Croato-Turcica: pregled povijesne interakcije Globalni okvir

Kada govorimo o hrvatsko-turskim vezama i odnosima valja imati na umu da je u političkoj sferi riječ o međudržavnim odnosima istom od 1992. Do tada ih je obilježavala stanovita asimetričnost, što znači da se s jedne strane javlja Osmansko Carstvo i potom Republika Turska kao država, a s druge Hrvati kao narod. Za razliku od odnosa na visokoj političkoj razini prevladavali su oni na srednjoj i nižoj, najčešće kao komunikacija između predstavnika vlasti na terenu s obiju strana granice. To ne znači da nije bilo situacija u kojima bi se odnosi približavali simetričnosti. Glede odnosa na razini naroda, zbog malobrojnosti i sporadičnosti pojavljivanja etničkih Turaka na zapadnim granicama Carstva, na neki je način uloga »druge strane« pripala muslimanskim Bošnjacima (istodobno »vanjskih« i »unutrašnjih« drugih). Na čisto međudržavnoj političkoj razini katkada bi dolazio do izražaja i hrvatski politički subjektivitet, primjerice još 1492., kada u Edirne stiže posebno hrvatsko poslanstvo, [1] ili pak u kontekstu protuhabsburških planova Petra Zrinskog. U još većoj mjeri to se može reći za cjelokupne dubrovačko-osmanske odnose.

Od samih početaka hrvatske etnogeneze dolazilo je do povremenih, nekada jačih a nekada slabijih kontakata s pripadnicima pojedinih turkijskih naroda. Ti su kontakti svakako ostavili stanovita traga, no ovdje se ne možemo baviti srednjovjekovnim razdobljem prije prijelaza 14. na 15. stoljeće.

Potkraj 14. stoljeća Hrvati sve više dolaze u dodir s maloazijskim Turcima oguskoga ogranka, dakle s anadolskim Turcima ili Osmanlijama. Ti će dodiri daleko po značenju premašiti sve ostale i potrajat će do dvadesetog stoljeća, na kraju kojeg će i doživjeti kvalitativni obrat uspostavom prijateljskih međudržavnih odnosa Republike Hrvatske i laičke Turske Republike kao nacionalne države koja je nastala na ruševinama preživjeloga Osmanskog Carstva.

Od kraja 14. stoljeća Bosna i Hrvatska sve više počinju osjećati pritisak osmanskih Turaka. Taj pritisak čak pospješuje jačanje položaja Katoličke crkve u Bosni jer se ona ne može uspješno braniti bez pomoći pape i Ugarske (premda se ta pomoć pokazala nedostatnom). Odatle i činjenica da Bosna završava svoju srednjovjekovnu povijest kao pretežito katolička zemlja, a kraljica Katarina ju oporučno ostavlja papi. No unatoč svim nastojanjima, Bosna, a zatim i veći dio Hrvatske (konačno i Ugarske) do sredine 16. stoljeća dospijeva pod osmansku vlast. Hrvatsku (na jugu, a donekle i na sjeveru) najteže su pogodile neprestane razorne pljačkaške provale u drugoj polovici 15. stoljeća. Kulminacija tih nedaća svakako je bitka na Krbavskom polju 1493. Kasnija su osmanska osvajanja u 16. stoljeću samo posljedica toga sudbonosnog slabljenja obrambenih kapaciteta. Sada se postavlja pitanje preispitivanja najprije posljedica turskih osvajanja, a potom i čitava razdoblja osmanske vladavine.

Provale i pustošenja

Prve turske provale i haranja na hrvatskim prostorima započinju potkraj 14. stoljeća, najveći će zamah imati u 15., nešto manji u 16., a u sljedećim će stoljećima biti slabe, rjeđe, pa će i gotovo sasvim prestati. Nositelji provala bili su uglavnom tzv. akindžije (tur. Akıncılar, »haratelji«, od akın, »bujica«; u njemačkim izvorima »Renner und Brenner«). Akindžije kao lake konjaničke odrede na granicama za provale na neprijateljski teritorij kao uvod u osvajanja obično je predvodio mjesni sandžakbeg. Provala manjeg dijela akindžija, oko stotinu, nazivala se haramiluk a sudionici haramije, dok je još manji odred nazivan četa. Akindžije su upisivani u posebne deftere a dijelili su se na razrede timarnika i slobodnih baštinika. Pojedine su skupine nazivane prema imenima glasovitih zapovjednika (Evrenos-bega, Mihaloglua, Malkoč-bega i dr.). Na našem području isključivo sastavljen od muslimana, odred je uključivao kako pridošle etničke Turke tako i mjesno islamizirano seosko stanovništvo. Ima međutim dosta primjera uključivanja građana manjih naselja, poglavito u haramiluk i čete.

S obzirom na tijesnu isprepletenost sudbine ukupnih prostora Hrvatske i Bosne u to vrijeme te mnogostruke relevantnosti povijesti osmanske Bosne za Hrvate, ovdje valja promatrati strukture i procese na čitavom prostoru između Drave i Jadrana kao cjelini.

Od strategijske prekretnice do stabilizacije

Hrvatski su prostori u različito vrijeme bili izloženi turskim napadima različita karaktera, intenziteta i provenijencije. U 15. stoljeću osvajanje Bosne i vrlo jake provale akindžija nanose najveće štete i izazivaju još veća i po posljedicama dalekosežnija razaranja negoli osvajački pohodi 16. stoljeća. Tada je naime Hrvatska doista na glavnom pravcu udara koji u to vrijeme još ne smjera prema Srednjoj Europi, nego prema Italiji. Poslije, kada linija Dunava postaje najvažnijim pravcem kretanja glavnine vojne sile Carstva na sjever s Bečom kao ciljem (legenda o »Zlatnoj jabuci«), te trupe marširaju hrvatskim rubnim područjem na istoku, dok prodori osmanskih pokrajinskih odreda iz Bosanskoga sandžaka prema moru i Pounju nailaze na krajeve koji su dotadašnjim provalama već znatno oslabljeni i opustošeni.[2]

Nakon pedesetih godina ofenzivna moć Osmanlija iz Bosne slabi na sjeveru i jugu, da bi na središnjem sektoru još neko vrijeme ostala učinkovita, zaključno s velikom navalom beglerbega Hasan-paše i njezinim slomom pod Siskom 1593. godine. Time na neki način počinje i sedam­naesto stoljeće, razdoblje dosta stabilne granice koje će završiti propašću turske vlasti u najvećem dijelu hrvatskih zemalja u kontekstu globalnoga rata nakon druge opsade Beča 1683., kada se snage Bosanskoga pašaluka, oslabljene porazima i gubitcima na drugim ratištima, na većini fronti nisu mogle učinkovito oduprijeti navali združenih protivnika. Uzroci su oslabljenom položaju Osmanlija u 17. stoljeću višestruki, no prije svega valja naglasiti da je odlučujući čimbenik u tome bila sama narav timarsko-
-spahijskoga sustava. Na neki je način Carstvo postalo talac osnova na kojima je izgrađeno: širilo ga je, branilo i stabiliziralo brojno profesionalno konjaništvo izdržavano nadarbinama u obliku prava na rentu (desetina i pristojbe na teret seoskog stanovništva). Mehanizam pretvaranja dobrovoljaca, oslobođenih zarobljenika i obraćenika, pripadnika svite viših dostojanstvenika te njihovih sinova i rođaka u spahije nije bilo moguće zaustaviti, i da bi se namaknula sredstva za njihove plaće u obliku nadarbina-
-timara moralo se nastavljati s osvajanjima, često i protiv vojne i gospodarske logike. Alternativa je tomu bila modernizacija (nezamislivo do kraja 18. stoljeća), ili pak paraliza s napredovanjem »pravog« feudalizma na štetu meritokratskog centralizma »zlatnog doba«. To se i dogodilo.

Prenapregnuto, Carstvo potkraj 16. stoljeća trpi prve ozbiljne poraze, koji zajedno s pobunama i ustancima u Anadoliji i u europskom dijelu Carstva, golemom inflacijom i nizom drugih nedaća, nameću potrebu reorganizacije. Ta se pak na granicama Bosanskoga pašaluka provodi na taj način da se vojna moć umjesto na spahije i plaćene posade u krajiškim tvrđavama koji su smjenjivi sve više počinje oslanjati na kastu nasljednih uživalaca nadarbina i muslimanskoga slobodnog seljaka-vojnika sa stalnim i određenim izvorom plaće u gotovu iz najbližeg izvora regalnih prihoda (tzv. odžakluk). U tome možemo nazrijeti i začetke povijesti muslimanskoga plemstva. Nije slučajno da se književna tematika o muslimanskim krajiškim ratnicima kao konkretnim i ovozemaljskim osobama (za razliku od prijašnjih legendarnih), u razvijenijem i bogatijem obliku javlja upravo nakon jačanja i ukorjenjivanja lokalnih »dinastija« i svojevrsne »feudalizacije« sustava.

