajne diplomacije u Mletcima i u Dubrovniku Bernard Doumerc utvrdit će: »Doista je točno da se u XVI. stoljeću na prostoru Jadrana, koji se između 1470. i 1580., kad se i razvijaju odnosi između kršćanstva i islama, našao na prvoj crti, stvara čvrst čvor europskih odnosa«. Mletke se u tom kolopletu interesa nazivalo »okom Zapada« a Dubrovnik »uhom Istoka«.

Zbog stalne trgovine s Istokom i Zapadom, prostor nominalno neutralne Dubrovačke Republike bio je i prostor fizičkih susreta podanika dvaju svjetova: muslimanskog i kršćanskog, koji nisu bili politički monolitni i u kojima su postojale unutarnje podjele i različiti odnosi prema Drugome. Dubrovačka politika jednaka odnosa prema svima – koja je u stvarnosti, doduše, poprimala veoma različita i pitoreskna varijantna rješenja – otvarala je mogućnost bliskih susreta do kojih drugdje nije moglo dolaziti. Istodobno, pripadnici samoga hrvatskoga korpusa, gledani na cijelom području od Drave do Jadrana (a to gledanje se utvrđuje kao jedino istraživački opravdano i u uvodnom tekstu ove Revije), rascjepkani u gospodstva različitih vladara: Mlečana, Osmanlija i Habsburga, tvorili su od zaleđa Republike, pa i južnije prema Albaniji i sjeverno put Kranjske i Štajerske, prostor široke i duboke granice koja je zbog stalnog ratovanja i sporazuma postizanih po primirjima stalno mijenjala i mjesto i oblik same crte razgraničenja, a život na prostoru uz nju i iza nje bio je, ako je suditi po tajnim dojavama koje su o njoj govorile, u stalnoj razgradnji i pokušajima izgradnje svega: od konkretnog boravišta, krova nad glavom, do identiteta. Poznavatelji serija tajnih dojava kroz dugačka razdoblja određuju je kao nečist i porozan prostor koji se pri svakom dizanju neprijateljstava između dvaju carstava iz latentnoga ratnog stanja u manifestno budio i proživljavao dugotrajna stanja ratovanja, a u međuvremenu je živio u stanju grozničavosti, beznadnosti, migracija i sveopćeg osjećaja nestalnosti vlastitog statusa. Izvješća mletačkog providura Giovannija Mora iz razdoblja 1515–1526. svjedoče o nevjerici »napuštenog dalmatinskog naroda u nemoć kršćanskoga svijeta«, a u dojavi tajnika španjolskog veleposlanstva u Mletcima iz 1560. piše da su mu »neki plemići iz Zadra i iz drugih dalmatinskih mjesta pričali da se u Liku i Krbavu naselilo preko petnaest tisuća turskih kuća, te da je to jako loše za Hrvatsku, Dalmaciju i Istru«. Bezbroj je primjera u dojavama poslanima preko Dubrovnika o turskom haranju zadarskih, trogirskih i splitskih polja.

