Dubrovačka Republika – ogledalo zbivanja u Osmanskom Carstvu 18. stoljeća

Tijekom tri i pol stoljeća odnosa osmanske središnje vlasti Porte i Dubrovačke Republike zabilježeno je tek nekoliko kriza. Posebno treba istaknuti tek dvije, koje je neposredno nakon dubrovačkog potresa 1667. i tijekom 1677/82. izazvao Kara Mustafa-paša. Može se, dakle, zaključiti da je, gledajući u cjelini, odnos Porte prema Republici bio tradicionalno pozitivan i konstruktivan. S druge strane, s vremenom su jačali remetilački čimbenici kao što su urušavanje osmanske hijerarhije vlasti, korupcija, neposluh i odmetništvo rubnih osmanskih pokrajina.^[1] Te su se okolnosti prelile u dubrovačku zbilju. Jasan je primjer postupanje namjesnika Bosanskog ejaleta, u hijerarhiji vlasti postavljenoga negdje na sredini, između nadređene mu Porte i podređenih mu bosanskih-hercegovačkih službenika i podanika. Uvjerenje da neće snositi posljedice dalo je bosanskom namjesniku hrabrost i moć da zbog vlastite koristi djeluje protiv interesa Porte. U 18. stoljeću Dubrovčani su tu činjenicu maksimalno iskorištavali. U isto im se vrijeme o glavu razbijala namjesnikova nemoć da kontrolira lokalne osmanske službenike i obuzda odmetnute osmanske podanike koji su tijekom cijelog 18. stoljeća ozbiljno ugrožavali dubrovačka pogranična sela.

Moć bosanskog namjesnika: pomoć Dubrovčanima protiv interesa Porte

Godine 1686., odmah nakon austrijskog osvojenja Budima, Dubrovčani su počeli u tajnosti plaćati tribut austrijskom caru očekujući njegove daljnje pobjede nad Osmanlijama. Sve se pročulo godinu kasnije, kada je u Dubrovnik stigao austrijski rezident. Dubrovački plemić Marojica Caboga tada je odigrao veliku ulogu u smirivanju Osmanlija. Poslan u je Beograd, gdje je razgovarao sa svojim prijateljem i pobratimom, velikim vezirom Sulejman-pašom i tom prigodom predao posljednji dubrovački jednogodišnji harač.^[2] Dubrovčani su nakon toga prestali plaćati tvrdeći da nemaju čime jer su mletačke ratne operacije dubrovačku trgovinu dovele do propasti. Osmanlije su odlučili popustiti i 1695. su naplatili tek oko 19.000 zlatnih ungara na ime osam harača (100.000 zlatnika) zaostalih od 1687. Osim toga, Republici su oprošteni svi budući harači do svršetka tekućega Morejskog rata.

Kako Austrija nije ispunila njihova očekivanja, Dubrovčani su joj prestali plaćati tribut čim je rat završio, a pozornost su usmjerili prema vezirima Porte. Poklisar Vladislav Buća tri ih je godine (1699/1702) obilazio i tvrdio da je Republika toliko oslabjela da će ju plaćanje jednogodišnjega harača odvesti ravno u propast. U isto su vrijeme Dubrovčani bosanskom namjesniku Halil-paši nudili 120 cekina odmah i još 400 naknadno ako Porti napiše izvještaj o njihovu lošem materijalnom stanju, i to prema konceptu koji su sami osmislili.^[3]

Kara Mustafa-paša (1634/1635 – 25. prosinca 1683)

Pregovori, uvjeravanja, darivanja odvijali su se na više polja, ali bez ikakva rezultata. U međuvremenu stalno je rastao dubrovački dug sultanovoj riznici. Početkom 1702. godine u Dubrovnik je stigao sultanov kapidžibaša i dubrovačkim vlastima predao ferman (sultanovo pismeno naređenje) da plate što su dužni. I Halil-paša je dobio ferman kojim ga je Porta imenovala procjeniteljem ekonomskog stanja Dubrovačke Republike.^[4] Naime, kad god je smatrala da nije dovoljno dobro upućena u neki problem koji se ticao Dubrovnika, Porta se oslanjala na mišljenje i procjene namjesnika Bosanskog ejaleta. Izvještaji bosanskih namjesnika o Republici vrijedili su mnogo jer su bili svjedočenja iz dubrovačkog susjedstva, praktično s lica mjesta, koja su veziri Porte prihvaćali kao pouzdan i čvrst temelj za donošenje konačne odluke.