Na čitavoj granici od Drave do zaleđa Dubrovnika Osmanlije sada drže znatno više vojske u tvrđavama negoli u vrijeme ofenzivnih naleta 16. stoljeća, ukupno više od 13 000 ljudi, uz višestruko brojniju pričuvu. To govori o posve defanzivnom stavu. Ipak, čini se da, s obzirom na činjenicu da je fronta u Hrvatskoj iz perspektive globalne strategije predstavljala sekundarno područje, jačina utvrda i brojno stanje posada nisu bili u prevelikoj mjeri uvjetovani striktno vojnim potrebama te da su veliku ulogu imali drugi čimbenici. Dok je na panonskom prostoru broj utvrda s obzirom na »predmohačko« stanje znatno smanjen, u dinarskim se krajevima naslijeđena mreža utvrda čak i proširuje. Vjerojatno to nije bila posljedica strategijskog promišljanja Porte, nego prilika na terenu: vrlo brojne nazočnosti vlaških skupina, slabosti agrarne proizvodnje, te ne na posljednjem mjestu dugotrajne ugroze i nestabilnosti uvjetovanih čestim, snažnim i razornim uskočkim napadima. Kandijski i Morejski rat tu su situaciju samo pogoršali, pa će se pojaviti mnoštvo kula kao utvrđenih posjeda muslimanske elite.[3]

Kao osobitost turskoga vojnokrajiškog uređenja treba spomenuti i kapetanije, te netočno prebacivanje kasnijeg sadržaja toga pojma u 16. i dijelom u 17. st. Kapetanija u smislu teritorija s nasljednim kapetanima kao zapovjednicima sve vojske u takvom vojnom okrugu i zamalo lokalnih dinasta, prije 17. stoljeća zapravo nema. Oni u starijem razdoblju mogu biti zapovjednici lakog pješaštva u važnijim tvrđavama na većim rijekama u rangu zaima ili subaše sa širim ovlastima, a poslije zapovjednici tog istog roda vojske u nizu malih utvrda; katkada su to zapovjednici konjaništva, ako ga ima vezanog uz tvrđavu. Od takvih su kapetana nerijetko postajali sandžakbezi, no poslije uloga sandžakbega slabi, a jačaju beglerbezi – veziri s jedne strane, te moćni kapetani s druge.

Osim ojačanih posada za 17. je stoljeće karakteristična pojava i uključivanje sve većeg broja pripadnika kršćanske raje (ne samo Vlaha) u pomoćne vojne i oružničke odrede. Već je Hasan-paša Predojević početkom devedesetih godina 16. st. mobilizirao sve što se moglo kretati i nositi oružje. Sada je to pak bio način da se skrene pogibelj od hajduka u pravcu koji bi za državu bio poželjan, te da se obrana osloni na lokalne snage. Položaj samih Vlaha nije bio ni izdaleka jednak i nerijetko su uz vojnu službu bili podvrgnuti poreznom opterećenju koje nije bilo lakše od tereta nametnutih »običnoj« raji. Mjestimice (npr. u Dalmatinskoj zagori) njihova su podavanja bila razdijeljena titularima nadarbina i na taj su način izgubili položaj carskih podložnika. S druge strane, u skladu s načelom samoizdržavanja uprave i obrane pokrajine, znatno je pojačano porezno opterećenje i to tako da su stare redovite dažbine ostale iste i zapravo gubile na težini zbog inflacije, a povećani su nekadašnji izvanredni nameti u korist države i umnažani novim vrstama davanja u korist pokrajinske blagajne.

U svakom slučaju sedamnaesto je stoljeće doba ravnoteže. Habsburgovci su tek postigli dosta povoljan mir 1606., a već su 1618. stupili u Tridesetogodišnji rat, sukob europskih razmjera. I što je možda još važnije, pomisao na otpočinjanje velikog otvorenog rata nije bila moguća već zbog same austrijske »doktrine protuturske bitke«. Osmislili su je vrhovni zapovjednici kraljevskih trupa u Ugarskoj Schwendy i Montecuccoli (izbjegavati veliku otvorenu bitku). U romantičnoj percepciji povijesti prvi bi bio kriv za uskratu pomoći Sigetu 1566., a drugi za propast Novog Zrina (1664). Osmanlije pak imaju previše posla s unutrašnjom stabilizacijom i sada više nemaju vojsku koja bi toliko uvjerljivo prednjačila kvalitetom nad zapadnim armijama. S obzirom na činjenicu da Bosanski pašaluk više ne pokazuje nekadašnje agresivnosti, možemo reći da u 17. stoljeću položaj Banske Hrvatske, ali i dalmatinskih gradova pod mletačkom vlašću prema Osmanskome Carstvu više određuju opće prilike u odnosima velesila negoli lokalni konflikti. Tako se za Hrvatsku iznova aktualizira pitanje odnosa zemalja krune sv. Stjepana prema Osmanlijama, u kontekstu odbacivanje habsburških pokušaja centralizacije. Sami Turci više puno ne mogu računati s mogućnošću velikih osvajanja na nekadašnjem glavnom pravcu prema Beču, jer su preustrojili i feudalizirali društvo i vojsku na štetu stare ratničke kaste a u korist birokracije, plaćenika i vjerskih autoriteta (uleme), kojima ne treba toliko novih teritorija. No zato pokušavaju iskoristiti nezadovoljstvo politikom Habsburgovaca, pa podupiru ustanke u Ugarskoj. Ta zbivanja ne uključuju u tolikoj mjeri Hrvatsku jer nju ne opterećuje konfrontacija između katolika i protestanata. U to je vrijeme u percepciji Osmanlija Hrvatska gotovo isto što i »vilajet Zrinskoga«. Na Zrinske se gleda kao na respektabilne, ali nepomirljive protivnike. U trenutku kada oni zajedno s ugarskim velikašima stvaraju pokret protiv vladara, Osmanlije bi im (tj. Petru Zrinskom) pružili potporu, ali sa »zadrškom« i uz nevjericu; k tomu se osvajanje Krete držalo prečim poslom. No i da nije bilo te okolnosti, teško je zamisliti da bi eventualna potpora bez oklijevanja išta mogla promijeniti. U sedamnaestome stoljeću Osmanlije dakle pokušavaju osvajati više politikom kakva je napuštena još od Zapoljine nagodbe s Ferdinandom 1538. (pred smrt je tako osmanski vazal Zapolja izigrao Osmanlije) negoli golemim pohodima u stilu Sulejmana Zakonodavca. Mjereno osmanskim standardima, središnje trupe nisu inferiorne – možda su u ponečem i kvalitetnije no što su bile prije stotinu godina – no protivnikov je krajiški obrambeni sustav mnogo čvršći, a zapovijedanje i tehnika postaju moderniji.

Konsolidacija obrane i izgradnja vojnokrajiškoga sustava u Hrvatskoj te osmanski prijelaz na defanzivnu doktrinu postali su u uvjetima neprestanoga malog rata na granici podlogom za sve uspješnije udarce koje će u 17. stoljeću krajišnici, a osobito Zrinski nanositi Turcima, čak i u vrijeme formalnoga mira. Niz pobjeda i uspjeha u borbama na granici dodatno su, uz gubitak Novog Zrina i mogućnost širenja posjeda u slučaju rata, poticali Zrinske u želji da se izazove globalni sukob. No ni tada, povrh drugih nepovoljnih okolnosti (europski zapleti, francuski pritisak u zaleđu), vojna doktrina vodećih habsburških vojskovođa nije bila sklona ulasku u veliki rat s otvorenim masovnim bitkama. Najveći je problem i ugarske i hrvatske politike u odnosu prema Osmanskom Carstvu toga vremena bilo pomanjkanje jasne dugoročne vizije: osjećajući kako im turska vlast skučava i ugrožava osnove gospodarske i političke moći, i time im štoviše smanjuje izglede u otporu habsburškoj centralizaciji, hrvatski i ugarski velikaši bi istodobno i poticali vladara na rat protiv Osmanlija i tražili bi tursku potporu u pokušaju da tog istog »nekorisnog« i zapravo škodljivog vladara zbace, s gotovo sigurnim neizrečenim namjerama da se potom opet okrenu protiv neželjenog saveznika-pokrovitelja, te konačno tražili veliku konfrontaciju s Turcima unatoč činjenici da ako zato i ima vojničkih preduvjeta, oni tek počinju dozrijevati. Nikola Zrinski zauzimao se za stajaću vojsku kakve nije bilo (a predlagao ju je još Schwendi u vrijeme njegova pradjeda) i u praksi izveo sjajnu diverziju u zimsko vrijeme (Osijek), zapravo na istoj crti promišljanja kao i Montecuccoli (diverzija u pozadini).