Promjenjivost širokog prostora granice bila je potencirana i političkom i interesnom nekompaktnošću i nejednoznačnošću dvaju svjetova koji su se – slikovito rečeno – tukli preko glava svojih stanovnika i stalno usložnjavali život na njoj. Među mnogobrojnim primjerima iz tajnih dojava o tome su i detalji iz dojava poslanih iz Dubrovnika španjolskom veleposlaniku u Mletke s kraja 1536. o konačnim turskim pohodima sa 16 000 vojnika na Klis, te s po 5000 na Zadar i Senj. U pohodu na Klis je, po riječima bosanskog paše, trebalo ili pobijediti ili izginuti: kliški uskoci su se za vrijeme opsade tužili da im Mlečani iz svojih okolnih posjeda stalno onemogućuju djelovanje, posebice opskrbu, da bi tako ugodili Turcima. Međutim, kad su Turci ubili grofa Petra Kružića, za čiju je glavu bosanski paša u Carigradu dobio »godišnju povišicu od 50 000 škuda, konja, mač i odoru«, Mlečani su iz stanja dotadašnjega faktičkog oslanjanja na uskočko odolijevanje Turcima koje su istodobno ometali zapali u silni strah za svoje posjede u okolici Klisa jer da »sad kad nema grofa Kružića nema osobe koja zna što raditi da Klis izdrži«. U kasnijim dojavama govori se da je turski zapovjednik Klisa bio brat »jednoga šibenskog opata«. U jednoj od dubrovačkih dojava autor koji sam sebe određuje kao »onoga koji obično dojavljuje« (tajne dojave najčešće nisu bile potpisane, a često su bile šifrirane), tumačeći kako je došao do informacija koje šalje, kazuje da je prisluškivao razgovor »Francuza, Turčina i Mletka« u dubrovačkoj luci, a da ga je mogao dobro razumjeti jer su ta trojica govorila »sklavinski«, koji je očito bio materinski jezik sve trojice ali i toga španjolskog dojavljivača. Budući da je »Španjolac« iz te priče također govorio »sklavinski«, očito je da su svi zapravo bili ili dubrovački podanici ili našijenci iz drugih hrvatskih krajeva čiji je temeljni identitet prekriven slojem nadodanim okolnošću službe ili podaništva, a imena nepoznata zbog nepisanih pravila posla kojim su sebi osiguravali kruh, a jamačno i neku zaštitu ili sigurnost u tom nemirnom prostoru.

Kako danas čitati tajne dojave?

U svoje vrijeme tajne su dojave često priskrbljivale ključne podatke za odvijanje vojnog i političkog života; nećemo pretjerati utvrdimo li da su mogle utjecati na tijek povijesti. Međutim, danas se njih može čitati iz veoma različitih očišta, veoma dalekih od tadašnjeg čitanja s konkretnom svrhom. Ta su nova čitanja uglavnom u skladu s novim tendencijama u proučavanjima povijesne građe. Veliki španjolski projekti sustavnog pretraživanja i iščitavanja dojava i ostalih zapisa sa sredozemnih granica iz tog razdoblja u raznim ključevima potvrđuju njihovu manju ili već »fikcionaliziranost«. Međutim, svi su oni i uz tu marginu slobode – a katkad baš zahvaljujući njoj – nezaobilazni izvori za rekonstruciju procesa interkulturalnosti koji cvjetaju na svim granicama gdje velike kulture, koje se na njima susreću, budući da su daleko od vlastitih središta, poprimaju puno jedna od druge i stvaraju nove inačice vlastite kulture ili pak zajedno stvaraju treće kulture. Dubrovačke dojave već su poslužile i jamačno će još služiti velikom povijesnom narativu kao dodatni izvor. Našoj bi sredini, vječito okrenutoj prošlosti (po čemu nikako nije jedinstvena), mogle i trebale biti zanimljive i za povijest nekih sastavnica kolektivnog imaginarija, i za – povezano s njime – povijesno pamćenje, i za uvid u sve ono što se u njima spominje usput a što, kao i svaki zapis iz prošlih vremena, pridonosi upotpunjavanju krnjih slika tih vremena i govori o tome kako je u dugačkom povijesnom tijeku došlo do sadašnjih stanja, odnosno sadašnjih društava u svim njihovim komponentama.

Djelomično šifrirana tajna dojava španjolskom
veleposlanstvu u Mletcima iz Dubrovnika (Archivo General de Simancas, Simancas)

