Uvod

Razdoblje XVII. stoljeća za hrvatski je narod značilo konačno definiranje rezultata procesa osmanlijskog (u starijoj historiografiji turskog) procesa fragmentacije hrvatskoga nacionalnoga korpusa i gubitka kontinuiteta državnosti na prostorima hrvatske srednjovjekovne države te provođenje procesa genocida. Od XV. stoljeća hrvatski nacional­ni korpus bio je izložen istom procesu klaštrenja suvereniteta i okupacije državnog teritorija, odvođenja u ropstvo, islamizacije i zatiranja kulturne memorije. Točnije, hrvatski narod bio je izložen procesu genocida, koji se očitovao u svim svojim inačicama, od bioloških kategorija: odvođenja roblja, danka u krvi, namjernog sakaćenja i ubijanja; do sociokulturološke dimenzije koja je obuhvaćala procese: uništavanja sakralne i kulturne baštine, sustavnog zatiranja svih predosmanlijskih sustavâ vrijednosti, kao i brisanja samosvojnoga pravnog i političkog sustava zapadnoga civilizacijskoga kruga. Rijetki hrvatski krajevi bili su donekle pošteđeni osmanske (turske) invazije, slobodno možemo reći kako je Dubrovačka Republika jedina uspjela u složenim povijesnim zadanostima ostvariti kontinuitet kulturnog i društvenog razvitka hrvatskog naroda na svom prostoru. Dubrovačka Republika jedina se od dalmatinske komune uspjela emancipirati do grada-
-republike, poput mnogih sličnih primjera na Apeninskom poluotoku. Taj proces nije uspio gradovima Zadru i Kotoru, koji su zbog političkih zadanosti započeli taj proces, ali su zbog složenih političkih prilika od njega odustali. Svakako XVII. stoljeće, u kojem je Dubrovnik proživljavao svoje herojsko stoljeće i duboku društvenu i ekonomsku krizu, iznjedrilo je cijeli niz velikana, a jedan od njih je zasigurno jedan od najvećih hrvatskih diplomata u hrvatsko-osmanlijskim relacijama, a to je Jaketa Palmotić Dionorić.^[1]

O Jaketi Palmotiću

Kada govorimo o životopisu pjesnika Jakete Palmotića, trebamo istaknuti činjenicu kako za mnoge činjenice iz njegova prijašnjeg života nažalost ne postoje sačuvani arhivski dokumenti, i ostaje nam otvoren ne samo nadnevak rođenja nego i godina rođenja. Učestalo se spominju 1620. i 1623. godina. Smatramo kako do daljnjega godina rođenja treba ostati otvorena.

Petar Frano Martecchini, grafika Jakova Palmotića, 1841.

Iz iznimno škrtih biografskih podataka, a koji su nastali zbog fragmentarno sačuvanih matičnih knjiga katedralne župe i arhivskih serija državne uprave, ostali smo uskraćeni za mnoge detalje iz obiteljskog okruženja. Tako nisu sačuvane matične knjige za godinu Jaketina rođenja, rođenja dijela njegove djece i knjige vjenčanja. Isto tako nedostaju podatci iz više arhivskih serija; oporuke, bračni ugovori i dote, koje bi nam pružile mnogo podataka koji bi bolje rasvijetlili obiteljske odnose u kojima je poniknuo pisac Jaketa. Jaketina biografija temelji se ponajviše na vijestima dubrovačkog povjesničara Serafina Crijevića,^[2] koje prenosi i Francesco Maria Appendini.^[3]

Pjesnik Jaketa Palmotić sastavio je prvi dio svoje oporuke 16. II. 1677. pred svoj put u Rim^[4]: »Io Giacomo Gio. De Palmota per la gratia di dio, e di mente e di corpo, dovendo per me questo viaggio per Roma, e per Napoli (...)«. Ostavlja po jedan perper trima crkvama u gradu, 100 dukata da se odmah reču mise. Svoju drugu ženu Jelu, kćer Marina Sorkočevića, proglašava univerzalnim nasljednikom, ostavlja dumni Marti Pucić, svojoj kunjadi, 20 dukata, a kućnim slugama ostavlja po trideset dukata kao čin milosrđa. Kao središnji dio svoje oporuke ostavlja donaciju dubrovačkim dominikancima, a o toj stavci oporuke bit će poslije više govora: »(...) ordino e voglio che li detti miei beni vadino a i RR PP di S Domenico i gli siano tenuti venderli tutti e del rittrato loro fabricar un’ altare in chiesa loro et ili resto poner all’annue entrate dove meglio le paresse e di queste poi dotar l’Altare sudetto accioche in perpetuo si dichino tante messe piane per l’anima mia e della sig Elena e delli sudetti defonti da me nominati. La Pittura del sudetto Altare sia la Madonna Santissima del Carmine, S Giacomo, S. Giovanni, S. Paolo e S. Elena o se per sorte li nostri egr (...) pretendessero di valersi nei beni di gl Padre mio per le puntature e latro, in tal caso voglio che il mio Herede faccia sententiar la carta dotale di mia madre e che in virtu di questa occupi Malfo et Osonik che tanto si ritrova appo di me dei beni paterni (...)«.

DADU, Pešićev (Sarakin) grbovnik, grb Dubrovačke Republike

U dodatku iz 1680. godine navodi svoje dugovanje nastalo tijekom rimskog posjeta: »(...) Essendo occorso nel mio trattenimento in Roma spendere assai piu che la provisione assegnatami era bassante pero oltre d’haver io speso tutto quello di denari che possedevo lo/ho anco imprestato (posuditi) da un Cartaliere/Cavaliero amico mio 500 skuda di patoli, i gli ho rimesso al detto sig subito che io qui ritornai e mi e occorso pigliar (uzeti, hvatati) a questo fine a cambio da Raffaelo Coen Ebreo 500 dukata i gli ancora li son debitore pero prego il mio herede a sodisfar subito questo mio debito insieme col interesse che dica detto Raffaele il quale tenendo io per persona da bene stimo che si contentava di cosa conveniente e questa sodisfatione adempisca col ritratti delle gioie, ori et argenti miei (...)«. Iz ljubavi prema svom rođaku Marinu Nikolinu Gučetiću, kojega je volio bratskom ljubavi, nastavlja u oporuci: »(...) et essendo io con medemo stato sempre da lui corrisposso per segno di questa una benevolenza gli lasso pero dopo la morte della sig Elena mia consorte la mia possesione in Slano con 3 case si villani, 5 pokloni et ogni altra attenenza..., ordinando pero che se il detto sig Marino disgustera in alcuna cosa nell’affetto e buona corispondenza la detta sig Elena essa possa rinova questo legato.(...)«.^[5] Svojim kunjadima^[6]: Orsatu^[7], Bernardu, Ivanu Karlu, Benediktu i Nikoli Marina Sorkočević ostavlja po deset dukata i svakom: »(...) per un anello in segno di affetto (...)«. Ostavljam još 10 dukata samo Mari Marina Franova Tudiševića, svojoj dragoj kunjadi »(...) per amore (...)«. U dodatku oporuke stoji kao iznimno važna oporučna volja koja govori o moralnoj veličini Jakete Palmotića, a to je: »(...) per l’affetto grande che sempre (...) ho portato alla Patria 50 duccata ogni anno in perpetuo in aiuto del Tributo (...)«, s napomenom »i to poslije smrti moje žene Elene i ne prije«. Čin davanja pedeset dukata za harač iz osobne imovine govori o ideji služenja Domovini, jedinoj ljubavi koja je ostala pjesniku nakon utrnuća roda u ruševinama Grada.^[8] Posljednja adacija oporuke izvršena je 21. II. 1680. i možemo smatrati kako je pjesnik preminuo nekoliko dana poslije. Budući da u adaciji nemamo formulaciju koja se nalazi na početku oporuke o mjestu upisa, oporuka je mogla biti sastavljena u kancelariji, a to je moglo biti i na nekom drugom mjestu ako su okolnosti to nalagale. Oporuku je mogao sastaviti i netko drugi vičan tom poslu. Samom činu proglašenja bili su nazočni oficijali i sudac i svi su poimenično naznačeni u činu upisa. Glede nazočnosti službenih osoba pravna se praksa mijenjala, a isto tako i mjesto samog čina. Predmnijevamo kako se adacija mogla napisati u pjesnikovu stanu u Kovačkoj ulici, a njegova smrt nije zabilježena, jer matica umrlih nije sačuvana za te godine. Igrom slučaja Jaketa Palmotić svoje posljednje godine života proveo je u najamnoj kući kojom se dva stoljeća prije koristio Benedikt Kotruljević (o. 1416. – 1469?).