Konačno je avantura velikog vezira Kara Mustafe 1683. dovela do globalnog rata. Nova će stvarnost za Hrvatsku biti teritorijalni dobitci, ali i posve teritorijalizirana Vojna krajina kao corpus separatum. Osim toga, snažno utvrđena osmanska obrambena linija u Pounju pokazala se vrlo otpornom i odredila novu granicu za sljedeća stoljeća. Ne na posljednjem mjestu za Hrvatsku je važna politička posljedica velikoga rata bila ta da se našla po strani od vojnopolitičkih kombinacija o protuhabsburškoj ugarsko-
-turskoj suradnji. Uopće je to trenutak kada se pojavljuju napukline u hrvatsko-ugarskoj »svetostjepanskoj idili«.

Kasniji ratovi pokazat će ne toliko slabost Osmanskoga Carstva koliko nadmoć ranomoderne Europe i nadasve vojnički genij princa Eugena Savojskoga, donekle i drugih vojskovođa rata 1683–1699. Sami za sebe Habsburgovci teško da bi i tada mogli bitno potisnuti Osmanlije. Naposljetku, nakon 1683. prvi je put nakon srednjeg vijeka ustrojena jedna doista djelotvorna europska protuturska koalicija, i to ne više u znaku viteške romantike, nego kao daleko kvalitetniji savez susjednih i za protutursku akciju kudikamo dublje zainteresiranih država. Nakon zenita habsburške moći 1718. (Požarevački mir) doći će do otrježnjenja 1740. Premda su mnogi zapovjednici iz prijašnjih pobjedničkih ratova i dalje bili na svojim mjestima, a trupe sličnog ili istog sastava i podrijetla kao i prije, princa Hildburghausena 1737. porazila je kod Banje Luke lokalna bosanska vojska. Iako je 1791. (Svištovski mir) održan status quo, posljednji je habsburško-turski rat na neki način značio još veću sramotu za Habsburgovce s obzirom na tada već golemu razliku u stupnju materijalno-tehničkog i znanstvenoga razvitka dvaju imperija.

Stoljeće i pol osmanske vladavine na prostorima današnje Republike Hrvatske dovelo je do vrlo dubokih i sudbonosnih promjena, no istodobno je dodatno poduprlo produženje niza procesa, zamjetnih još u kasnom srednjem vijeku. Plemstvo i svećenstvo u mnogim je predjelima gotovo potpuno iščeznulo ili se povuklo. Velik dio seljaštva slijedio je svoje gospodare, seleći se u sigurnije krajeve Slavonije, zapadne Ugarske ili unutrašnjoaustrijskih zemalja. Opustošeni prostor uglavnom je naselila vlaška stočarska populacija s juga ili jugoistoka. Na mnogim mjestima katoličku je crkvenu organizaciju zamijenila pravoslavna, mjestimice (donja Podravina) čak i protestantska. Nešto kasnije dolazak i djelatnost franjevaca jača Katoličku crkvu.

Turska Hrvatska: klasično (»sulejmanovsko«) razdoblje

Selo

Obveze seljaštva spram osmanske države i njezinih predstavnika nisu bile svuda iste. Osim toga, porezni popisi u rasponu od stotinjak godina (15–16. stoljeće) stvaraju dojam da se porezna opterećenja usložnjavaju i postaju sve brojnija. To je pojava zabilježena i u mnogim drugim krajevima europskoga dijela Carstva. Po svoj prilici nije riječ o proizvoljnom povećavanju slijedom od »podnošljivog« do »teškog«, nego o činjenici da snažni brojčani porast vojničkog staleža (spahija) zahtijeva sve više prihoda, te se javljaju i nove porezne stavke, pri čemu raste i kvantitativni opseg proizvoda koji je namijenjen podavanjima. Razložno je stoga pretpostaviti da u ranijoj fazi nezanemariv dio agrarne proizvodnje nije ni bio oporezovan. Sukladno tomu porast broja stavki prema sredini i kraju 16. stoljeća ne znači nužno jačanje poljodjelstva. S druge strane, maksimum koji je dosegnut potkraj tog razdoblja nije premašivao granice socijalnog minimuma proizvodnje hrane po obitelji (prosječno 364 kg godišnje po članu inokosne obitelji). Nakon što je dostignut taj limit, te se također iz raznih razloga (slabljenje uloge spahija i zamrzavanje njihovih nominalnih prihoda) prestalo sastavljati nove popise, stari su popisi i dalje kopirani i korišteni do duboko u 18. stoljeće, jer su davali dobar uvid u raspoloživi zemljišni fond.[4]

Širenje islama

Izvan područja današnje Bosne i Hercegovine (i to osobito središnjih dijelova) islamizacija je na selu bila dosta ograničenih razmjera. Intenzivnije je bila zahvaćena Požeština, neki dijelovi Like i područje uz Cetinu. U sva tri slučaja radilo se o pograničnim zonama s vrlo velikim brojem pustoselina i selišta u rukama vojnih zapovjednika i članova gradskih posada. Na tu su se dosta plodnu zemlju doseljavali sami vojnici – zapravo slobodni seljaci, oslobođeni zarobljenici-konvertiti, siromašniji muslimanski seljaci iz dubljega bosanskog zaleđa i vjerojatno tek manjim dijelom najsiromašniji pojedinci ili male skupine mjesnog stanovništva te se potom islamizirali. Tako ti slučajevi nisu usporedivi s procesima u užoj jezgri Bosne i dijelovima Hercegovine. Pri tome je nemalu ulogu morala igrati činjenica mnogo izraženijih imovinsko-dohodovnih nejednakosti u središnjoj Bosni i visokoj Hercegovini negoli u drugim krajevima, osobito peripanonskim, a na stanovit način i dinarsko-stočarskim. Usitnjenost zemljoposjeda i proizvodnja hrane ispod tzv. socijalnog minimuma činila je podlogu ekonomskoj motivaciji za konverziju. Zajedno s intenzivnim razvitkom gradova i mogućnostima postizanja boljeg statusa u vojnom stroju (društvo u BiH još je od prve polovice 15. stoljeća poprilično militarizirano) to je dovelo do prihvaćanja islama oko polovice ruralne populacije još u ranijoj fazi osmanske vlasti, do oko 1530. Bez tih okolnosti pomanjkanje crkava i dušobrižnika samo po sebi ne bi postalo presudnim za masovne i česte konverzije.[5]

Gradovi, trgovina i obrti

Za razliku od prostora današnje Bosne i Hercegovine (gdje je zapravo osmanska vlast donijela nadmoć gradske civilizacije), na današnjem prostoru Republike Hrvatske nije došlo do utemeljenja posve novih gradova u osmanskom razdoblju. Jedina je iznimka Petrinja, kao utvrda koju su Osmanlije sagradili podalje od srednjovjekovnog naselja, te donekle Stara Gradiška, koju su nazvali »Nova« za razliku od »Stare«, poslije Bosanske. K tomu još valja spomenuti da su neka naselja, u srednjem vijeku sa statusom sela ili trgovišta, u razdoblju osmanske vlasti dobila veću ulogu, pa i naziv kasaba (manji grad), primjerice Hrvace, Nijemci, Lužani. S druge strane, pod osmanskom se vlašću u Slavoniji znatno smanjio broj kaštela i burgova, posebice u zaleđu pograničnog pojasa. Razlog je tomu u temeljnoj promjeni strukture države i društva u kojoj nema više potrebe za plemićkim burgom. Na tvrđavama koje su ostale u funkciji Turci nisu obavljali većih prepravaka, osim što bi podizali palisade i zemljane naboje.