Ponajprije, do ustrojavanja sustava slanja dojava španjolskom Dvoru iz Dubrovnika o stanju na Jadranu i po hrvatskim zemljama, ali i o stanju na Balkanu i u Carigradu i dalje (jer cijelim su tim golemim područjem imali pravo nesmetano prolaziti dubrovački podanici) došlo je zbog potrebe za obaviještenošću o neprijatelju, ali i radi upotpunjavanja predodžaba o Turcima: velik dio španjolske povjesnice tvrdi da je mladi Karlo V., rođen u Gentu u Flandriji 1500. godine, nakon poraza kod Mohača tražio načina da »upozna Turčina« da bi se mogao pretvoriti u učinkovita branitelja svega kršćanstva. To je naime bila njegova predodžba o sebi samome i čvrsta namjera pošto je naslijedio tolika kraljevstva i vojvodstva, te stalno priskrbljivao nove zemlje u Novom svijetu. Obrasci turskog ponašanja u ratu zatekli su i njega kao što su iznenađivali sve čije je države ta dotad neviđena sila razorila pa su informacije o Turčinu i svemu turskome bile i tražene i cijenjene. Običan svijet na kršćanskom Zapadu držao je osmanlijska nadiranja Božjom kaznom za svoje grijehe, a Martin Luther koristio ih je kao dokaz za svoje tvrdnje o grješnosti Crkve. Španjolci su dojavne mreže pokušavali, a većim dijelom i uspijevali, održavati na cijelom istočnom Sredozemlju, kojim je od 1536. u ime sultana faktički vladao bivši gusar, grčki renegat a od tada kapudan-paša Hajredin Barbaros­sa. Budući da su svi uključeni u prikupljanje informacija i slanje dojava trebali ostati čim nevidljiviji, danas taj čudnovati »diplomatski zbor« možemo tek zamišljati na temelju njihovih vlastitih opisa te na temelju fragmentarnih i usputnih osvrta na njih u korespondenciji visoke diplomacije. »U diplomatskim poslovima na Istoku Španjolska se utjecala svojim uhodama, plaćenicima, svijetu povezanu sa sumnjivim krugovima obraćenika... Obraćenika koji su se željeli umiliti vlastima koje su ih protjerale, negdašnjih zarobljenika koji su se predstavljali kao stručnjaci za istočno Sredozemlje, Grka koje je valjalo stalno držati na oku (kako se to eufemistički kaže u jednom izvješću), malteških vitezova, Albanaca, carskih izaslanika, a njima valja dodati šarolik skup njihovih suradnika: njemačkih Židova, poput doktora Salomona, dragomana poput Urembega, svakovrsne sumnjive svate koje oni koji su koristili njihove usluge nisu uvijek službeno uzdržavali, što se dade nazrijeti iz diplomatskih kanala.«

Faksimil pisma Marina Zamanje španjolskom caru Karlu V. od 1. prosinca 1546. godine (Archivo General de Simancas, Simancas)

Dojavljivači koje su španjolski agenti uspjeli zavrbovati u hrvatskim zemljama potpalima pod osmansku vlast i oni koje su španjolski agenti mogli zavrbovati u Dubrovniku ili putem Dubrovnika bili su zaduženi dojavljivati o svim znakovima velikih planova za tursku kopnenu i pomorsku silu od Perzije i zapadnih obala Indije, do kojih su se Osmanlije također zalijetali, do Hrvatske. Zanimalo ih je baš sve u vezi sa sultanom, od toga koje je izaslanike i kojih zemalja primao i o čemu su govorili do toga u kojoj se boji odjeće sultan pojavio, jer je ta boja imala simboličko značenje. Zanimala ih je zemljopisna konfiguracija prostora onkraj granica jer ga nisu ni izdaleka poznavali. Zanimalo ih je sve o zapovjednicima, posebice o njihovu podrijetlu i eventualnim vezama s obiteljima i zavičajem, jer mnogo puta to su bili renegati poput Grka Ibrahim-
-paše ili Hrvata Pijale-paše; o broju i raspoloženju vojske; o njezinoj opremljenosti i tehnologiji koju rabe, posebice na moru, u kojoj su često bili ključni zapadni stručnjaci zasužnjeni u nekoj od bitaka ili su pak dragovoljno prešli na islam i otišli u Osmansko Carstvo da ondje »naprave karijeru«. Posebno su zanimljiva pitanja bila: bolesti i epidemije, posebice kuga, koja je endemski tavorila u velikim lukama, glad u dijelovima carstva, gradnja luka i brodova te sve, pa i najneznatnije zapovijedi koje su se hijerarhijskom ljestvicom spuštale od Divana do zapovjednika u udaljenim zemljama i reakcije na njih. Međutim, zanimalo ih je i sve što je govorilo ili je moglo govoriti o društvenim stanjima i mijenama, a što je posredno ili neposredno moglo djelovati na provedbu političkih i vojnih planova: suše i pošasti koje su, uz ratove, mogle izazivati glad i nemogućnost prehrane konjaništva i općenito vojnih pohoda, brojnost stanovništva u novim turskim posjedima i njegove migracije, odnos kršćana i muslimana, prelasci s jedne vjere na drugu...