U skladu s tim važnim novostima, poklisar Vladislav Buća je iz Istanbula otputovao u Bosnu. Ali, Halil-paša je bio nezainteresiran za pisanje izvještaja i potpuno se usredotočio na utjerivanje dubrovačkog duga. Dubrovčani su ga uporno zasipali pažljivo sročenim i dramatičnim pismima: »... nahodimo se za ne moć veće duh voditi i mi i sva naša raja u ovakoj nevolji i suzami koje ronimo, i koje su očite Gospodinu Bogu. I svakom drugomu ko nas vidi i pozna potvrđivamo da nam je veće duša na nos istiještena...«^[5]

Pisma iz tog vremena predstavljaju zbirku biranih dubrovačkih diplomatskih metoda, uključujući i onu koja je korištena samo u posebnim prigodama:

»...bićemo usilovani skupit se, i malo i veliko i naša raja, za doć na noge Vašega priuzvišenoga i priizvrsnoga Gospostva da nam nađe način gdje ćemo stati, ili da nas vi svijeh posiječete, ili da nas pošljete prid pristolje čestitoga Carstva da učini od nas što je njemu drago, iliti nađe način kako ćemo živjeti, mi, vjerni haračari, koji eto četrsta godina i veće da se s naše volje poklonismo, i u sve to doba u ničem ne pomanjkasmo ni u ničem sakrivismo, er koga mu drago stavi u ovi grad, neće mu biti vjeran kako smo bili mi«.^[6]

Kad god su htjeli uvjeriti Osmanlije da je njihov pritisak na Republiku neizdrživ, Dubrovčani su tvrdili da će morati napustiti svoju državu, koje će se onda dočepati osmanski neprijatelji. Izrečene na Porti, daleko od Dubrovnika, takve su riječi, izgleda, djelovale vrlo snažno. Iako su morali sumnjati u njihovu istinitost, veziri Porte nisu htjeli riskirati.^[7] S bosanskim namjesnikom Halil-pašom bilo je drukčije, moguće zato što je bio bolje upućen u pravo stanje stvari u Dubrovniku ili zato što je bio nezadovoljan pregovorima s dubrovačkim poklisarom. Tako je Dubrovčanima javio trebinjski vlastodržac Kasum-beg. Natuknuo im da razmisle o darovima koje nude jer je čuo jednoga pašina čovjeka kako govori: »elčija (poklisar, op. a.) dubrovački stoji nadaleko i ne umije se uhititi za skute kako valja. Nješto je obećo paši, ma veće ne govori ništa hoće li mu dati...«^[8]

Dubrovčani su pisma dramatična sadržaja slali i na Portu, a dubrovački predstavnici u Istanbulu javljali su da su toliko djelotvorna da »čine čuda«. Veziri Porte bili su spremni popustiti, još im je samo trebao izvještaj Halil-paše. On se pokazao neobično tvrdokornim i tko zna kako bi se priča završila da potkraj 1702/početkom 1703. nije otišao iz Bosne. Radost Dubrovčana bila je golema. Došao je Sejful­lah-paša, a oni nastavili istim stilom:

»...ne imamo, ni ostaje nam drugo veće za priložit neg ako ćemo priklat sami sebi grlo da našom krvi naplatimo ono što ne možemo dinarom ispuniti...«^[9]

Sejfullah-pašu nije trebalo dugo nagovarati. Sredinom 1703. napisao je izvještaj za koji su se Dubrovčani godinama borili. Porta je smjesta reagirala i uputila mu ferman kojim ga obavještava da je dubrovački harač trostruko smanjen.^[10] On sam izdao je Dubrovčanima sukladnu bujuruldiju (pismeno naređenje visokih osmanskih dostojanstvenika), u kojoj je posebno istaknuo važnost svoje uloge:

»...budući da smo sultanov dvor izvijestili o vašoj teškoći, izdan je carski hatt-ı hümayun (sultanovo pismeno naređenje s njegovim vlastoručnim potpisom, op. a.) zajedno s uzvišenim fermanom kojim vam se uzvišeni sultan pokazao velikodušnim i milostivim. U skladu s njim, ovoga puta ćete dati 6000 zlatnika u ime zaostalih harača. Isplatit ćete ih odjednom carskoj riznici. Dok vam se stanje, ako uzvišeni Bog da, opet ne nađe redovno, tako da cijeli harač možete plaćati jednom godišnje, svake ćete godine carskoj riznici na vrijeme plaćati trećinu od 12.500 zlatnika, koliko vam točno iznosi harač, tako da svake treće godine bude plaćen jedan cijeli iznos.^[11] Vaši će poklisari na uobičajen način ići i klanjati se uzvišenom carskom prijestolju...«^[12]

Odmah je potom Sejfullah-paša dobio obećanih 3000 srebrnih reala (oko 1200 cekina), a njegov zamjenik, ćehaja, 500.