Prikaz Dubrovnika prije velike trešnje 6. IV. 1667., stalni postav Kneževa dvora

Osobni pjesnikov život kao da je stalno bio u sjeni društvene angažiranosti, izgaranju kako bi se domovina održala na valovima oluje koja je prijetila zgasnuti taj plamičak slobode. Na temelju škrtih pisanih vrela koja nam opisuju obiteljsko okruženje, Jaketa Palmotić Dionorić svojim talentom vrsnog diplomata, kultivirane osobnosti, koji je zasigurno svoje obrazovanje stekao u Italiji, postao je to svakako obiteljskim okruženjem. Javna djelatnost, njegov politički angažman bili su ono po čemu je Jaketa prepoznat u povijesnoj zbilji Dubrovnika XVII. stoljeća, odnosno najtežega, ali ujedno i najsjajnijega razdoblja povijesti Dubrovnika. Bilo je to vrijeme kada su karte s ljudskim vrlinama i manama padale na stol.

Politički životopis Jakete Palmotića

Kako smo na početku istaknuli, plemićki rod Palmotića bio je malobrojan, ali su unatoč svojoj malobrojnosti obnašali mnogobrojne odgovorne službe. Za složenost plemićkog života, opterećenog brojnim državnim službama, navodimo cursus honorum po Ogledalu državnih službi oca Ivana i sina Jakova/Jakete Palmotića. Kada se u taj niz službi doda diplomatski angažman, tada se razvidi sva predanost domovini i neimanja često vremena za privatni život pjesnika Jakete.

Iz Ogledala razvidi se kako je otac Jaketin, Ivan Jakova Palmotić, bio dubrovačkim knezom deset puta u razdoblju 1621‒1645.^[9] Jaketa je za kneza prvi put biran u travnju 1671., srpnju 1674., a tih godina još se javlja i Džore Džorin Palmotić.^[10]

Članovi Malog vijeća bili su otac Ivan Jakova Palmotić sedam puta u razdoblju 1623‒1647., a Jaketa bio je izabran naknadno u lipnju 1667., kada su četiri člana Malog vijeća poginula u velikoj trešnji (Ivo Vita Gučetić, Augustin Mihov Bunić, Valentin Mihov Sorkočević i Sekundo Nikolin Buća), te četiri puta 1670‒1679. Providnik Grada (Prouiditory della Città) otac Ivo bio je sedam puta 1627‒1645., a Jaketa 1671. i 1680., kada umire tijekom obnašanja službe. Sudac za opće prekršaje (Iudicij vj. Del Criminale)– otac Ivo bio je 1618. i 1621. Sudac za građanske parnice (Consolj vj delle cause civili) – otac Ivo bio je osam puta 1625‒1646., a Jaketa je to bio triput 1672‒1678. godine. Član Vijeća umoljenih – otac Ivo bio je triput 1616‒1620., a Jakov triput 1662‒1664. Zanimljivo je primijetiti kako ni otac ni sin nisu bili odvjetnici Općine (Aduocati iij el Comune). Kao odvjetnik »del proprio« ‒ otac Ivo bio je pet puta 1607‒1620., a Jaketa četiri puta 1645‒1663. Valja istaknuti činjenicu da ni otac Ivo ni sin Jaketa nisu birani za tesorijere Sv. Marije Velike, nego samo za prokuratora Sv. Marije Velike ‒ Jaketa je bio biran 1667. i 1677. godine. Za prokuratora crkve sv. Vlaha ‒ otac Ivo bio je biran 1629. Na službi komornika Općine nisu bili birani ni otac ni sin.

Knežev dvor u Dubrovniku

Službu petorice računopolagača otac Ivo obnosio je 1615., a sin Jaketa ne, ali je Jaketa obnosio službu carinika u Velikoj carinarnici 1662. Državni blagajnik bio je Jaketa 1650., dok službenicima slanica nisu bili ni otac ni sin, a na službu procjenitelja ‒ otac Ivo biran je 1592., a Jaketa 1647. Na odgovornu službu kacamorta otac Ivo bio je biran 1616. godine. U kolegij prizivnog suda otac Ivo bio je biran pet puta 1606‒1614., a Jaketa 1655. Na službu kneževa vikara, službenika tekstilne proizvodnje, ni otac Ivo ni sin Jaketa nisu birani. Na službu u državnoj pisarnici biran je Jaketa 1645., kao i na službu za ofičala naoružanja 1652. Za nadzornika vodovoda i fontana, pisara u Velikoj carinarnici, kao ni za pisara u Stonu i račune ni otac Ivo ni sin Jaketa nisu birani, a za nadzornika trgovine vinom otac Ivo bio je biran: 1612.,^[11] 1613., a Jaketa 1655.^[12] Ni otac ni sin nisu bili: knezom u Stonu, u Konavlima,^[13] u Župi, na Šipanu, Lopudu i Koločepu, Lastovu, kapetanima u Janjini, Trstenici i Cavtatu, a bili su kneževi u Slanom ‒ otac Ivo bio je 1604., 1608., a Jaketa 1648;^[14] knezom na Mljetu bio je otac Ivo 23. II. 1591.,^[15] a sin Jaketa nije biran na tu funkciju. Za kaštelana u Stonu (Kaštel sv. Jeronima) – Jaketin otac biran je 1594., kao i za kaštelana u Koruni 1592., a sin Jaketa nije bio nikad biran na te dužnosti. Za službu kaštelana (Castellano del castello d’basso à quel mare) ‒ otac Ivo biran je 1596., a Jaketa nije biran na tu funkciju. Za kaštelana Sokola ni otac ni sin nisu birani, kao ni za prokuratore Samostana sv. Apostola i službenike Hospitala Milosrđa. Jaketa je bio prokurator Sv. Dominika 1672.^[16] Na kraju nizanja službi u Ogledalu vijeća treba navesti kako je Jaketa ušao u Veliko vijeće 1643. godine.

Među mnogobrojnim odgovornim službama koje je Palmotić obnosio bila je diplomatska aktivnost u Carigradu na Porti 1657. zajedno s Marinom Ranjinom, za vrijeme vezira Seidi Ahmed-paše.^[17] Zanimljivo je primijetiti kako Jaketin otac nije nikada obnosio dužnost poklisara harača, a sam Jaketa je čak tri puta bio u toj delikatnoj misiji. Jaketa Palmotić započeo je svoju diplomatsku karijeru upravo na početku političke krize u Carigradu i restauracije vezira Ćuprilića (1654–1691) te razdoblja velikoga vezira Kara Mustafa-paše, koji se oženio kćeri Mehmed-paše Ćuprilića. Vanjska politika Dubrovačke Republika odvijala se u sjeni kretske krize (1654–1669), odnosno permanentnoga sukoba Osmanlija i Habsburgovaca, koji je eskalirao austrijsko-turskim ratom (1683–1699).^[18]

Očita je činjenica kako je Jaketa Palmotić postao iskusnim diplomatom i pregovaračem nakon dobivanja cjelovitoga odgoja i izrastanjem u sredini odgovornih političara koji su hodali stalno na oštrici noža, na razmeđu kultura i svjetova.

Anzelmo Bandur, Imperium orientale, grafika s prikazom Carigrada

Jaketa Palmotić bio je jedan od poslanika Dubrovačke Republike koji su bili poslani velikom veziru Ahmed-paši Ćupriliću 1665. u Beograd, a sam Jaketa je po primljenoj uputi usput posjetio i bosanskog pašu u Sarajevu.^[19] Nakon misije u Beogradu Palmotić je bio određen za jednoga od dvojice poklisara harača, te je iz Beograda trebao poći u Prokuplje i tu pričekati Marina Bunića, drugog poklisara harača. U gradu Radostu na obalama Mramornog mora početkom listopada isplatili su harač i bili primljeni kod sultana u uobičajenu audijenciju. Marin Bunić tijekom mjeseca listopada umire u Carigradu, a Jaketi Palmotiću preostalo je da sam rješava poslove poklisara.