Povjerenje i nepovjerenje na kušnji

Glede početka tajnog dojavljivanja španjolskom Dvoru iz Dubrovačke Republike postoji zbunjujući paralelizam: naime, javna diplomacija je potajno stvarala mrežu uhoda i dojavljivača i ne znajući da elementi takve mreže već postoje. To pokazuje da su i javna i tajna diplomacija bile podložne provjeri, to jest da je Dvor surađivao s nekoliko izvora iz istog područja, konkretno iz Dubrovnika, istodobno. Tako veleposlanik u Mletcima Lope de Soria 1533. godine piše svom caru o Dubrovniku: »(Ne znam) je li Vaše Veličanstvo dobro obaviješteno o kakvoći i načinu vladanja gradom Dubrovnikom koji se nalazi u Sklaviniji, nasuprot Manfredoniji u Apuliji. Uređen je kao Republika, slabo naseljena i mala, a blizu je posjedima ove Republike (Mletačke Republike) i turskim posjedima. Veoma je bogata i ima puno kovanog novca od šezdeset trgovačkih brodova koji plove po svijetu te od toga plaća danak Turcima. (...) Držim da bi se, pojavi li se ondje mornarica Vašeg Veličanstva, moglo dobiti dvjesto, pa čak i tristo tisuća dukata kao pomoć za troškove Vašeg Veličanstva u borbi protiv nevjernika«. Međutim, car je u Dubrovniku tad već imao konzula, Juana de Pallása, a od 1535. godine u tu se korespondenciju uključio, na malo drukčijoj razini, i dubrovački plemić Marin Zamanja. On je godinu prije bio u dubrovačkom izaslanstvu koje je na španjolskom Dvoru dobilo potvrdu starih i nekoliko veoma povoljnih novih povlastica koje je car dodijelio Republici, a za boravka blizu cara zadobio je njegovo povjerenje koje se dodatno dokazalo i Zamanjinim primanjem u viteški red svetoga Jakova (Orden de Santiago). Kao plemić, višestruki dubrovački pregovarač i izaslanik, član Vijeća umoljenih i posebno uspješan poslovni čovjek koji je poslovao od Carigrada preko Balkana do hrvatske i talijanske strane Jadrana, baratao je iskustvom, znanjem, informacijama i vezama kakve nisu mogli priskrbiti dojavljivači poslani u Republiku ni ljudi koje su oni mogli vrbovati u okolici Republike ili dublje u zemljama pod turskim gospodstvom, a najmanje u Carigradu. Zamanja je neka od sačuvanih pisama slao izravno caru preko veleposlanstva u Mletcima, a neka španjolskom potkralju Napulja. Riječ je o pravim analizama stanja i mogućnosti španjolskog prodora u unutrašnjost naših zemalja: dugoročni je naum španjolske Krune bio, naime, osloboditi ga od Turaka i na njemu stvoriti novo kršćansko kraljevstvo, a nakon Lepantske bitke za njegova se kralja čak odredilo Don Juana Austrijskog, nezakonitog sina Karla V. i zapovjednika pobjedničke kršćanske mornarice u tom boju. Tako je, primjerice, Zamanja caru još prije španjolskog zauzimanja Herceg Novog 1538. pisao da ne valja trošiti snage na osvajanje toga staroga hercegova grada jer da je okružen visokim planinama a dalja okolica da mu je neplodna i da španjolska vojska, da onuda i prodre u zaleđe, ne bi nalazila ni hrane ni vode ni ispaše za konje; umjesto Herceg Novog Zamanja je predlagao pokušaj ulaska preko Drača, koji pruža pogodnije uvjete te da baš Drač predstavlja »stara vrata« za prodor u turske zemlje. I on, kao i ostali dojavljivači, redovito naglašava spremnost Albanaca da se pridruže snagama Njegova Veličanstva.