Poslanstvo Vladislava Buće u Bosni (dijelom u Travniku, dijelom u Sarajevu) trajalo je oko godinu i pol dana. Za to vrijeme Dubrovčani su udovoljavali svim mogućim željama namjesnika, članova njihovih obitelji i divana. Darovali su im ukupno 14 kavetaca atlasa, 3 kaveca sukna, 2 bačvice mariniranih barbuna, 3 bačvice maslina, 8 bačava limuna, 650 naranača, 2 pletenke soka od naranče, 1 manju pletenku soka od četruna, još 4 pletenke ljekovitog napitka od cimeta, 6 posuda ušećerenih četruna, 3 posude ušećerenih ružinih latica, 1 kutiju ušećerenih bresaka, 10 kutija raznih kolačića, 8 kutija dunja, 20 glava šećera, 6 pari naočala, 2 koraljna tespiha (brojanica islamskih vjernika), 2 srebrna bokala s umjetnim cvijećem, 8 mladica neimenovane vrste cvijeća, malvasiju, zemljopisne karte Italije, Azije, južne i sjeverne Amerike.

Kapidžibaša koji je donio ferman o smanjenju harača dobio je 400 ungara i 700 dubrovačkih dukata te vrč i posudu za umivanje. Za trogodišnjih pregovora na Porti Dubrovčanima su pomogli veliki vezir – bivši bosanski namjesnik Daltaban Mustafa-paša, zatim sljedeći veliki vezir i njegov ćehaja, šejhulislam, reis-efendija i dragoman Porte Aleksandar Maurocordato. Njima su darovali ukupno 12.000 srebrnih talira.

Sveukupni dubrovački trošak iznosio je 15.500 talira, 400 ungara, 700 dubrovačkih dukata, odnosno oko 6800 cekina, ne računajući mnogobrojne darove, troškove dugotrajnih poslanstava i neupisane izdatke.^[13]

Dubrovčani ipak nisu uspjeli provesti sve što su namjeravali. Veziri Porte nisu htjeli donijeti odluku o smanjenju harača za stalno, već samo za vrijeme dok se Republika ne oporavi. Poslije su u nekoliko navrata provjeravali ekonomsku situaciju u Dubrovniku, uvijek preko namjesnika Bosanskog ejaleta.

Godine 1721/22. provjera je povjerena bosanskom namjesniku Muhsin-zade Abdullah-paši. Dubrovčani su mu smjesta poslali poklisara koji mu je obećao 3500 reala za izvještaj kakav žele i za još neke druge manje usluge. Poklisari na Porti tvrdili su da je siromaštvo u Dubrovniku stvarno, da je opće poznato koliko je cijelo to područje osiromašilo, pa sami bosanski namjesnici za apanažu dobivaju Hercegovinu jer se drukčije ne bi održali. Ako se takvo što dogodilo u bogatoj Bosni, onda nije teško shvatiti kako je u Dubrovniku. Abdullah-paša je napisao izvještaj kakav su htjeli.

Godine 1730. Gazi Ahmed-paša Rustempašić također je dobio ferman da provjeri situaciju u Dubrovniku. Odmah je izdao naređenja hercegovačkim službenicima da izvide stvar. Oni su ga obavijestili da su Dubrovčani nepošteni, bahati, bezobrazni, moćni, a riznica im je toliko puna da bi mogla podnijeti trošak veći od 12.500 zlatnika godišnje.^[14]

U vrijeme dok je postojala mogućnost da takve kritike dospiju na Portu, poklisari su ondje preventivno tvrdili da im Ahmed-paša nije sklon i da zato neće biti objektivan. Stanje u Dubrovniku je gore nego 1703., kad im je izdana odluka o privremenom smanjenju harača.