I sljedeće godine 1666., bez obzira na to što je dubrovačka vlada poslala nove poklisare harača, Jaketa Palmotić je zadržan u Carigradu, gdje je uz sve neprilike nerazumijevanja dubrovačkih vlasti često boravio na sultanovu dvoru u Carigradu i Jedrenu. Tek je u ožujku 1667. bio opozvan u Carigradu, a početkom svibnja u Foči stigla ga je vijest o strašnom potresu/trešnji koja je 6. travnja zadesila Dubrovnik.^[20]

U velikoj trešnji 1667. stradala je obitelj Jakete Palmotića, supruga i po pisanju autora četvero djece.^[21] Drugi hrvatski pjesnik iz Kotora, Živo Bolica, i sam je doživio sličnu sudbinu, jer je njemu poginula kći jedinica Katarina, a njoj u čast posvetio je pjesmu Suse Oza varhu dieuoiçize suoiè ubiena od potresa.^[22]

DAD, Anzelmo Bandur, Imperium orientale, grafika s prikazom Porte u Carigradu

Palmotić je možda poput kotorskog vlastelina sastavio tužaljku povodom smrti svoje žene i djece, ali je ta pjesma koja bi bila intimnoga karaktera ostala među onim dijelom zagubljenog opusa. Radilo se očito o osobi čvrsta karaktera i dosad neuočene snage, da nakon gubitka svih najmilijih, svjestan kako je posljednji svoga roda, život posvećuje svojoj napaćenoj domovini sve do smrti. Drugog svibnja u Foči Jaketa Palmotić izražava Senatu svoju sućut, dodajući kako je sva njegova obitelj stradala: »(...) Io ancor per i miei proprii interessi douerei morir di doglia, mentre che nesuno de miei è uiuo. (...) Ma perchè deuo alla patria più che a me stesso, uoglio sacrifficar li miei infortunii alla publica salute e frenar le mie passioni, facendomi il cor di ferro per rendermi habile in qualche parte di potter seruir l’EE.VV. con quella poca habilità, che m’ è data da Dio e della natura. (...)«.^[23]

Dubrovačke vlasti su dopisom od 16. travnja 1667. izvijestile poklisare Jaketu Palmotića i Martolicu Džamanjića o nesreći koja je zadesila Grad, pozivajući se na »(...) In questi casi si cognoscerà la uostra prudenza, alla quale non uogliamo altre replicare, supplendo uoi a quello haueuamo noi mancati che ui parerà necessario per restauratione e mantenimento della nostra libertà. State sani! (...)«. No, Republika svojem vrsnom diplomatu nije izrazila sućut, nego se pozvala na njegove kvalitete i uputila ga u zasigurno jednu od najdramatičnijih diplomatskih borbi za Slobodu koje su se vodile u povijesti hrvatske diplomacije.^[24]

Tada je zaključeno jedno poglavlje Jaketina života, a otvoreno novo, kao i cijele njegove generacije dubrovačke vlastele, kada je cjelokupni njihov poznati svijet bio zbrisan i kada je trebalo krenuti iznova sa zgarišta i ruševina, gradeći novu čipku složenog tkiva kao što je bila Dubrovačka Republika, država na rubovima svjetova.

Jaketa Palmotić stiže u Slano 14. svibnja 1667., i o tome odmah izvještava Senat.^[25] Na prvom zasjedanju Velikog vijeća 10/11. lipnja 1667. Jaketa Palmotić je izabran iz četvrtog pokušaja za kolegij prokuratora Sv. Marije Velike.^[26]

Palmotićeva misija s koje se vraćao u neizvjesnost porušenoga grad tim je bila i veća jer je u Beogradu i Porti vladalo neraspoloženje prema njima, a dubrovačka Vlada je stoga slala iskusnoga Palmotića, sa svrhom uklanjanja postojećeg neraspoloženja, zbog provaljivanja hajduka s dubrovačkog teritorija na turska područja i pljačkanja trgovačkih karavana što su iz Bosne putovale za Dubrovnik. Iznova se aktualizirao i problem carina i problem turskih novskih, ulcinjskih i svetomaurskih gusara koji su zarobljivali Dubrovčane, te proces njihova oslobađanja. Palmotić je u toj prijepotresnoj fazi uspješno sanirao problem carina, ali veći problem je bilo pitanje hajduka, u čijem su mu rješavanju pomogli dostojanstvenici bosanskoga podrijetla. Palmotić je uspio sanirati i stanovito neraspoloženje prema Dubrovčanima na Porti. Značajno je i Palmotićevo nastojanje da u mletačko-turski (osmanlijski) sporazum ako do njega dođe bude uvrštena i odredba o slobodi plovidbe Jadranom, gdje bi se izrijekom ukinulo podavanje deset posto vrijednosti robe što su ga dubrovački brodovi morali plaćati Mlečanima.

Vrlo je zanimljivo kako je Palmotić u svojem izvještaju kritizirao apsurdnost i nepravednost mletačke dominacije nad Jadranom. U takvom mletačko-dubrovačkom ozračju antagonizma i uz stanovitu zategnutost dubrovačko-turskih odnosa, koji su vještim Palmotićevim diplomatskim nastojanjem olabavljeni, dočekana je 1667. godina.^[27]

Položaj Dubrovnika nakon velike trešnje 1667. bio je otežan ne samo složenim političkim prilikama u susjedstvu nego i dolaskom na položaj velikog vezira 1676. Kara Mustafe, prije kajmakama za vrijeme Mehmeda IV. (1648–1687).^[28] Kara Mustafa bio je poznat po iznuđivanju novca i njegovim nastojanjem Porta je 1667. postavila pitanje imovine bez nasljednika, jer da ona pripada onomu kome se plaća tribut, odnosno da imovina bez nasljednika pripada sultanu.

Od Dubrovačke Republike tražio se iznimno visok novčani iznos, tako izravno dirajući u suverenitet Republike. Zbog toga što je Republika harač/tribut smatrala cijenom mira, a ne položajem vazalske države, dubrovačke vlasti nisu pristale isplatiti zatraženu svotu, braneći se jednostavnom činjenicom kako njezin ugovor s Turskom ne predviđa takve obveze.^[29] Pošto su njezini poklisari Martolica Džamanjić i Mato Menčetić bili utamničeni, dubrovačka vlada poslala je Jaketu Ivanova Palmotića i Nikolu Ivanova Bunića^[30] da plate harač u nesmanjenoj visini, ali s diplomatskom zadaćom da se odustane od traženja 300 kesa za imanja poginulih i bez nasljednika, da se pobije odštetni zahtjev dvojice sarajevskih Turaka, odustane od otvaranja pristaništa na Neretvi^[31] i isto tako da se oslobode dubrovački diplomati. Dvojica izvanrednih dubrovačkih diplomata s velikom ustrajnošću i upornošću obavljala su svoju zadaću tijekom 1667. i 1668., štiteći interese svoje domovine, trpeći stalna poniženja, ali su njihova upornost i diplomatska umješnost postigle znatan uspjeh. To poslanstvo Palmotić će opisati u epu Dubrovnik ponovljen.

Moramo znati da je tada iz porušenog Dubrovnika krenula jaka diplomatska aktivnost, koja katkad poprima odlike drame i znači veliku epopeju hrvatske diplomatske djelatnosti. Miho Sorkočević-Bobaljević angažiran je u Mlecima, opat Stjepan Gradić djeluje u Rimu, Marojica Kabužić i Medo Sorkočević kod hercegovačkog sandžakbega, a Jaketa Palmotić i Nikolica Bunić na Porti.^[32] Svi su imali uspjeha: Miho Sorkočević-Bobaljević u Mlecima izravno je djelovao na dužda i vladu i potkupivši neku vrlo uglednu ličnost, Gradić je preko svojih rimskih veza prisilio mletačke vlasti da odustanu od ugovora s bosanskim pašom koji je pregovore vršio na svoju ruku bez spoznaje Porte, te su isto tako Jaketa Palmotić i Nikolica Bunić prisilili Kara Mustafu da odustane od svojih zahtijevanja.^[33] Dvadesetog studenoga 1668. dubrovački poklisari harača Antun Restić i Orsat Sorkočević u svojem izvješću navode kako su 9. istog mjeseca u Trnovu susreli prethodne poklisare harača Jaketu Palmotića i Nikolicu Bunića, da ih je zaprimio kajmakam Kara Mustafa i da su predali harač sultanu.^[34]

Sljedeće godine Jaketa Palmotić doživio je još jedan šok. Dvadeset zamaskiranih hajduka u tri sata u noći upali su u njegovu kuću u Zatonu početkom mjeseca kolovoza, pljačkajući, odnoseći dragocjenosti, nakit njegove supruge, vrijeđajući ga i držeći mu mačeve pod grlom. Sam papa Klement IX. (1667–1669) bio je zamoljen da intervenira u Mlecima kako bi se spriječili hajdučki upadi.^[35] Na osnovi pisanja u Dubrovniku ponovljenom Jaketa se 1. svibnja 1669. oženio Jelom, udovom Orsata Gundulića, a rođenom Sorgo. Iz arhivske serije Dotium Notaria možemo sa sigurnosti reći da nije sklopljen ugovor o doti, kao što se uobičavalo u starom Dubrovniku. Isto tako nije pronađen takav ugovor ni za brak sklopljen s prvom suprugom Jelom.^[36]