Martin Rota Kolunić: Alegorijski prikaz bitke kod Lepanta. Bakropis iz 1572. (Zbirka: BN u Parizu) (Archivo General de Simancas, Simancas)

Zamanja je odskakao među svim dojavljivačima, ali i prijateljima Španjolaca, tzv. »salamankezima« u Dubrovačkoj Republici po sustavnom promicanju i zagovaranju prijateljstva sa Španjolskom: preko svojih trgovačkih veza na Balkanu sustavno je promicao španjolsku stvar i prikupljao vijesti i upozorenja za Španjolce, njegove veze služile su kao veze sa španjolskim uhodama i u samom Carigradu, a Republiku je Porta, po Zamanjinu sudu na francuski nagovor, pritiskala da »izagna tog španjolskog uhodu, imenom Marino de Samano«. Republika je, kao i uvijek kad bi ju jedna od sila optužila da je u njoj dojavljivač druge sile, nijekala, te je dokazivala da Zamanja nije Španjolac, nego dubrovački vlastelin te da ga ne može protjerati iz vlastite domovine, ali je Zamanju višekratno ometala u radu zaboravljajući tada kakve je povlastice on dobio kod cara za tu svoju domovinu. Ne treba, naravno, zaboraviti ni da su Zamanjini sinovi na račun očeva rada dobivali od Španjolaca povlastice za izvoz žita iz Apulije. Razmišljajući na temelju svih dosad pronađenih i objavljenih podataka za Zamanjin životopis, reklo bi se da Zamanji svjetonazor koji je dijelio s tolikim Mediterancima svojega doba nije ni dopuštao da intimno strogo dijeli vjernost domovini od vjernosti Španolskoj, koju je gledao kao jedinu pravu kršćansku silu: on je, ispod kaputa trgovca po Istoku, jamačno bio jedan od iskrenih »Španjolaca« u smislu (o kojem govori B. Croce) da se je na Sredozemlju XVI. stoljeća moglo svjetonazorski i politički jedino biti ili »Turčin« ili »Španjolac«. Zamanja je jedini od Dubrovčana zadržao vezu s carem. Postoji carevo pismo od 3. svibnja 1539. u kojem mu on ovako zahvaljuje za usluge: »Primili smo Vaše pismo od 10. veljače, a vrhovni komendator ispričao nam je što ste napisali njemu. Zahvaljujemo Vam na dojavama koje nam stalno šaljete o stvarima Turaka i o Levantu, pa ćemo i odsada izvoljeti prihvaćati sve što pošaljete preko našega veleposlanika u Mletcima te uzimati u obzir upozorenja i uvažavati što pišete o tome prostoru i vremenu, a Vi istodobno možete zabaviti karabogdanskog vojvodu i Morlake uvjeravanjem da smi mi vrlo voljni čim se ukaže prilika«. Kako turski pritisak na Republiku da eliminira Zamanju nije prestajao, sama je Republika pisala španjolskom Dvoru moleći da se Zamanju »oslobodi« dužnosti koju je obavljao. Odgovor je bio negativan. Kad je Zamanja 1546. nenadano preminuo, veleposlanik je iz Mletaka ovako obavijestio Dvor o njegovoj smrti: »Gospar Marin Zamanja boravio je izvan grada Dubrovnika u jednoj od svojih vila gdje ga je udarila kap, kako mi kaže njihov veleposlanik ovdje, pa je umro u roku od četiri dana. Bio je star, ali čini se da je smrt nastupila brzo. Ne bih ih htio osuđivati jer nemam drugoga temelja ni dokaza o njihovoj krivnji ako je ima, a ona bi bila da su mu zapravo pomogli da ode na drugi svijet«.