Gradovi su, posebice oni koji su imali ulogu vojnih, upravnih, prometnih i gospodarskih središta, doživjeli znatan kvantitativni rast (mjestimice od 1000 do 2000 domaćinstava, primjeri Požege i Osijeka; u Bosni iznimno Sarajevo 10 000, Banja Luka 3000–4000), zadobivši k tomu u manjoj ili većoj mjeri islamsko-orijentalnu vanjštinu osmansko-turskog tipa. Preostalo ili novopridošlo kršćansko stanovništvo s vremenom bi se ograničilo na jednu ili dvije četvrti – mahale (rijetko više), te bi se taj dio naselja nazivao varoš. Muslimanske su se četvrti uglavnom formirale oko bogomolja i dobivale nazive ili po njima ili po utemeljiteljima zaklada, ili pak po vrsti vojnog odreda gradske posade koji bi svoje kuće imao na određenom mjestu. Poslije se tek u manjoj mjeri javljaju mahale nazvane po vrstama obrta kojima se njihovi stanovnici bave, odnosno po nekom važnijem javnom objektu. Prvo je muslimansko stanovništvo bilo u velikoj mjeri sastavljeno od 1) doseljenika iz Bosne (u dinarskoj zoni iz Bosanskog, a u panonskoj i iz Zvorničkog te Smederevskog sandžaka), 2) obraćenika kako lokalne tako i najrazličitije provenijencije, te 3) pridošlica iz udaljenijih krajeva. Gdje god možemo usporediti broj domaćinstava iz poreznih popisa 16. stoljeća s podatcima u Putopisu Evlije Čelebija, obično su brojke kod potonjega dosta veće. I onda kada dopustimo da ponešto ide na račun piščeve fantazije, opet ne možemo olako precrtati čitavu razliku. Mnogo bismo lakše razriješili dilemu kada bismo vodili računa o razlici između karaktera i svrhe popisivanja u šesnaestom stoljeću i »autopsije« putnika, muslimanskih i kršćanskih, uključivo iskaze koji su ušli u razna više ili manje službena izvješća što pripadaju djelokrugu habsburških, odnosno mletačkih vlasti. Kuća kao fizičkih objekata uvijek je više od »kuća« kao fiskalnih jedinica. Zatim, valja imati na umu i kuće stalne posade – koja ima obitelji – pa onda i objekte u kojima žive sluge, robovi i sl., a takve kuće ne ulaze u porezne popise. Moguće je da su mirnije prilike u 17. stoljeću u panonskom prostoru praćene jačanjem trgovine (osječki sajam i sl.) poticajno djelovale na novo doseljavanje muslimanskog obrtničkog i trgovačkog svijeta (uz nešto kršćana) iz krajeva južno od Save u gradove Slavonije i Srijema. Sarajevo i Banja Luka u 17. stoljeću više se ne povećavaju.

Kako islamska urbana središta općenito nisu imala magistrate, statute, vijeća i sl. tako ni »tursko«-hrvatski gradovi nisu raspolagali takvim ustanovama, ali je ipak bilo dosta njima analognih pojava. Ulogu guvernera obavljao je na neki način dizdar, zapovjednik tvrđave, i brinuo se za javni red pomoću oružane sile. To je zapovjednik tvrđave, obično s titulom age. Obnaša dužnost analognu dužnosti guvernera grada. Zapovijeda tvrđavskom posadom, a plaćen je u gotovu u iznosu manje nadarbine – timara. Ako je grad branjen složenijim sustavom utvrda (npr. osim kamene tvrđave još i drvenom utvrdom, palankom), mogu se naći i dva dizdara. U principu dizdar stanuje u tvrđavi, ali je moguće da živi i u podgrađu. Neki su dizdari na temelju svojega položaja uspjeli ostvariti znatnu materijalnu dobit i društveni utjecaj (npr. dizdar Hadži Mehmed-aga, zvan beg, u Požegi, druga polovica 16. stoljeća).[6]

Funkcije gradonačelnika i notara objedinjavao je sudac – kadija, a za zbrinjavanje putnika i siromaha, vodoopskrbu i sl. brinule su se mnogobrojne zaklade – vakufi, istaknuti pojedinci i derviške tekije. Kadija i dizdar kao državni organi obično su vodili računa o realnim mjesnim prilikama i potrebama, prosljeđujući Porti želje i zahtjeve ajana (ayan, »odličnici«; ayan-ı vilayet, »pokrajinski prvaci«). U Osmanskom Carstvu to su pripadnici mjesne elite muslimanskog društva, obično u upravnim i gospodarskim središtima (viši vojni zapovjednici – spahije, kadije, bogati trgovci). S njima zajedno elitu tvore i »ešrafi«, svojevrsno plemstvo koje svoje podrijetlo izvodi iz obitelji Poslanika Muhameda. Ta skupina se u hrvatskim krajevima počinje spominjati četrdesetih godina 16. stoljeća, i tada ona ima funkciju analognu »gradskome vijeću«, koje, međutim, samo predlaže mjere što bi ih država imala poduzeti. Također se njihova uloga može podudarati s ulogom permanentnih »svjedoka« na šerijatskom sudu, tj. neke vrste porote sastavljene od »dobrih« i uglednih ljudi. Ajani u Bosni u kasnijem razdoblju (od 18. st.) postupno zadobivaju i faktičku kontrolu nad gradovima i regijama te se pretvaraju u oligarhije. Takva će prilike potrajati do razdoblja reformi u 19. stoljeću.

Kao središta trgovine i obrta gradovi će donekle služiti istoj svrsi kao i u srednjem vijeku, no razlike su očite. Prije svega mnogo je manje naselja s nazivom grada, poglavito stoga što će brojna vlastelinska trgovišta izgubiti svrhu postojanja. Nasuprot tomu promet na trgu u naseljima koja će se i dalje smatrati gradovima često će premašiti volumen poslovanja u predosmanskom razdoblju. Ono što je osobito važno za razumijevanje uzroka zbog kojih turska vlast tretira neko naselje gradom jest činjenica da se stanovnici bave neagrarnim djelatnostima, i to čak i onda kada je naselje posve maleno, a u poreznom se popisu nakon imena domaćina javljaju zapisi o pristojbama od poljoprivrednih kultura. Gradovi dakle nemaju agrarni karakter. To se najlakše može dokazati usporedbom prosjeka proizvodnje hrane po kući za selo i naselje koje se naziva gradom. Indikativan je udjel desetine od pšenice u sumi poreza u akčama, pri čemu se »normalom« za agrarno naselje smatra 25–35%. Proizvodnja vina može biti znakom specijalizacije ako udjel u sumi poreza premašuje 15%. Obično su kršćani pretežito vinogradari, ali se često javlja sve veći interes muslimana za vinograde. U slučaju pravoga grada rezultati su u području agrarne proizvodnje gotovo uvijek ispod egzistencijalnog minimuma (250–300 kg pšeničnog ekvivalenta godišnje per capita), što zapravo znači da tek nekoliko pojedinaca doista vodi kakvo gospodarstvo, a većina ni toliko. Više plodina u načelu uzgaja kršćanski dio grada – varoš, no i on ne toliko koliko to čine obližnja sela.

Valja imati na umu da se dio građana bavio i pljačkom kao »privrednom granom«. Kada zapadni izvori govore o »provali Turaka« iz uporišta na granici, po mogućnosti jačeg, onda se osim članova posade tu zapravo podrazumijevaju građani koji tako ostvaruju dopunski prihod. Nakon smanjivanja broja i nestajanja akindžija manji se odredi, sastavljeni od građana što provaljuju preko granice u »malom ratu u miru«, nazivaju haramije. Nasuprot tomu pripadnici vojničkog staleža često su se bavili trgovinom (već spomenuti dizdar bio je poduzetnik velikoga stila), ali i obrtom. U popisima se javljaju i uglednici iz redova lokalnih janjičara (baše), koji mogu istodobno biti obrtnici, trgovci i slično.

U okvirima svjetskog imperija posebno će porasti uloga veletrgovaca. To će osobito doći do izražaja u slučaju osječkoga sajma. O ulozi interregionalne i međudržavne trgovine govori nam nazočnost kategorije »trgovac« u važnijim gradovima. Taj naziv podrazumijeva veletrgovca skupom robom (obično luksuznim tkaninama) koji putuje na veću udaljenost. Slučaj ostavštine trojice požeških trgovaca (»hodža«) u Dubrovniku (1592) dobro ilustrira upravo taj tip zanimanja. Opseg i vrijednost njihova poslovanja mogli su biti i veći od iznosa koji nam sugeriraju podatci o tržnim taksama, ali ne možemo ga procijeniti jer ono ne podliježe propisima o pristojbama na bazaru (ihtisab).

Nejednakost raspodjele imetka, odnosno dohotka (tzv. Ginijev koeficijent), umjerena je u gradovima južno od Save, a dosta visoka u panonskom bazenu. U »klasičnom« je razdoblju gradsko stanovništvo u Bosni uključivalo razmjerno malo velikih poduzetnika i raspolagalo poreznim olakšicama (muafijet), pa je imovinska nejednakost bila manja, dok su razlike puno uočljivije u Slavoniji i Srijemu.