Razbojnički prepad biva tim dramatičniji kada znamo kako su Jaketa i njegova supruga Jele, oboje sa svojim životnim tragedijama, nakon traumatičnog iskustva našli svoj mir i novi početak. Orsat Gundulić – prvi muž njegove druge žene – vjerojatno će biti onaj član roda Gundulić koji je bio s Marojicom Kabužićem 1662. poslan u Konavle radi istrage.^[37]

Jaketa Palmotić je pred kraj života, početkom ožujka 1677., obavio i diplomatsku misiju u Rimu, tijekom pontifikata blaženoga Inocenta XI. (Benedetto Odescalchi, 1676–1689). Dubrovačka Republika našla se u tom povijesnom trenutku u iznimno teškoj situaciji, ucijenjena od Turaka, što je bio gotovo povod za rat. Dubrovački poklisari bili su uskoro bačeni u tamnicu, a to je značilo da se hitno trebaju poduzeti šire diplomatske mjere. Dubrovačke vlasti, još ne shvativši obrise sukoba s Turcima, ponukane hrabrenjem opata Stjepana Gradića, poslale su u Rim iskusnoga diplomata i pjesnika s aureolom uspješnoga pregovarača na turskom dvoru.

Opat Gradić u više svojih pisama izvještava vlasti u Dubrovniku o diplomatskoj Palmotićevoj misiji koju je pripremio.^[38] Loša zdravlja, Palmotić se teškom mukom uputio na novu zadaću za svoju domovinu. Glavna zadaća Jaketine diplomatske misije bilo je traženje novčane pomoći za utvrđivanje grada u slučaju turske opasnosti, ako pregovori za oslobađanje dubrovačkih diplomata ne urode uspjehom, sprječavanje mletačkog ometanja dubrovačke trgovine s Jakinom i ubiranje dohodaka dubrovačkih glavnica u Rimu.^[39]

DAD, A. S. M., XVII., 86, 2193, dopis Jakete Palmotića
iz Rima 3. IV. 1677.

U Jakinu je odsjeo kod Boža i Frana Bozdarija te je bio primljen u audijenciju kod zapovjednika tvrđave i dubrovačkoga konzula Sturanija.^[40] Opat Gradić i kanonik Bozdari 19. ožujka pričekali su ga tri milje ispred Rima, potom smjestili u jednoj palači u Via Giulia, kraj palače Farnese. Bio je inkognito zaprimljen od strane vremešnoga kardinala Barberinija, tada u dobi od 82 godine. Iskusni je diplomat Palmotić utjecajnom kardinalu očito iz sačuvane korespondencije bio izniman izvor informacija. Palmotićeva misija »(...) stata decorata con l’honor della Nobilita’ della Patria nostra (...)«, kako smo već naveli, odnosila se na novčana ulaganja u Rimu, novac ženskih samostana i razna crkvena pitanja u domeni dubrovačke države, ali, kako je jedan dio diplomatske pošte kodiran dubrovačkom diplomatskom šifrom, očito je misija bila usmjerena i na povjerljive razgovore o stanju Osmanskog Carstva. U izvještaju od 21. srpnja 1677. Palmotić izvještava o svojim postignućima i o crkvenim pitanjima, tako i o crkvama i župama na Levantu Dubrovačke crkve: »(...) La Chiesa di Ragusa: ora Matrice di molte parochie in Levante doue c’erano le Chiese della Natione (...)«.

Pregovori koje je Palmotić vodio u Rimu pokazali su se mnogo složenijima i težima nego se to isprva činilo, a osnovni razlog bilo je loše stanje financija Papinske Države. Palmotiću su bila priređena čak tri primanja kod pape. Sedmoga travnja Palmotić je održao svoj unaprijed pripremljeni govor, gdje je naglasio s kolikim pouzdanjem Dubrovnik očekuje papinu pomoć i kolika bi bila šteta za cijeli kršćanski svijet kada bi zbog pomanjkanja pomoći Dubrovnik pao u turske ruke, a u daljnja dva susreta s papom bile su prebrođene materijalne teškoće.

Valja istaknuti i jednu dosad malo uočenu činjenicu kako su dubrovački vlastelini bili obučavani vladati i upravljati svojom državom. U knjižnici dubrovačkog sjemeništa sačuvani su fragmenti više knjižnica dubrovačkih vlastelina u kojima su se nalazili naslovi potrebni za obuku mladih diplomata, a koje je mogao čitati i sam Jaketa Palmotić.

Prije svega tu je: Dodici libri del governo di Stato del caualier Ciro Spontone, tiskane u Veroni 1600., Teatro della Tvrchia doue si rappresentano i disordionini di essa. il genio, la natura, & i costumi di quattrodici nationi, che l’habitano. La potenza degli Ottomani sopragrande, le loro tirannie, gli insulti, e perfidie tanto contra li stranieri, quanto verso i suoi popoli. Il tutto confermato con esempi e casi tragici nuouamente successi dato in luce dal sig. Marchese Felure, Mleci, 1684., Discorsi politici et militari sopra varij luochi di diuersi scrittori graui di Fabio Frezza cavaliere nappl. Dedicati al Serenissimo Sig. Principe d’Urbino, Napulj, 1617. Te su knjige zasigurno mladim vlastelinima pružale osnove u razmišljanju o državi, njezinu političkom probitku i načinima vladanja.

Palmotić je obavio više sastanaka s kardinalima: Barberinijem, Cibom i Basadonnom, tako da se kući vraćao s dopuštenjem korištenja zaklade dubrovačkog vlastelina Luka Džamanjića Mihova, kao i podizanja kamata od 750 dionica raznih dubrovačkih pobožnih udruženja za deset godina unaprijed. U tu svrhu papa je izdao apostolski breve koji je Palmotić odmah ponio u Dubrovnik i vlastoručnu ispravu (chirografo), koja je ostala u Rimu, a njezina je ovjerena kopija poslana u Dubrovnik, kako bi se s pomoću nje mogao podizati novac. Papa je službeno izvijestio dubrovačku vladu da se njezin poslanik za vrijeme boravka u Rimu izvrsno ponio.

U pismu od 22. prosinca 1677. opat Stjepan Gradić izvještava kako je papa Inocent XI. pred njime i kardinalom Barberinijem pohvalio Palomotića: »Il signor Palmotta ha negotiato avanti di riceverla pienissiamente governandosi con le notitie capitate per altre parti, e da lui l’Ecc-ze V-re havran sentito l’humore di questo paese, e quanto può sperarvisi per nostro sollievo«.^[41] No, situacija je u Dubrovniku postajala sve teža, i s problemom turskih ucjena i sudbinom dubrovačkih poklisara dubrovačke vlasti nisu htjele opteretiti Gradića i Palmotića u Rimu. O teškom stanju su im pisali tek 26. rujna 1677. moleći da nabave jedan dalekozor, kojim su namjeravali pridobiti sultanovu naklonost. Opat Gradić je po Jaketi Palmotiću poslao dva dalekozora.^[42]

Knjižnica Biskupskog sjemeništa, Marchese Felure, Teatro della Turchia..., Mleci, 1684.

Jaketa Palmotić uspio je početkom mjeseca travnja 1678. izbjeći dužnosti poklisara harača, jer nije minula ni godina dana da se vratio iz duge diplomatske misije u Rimu.^[43] Poklisari harača bili su Nikolica Ivanov Bunić (oko 1635 – 16. VIII. 1678) i Marin Nikolin Gučetić. Nikolica Bunić, koji je nakon velike trešnje 1667. zajedno s desetak godina starijim Jaketom izvojevao diplomatsku pobjedu, ispočetka je bio svjestan da vodi presudnu diplomatsku bitku za svoju domovinu, a umro je u tamnici u Silistriji, iz koje je pisao da Dubrovnik nikako ne smije pristati na turske pritiske.