Ljudi s granice, vječiti sumnjivci bez kojih se ne može

U jednoj od Zamanjinih analiza stanja u dubrovačkom zaleđu govori se o otkupu sužanja, kršćana otetih ili zarobljenih u bitkama. Ta aktivnost odvijala se usporedno s dojavljivanjem i uhođenjem putem Dubrovnika, a u nju su često bili upleteni ljudi koji su se bavili i dojavljivanjem. Veleposlanik Hurtado de Mendoza je u kolovozu 1541., u sažetku svih dojava i pisama primljenih s istočnog Jadrana, naveo i ovo: »Javlja mi Marin Zamanja da u okolici tog Dubrovnika ima puno zarobljenika koje se, zato što u Dubrovniku nema banke koja bi mogla osigurati otkupninu, ne može otkupiti, a moglo bi ih se mnogo otkupiti zajmom od samo dvije tisuće te bi ih bilo i po 20, 30 ili 40 dukata«. Španjolci su u velikim pomorskim bitkama s Osmanlijama ispred Afrike znali ostati bez velikog mnoštva vojnika, pa su katkad istodobno pokušavali otkupiti i do 6000 svojih podanika. To je bio tegoban, dugotrajan i pogibeljan posao (otkup sužnja Miguela Cervantesa trajao je pet godina), a u okolicu Dubrovnika robove su uglavnom dovodili Grci, kojima se, ako je za vjerovati dojavljivačima iz i preko Dubrovnika, najmanje vjerovalo. Zanimljiva je sudbina gore navedenoga Hurtadova sažetka caru o robovima: naime, on je gotovo doslovce prenesen u jednome od najpoznatijih onodobnih apokrifnih putopisa po Osmanskom Carstvu; putopis naslovljen Viaje de Turquía anoniman je, ali se kao jedan od dvaju mogućih autora od tih vremena spominje španjolski humanist, konvertit i erazmist Andrés Laguna. Laguna je četrdesetih godina boravio u Mletcima kod svojeg prijatelja, jednako važnoga humanista i pisca, veleposlanika Hurtada de Mendoza (kojega se sa svoje strane najčešće spominjalo kao autora anonim­nog, a glasovitoga pikarskog romana Lazarillo s Tormesa), a po navedenoj tekstualnoj koincidenciji za zaključiti je da su tajne dubrovačke dojave poslužile i za sastavljanje tog teksta. Uz to, valja naglasiti da današnja kritička izdanja Lagunina putopisa upućuju na niz koincidencija između tekstova Blaža Jurjevića, odnosno da iskustva Hrvata u Osmanskom Carstvu ili s Osmanlijama tvore znatan dio podteksta te knjige. Sve tursko se tada iz politike i vojnih djelovanja prelijevalo u širi društveni kontekst te budilo zanimanje. Europske zemlje bile su preplavljene brošurama o Turcima i o granici. Primjerice, samo je u germanskom svijetu tada, po danas poznatim podatcima, tiskano oko 1500 takozvanih »Türchendrücke«, u kojima se obavještavalo o važnim bitkama poput, primjerice, bitke kod Siska, ali i priča i prikaza u kojima se miješalo zamišljeno i doživljeno ili barem viđeno.

Već smo spomenuli da se tajne dojave, ne samo dubrovačke nego dojave s cijelog Sredozemlja, oduvijek čitalo »cum grano salis«, to jest da se uzimalo u obzir da su ih anonimni dojavljivači, da bi opravdali novac zarađen dojavljivanjem i održali vezu sa središtima za koja su radili, jamačno često punili i vlastitim izmišljajima i obavijestima koje nisu mogli provjeriti. Tako u jednoj dojavi stoji: »I dalje ću vam pisati o svemu što saznam, pa i o onome što zamišljam, jer iz onoga što napišem i onoga što Vaše Gospodstvo prosudi moći će se spoznati istina«. Svijet dojavljivača bio je, po svemu sudeći, zaista šarolik. Nepotpisani otpravnik pisma s vijestima iz Dubrovnika veleposlanstvu u Mletke u siječnju 1574. naglašava da prijenos pisama povjerava ljudima kojim vjeruje koliko i sebi samome, ali da se za prikupljanje obavijesti služi »prostacima i ljudima svake vrste«. Netko je u toj mreži radio da iskupi neki grijeh, netko zato što nije imao drugog posla, netko se borio za naklonost moćne Španjolske. Primjerice, sefardski Židovi, netom protjerani iz Španjolske i nastanjeni po cijelom Osmanskom Carstvu ali i u Dubrovačkoj Republici, nadali su se da bi se preko zasluga u toj službi možda ipak mogli vratiti u domovinu i povratiti oduzetu imovinu. Katkad se u dojavama pojavljuju imena ili nadimci: Firentinac, zadarski fratar, Natal iz Herceg Novog, dr. Buschia (kojega Braudel određuje kao najvećega fantasta među dojavljivačima iz Dubrovnika), a u Carigradu »aga slavenske nacije s ovih strana, iz Bosne, koji služi kao pisar Mehmed-paši«, sefardski Židov David Paz... Zakrivanje pravih identiteta bilo je jedno od pravila dojavljivačkog posla. Kad god se na tom širokom prostoru granice, koji povjesnica mentaliteta određuje kao miješan i nečist, kao laboratorij u kojem se stvaraju pretpostavke za potonje društvene obrasce i etničke pripadnosti, spomene etnonim, on upravo ne mora označavati onaj realitet koji iz današnjih očišta zamišljamo. Kako su španjolski dojavljivači iz Dubrovnika sedamdesetih godina XVI. stoljeća pokušavali složiti i vjerno prenijeti sliku svega što se na tom prostoru događalo, uključivali su u nju i etnički sastav turske vojske jer se iz njega moglo zaključivati o snazi, pripremljenosti, motiviranosti i slično. U dubrovačkoj dojavi iz ožujka 1572. kaže se da sultan daje prebaciti put Furlanije 60 000 Tatara i 50 000 Turaka. U više navrata komentira se da su Turci, doduše, skupili puno veslača za galije, ali da je riječ o Anatolcima koji ništa ne znaju ni o moru ni o brodovima.