Uz veliku raznovrsnost obrta nije bilo razvijenije manufakture, posebice ne u privatnim rukama. No bilo je državnih radionica gdje se proizvodilo za potrebe vojske (riječna plovila u Zvorniku, proizvodnja salitre po Slavoniji, velika manufaktura streljiva i ručnih bombi u Banjoj Luci). Većina ostalih izvora regalnih prihoda poput rudnika, solana, samokova (mehanički čekić pokretan snagom vode) i sl. nalazila se u zakupu pojedinaca koji nisu bili zainteresirani razvijati proizvodnju, čime se dijelom može razumjeti njihovo postupno slabljenje.

Demografska problematika u svjetlu transformacije sustava

Nije moguće ustanoviti u kojoj su mjeri prostori kojima se ovdje bavimo trajno izgubili veće ili manje dijelove stanovništva zbog pustošenja i iseljavanja. Prema mišljenju demografa, koje se oslanja na procjenu od 1 010 000 stanovnika na tlu Hrvatske u današnjim granicama oko 1500. godine, i brojku od 647 000 oko 1700., nakon odlaska Osmanlija bilo bi 36,2% manje duša (što uvjetuje još mnogo veći demografski gubitak). Međutim to je, striktno govoreći, u najvećoj mjeri rezultat rata 1683–1699! Izvori pokazuju da je na područjima koja su tada dospjela pod vlast Habsburgovaca i Venecije, dakle što izravno što neizravno pripala Hrvatskoj, živjelo do 40 000 obitelji, što vjerojatno odgovara veličini stanovništva od gotovo 300 000, pa bi, tako gledano, manjak bio oko 6%. Osmanlije su dakle, nakon stabilizacije granica sredinom 16. stoljeća, dosta dobro uspjeli nadoknaditi učinke ratova i pustošenja. Druga je stvar to da su seoska područja bila kroz stoljeće i pol doista slabije naseljena, što zbog blizine nemirne granice što zbog puno većeg udjela gradova u ukupnoj populaciji. Naravno, u znatnoj je mjeri bila promijenjena i etno-konfesionalna slika.

I dok to posljednje u još većoj mjeri vrijedi za prostor današnje Bosne i Hercegovine, gubitak bi ondje morao biti još manji (osim područja »Turske Hrvatske«, to jest Bosanske Krajine), već s razloga da gotovo i nije bilo velikih organiziranih preseljavanja seljaštva na imanja plemstva u sigurnijim krajevima kao u Hrvatskoj.

Izračunavanje broja stanovnika na prostoru pod osmanskom vladavinom uglavnom se osniva na podatcima dvaju tipova popisa (deftera), katastarskih i glavarinskih (»haračkih«), te, gdje je to moguće, na procjenama koje se mogu naći u neturskim vrelima. Tako je za starije razdoblje, ako su u pitanju globalne procjene, najbolje poći od izvještaja Atanazija Jurjevića iz 1626. te ga korigirati, odnosno nadopunjavati s pomoću osmanskih arhivskih izvora, dok su za osamnaesto stoljeće gotovo jedini izvor podatci o fiskalnim jedinicama za Bosanski ejalet. Sva nagađanja o demografskim i etno-konfesionalnim kretanjima za razdoblje od 1463. pa do Jurjevićeva izvještaja treba revidirati u svjetlu činjenice da katastarski defteri nisu popisi stanovništva, i to čak ni na predstatističkoj razini. Štoviše, reklo bi se da je zamah islamizacije postigao najveću snagu negdje oko 1530., da bi se potom konverzije nastavljale još vrlo dugo, dva do tri stoljeća, ali manjeg opsega i intenziteta. Naime, do tridesetih godina 16. stoljeća imamo opće popise glavarine, ili barem izvanrednih nameta (jedna kuća = jedna fiskalna jedinica), a nakon toga do dvadesetih godina 17. stoljeća gotovo jedino katastarske deftere, koji zapravo ne popisuju stanovništvo, čak ni domaćinstva, nego nositelje posjedovnih listova.

Zbog toga i sporadični osmanski podatci iz 17. stoljeća o broju obveznika glavarine daju netočnu sliku o stvarnoj veličini nemuslimanske populacije (nešto više od trideset i tri tisuće), jer se oslanjaju na broj zemljišnih čestica pod obvezom harača, što uključuje znatan broj muslimana kao uživatelja posjedovnih isprava (tapija). I ne samo to, nego je i vrlo vjerojatno broj čestica administrativno zaokružen naniže, to jest do broja cijelih baština prema standardu od desetak hektara. Tek tada se gubi prividna suprotnost između tako niskog broja »kuća« i broja domaćinstava, odnosno duša prema kršćanskim izvorima.[7] Nakon reinterpretacije izvora tako možemo doći do brojke od gotovo 800 000 stanovnika Bosne i Hercegovine u današnjim okvirima za razdoblje sredine 17. stoljeća, da bi se taj broj dosta smanjio do prvih desetljeća 18., pa se vratio na prvotno stanje do prvih godina 19. stoljeća.

Porezna reforma iz 1691., pozivajući se na teške nepravilnosti iz dotadašnjeg razdoblja, što je istodobno nanosilo veliku štetu i podložnicima i fisku, proglasila je ukinuće plaćanja glavarine po domaćinstvu. Umjesto toga ubuduće su nemuslimani imali plaćati od svake radno sposobne muške glave četiri dukata za viši (acla), dva za srednji (evsat) i jedan za niži razred (edna). Razredi su morali biti utemeljeni prema imovnom stanju. To je načelo ostalo nepromijenjeno do ukinuća glavarine sredinom 19. stoljeća.

Rješenje nam nude slavonski komorski popisi. Valja detaljno ispitati ondje zabilježene obveze spram »turskog cara«, i to od sela do sela. Od oko četiri stotine sela za koja su navedeni podatci o glavarini (harass, haracz), za njih trista pedeset se precizira iznos i osnova za plaćanje. Izgleda da je prikazano stanje vladalo u najmanju ruku posljednjih tridesetak godina osmanske vladavine, jer toliko unazad sežu indicije po kojima se može pretpostaviti da su se oko 1700. ispitane osobe prisjećale kakav je sustav vladao. U približno tri četvrtine slučajeva slika je dosta jasna, gotovo jednoobrazna. Naime, 37% obveznika plaćalo je 3–4 forinte, drugih 37% 1,2–2, dok je njih 26% davalo 0,4–0,8. Dosta često je zabilježeno da su najveći iznos davali »incolae«, dakle oni koji su raspolagali cijelim selištem, dok su »inquilini«, ili zakupnici, imali platiti polovicu. Sukladno tomu, treći razred možemo potražiti među podzakupnicima ili kvartalistima. Uostalom baštine su katkad navođene kao integrae, mediae i talitiae. Budući da su tri do četiri forinte odgovaralo jednom dukatu, postaje jasno da je prividno jedinstvena rata u svim osmanskim popisima glavarine za Slavoniju od tridesetih godina 17. stoljeća nadalje u iznosu od 383 do 394 akče izražavala načelo »jedan dukat od cijelog selišta«, i to temeljem realnog tečaja, bez obzira na onaj službeni od stotinu i dvadeset akči za zlatnik. Iz praktičnih razloga ukupna je masa novca prikupljenog na terenu po različitim stopama bivala zaokružena na stanovit broj maksimalnih iznosa, pa se stoga broj fiskalnih jedinica čini dosta manjim no što je to doista bio.