Istodobno je u Travniku bio poklisar koji je za izvještaj o siromaštvu Republike Ahmed-paši ponudio sada već uobičajeni dar od 3000 reala. Ahmed-paša je napisao izvještaj po dubrovačkim željama, a ministri Porte su ga i ovoga puta uvažili.^[15]

Prema rezultatima dosadašnjih istraživanja Osmanlije su još samo 1740. godine razmišljali o vraćanju trogodišnjega dubrovačkoga harača na jednogodišnji. Dubrovčani su tada jako kasnili s plaćanjem, pa su im ministri Porte zaprijetili da će opet pokrenuti istragu o stanju u Republici. Zakašnjeli harač je smjesta uplaćen a osmanska prijetnja nije provedena u djelo.^[16] Dubrovački je harač ostao trogodišnji sve do sloma Republike 1808. godine.

Dubrovačke računske knjige pokazuju da harač Republici nikad nije značio preveliko opterećenje. Zahvaljujući vještom trgovanju novcem, Dubrovčani su tijekom 18. stoljeća uspijevali uštedjeti od 35 do 40% njegove vrijednosti. Nadalje, ulaganjem oko 11.000 cekina u mletačke, rimske i bečke banke, 1760. godine stvorili su haračku zakladu čija je dobit bila više nego dovoljna za pokrivanje sveukupnih troškova poslanstva s haračem.^[17]

Nemoć bosanskog namjesnika: kaos na osmansko-dubrovačkoj granici

Okolnosti u drugoj polovici 17. stoljeća bile su iznimno pogodne za djelovanje raznoraznih razbojničkih formacija. Dugotrajni ratovi koje su pratili kaos i anarhija, razorni potres 1667., pružili su priliku, razlog ili izgovor mnogima da vrlo ozbiljno ugroze Republiku i njezine stanovnike. Atmosfera u dubrovačkim pograničnim selima bila je natopljena agresijom. Lancu organiziranog zločina priključivali su se upravo oni dubrovački podanici koje je sam taj organizirani zločin najviše ugrožavao.

Premda također obilježeno ratovima, 18. stoljeće pruža drukčiju sliku. Hajdučija tog stoljeća nije se na osmansko-
-dubrovačkoj granici ukorijenila toliko čvrsto kao u prethodnom stoljeću. Međutim, čimbenici kao što su decentralizacija, slabljenje pravnog aparata, nemoć Osmanlija da obuzdaju odmetnike i razbojnike, pogodovali su stvaranju izrazito neuralgičnih točaka, neovisno o ratu ili miru. Jedna od njih nalazila se u neposrednoj blizini dubrovačkih Konavala, a u njoj su udruženo djelovali Crnogorci odmetnuti od osmanske vlasti i osmanski i mletački Vlasi. Ustrajno ugrožavajući Konavle, oni su postali najistaknutijim akterima organiziranoga kriminala na osmansko-dubrovačkoj granici tijekom 18. i početkom 19. stoljeća, zaključno s 1806. godinom.

Da prodru dublje u Hercegovinu ili u Konavle Crnogorci su morali proći preko područja osmanskih Zubaca i Kruševica ili preko mletačkih Krivošija. Tamošnji Vlasi su ih propuštali i zajedno s njima išli u pljačku.

Dubrovčani su Osmanlijama plaćali harač. Zauzvrat, osmanski sultani su im jamčili sigurnost kako na dubrovačkom tako i na osmanskom području. Nitko od osmanskih podanika i službenika nije smio ni na koji način ugroziti Republiku i njezine stanovnike. Nitko nije smio oteti dubrovačkog podanika i odvesti ga u ropstvo. Unatoč tim odredbama koje su bile upisane u samu dubrovačku kapitulaciju a bezbroj su puta isticane i u fermanima, dubrovačko pogranično područje sustavno je pljačkano i ugrožavano.

Godine 1707. izdan je ferman s planom kako onemogućiti crnogorske upade na dubrovačko područje. Zupci i Kruševice proglašeni su sigurnosnim područjem na kojem će Vlasi odbijati crnogorske proboje prema osmanskoj Hercegovini i dubrovačkim Konavlima. S Crnogorcima ili bez njih, osmanski Vlasi ne smiju pljačkati na dubrovačkom području. Sultan ih je proglasio odgovornima za svaku buduću crnogorsku pljačku u Konavlima i dužnima nadoknaditi svaku štetu nanesenu takvom pljačkom. Sultan je jačanje crnogorsko-vlaške pljačkaške suradnje protumačio povlačenjem muslimanskog stanovništva iz Zubaca i Kruševica nakon Morejskog rata.