Odjek Bunićeve smrti bio je u Dubrovniku velik, u crkvi sv. Vlaha 17. XI. 1678. bila je održana komemoracija u njegovu čast, a tadašnji učitelj u Dubrovniku G. B. Tolomei, potonji kardinal, održao je govor u njegovu čast. U auli Velikog vijeća dubrovački Senat mu je postavio spomen-ploču, što je u Republici bilo iznimno priznanje.^[44]

Diplomat Palmotić, izložen svim nedaćama ondašnjega diplomatskog života na Bosporu i diljem Osmanskog Carstva, bio je iznimno detaljan i iscrpan u svojim izvješćima Senatu. Među mnogobrojnim izvješćima ističu se dva velika izvješća, i to prvo s početka 1667. godine koje izvještava o sultanu, vezirima i ostalim osmanskim dostojanstvenicima te članovima diplomatskoga zbora u Carigradu s naslovom: All’Illmi et Eccmi Sri, Sri e padroni Collmi, li Sri Rettore e consilieri della Republica di ragusa. Relattione di Giacomo Gio. Di Palmotta delle sue legationi, fatte al Sr Supermo Visir a Belgradi e sucessiuamente al Gran Signore in Constantinopoli et Adrianopoli dell’anno MDCLV in VII. Laus Deo.^[45]

Knjižnica Biskupskog sjemeništa, Ciro Spontone, Dodici libri del governo di Stato, Verona, 1600.

U svojim službenim dopisima Senatu iskrio je živi Palmotićev duh, pa tako u dopisu od 24. kolovoza 1666. s dozom sarkazma piše: »(...) perchè a questa Corte non si uol philosophia, ma presenti e regali, i quali portandosi hora da loro sarrano riceuuti e da philosophi e da dottori. (...)«.^[46] Jaketa pjesnik svojim je izvješćima pridodao uz diplomatsku notu i posebnu narativnost, svojstvenu ljudima široka obrazovanja i sposobnosti proniknuti u ljudsku psihu, detaljno informirati svoju Domovinu.

Drugo izvješće Jakete Palmotića o prilikama na Porti sastavljeno je u Dubrovniku 2. veljače 1669., a naslovljeno je: Alli Illmi et Eccmi Sri, Sri e padroni Collmi, li Sri Rettore e consilieri della Republica di Ragusa. Rellattione di Giacomo Gio. Di Palmotta, che fu col Sr Nicolò Gio. Di Bona, ambassiatore alla Porta Ottomana del 1667 in 8. Laus Deo!.^[47] To veliko izvješće o stanju Osmanskog Carstva i stranim diplomatima završava dramatičnim govorom Jakete Palmotića na hrvatskom jeziku, koji je izrekao pred sultanom Mehmedom 20. studenog 1667. godine u Eshi Sagari, a glasi:

»Molitva recena u vrieme od trescgne prid zarem Mehmedom u Eshi Sagari na 20 nouembra 1667.

Primoguchi, pricestiti, nepridobitni milostiui zare, koga slaunomu imenu sue cetir strane od suieta sa suiem kraglim klagnaiu se. Knes i vlasteli Dubrouacki, dobrouoglni haraciari cestitoga zarstua od cetarsta godiscta od slaune uspomene cestitoga zara Orhana, sa sue strascnem trescgnom satreni i nemilosniem ogniem poscesceni, poslasce po nami obiciani harac, koij iedua tescko i neuoglno skupismo meghiu sobom sa nepomagnkat sakletui i uiernosti nascioi, molechise cestitom zarstuu tuomu, da bi milostiui pogled obratio na nesrechne tughe nasce i pomogao nas u ouieh neuogliah na oni nacin kako te Gospodin Bog nadahne i Velicianstuu se tuomu pristoij, nemoguchi mi ni cias bit sciui bes milosti i pomochi zarske tuoie. Da su nepriategli nasci i kragli od suega suieta na Grad nam s uoiskom nastupili, komu bismo se utekli da nas pomosce tada; nego slaunomu zaru, koij sa ueliko moguchstuo suoie snamo saisto da ne bi branio ni blaga ni uoiske suoie sa obranu nascu, ni bi tarpiet mogo da uierni Dubrounik nepriateglska sila rasorit bude. Na isti nacin scto m(oscemo) drugo ucinit sada milostiui zare di nam ie silna tresgna Grad rasorila, nego pasti niza prid slauno pristoglie i garliti i gliubiti tuoie cestite noghe, milos, sciuot i pomoch isctuchi is moguchiech ruka tuoieh, koiem samiem na siuetu Bog s neba podaie da mogu gradoue stvorit i graditi i sve placne i nesreche cestitieh ciniti. Vechia chi e na suietu slaua biti cestitoga zarstua tuoga sahranit nas uierne haraciare milostim tuoiom, koieh sa obraniti od suieh suprotiua sa suiem diedim i pradiedim tuoiem ueliku si sakletuu u slunoi Atnami ucinio, negoli da uas suiet moguchiom sabgliom tuoiom pridobudesc. Vmiglieno te molimo sa ueliko uelicianstuo tuoie sa slaune dusce suieh roditeglia, dieda i pradieda tuoieh, sa cestite sakletue i gnihoue i tuoie pomilui nas, pomosi nas, sahrani nas pod krilom tuoiem milostiui zare, da se opeta nasc Grad ponoui, da ti uieran bude u uieke ko ti e i dosle bio. Isuan scto chie zarstuo tuoie ouako milostiuiem dielom ugoditi i nebu i suietu i od Istoka do Sapada slauniem glasom uiekouito ucinit ime suoie, mi sauisce tuoij uerni haraciari sa suiem pukom i Rusagom nasciem nechiemo pristat molechi Gospodina Boga da te usuisi u suakom dobru i u dugu sciuotu i da dopusti da Velicianstuu tuomu uas sai suiet robuie i sue ohole glaue nepriateglia tuoieh da pod slauniem zarskiem nogami splesane i sa uas uiek satrene ostanu. Amin, amin, amin!

Svarha«.

Uz sačuvana dva književna djela Jaketin govor i izvještaji dijelovi su njegova proznog opusa koji tek treba biti sustavno vrednovan. Jaketa Palmotić Dionorić blistavo je ime hrvatske diplomacije XVII. stoljeća i njegovo diplomatsko izvješće uistinu je i znakovito za današnji politički trenutak u kojem se Hrvatska nalazi te bi njegovo diplomatsko izvješće trebalo nastojati u potpunosti tiskati.

Prilog: diplomatsko izvješće

Jakete Palmotića Dionorića

Ulomak diplomatskog izvješća

Jakete Palmotića

DADU, Acta SMM, XVII, br. 1842/11.
S talijanskoga preveo Ante Šoljić, priredio Vinicije Lupis

Veliki Gospodar (Sultan)