Ako sada te spoznaje usporedimo s odredbama »reforme« iz 1691., ustanovit ćemo da je podjela na tri razreda poreznih obveznika realno postojala u najmanju ruku već od sredine 17. stoljeća. To jest, valja ispraviti gledište da je vrijedila samo na razini pravne teorije. Udjeli svake od triju skupina posve nalikuju podjeli na tri imovinska razreda u središnjim predjelima Carstva u Europi u 18. stoljeću, pri čemu je najveći udio pripadao srednjem razredu. Ako bi bilo moguće otkriti u pozadini dokumenata s visoke i srednje razine vlasti različite rate glavarine »na terenu« diljem osmanske Europe u predreformnom periodu, vrijedilo bi usporediti mjesnu distribuciju obvezničkih razreda s onim što će se pojaviti kao službena stratifikacija u 18. stoljeću. Nadalje, osobitu pozornost privlači činjenica da je, uz podjednaku vrijednost forinte i groša, pripadnik svakoga pojedinog razreda morao platiti glavarinu u točno trostrukom iznosu u odnosu na vrijeme prije reforme, kada se plaćalo »po kući«. A ta se razlika može odnositi jedino na radno sposobne sinove, one koji su dosegnuli spolnu zrelost (emrede mürahik) a još nisu napustili očevo domaćinstvo. Stoga ćemo ustvrditi da totali u sumarnim listama potvrda (evrak) ne odražavaju stvarni broj korezidenata, nego da su tek vrlo gruba aproksimacija. Na ovaj način postaje očito da je stari princip »po kući« tek bio nadograđen, najprije prijelazom sa socijalne na gospodarsku bazu (to jest s domaćinstva na selište od tri kategorije), a potom umnažanjem svake pojedine svote za prosječni ekvivalent muških korezidenata (dva).[8]

Nominalni brojevi glavarinskih potvrda u Bosanskom ejaletu u razdoblju 1692–1803. stvaraju posve nerealan dojam o padu kršćanskog stanovništva u ratnim godinama na samo desetak tisuća odraslih muških osoba, a zatim o porastu do kraja 18. stoljeća na više od stotinu tisuća. U svjetlu svega prethodno rečenog, analiza izvora pokazuje da je prividni dramatični pad zapravo posljedica vezanosti glavarinskih potvrda za trendove obrađenosti, odnosno zapuštenosti zemljišnog fonda i s tim povezanu kolonizaciju i rekolonizaciju. Kršćansko se stanovništvo kroz stotinjak godina doista udvostručilo, no deseterostruko povećanje evraka ne govori ništa o stvarnim demografskim kretanjima.

Prema modernom razdoblju

Prolog za novu artikulaciju društvenih odnosa, identiteta i ideologija

U trenutku provale princa Eugena Savojskog u Bosnu i uništenja Sarajeva na prostorima između Drave i Jadrana nestaje starog svijeta »klasičnoga« Osmanskog Carstva sa svojim institucijama, ponajviše obilježenim »zlatnim dobom« Sulejmana Zakonodavca. Sa svim svojim specifičnostima Bosanski ejalet – pašaluk ipak je još jedna od dvadesetak velikih provincija, ustrojena u osnovi kao i druge gdje središnja vlast čvrsto drži poluge odlučivanja. To je svijet duboko utonuo u povijesni zaborav, i nitko ga danas više ne osjeća ni kao daleki odjek. No radi ravnoteže u povijesnoj percepciji moramo ga barem kabinetski rekonstruirati. Dvadesetak godina poslije toga, u vrijeme Požarevačkog mira 1718. ili malo kasnije, počinju se nazirati obrisi jedne Bosne koja nam je još uvijek nekako poznata, unatoč gotovo tri stoljeća transformacije i destrukcije. To je Bosna u manje ili više suvremenim granicama, više okrenuta samoj sebi, Bosna kapetanija, plemstva i kmetova, manja i time »stvarnija«. To doduše nije specifičnost samo Bosne, nego je sveprisutna pojava u Osmanskome Carstvu: unutrašnjopolitički bi se osamnaesto stoljeće moglo nazvati »vremenom ajana«, mjesnih oligarhija i feudalizacije, jačanja regionalnih svijesti, što će negdje postati podlogom nacionalnih integracija, a negdje neće, pri čemu će intenzitet, broj i redoslijed pojedinih faza biti vrlo različiti. Bosna dodatno siromaši: pritjecanje velikog broja muslimanskih izbjeglica iz habsburških i mletačkih »novostečevina«, iseljavanje velikoga broja katoličkog življa 1697. i ekspanzija vlaškoga srpsko-pravoslavnog življa pojačava socijalne razlike i militarizira društvo još više. Sa siromašnijim društvom s jedne strane, te prestankom grandioznih i nerealnih, katkada posve fantastičnih, kako osvajačkih tako i oslobodilačkih projekata, smiruje se i gubi tlo hajdučija, a sve više dolazi do buna i ustanaka kao izravnih sukoba među staležima, s određenijim zahtjevima. Kršćanski se živalj ne buni na način kako se to zbivalo nekada: dugotrajnih ratova više nema, katolički je puk pretrpio velike gubitke životne supstancije te prema kraju stoljeća to nadoknadio, pa i popravio najviše putem imigracije, dok je pravoslavni u ekspanziji i uspješnije surađuje s vlastima.

Oživjelo je korištenje posjeda selišta u rukama muslimana (koje je u međuvremenu postalo puno čvršće) mnogobrojnim pogodbama s doseljenicima – obrađivačima u pravcu povećanja stvarne naturalne rente, do napoličarstva. Ni sada nema kvalitativne razlike u usporedbi sa starim »čiftlučenjem«, samo što ta pojava više nije ograničena na rubne zone i nestabilna razdoblja, jer je »smanjena« Bosna sada cijela postala na neki način pogranična zona, a čiftluka je barem proporcionalno više, no narav je proizvodnje na njima ostala ista. U nahijama Sarajevo, Visoko i Fojnica takvih je parcela na kraju stoljeća bilo više od 900. U socijalnoj sferi, međutim, prevrat i promjene – nagore – nisu zanemarivi. Na posjedima spahija (tri puta više nego u Srbiji!) i kapetana naseljeni kmetovi nisu često posjedovali ni kuću u kojoj žive. Kao posljedica učvršćenja nasljeđivanja timara u 17. stoljeću (odžakluk), u 18. je stoljeću broj timara iznosio 3000, a broj titulara 6000–7000, što znači da postoji velik broj siromašnih spahija. Stoga je bilo čestog iseljavanja raje prema Srbiji (također osmanskom teritoriju) i mletačkoj Dalmaciji. No ni tada, pa čak ni u 19. stoljeću, neće doći do razvitka čiftluka tipa latifundija orijentiranih na monokulture za izvoz kao elementa prodora zapadnoga kapitalizma (Makedonija, Trakija i dr.). Tako se može reći da su te tendencije u agrarnim odnosima mogle voditi povećanju socijalnih polarizacija i iscrpljivanju radnih kapaciteta seljaštva, a da ga nisu, makar i posredno, približavale modernijem načinu života. Ipak je mjestimično pojačano korištenje zemljišnoga fonda i dalje omogućavalo dovoljne količine žitarica, a održao se i izvoz u mletačku Dalmaciju, premda ne više iz istih krajeva i s istim značenjem.

U Osmanskome Carstvu kao cjelini zapadni kapitalizam počinje odlučnije utjecati na gospodarstvo, pa zatim na društvene odnose i šire, tek oko 1750., da bi ga definitivno pretvorio u periferiju i polukoloniju nakon 1830. To se dakako očitovalo samo u središnjim dijelovima Carstva i najvećim gradovima, pa je pri tome moglo biti tek vrlo malo ili gotovo nikakva utjecaja tih strujanja na Bosanski ejalet. Istodobno je došlo do naglog i snažnog produbljivanja jaza kako između osmanske države i Zapada općenito tako i između nekadašnje veličine i relativnog prosperiteta te novih, skučenih prilika u samom ejaletu Bosna. Ta su zbivanja presudna i za kasniju negativnu romantiku i ideologijske sheme o »tamnom vilajetu«. Naposljetku »genealoško znanje« koje je u tijesnoj vezi s fenomenom kolektivnog identiteta, vjerskog, etničkog, plemenskog ili kakvoga drugoga, u krajnjim slučajevima dopire 14–15 generacija unazad, a i to samo onda kada je riječ o izrazito patrijarhalnim zajednicama i kada nema ozbiljnijih prijeloma u cikličkome slijedu u osnovi istoga životnog obrasca. Inače je raspon manji, pa možemo drastičan lom i šok oko 1700. godine, koji je ništa manje od razaranja u 15. stoljeću pogodio prostore o kojima raspravljamo, smatrati točkom nakon koje započinju procesi što će uvelike odrediti po­imanje Bosne do današnjega vremena, s njezinim mnogostrukim i slojevitim identitetom i identitetima – ne navlas podudarnim sa srednjovjekovnim, pa ne sasvim ni s onima u 16. i 17. stoljeću. Najdojmljiviji uvid u taj proces, i to na točki njegove kulminacije, i danas pruža narativ Matije Mažuranića, bez obzira na ideološku pristranost.[9]