»Ljudi svake vrste« bili su pogodni za prikupljanje svakovrsnih indicija o ekonomskom stanju i o vojnim planovima: tako dojave iz Dubrovnika iz veljače 1572. govore da su Turci u Valoni povješali zapovjednike koji su prodavali žito na Krf; iz svibnja 1574. da od Carigrada do Novog Pazara nema žita ni za lijek; iz studenog 1573. da je sultan zabranio prodaju bilo kakve robe osim vune Dubrovčanima, Mletcima i drugim zapadnjacima. Redovito obavještavanje o tome koliko dvopeka se sprema u Valoni govorilo je za množinu vojske koja se sprema onamo, a zabrana košnje po »Bosni, Hercegovini i Skadru« bila je znak da će ta vojska proći onuda u još jednom pohodu »na Ugarsku«.

Glad i bolest bile su velike teme dojava. Glad je, naravno, znak slabosti države, a i sramota, loš glas kojeg su se samouvjereni osmanski vladari bojali jer se glad mogla tumačiti kao znak slabosti Carstva. U dojavama iz Dubrovnika nalazimo i podatak da su španjolski ljudi u Gradu znali paliti konac na pečatu na pismima koja su primali iz Carigrada ne bi li tako spriječili prijenos mogućih zaraza. U dojavi iz 1786. stoji, primjerice: »Sva je granica bolesna, sve do Carigrada«. U kolovozu 1573. iz Dubrovnika se veleposlaniku Guzmánu de Silvi u Mletke sažima zašto je u Carstvu gore nego ikad: »U Meki je kuga, s Armenijom i Perzijom vode rat, u Carigradu je glad, a na galijama pravi pomor novodošlih mornara«.

Spomenuli smo glasine: one su imale nevjerojatnu moć. Wendy Bracewell tvrdi da su Osmanlije Liku zato zatekli znatno prazniju nego što je bila prije glasina o njihovu prodoru: »Čak su i šuškanja o ratu mogla natjerati u panični bijeg. (...) Ti su bjegovi ostavljali velika područja nenastanjenim (...) Kad je 1527. u Lici uspostavljena osmanska uprava, naseljena su područja bila malobrojnija od napuštenih utvrda i praznih sela«. Hurtado de Mendoza je u kolovozu 1541. godine u šifriranom pismu javljao caru da je dao proširiti važnu glasinu, a to će za nj napraviti Zamanja preko svojih veza: »Učinio sam kako ste zapovjedili u pismu od 25. prošlog mjeseca, da proširim glas da je španjolska mornarica na Levantu, i on će ići preko Marina Zamanje. Tako je javljeno u Dubrovnik«.