Ferman iz 1707. bio je naslovljen na sve hercegovačke administrativne i sudske vlasti, na čelu sa sandžakbegom Hercegovačkog sandžaka, koji je graničio s Republikom duž cijele njezine granice. Tijekom 18. stoljeća izdan je niz dokumenata slična sadržaja, a sačuvani su primjerci iz 1774., 1794. i 1805. godine.^[18]

Nakon što bi ferman stigao u Travnik, bosanski namjesnik, to jest hercegovački sandžakbeg,^[19] bio je dužan sastaviti bujuruldiju podređenim mu vlastima, dati im na znanje što sultan traži i izdati im odgovarajuća naređenja. Učinka, međutim, nije bilo. Osmanski vlastodršci u Hercegovini, zajedno s hercegovačkim stanovništvom izloženi crnogorskim napadima, uglavnom su bili spremni surađivati s Dubrovčanima u obrani. Međutim, nadzor nad radom pandura i klančara bilo je najviše što su mogli učiniti, a od toga nije bilo koristi. Neki panduri i klančari su i sami pomagali u organizaciji i provođenju pljačke. Drugi su pasivnim držanjem nastojali sačuvati goli život. Takve okolnosti djelovale su obeshrabrujuće, pa su lokalni osmanski vlastodršci povremeno posustajali i odustajali od borbe protiv Crnogoraca. Tada bi i sami s njima sklopili mir ne bi li osigurali miran život sebi i stanovništvu. Sklapanje mira je obično značilo da se crnogorske čete, pod uvjetom da ne napadaju hercegovačko stanovništvo, mogu nesmetano probiti do dubrovačkog područja. Godine 1770. trebinjski vlastodržac Hasan-beg pisao je Dubrovčanima da ne može uhvatiti Vlaha koji je pljačkao na dubrovačkom tlu, »bivši njegovo mjesto u strašivoj krajini«.^[20] Godine 1800., u općem kaosu, Kruševičani su otvoreno otkazali poslušnost Osmanlijama.^[21]

U travnju 1793. Husamuddin-paša je uputio bujuruldiju svojem predstavniku u Hercegovini, kadiji kadiluka Novska Bekija i zapovjednicima i ostalim časnicima trebinjske tvrđave:

»...osmanski podanici iz Zubaca i Kruševica, područja između Crne Gore i osmanskog štićenika Dubrovnika, udružili su se sa stanovnicima mletačkih Mokrina, Dobrače i mnogih drugih susjednih nahija i urotili se s Crnogorcima. Suprotno običajima, Crnogorcima daju prolaz i pokazuju im put, a za to su odgovorni i zapovjednici trebinjske tvrđave jer u ta sela više ne šalju pandure. Zbog toga crnogorski razbojnici prolaze i upadaju u dubrovačka sela, ubijaju ljude, otimaju ih i odvode u ropstvo, neprekidno im kradu imovinu i stoku, zlostavljaju ih i nanose im nepravdu. Dubrovački plemići su o tome obavijestili Portu. I prije su dobivali fermane da po carskoj želji moraju biti zaštićeni i da ih se ne smije tako uništavati, a sada je izdan još jedan. U skladu s njim, kneževe i vođe iz spomenutih područja treba privesti na sud i izdati sudsko rješenje kojim će se oni u ime cjelokupnog tamošnjeg stanovništva obavezati da Crnogorcima ubuduće više neće pokazivati put i primati ih u svoje kuće i svratišta. Rješenje treba zavesti u sudske registre na sudovima u Ljubinju, Novskoj Bekiji i dati ga Dubrovčanima. Ako Crnogorci i dalje budu nanosili štetu, naplatit će se iz osmanskog dijela prihoda od prodaje dubrovačke soli i od stanovnika tamošnjih sela...«^[22]

Koliko je ta bujuruldija bila bezvrijedna pokazuje činjenica da su se upadi u Konavle baš od 1793. znatno povećali. Od 1793. do 1800. godine u konavoskim je selima pokradeno oko 4000 grla stoke. Tijekom tog razdoblja dubrovačke su vlasti uzaludno nastojale organizirati obranu ugroženog područja, dubrovački su poklisari uzaludno pokušavali djelovati u sudnici ljubinjskoga kadije, u Trebinju, na dvoru bosanskog namjesnika u Travniku. Oštećene Konavljane nitko nikad nije obeštetio.^[23] Kad su poklisari 1800. po tko zna koji put intervenirali kod bosanskog namjesnika u Travniku, on je nemoćno odvratio: »Tamo ni se zna ko pije, ni ko plaća«.^[24] Bio je to kaos u punom smislu riječi, a kulminirao je u poznatoj pohari dubrovačkog područja 1806. godine.^[25]n