Sultan Mehmed IV., suvremeni turski car, mladac od 27 godina (kao što je Vašim Ekscelencijama već poznato), sad vlada ovom despotskom monarhijom. On je 1648. u nezreloj dobi od 7 godina uzdignut na taj suverenski položaj i Veličanstvo nesretnom smrću njegova oca, sultana Ibrahima, kojega su udavili vojnici zbog njegovih razvrata, a tijekom svoje malodobnosti doživio je razne nesreće, kako izvanjske tako i unutrašnje, budući da nije manjkalo domaćih pobuna vojski, koje su ga više puta mučile tako da se bojao i za vlastiti život, a ni gubitaka vojski, koje su razbijene, natjerane i skršene od neprijatelja, što je dovelo do toga da se izgubi onaj strahoviti pojam koji je u svijetu postojao o osmanlijskom oružju, koje je prošlih godina zadavalo muke svekolikoj kršćanskoj sili, udruženoj i okupljenoj radi vlastite obrane. On je živio u tom stanju nesreće dok ga sudbina, umorivši se držati ga u smetenosti, nije nadahnula da za Velikog vezira izabere Mehmeda Ćuprilića, koji je, očistivši mu kraljevstvo od buntovništva i vodeći njegovo pobjedničko oružje protiv onih naroda Transilvanije, Vlaške i Moldavije koji su se sa svojim knezovima bili odmetnuli od dužnog posluha Njegovu Veličanstvu, vratio kruni stari sjaj i omogućio uživanje suverene vlasti onom velikom apsolutnošću svojstvenom osmanlijskim vladarima, zbog koje se ti podanici klanjaju njihovu žezlu. Potom još više učvrsti njegovu slavu, jer je nakon smrti rečenog Ćuprilića, za svoga velikog vezira uzeo njegova sina Ahmeda, koji se zadojen očevim poukama i usavršen u učenju raznih muhamedanskih spoznaja, vladanju posvetio s toliko lakoće i sreće da je idućih godina, stekavši opće odobravanje zbog svojih herojskih vrlina, pridobio naklonost svoga kralja, koji je, vidjevši da ima takvog ministra, uspješnog u svakom vladarskom poslu, poželio skinuti s pleća brige za kraljevstvo prenoseći ih sve na njegovu razboritost i vodstvo, a sam se sav predavši u lov na uživanja i pohote, te izabra živjeti radije kao rob vlastitih osjetila i podložnik vlastitih nastranih požuda nego kao Veliki gospodar i monarh, dajući da svijet spozna da nije dosta roditi se kao princ da se ne bude podložan slabostima nego da je i knezovima potrebno osloboditi se od poroka s pomoću vrlina, a junačkim se djelima otimati od jarma razuzdanosti, kako ne bi bili toliki monstrumi nepravde i izopačenosti umjesto heroji i polubogovi, u ime kojih im je svijet iskazivao one časti koje pripadaju njihovoj najvišoj vrijednosti. Međutim ti su delikatni osjećaji rijetko sačuvani da bi se mogli oduprijeti napadu ponekog otrova, osobito gdje ne djeluje uzda katoličke vjere, koja propisujući norme neprevarljive dobrote udaljava i od vladarskih srdaca svaki nastrani postupak koji odudara od uzvišenosti onoga veličanstva koja u savršenostima i izvrsnostima treba prepoznati pravu bit svoje sreće, inače se bez te uzde pada na dno rugoba i svake izopačenosti, da se zbog toga većinom vide od tih strasti tiraniziranima osmanlijski vladari, kojima je dopušteno sve što hoće, a nemaju drugoga zakona koji bi suzbio njihove putenosti, pa žive kao žrtve osjetila koja čine da uvijek skliznu s onih staza što ih propisuje istinska vrlina. U tom stanju raskalašena života, kad sam ja došao na Dvor, nađoh rečenog vladara, koji je sav predan hirovima i razuzdanostima, a malo se bavio drugim radnjama, nego se samo brinuo o zadovoljavanju užitaka i zabava, u kojima je nalazio sva svoja zadovoljstva. Stoga Vašim Ekscelencijama nemam priopćiti ništa vrijedno, budući da u njemu nema nikakva znaka uzvišenosti ni velikodušnosti, niti ima ikakve odlike kraljevskog stila, kojim bi se prepoznao veličanstvenim i vrijednim poštovanja, budući da se ne odlikuje ni lijepim tijelom ni lijepim izgledom, kako bi barem time nadoknadio nedostatak duhovnih darova. Dapače, suprotno od toga, izgleda sličniji Ciganinu nego plemenitu vladaru. Pa iako su mu njegove žene raznim umjetnim bojama dotjerivale lice, ipak nije uspjelo da se na tom tamnom licu ne ističu one prirođene ružnoće koje su bile naznaka one nakaznosti ponašanja koje je provodio s toliko surovosti i bezočnosti. Tako on dakle sada živi sav odan porocima. Među ostalim svojim neobuzdanim požudama koje svakodnevno provodi s tolikom raspuštenošću najviše se naslađuje baveći se lovom koji mu se tako neumjereno dopada, ne obzirući se na nezgode naroda koji su dužni dolaziti u velikom broju da bi mu služili u toj aktivnosti. Lovom se bavi u svako godišnje doba i u svako vrijeme s nekom crtom neljudske okrutnosti zbog koje ni po najoštrijoj zimi ne odustaje od lova tako da su, dok sam ja bio tamo, mnogi poginuli zameteni snijegom i smrznuti od nepodnošljive hladnoće. Zbog toga je omrznuo svim podanicima koji su, opisujući ga kao okrutnog tiranina, izmislili da je kraljici majci, koja ga je zbog toga grdila, navodno odgovorio da se ne može suzdržati od tih lovova, pošto je žedan tuđe krvi i sklon klanju i okrutnostima morao tu svoju žudnju iskaliti na zvijerima ili na ljudima. To su satire koje obično ljutiti narodi govore o zlim vladarima. No on slabo mari za sve to, samo da se ispune njegovi hirovi, pa je zbog toga za svoj najveći užitak izabrao stanovati u Jedrenu, nalazeći to mjesto pogodnim za zabavljanja žuđenim lovom. I tako mu se taj grad toliko sviđa da ga je prošle godine jedva napuštao da bi pošao u Carigrad a da nije bilo upornosti i razboritosti Velikog vezira, koji ga je tamo povukao pod izlikom da opet vidi Dardanele i druge utvrde u marinama na grčkoj strani, zabavljajući ga usput i razbibrigom u rečenim lovovima, tvrdoglavo je ostajao te inače ne bi promijenio mjesto i malo bi mario da čuje molbe kraljice majke i Njegove Ekscelencije (Velikog vezira) i svih vezira i dvorskih velikodostojnika, koji su željeli pokazivati sjaj i raskoš svoga vladara i istaknuti njegovu veličanstvenost na ulasku u Carigrad pred očima carskog (austrijskog) poslanika, kojega su, nakon što je primljen u Jedrenu i tu bio u audijenciji Velikog Gospodara, željeli ispratiti u Carigradu, gdje bi mogao bolje vidjeti osmanlijsku moć i nebrojeni Dvor Njegova Veličanstva, koji ga je svuda pratio s vojskom. No on je, nakon odlaska spomenutog poslanika u Beč, vidjevši se u Carigradu izvan središta svojih naslada, činio sve da se vrati u Jedrene pa ga je Veliki vezir uz savjet Državnog vijeća jedva odvratio od toga na­uma, zapošljavajući ga u lovovima po okolici Čatalja, sela udaljenog pola dana od Maloga mosta, gdje su kraljevski vrtovi. Tu se čitavu zimu zadržao u tim aktivnostima, malo puta je svratio u vrtove Daut paše da se pokaže u Carigradu, gdje nije stanovao, jer je prošloga ljeta izgorio njegov saraj, a još nije obnovljen, iako se gradio s puno sredstava i brige. U to se vrijeme govorilo da se Njegovo Veličanstvo nije bavilo mišlju o zaključenju mira s Mlecima jer onda ne bi imao izgovora da stoji u Jedrenu i da su ga vojske silile da se vrati stanovati u Carigradu, te da je zato produljivao Kandijski rat. No to je sigurno umišljaj, jer kad bi ga on mogao završiti svojim ugledom ne bi u tom smislu izostala njegova kooperativnost. A to se jasno vidjelo prošle jeseni kad je uz krajnje napore onamo slao gospodina Velikog vezira, koji je stalno upućivao sve zalihe koje su bile potrebne za taj pothvat. A Njegovu Veličanstvu nije ni bilo potrebe poslužiti se bilo kakvom izlikom da bi prikrivao svoje hirove iz obzira prema vojsci, jer su vojske već bile uređene u posluhu i odanosti, zahvaljujući brizi i budnosti gospodina Velikog vezira tako da nije bilo bojazni ni od kakve pobune ili nereda. Stoga, bilo da se htio zadržavati u Jedrenu bilo da je htio lutati drugdje kako bi se zabavio spominjanim lovovima, mogao je to činiti bez opasnosti, jer se nitko nije mogao suprotstaviti njegovim odlukama. Ukratko, da zaključim, on je sav bio lovac te se čini da ne zna činiti ništa drugo nego biti boj sa zečevima i kunićima i drugim šumskim zvijerima, protiv kojih je okupljao brojne vojske ljudi koji su, okružujući čitava brda i ravnice, drekom i vikom, izgonili zvijeri iz njihovih jazbina, pa su nailazeći posvuda na zatvorene prolaze bivale prisiljene pojaviti se pred njim, koje su mu žrtvovali lovci kako bi mu ugađali. Uza sve to ta zabava Njegova Veličanstva ne bi bila nedolična da s druge strane nije prakticirana s toliko bezobzirnosti i ne­umjerenosti, jer takvu razbibrigu prihvaćaju svi vladari, jer im je to prigoda gdje mogu iskazati svoju hrabrost i plemenitost u suočenju sa zvijerima, s njima se boriti i pobjeđivati ih, ali ovu utjehu i zabavu u slučaju Njegova Veličanstva ne pripisuju plemenitosti njegova duha, nego okrutnosti i lakoumnosti njegova ponašanja, kako sam gore opširnije kazao. U svakom slučaju, kako god to bilo, on to ne propušta ni po suncu ni po kiši, ni po žezi ni po mrazu, dapače uvijek se pobrine za takve zabave, ne gledajući je li ta bezobzirnost porok ili vrlina, samo da ta bezobzirnost služi njegovim požudama. A ne zabavlja se on samo rečenim lovom, koji je pohađao tako životinjski i bezobzirno, nego se nadasve uvježbavajući u svim konjaničkim vještinama, iako to čini veoma neodmjereno i bez kraja. Stoga sa svojim miljenicima igra džilit, trči alku tako da je, stalno se u tome vježbajući, toliko uznapredovao da se danas hvasta da je najbolji turski konjanik. I doista, malo miruje, nego je uvijek u pokretu stalno se pojavljujući i u svečanim i u privatnim jahačkim priredbama, i po gradu i po selu, a ponajviše inkognito. Stoga se ovaj njegov nemir pripisivao nekoj melankoličnoj sklonosti koja ga je tištila i nije mu dala da stoji na jednome mjestu, pa su to obrazlagali time da je malo ćaknut na oca. Iako se inače po životu ne prepoznaje kao nesklapan, želim vjerovati da taj nemir potječe više od hira nego od ludila, ali i malenu mrlju na sjaju vladara svjetina obično prikaže kao golemu rugobu. U promatranju njegovih navoda moglo bi se kao najbitnije zlo zapaziti da je bio veoma lakom i puten. Lakom: da je inzistirao na uštedama čak i napojnicama i milostinjama koje je udjeljivao narodu prigodom konjaničkih priredaba, koje je davao posjećujući mošeje, dajući ih u novčićima jaspri, ne u cekinima, kao što su običavali njegovi prethodnici, a i to uz veliku škrtost i sitničavost. Puten: da ga se zapažalo po odurnim porocima, u čemu se toliko razotkrio da je i u svečanim konjaničkim priredbama uza se vodio jednog mladića, svoga miljenika, zvanog musahip, po imenu Mustafa Kulolji, kojega je nedavno uz najveću svečanost unaprijedio na čast vezira Porte, prikrivajući taj porok autoritetom primjera sultana Murata IV., čije je stope navodno htio slijediti, a koji je tako unaprijedio Sinanovića, svoga silihtara. A da bi taj dojam više učvrstio u narodnom vjerovanju, izabrao je 34 djetića, sjajno odjevena i s perjanicama, koji su ga pješice pratili na svim konjaničkim priredbama, idući uz njega kao što je činio i rečeni sultan Murat nakon pobjedničkog i trijumfalnog povratka iz Babilonije. On sad među drugim ženama koje priznaje kao svoje miljenice drži u milosti jednu koja potječe od hasećija, za koju kažu da je s Kandije, dok drugi kažu da je iz Ugarske, koja mu je prije nekoliko godina rodila jednoga sina po imenu Mustafa. Toj je predao Dvor i tretira je kao kraljicu pa je vodi sa sobom kamo god ide, ne toliko što bi mu bila poželjna samo radi ljubavi, koliko zato što mu je rodila toga sina, prema kojemu se pokazuje veoma privrženim. Malo se unosi u stvari koje se tiču carstva i vladanja, pa sve ovisi o savjetima Velikog vezira zbog velikog uvažavanja njegove mudrosti, kojega tako voli da to narode navodi na vjerovanje da ga je začarala vezirova majka pa da je zato s toliko dobrohotnosti uvijek surađivao na njegovu promaknuću. Kad se promatraju njegovi dekreti i naredbe osjeća se da je veoma strog, pa gdje god nađe bilo koga tko šmrče burmut, što je prije nekog vremena on zabranio, lišava ga života.