Osim pravog rata glasina, ili glasinama, sami Osmanlije marno su i namjerno, kao dio taktike, gradili predodžbu o sebi kao o strašnim osvajačima i u taj su segment osvajačkih pohoda ulagali sustavne napore. U dojavi iz 1537. godine prepričan je opis jednog Dubrovčanina koji je imao prilike vidjeti dotad neviđenu tursku silu na prolasku kroz Bugarsku put Albanije. Posebice navodi zastrašujuću koordiniranu viku janjičara koji su cijelim putem izvikivali imena željenih ciljeva osvajanja: »Apulija, Apulija!«, »Mes­sina, Messina!« i slično. Turska istraživanja tadašnjega osmanlijskog samopoimanja i promidžbe sebe kao krvožedne vojske s pomoću vizualizacije nasilja (primjerice, paradiranja s ljudima koji dugo umiru nabijeni na kolac ili mnoštvom odrubljenih glava po Carigradu ili po osvojenim gradovima, rubljenje glava habsburškoj vojsci i njihovo slanje Dunavom umjesto vijesti o pobjedi), po svim izvorima sudeći nisu dio romantične negativne predodžbe o Turcima u europskim kulturama kao što često hoće neka današnja mišljenja, nego dio tadašnje taktike. U nju su pripadali i iskazi bahatosti poput već dobro poznatih sulica optočenih biserjem kojima su napadali utvrđene gradove, krasne odore živih boja koje su svjedočile o općoj imućnosti Carstva, širenje glasina o razvratnosti turskih vojnika i tako redom.

Obavijesti o svemu tome slijevale su se u majušni utvrđeni grad koji ih je spretno i mudro pretvarao u robu kojom je trgovao ne bi li zadržao status quo, a njegovi trgovci i pomorci razmiljeni po mnogim dijelovima Staroga svijeta služili su kao prikupljači i odašiljači (na ciljane adrese) te robe. Danas nam je i lako i teško vizualizirati tu sredinu i te ljude. Međutim, zahvaljujući njihovu tadašnjem radu, imamo priliku iskorištavati njihove zapise kao izvore za život na pojasu granice, odnosno u pograničnim područjima između velikih svjetova u koja su se pretvorile hrvatske zemlje. Fragmentarno pribilježeni opisi svakodnevnih situacija, tipova ljudi koje su dojavljivači u tom prostoru susretali, dojmovi o samom prostoru (udaljenost na širem prostoru Sredozemlja u XVI. stoljeću mjerila se udaljenošću od Turaka, a ne udaljenošću od mjesta do mjesta), komentari koji govore o mentalitetima, svakodnevnom ponašanju i svim implikacijama života u takvu prostoru mogu poslužiti kao neka vrsta lakmus-papira za povijest našega pojedinačnog i kolektivnog poimanja turskog i kršćanskog svijeta u tom nemirnom vremenu koje je tako odlučujuće obilježilo i naše mentalitete i našu cjelokupnu povijest i kulturu. Bez obzira na to jesu li u tom bilježenju bile »objektivne« ili su uključivale plodove mašte – kao što su neki dojavljivači, vidjeli smo, i priznavali – te su dojave i neobično vrijedno svjedočanstvo o tadašnjem životu u hrvatskim zemljama.n

Wendy Catherine Bracewell: Senjski uskoci. B.A.R.B.A.T. Zagreb, 1997.

Fernand Braudel: El Mediterráneo y el mundo mediterráneo en la época de Felipe II, Fondo de Cultura Económica, México, 1993.

Bernard Doumerc: »Georges d’Armagnac, francuski veleposlanik u Mlecima i njegovi špijuni u doba Marina Držića (1530.–1560.)« u: Mirjana Polić Bobić (ur.): Tajna diplomacija u Dubrovniku u XVI. stoljeću. Sveučilište u Zagrebu, Zagreb, 2011.

Özlem Kumrular: »Stvaranje slike o Turcima na Sredozemlju u XVI. Stoljeću« u: Mirjana Polić Bobić (ur.): Tajna diplomacija u Dubrovniku u XVI. stoljeću. Sveučilište u Zagrebu, Zagreb, 2011.

Luciano Serrano: Correspondencia entre España y la Santa Sede durante el Pontificado de Pío V, Madrid, 1914.

Emilio Sola: »Dubrovnik i dojave« u: Mirjana Polić Bobić (ur.): Tajna diplomacija u Dubrovniku u XVI. stoljeću. Sveučilište u Zagrebu, Zagreb, 2011.

Emilio Sola y José F. de la Peña: Cervantes y la Berbería, Fondo de Cultura Económica, México, 1995.

Mirjana Polić Bobić: Među križom i polumjesecom. Naklada Ljevak, Zagreb, 2000.