U razdoblju 1699–1718. obavljeni su vrlo opsežni radovi na utvrđivanju i vojnom jačanju pograničnih područja, koja su to sada većim dijelom tek postala. Tvrđavske su posade brojnije, a utvrda ima više (četrdesetak, od toga dvadeset i pet novih). U to se vrijeme razvijaju i kapetanije (koje još postoje u kolektivnom sjećanju), vijeća prvaka (oligarhija ajana) i esnafskih (cehovskih) udruga, osobito utjecajnih u gradovima. Svatko se želi, a nerijetko i uspijeva, upisati u janjičare, pa se koristi povlasticama toga segmenta vojničkoga staleža u svojim obrtničkim poslovima. Prejaka autonomija i samosvijest Sarajeva prisiljava središnju vlast da preseli sjedište ejaleta u Travnik (još 1686). Napokon je pokušaj Carigrada da i muslimani snose teret novog poreza (takozvanog taksita), te teret vojne službe i mjestimično zahtijevanje čak i nemuslimanskih dažbina od muslimanskih seljaka doveo do žestoke bune velikih razmjera od 1748. do 1756., uz sudjelovanje gotovo svih staleža. Konačni je ishod bio kompromis. Taksit je ostao (u vrijeme rata 1768–74. moralo ga je plaćati i Sarajevo), ali su svi muslimani proglašeni askerom (vojničkim staležom) pa je tako definitivno učvršćena polarizacija među konfesijama. K tomu je i u Bosni dovršen proces transformacije vojske koji je započeo u vrijeme prijelaza 16. na 17. stoljeće, kada se iz redova raje sve više primaju novaci u odrede sejmena (sekban) i saridža, naoružanih vatrenim oružjem.

S konačnim oblikovanjem i učvršćivanjem ajanske kaste kao vladajuće oligarhije koja je u znatnoj mjeri zamijenila klasični državni upravni aparat stoji u vezi uvođenje, to jest legalizacija tzv. »mirnodopske pomoći« (imdad-ı hazariye; ovdje smo zadržali manje precizan, ali praktičan zamjenski pojam taksit – rata) 1731. godine. S pojavom toga novoga redovitog poreza i dotada obavljane službe ajana po kadilucima nastupa ajanstvo kao upravno-sudska funkcija. Ono se sužava na vrlo uzak krug osoba, katkad na samo jednog istaknutog člana. Tražena pomoć, ne formalno glavnih državnih službenika nego realno naj­utjecajnijih lokalnih moćnika pri ubiranju novih poreza u korist pokrajinske blagajne dobro pokazuje kako zapravo država u svojem interesu stvara novu elitu vlasti, »namjerno« se feudalizirajući. Prividno paradoksalno, u svojim početcima uspon oligarhije proizlazi iz uspostave reda, a ne širenja anarhije. U specifičnom položaju Bosne kao zemlje-tvrđave na granici osim ajana ključnu su ulogu još imali kapetani i janjičari (posljednji sa središtem u Sarajevu), te su posebni interesi svake od triju skupina nasuprot ostalima pridonosili održavanju stanovite ravnoteže.

U svemu tome, a posebno u gušće koncentriranoj obrani (tehnički) te jačoj samosvijesti (moralno) treba tražiti važan razlog za uspješan otpor pokušajima novih austrijskih osvajanja. No premda ni 1718., ni 1788., a osobito 1739. nije bilo ozbiljnije izravne vojne pomoći iz Carigrada, ipak je uspjesima pridonijela i činjenica da Carstvo kao takvo, premda tehnički još inferiornije, nije bilo u onoj mjeri prenapregnuto kao 1683–1697. Bolest imperijalnoga gigantizma bila je teritorijalnim gubitcima nešto ublažena, te je općenito bolja otpornost države neizravno ipak pomogla i bosanskim muslimanima da odbace neprijateljsku navalu. Stari bi ejalet pretrpio manju »redukciju« da se najprije nije slomila glavna osmanska sila na ugarskome ratištu. I konačno, pobjede kršćanskih sila potkraj 17. stoljeća nadovezale su se kao protunapad bez zastoja na uspješnu obranu i uništenje goleme osmanske armije, dok su habsburške vojske 1739. morale krenuti prve, i to protiv vrlo odlučnog i darovitoga Hekimoglu Ali-paše.

Kompleksna narav percepcije drugoga

Koliko god se moglo činiti čudnim, nakon dugih stoljeća kontakata, turska zemlja i narod donedavna su bili velikoj većini Hrvata gotovo nepoznati. Predrasuda je bilo mnogo, i to uglavnom dvije vrste. S rijetkim iznimkama, u uskom krugu viših društvenih slojeva nepoznavanje turskih povijesnih izvora pridonosilo je održavanju »knjiške« turkofobije gotovo srednjovjekovnoga tipa, kao poluge koja će navodno pomoći jačanju moderne nacionalne ideologije. U širim slojevima naroda odgovarajući su ideologemi uglavnom prihvaćani bez teškoća, pri čemu su susjedi na jugoistoku doživljavani kao »Turci i njihovi pomagači«, a da o turskoj zemlji i ljudima nije bilo nikakvih spoznaja. Ideologizirano »povijesno pamćenje« tek je razmjerno nedavno počelo uzmicati pred novim spoznajama.

Istini za volju, uz turkofobiju stoljećima u Hrvata se znalo pojaviti i suprotnih, gotovo »turkofilskih« stavova. Te dvije podosta kontradiktorne tendencije možemo prikazati na primjerima njihovih protagonista.

Prvi u nizu istaknutih pisaca jest svećenik i misionar Juraj Križanić (1617/18–1683), propagator svojevrsnog panslavizma. Njegovo djelo Politika odražava osjećaje hrvatskoga plemstva, koje je željelo vratiti svoje posjede iz ruku »divljih« i »tiranskih« Turaka, uz istodobno neprijateljski stav spram »prijetvornih« Nijemaca (Habsburgovaca) koji za oslobođenje ne čine ništa, a nameću centralizaciju u svoju korist. Križanić je pokušavao u tome smislu pridobiti ruskog cara da pomogne Hrvatima protiv jednog i drugog neprijatelja. Nekoliko desetljeća poslije, »Svehrvat« Paval Vitezović (rođen kao Paul Ritter, 1650–1713) usmjerio je svoja očekivanja prema Habsburgovcima, nadajući se da će oni u kontekstu potiskivanja Osmanlija uspostaviti jednu Super-Hrvatsku od Koruške do Istanbula, kao jedinu »povijesnu« naciju u regiji.

Međutim, bilo je i primjera posve suprotnih stavova. Isusovac i misionar Bartol Kašić (1575–1650) putovao je preko Bosne i Srbije do srednjeg Podunavlja, te je često sretao osmanske dužnosnike. Njih je u svojoj autobiografiji bez iznimke opisivao kao časne, hrabre i gotovo bez mane. Osuđivao je rat kao sredstvo rješavanja odnosa s Osmanlijama, zalažući se za pridobivanje sultana za kršćanstvo. Koliko god se to činilo naivnim, riječ je o istoj zamisli koju je dvjesta godina prije zastupao papa Pio II.

Kratko rečeno, sve su to zapravo bile »nuspojave« kompliciranog procesa oblikovanja modernoga hrvatskog identiteta. Pri tome je sve ovisilo o tome je li ova ili ona politička struja bila više ili manje sklona suradnji s vladarom Habsburgovcem, ili je težila državnoj samostalnosti. U prvom je slučaju percepcija Turaka bila negativna, što uključuje tradicionalne predrasude vjerskoga karaktera, odnosno ideologije »predziđa kršćanstva«. U drugom je slučaju slika bila pozitivna, pa bi »Turčin« (zapravo bosanski musliman) bio odvažan, plemenit i slobodoljubiv. Radikalni su pak zastupnici neovisnosti (= pravaši) podjednako odbacivali kako pangermanizam tako i panslavizam, pa su 1878. neprijateljski gledali na austrougarsku okupaciju Bosne i Hercegovine, a za balkanskih su ratova 1912/13. zauzeli striktno neutralnu poziciju.[10]

Naposljetku, povijesnoj baštini hrvatskih pogleda na Osmanlije i Turke valja dodati i opsežno pisanje dubrovačkih autora zbog dosta visokog stupnja objektivnosti.

Do sada opisane tendencije mogu se promatrati i kao pogledi »odozgo«. Protuturski ideologemi nalazili su puta i do bosanskih franjevaca (često žrtava nasilja lokalnih moćnika), i preko njih dodatno pojačavali negativnu sliku »odozdo«, to jest »na terenu«. Međutim, »odozdo« su se javljali i daleko odmjereniji pogledi, i to u okvirima pučke usmene epike, koja je osobit procvat doživjela u vrijeme Kandijskoga rata (1645–1669) pa i poslije. U najboljim primjerima te književnosti pravi je neprijatelj zli pojedinac, neovisno o etno-konfesionalnoj pripadnosti. Tako je lepeza pogleda postala bogatijom i nijansiranijom, što se odrazilo i u turskoj percepciji Hrvata, prije svega u putopisca Evlije Čelebija.