Gospodin dell’Haya, poslanik francuskoga kralja

S francuskim poslanikom gosp. dell’Haya i Vantelay također sam održavao prijateljstvo, a premda nisam propustio nikakvu dužnost iskazujući mu poštovanje, on mi ipak nije uzvratio posjet, a razlog je bio taj što se informirao da to nije bio učinio ni carski (austrijski) poslanik, a engleski to nije ni činio. Pa tako, da se ne bi pokazao nižim od njih, nije to ni on učinio, tim više što se hvastao da je njegov kralj car Francuske, pa ga je nazivao tim uznositim nazivom. A Vaše Ekscelencije trebaju znati da je taj gospodin veoma tašt i lakomislen pa se zanosi izvjesnim tlapnjama o polumjesecu, pa se stoga sa svojim bezočnostima zaletio kod Velikog vezira tako da je jako posramljen te dobio udaraca, što mu je zatim otvorilo mozak da bude manje uznosit kad razgovara s Turcima, premda je i bez toga morao dobro znati, jer je to prije naučio kad je u vrijeme dok je poslanik bio njegov otac bio bačen u dno jedne kule u Jedrenu od staroga vezira Mehmed-paše Ćuprilića, koji ga je tako zlostavljao jer nije znao odmjeriti vlastiti status, nego je govorio i brbljao više nego je priličilo vremenu i mjestu. Ukratko, kako ovaj put nije mogao s Velikim vezirom dogovoriti ništa osim što je ubacio neke nove članke u kapitulacije, koje je htio obnoviti, a taj je predmet bio propušten zbog teškoće na koju je naišao u vezirovu raspoloženju, umišljao je da će nakon vezirova odlaska s Dvora s vojskom, sve lakše srediti s gospodinom kajmakamom koji bi ostao umjesto njega. Stoga se radi pregovora o tome pobrinuo da dođe u Jedrene i ponio raskošne darove, ali ni tako nisu sređene njegove tlapnje, pošto je gospodin kajmakam, uz isprike da on ne može učiniti ništa drugo, njegove zahtjeve uputio Velikom veziru, od kojega se, ne mogavši u svoju korist ishoditi ništa drugo, vratio u Carigrad sa zastavom u vreći, zadovoljivši se jedva sa starim kapitulacijama, a da mu nije pridodana nikakva novina. U Jedrenu, kad sam mu ja izrazio dobrodošlicu, zahvaljujući reče dragomanu da ćemo se vidjeti. Kako poslije toga nije dolazio, vjerujem da je pretendirao da bih ja trebao iznova posjetiti njega, ali ja nisam htio slabiti javni ugled kad je on prema meni učinio taj propust, zbog čega je u času moga odlaska iz Carigrada, kad mi je s Fornettijem, svojim dragomanom, poželio sretan put, a kad ga je u Jedrenu poslao k meni da se oprosti na polasku u Carigrad, požalio sam mu se što je htio pokazati da mu je moje prijateljstvo bilo teško, kad s uobičajenim ceremonijama nije htio uzvratiti moju uslužnost. Dapače, da bih više istaknuo taj njegov propust, dao sam da mu preko osoba njegova povjerenja dopre do ušiju da bi mu službenici Vaših Ekscelencija uskratili posjete, koje su obavljali iz čiste uljudnosti a ne iz drugih razloga, ako bi on zaboravljao na vlastitu obvezu na reciprocitet tih ceremonija, kojima je trebao u svim okolnostima uzvratiti. Ne zadovoljivši se ni tim radnjama u tako važnom predmetu, odlučivši učiniti sve što je moguće da se isprave rečene zloporabe, tako štetne za javni ugled, u vrijeme dolaska mojih nasljednika s njima sam se složio da mu, kad ga posjete, pri iskazivanju poštovanja naglase kako veoma drže do milosti Njegove Ekscelencije i da su, s obzirom na njegovu ljubaznost i dobrohotnost, bili sigurni da će ih on ovaj put uz iskaze naklonosti i uobičajene recipročnosti htjeti uvjeriti da mu prijateljstvo Vaših Ekscelencija nije bilo teško, dok odanost koju oni iskazuju Njegovu najkršćanskijem Veličanstvu i srdačno poštovanje prema svim njegovim predstavnicima zaslužuju da budu rado primljeni uz učinke iskrenog uzvraćanja i žive naklonosti. Ovaj način ponašanja koji smo suglasno pretpostavili postigao je cilj i pokazao se učinkovitim, jer je spomenuti gospodin, dobro shvativši ove pojmove uz ono što sam mu ja prethodno dao razumjeti, a vjerujući da su to i osjećaji Vaših Ekscelencija, sad posebno sugerirani rečenoj gospodi poklisarima, da ne izgube ove izraze poštovanja, koji mu pored svega služe na čast, htjede uzvratiti im osobni posjet, ispričavajući se za prošle propuste i priznajući se posramljenim što nije ispunio svoju dužnost prema meni, od kojeg je primio posebnu ljubaznost naklonosti i poštivanja spram svoje osobe. Ukratko, kako je ovaj put dostatno razumio da ministri Vaših Ekscelencija nisu zanemarili inat časti koju su s pravom od njega očekivali, budući da je dužnost voditi posebnu brigu za ugled, da on ne ostane okrnjen ni napadan od bilo koga pod bilo kakvom izlikom, nesumnjivo će se ubuduće nastaviti dobra bliskost s našima i u svim će se prigodama uz izvrsno uzvraćanje dati prepoznati kao ljubazan Francuz i pravi prijatelj Vaših Ekscelencija i Vaših ministara.