»Turkofilski« pogled postao je poslije još jednom aktu­alan, i to u vrijeme Drugoga svjetskog rata, kada je u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj dominirao ideologem o muslimanima u Bosni kao »cvijetu hrvatskog naroda«. Ustaškom je režimu nedostajalo međunarodno priznanje izvan kruga saveznika nacističke Njemačke, pa je neko vrijeme dolazilo do pokušaja da se na crti islamskih i osmanskih tradicija i sjećanja preko bosanskih muslimana zadobije simpatije Turske, što bi vodilo prema diplomatskom priznanju. No turska strana ne samo da nije željela ići dalje od nekih oblika kulturne suradnje nego su i vlasti NDH same onemogućavale bilo kakav povoljniji rasplet, pokušavajući kao promotore hrvatske stvari u striktno laičkoj Turskoj angažirati pripadnike konzervativnih vjerskih struktura. Tako je kao jedini rezultat tih nastojanja ostao časopis Doğu ve Batı. Kültür, iktisat, sosyal ve siyası mecmua (Zagreb – Sarajevo, 1943–1944).

U 19. i 20. stoljeću dosta je pojedinaca odlazilo iz Hrvatske u Tursku i ostajalo raditi i tako pridonositi razmjeni informacija, no za njih se danas više zna u Turskoj negoli u Hrvatskoj. Hrvati su (njih nekoliko tisuća) bili među prvim ekonomskim imigrantima u Istanbul u 19. stoljeću. Premda su oni većinom bili radnici, pomorci ili posluga, neki su pojedinci i obitelji ostvarili zavidan uspjeh na mnogim poljima, uključujući litografiju, duhansku industriju, kartografiju te zdravstvenu i socijalnu skrb. Antonio Zelić iz Brela osnovao je 1869. iznimno uglednu tiskaru. Poduzeće je 1915. godine dobilo narudžbu da tiska osmanske novčanice. Tvrtka je nastavila s radom još nekoliko desetljeća nakon toga u republikanskom razdoblju. Đuro Klarić iz Siska bio je jedan od prvih direktora u osmanskoj tvornici duhana (Cibali, Istanbul, oko 1900; danas zgrada sveučilišta Kadir Has). Za svoje uspjehe dobio je odličje Mecidiye Nişanı. Draguljar i filantrop Giacomo Anderlitch iz Rijeke osnovao je 1838. i donirao i danas aktivni dom za starije i nemoćne osobe u Istanbulu (Artigiana, Harbiye). Karto­graf Jacques Pervititch iz Cavtata izradio je niz karata Istan­bula za potrebe osiguravajućeg društva između 1922. i 1945. Zahvaljujući njihovoj točnosti i preciznosti smatra ih se jednim od najboljih izvora za urbanu povijest Istan­bula u prvoj polovici 20. stoljeća.

Svakako valja spomenuti i razvoj znanstveno utemeljene percepcije Turske kroz razvitak hrvatskih osmanističkih i turkoloških studija. Još od ranog 19. stoljeća pa sve do osamdesetih godina 20. stoljeća javljali su se pokušaji utemeljenja koji bi se ubrzo gasili, no u posljednjih tridesetak godina znanstveno-nastavni rad na tom području snažno se razvija u kadrovskom i institucionalnom smislu te pridonosi učvršćivanju objektivnijeg sagledavanja hrvatsko-
-turskih povijesnih veza.

Ne na posljednjem mjestu naglasit ćemo i potrebu boljeg upoznavanja boravka i aktivnosti Hrvata na području Osmanskoga Carstva istočno od granica suvremene RH i BiH, zaključno s razdobljem Republike Turske. Dijelom je ta tema temeljito proučena (dubrovačko-turski odnosi te 19. i prva polovica 20. stoljeća),[11] no preostaje ne baš jednostavna zadaća rješavanja pitanja sudbine desetaka tisuća zarobljenika i obraćenika u prva tri stoljeća ratova i osmanske vladavine na hrvatskim prostorima. S druge strane, još je teže ustanoviti tko je među muslimanima koji su ostavili traga u hrvatskoj povijesti bio »pravi« Turčin, ili u najmanju ruku turkificirani pripadnik nekoga drugog naroda.[12]

Sažetak

Povlačenje Osmanlija s hrvatskog teritorija imalo je ništa manje duboke posljedice od provala i ratovanja u 15. i 16. stoljeću, te izravne osmanske vladavine. Ono je izazvalo duboke promjene, kako u teritorijalnom smislu tako i u modernom etničkom, kulturnom i nacionalnom identitetu Hrvata. Zemlja je na karti zadobila usko i izduženo obličje, a Hrvati jadranskog područja i zaleđa, Slavonci i katolici iz Bosne i Hercegovine postupno su srasli u moderni hrvatski narod. U takozvanom »klasičnom razdoblju« osmansko se osvajanje nakon stotinjak godina uspjeha zaustavilo na oko četrdeset kilometara od Zagreba, što je pretkazivalo početak postupnog uzmicanja. Danas su pak u vrlo kratkom vremenu srušene utvrde stoljetnih predrasuda, pred »ofenzivom« turskih investicija, kulturne suradnje i mnogih drugih oblika međunarodnih kontakata. Premda se i danas svijest o bliskom prožimanju hrvatske i turske povijesne sudbine čini još uvijek nedostatno razvijenom, javlja se sve više novih poticaja za prevladavanje takvog stanja.n

Najveći dio arhivskih izvora nalazi se u Arhivu Predsjedništva vlade u Istanbulu (Başbakanlık Osmanlı Arşivi). Riječ je o iznimno opsežnoj građi koju ovdje nije ni moguće ni nužno pobliže predstavljati (s obzirom na narav publikacije).

Kao narativni izvor posebno je važan Putopis Evlije Čelebija, napose V., VI., te ponešto VII. knjiga. Prijevod Hazima Šabanovića iz 1979. danas je iz više razloga u velikoj mjeri nedostatan, te se valja služiti turskim izdanjem po autografu:

Evliya Çelebi Seyahatnamesi, 5. Kitap, Yücel Dağlı, Seyit Ali Kahraman, İbrahim Sezgin, Istanbul, 2001.

Evliya Çelebi Seyahatnamesi, 6. Kitap, Seyit Ali Kahraman, Yücel Dağlı, Istanbul, 2002.

Evliya Çelebi Seyahatnamesi, 7. Kitap, Yücel Dağlı, Seyit Ali Kahraman, Robert Dankoff, Istanbul, 2003.

Batinić, M. N.

Njekoliko priloga k bosanskoj crkvenoj poviesti, Starine JAZU XVII, Zagreb, 1885., 77–150.

Draganović, Krunoslav

Izvješće apostolskog vizitatora Petra Masarechija o prilikama katol. naroda u Bugarskoj, Srbiji, Srijemu, Slavoniji i Bosni g. 1623. i 1624., Starine JAZU XXXIX, Zagreb, 1938., 1–48.

Džaja, Srećko M.

Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1992., 227 str.

Mažuran, Ive

Hrvati i Osmansko Carstvo, Zagreb, 1998., 368 str.

Moačanin, Nenad

Život Jakub-paše, pobjednika na Krbavi 1493., Krbavska bitka i njezine posljedice, znanstveni skup, Novi Vinodolski 1993., Zagreb, 1997., 175–177.

Hrvatsko-slavonska Vojna Krajina i Hrvati pod vlašću Osmanskoga Carstva u Ranome Novom vijeku, Zagreb, 2007., 108–176; 180–186 (koautorstvo sa Željkom Holjevcem).

Stanovništvo Bosanskog ejaleta u 18. stoljeću prema popisima glavarine, Rad HAZU, 516, Zagreb, 2013., 95–120.

Militärgrenze und »Nationalcharakter« der Kroaten im 17. und 18. Jahrhundert, u: Das Bild desFeindes, Berlin, 2013., 51–54.

The Die-Hardism of the Pre-Reform Ottoman World in Bosnia: Matija Mažuranić’s »Tourist« Visit (1839/40), Ein Raum im Wandel, Leipzig, 2014., 265–274.

Rački, Franjo

Prilozi za geografsko-statistički opis bosanskog pašaluka, Starine JAZU XIV, Zagreb, 1882., 173–195. [vjerojatno inačica Jurjevićeva izvještaja s manjim odstupanjima]