Poslanik engleskoga kralja

Engleza, koji lošim primjerom jest uzrok rečenih propusta, nisam posjetio, jer sam opazio da mojim prethodnicima, koji su kod njega bili dva puta, nije uzvratio osobni posjet. Dao sam međutim da se s njim obave razgovori u tom smjeru, ali poslije nije uslijedilo drugo, jer je obećavao da će mi udovoljiti i iskazati veće počasti nego što je iskazivao drugima, samo ako prije posjetim njega nego francuskog poslanika, što mi se iz više razloga učinilo da ne bih smio učiniti, tim prije što sam se nadao od Francuza dobiti uzvratni posjet kad ja budem posjetio njega, budući da mi je gore spomenuti Fornetti natuknuo da je najkršćanskiji kralj dao striktne upute da ostvari bliskost s ministrima Vaših Ekscelencija, prema kojima se ta kruna priznavala u obvezi zbog ljubaznosti koju ste Vi iskazali onome plemiću koji je toj kruni nosio pisma iz Beograda po mojoj preporuci za poslove toga poslanstva. Ja sam dakle s rečenim Englezom postupio tako i daj Bože da se s njime ovih proteklih godina nije postupalo s učestalošću tih posjeta bez uzvraćanja na iste, jer drugi javni predstavnici ne bi umnažali takve nepriličnosti koje će sigurno ostati u praksi kod svih ako Vaše Ekscelencije ne narede svojim poklisarima da ga ubuduće ne posjećuju, ako ne budu sigurni i ako im on unaprijed ne obeća da će im on osobno uzvratiti te posjete, jer ako ih inače budu umnažali, izgleda da ćete pristati na štetu vlastita ugleda, pokazujući svijetu da pristajete biti tretirani s formulama i ceremonijama koji su se rabili spram podanika i privatnih osoba, koje nisu imale nikakav značaj javnog dostojanstva.

Markiz Durazzo, poslanik Republike Genove

Na osmanlijskom se Dvoru iznova pojavio gospodin markiz Giovanni Agostino Durazzo, izvanredni poslanik Republike Genove, osoba koju odlikuje osobita razboritost i ljubaznost. On je, došavši prije nekoliko godina u Carigrad s gore spomenutim carskim poslanikom, pretvarajući se da je s njim došao privučen radoznalošću da vidi svijeta, dobio prigodu s nalozima svoje Republike, posredstvom Panajota potajno sklopio prijateljstvo i trgovinu svoje nacije s Turcima. Vrativši se potom u Genovu pa iznova poslan na Portu na položaj spomenutog dostojanstva, donio je kralju i sveukupnom Dvoru veoma raskošne poklone i darove, kao što sam taj put pisao Vašim Ekscelencijama sa svim pojedinostima, primljen je s najvišim počastima, pozivan na gozbe i dobro tretiran od svih velikodostojnika Carstva, koji su mu za inat francuskom poslaniku priređivali ove iznimne dočeke, jer je francuski poslanik, uznoseći se taštim i lakomislenim riječima, prosvjedovao kod gospodina kajmakama, izjavljujući da želi otići u Francusku i da mu je tako naredio njegov kralj, ako Veliki gospodar prihvati genovsku trgovinu i primi njihova poslanika, čiji je dolazak, govorio je, smjerao na štetu trgovine francuske nacije. Turci su se tim ispraznostima izrugali i nadasve ih prezreli. Ukratko, kad je gospodin markiz prvi put došao s carskim poslanikom u Carigradu je viđen, došao je k meni posjetiti me u svojstvu privatnog plemića, u što se taj put ubrajao, a ja sam imao priliku, postupajući s njim ljudski i dobrohotno, da bih s njim sklopio dobro prijateljstvo, iako nisam držao uputnim uzvratiti mu posjet, znajući da se javni predstavnici nisu toliko spuštali do privatnih osoba. Uza sve to, da bih mu pokazao da mi godi njegova ljubaznost, sljedećeg sam dana poslao dragomana da ga posjeti i da mu u moje ime bude na usluzi, uz zahvalu za naklonost i poštivanje koje je iskazao mojoj osobi i uz potvrdu moje spremnosti da mu budem na usluzi, što sam mu prethodno ponudio za sve prigode njegove službe. Ta mu se uslužnost veoma svidjela tako da je izričito izjavio da se priznaje obvezanim na još veći znak za naprijed rečene usluge. No ovaj drugi put, kad je došao na spomenuti položaj poslanika, ja sam sa svojim nasljednicima, u skladu s uobičajenim stilom svjetskih ceremonija, pošao prvi iskazati mu počast i primio nas je s dobrodošlicom velike čovječnosti i ljubaznosti, uzvraćajući nam idućih dana osobno posjet, gdje smo uz recipročne ceremonije i iskaze poštovanja imali prigodu prisjetiti se staroga prijateljstva i saveza koji je nekoć postojao između dviju Republika protiv Mlečana, i jedni drugima zajamčili nastavak istog djelovanja, koji će uvijek biti nepromjenljiv u korist uzajamnih i zajedničkih interesa. Ove su službe uslijedile na zadovoljstvo obiju strana a poslije nekoliko dana gospodin markiz, obavivši svoje funkcije u Jedrenu i ishodivši isprave o povlasticama i kapitulacije s kraljem, oprosti se od Dvora i krene u Carigrad, odakle se zatim vratio u Genovu, prije toga ostavivši ovdje umjesto sebe gospodina Sinibalda Fieschija s naslovom rezidenta Republike, kojemu sam ja još pravodobno, dok je on s rečenim markizom bio u Jedrenu, čestitao, prateći s njim posredstvom mog dragomana ceremonije vezane za navedenu službu dok mi je on recipročno zahvalio preko svoga, a da među nama nisu uslijedili drugi posjeti. Razlog tome bilo je to što ja nisam htio poći prvi k njemu, ne držeći to prikladnim svom rangu i ugledu Vaših Ekscelencija i znajući da su poslanici uvijek imali prednost pred svim rezidentima prigodom bilo koje ceremonije. Ukratko, spomenuti je gospodin bio zadovoljan s poštovanjem koje sam mu iskazao, ne pretendirajući na drugu uslugu. A siguran sam da neće propustiti ubuduće u svim prigodama prijateljski svratiti poklisarima Vaših Ekscelencija i prvi ih posjetiti, jer taj put neće imati nikakva povoda za bilo kakav inat, jer su i kod jednakih u vrijeme dolaska svi dopuštali navedenu prednost za izraze dobrodošlice. Glede ostaloga mogu reći samo to da je spomenuti gospodin uglađena osoba, a što se tiče otmjenosti nimalo ne zaostaje za markizom. Zato će ministri Vaših Ekscelencija moći s njime održavati dobro prijateljstvo, jer će u njemu u svim prigodama iskusiti učinke iskrenosti, povjerljivosti i srdačne odanosti za naše stvari.

...

Presvijetla i preuzvišena gospodo, 14. dana tekućega mjeseca stigli smo ovdje u Trnovo, seoce dva i pol sata udaljeno od Arsa odnosno Jenjičara, gdje zbog skučenosti mjesta ni uz mnoge molbe upućene gospodinu kajmakamu nije bilo sreće da se smjestimo, budući da su se tu jedva uz Velikoga Gospodara (sultana) smjestili samo veziri s Porte i glavni ministri s pola njihovih dvorjana, a svi drugi kad se smračilo u okolnim selima i drugim mjestima u okruženju, i do četiri dana odavde. Prvi dan nakon dolaska, da bismo proslijedili sa započetim poslovima i učinili ono što su nam naložile Vaše Ekscelencije, poslali smo naše dragomane ćehaji Njegove Ekscelencije (Velikog vezira), da ga zamoli za odobrenje audijencije kod paše, s tim da nas još obavijesti i je li došao kakav odgovor s Kandije u svezi s pristaništem u Draču, budući da je proteklih dana u više navrata poslije skator-baše dolazilo više osoba kod Velikog vezira. No umjesto da dobijemo tu audijenciju i kakav povoljan odgovor glede navedenih poslova, dragomani su se vratili pritisnuti prijetnjama i pogrdama, jer je ćehaja, srdit što se još nije pojavljivao harač, počeo koriti ih nazivajući ih ćafirima, mutežima i lažovima, ne dopuštajući im prijetećom rukom da reknu i najmanju riječ kako bi ispričali kašnjenje, nego ih je otjerao. Sljedećeg jutra po nalogu kajmakama k nama je jureći na konju došao jedan čauš naređujući nam da odmah donesemo harač, dodajući, ako on nije spreman, da je baša tražio dragomana da ga bez odgode pošaljemo s njime da mu se predstavi, jer je bio jako rasrđen. Tako je učinjeno. A kad je dragoman došao pred pašu, upitan je veoma ljutito gdje je harač, a kad mu je rečeno da novi poklisari nisu stigli, odgovorio mu je. »Bre ćafire, bre glupane, zar mi nisi rekao kad smo bili u Serešu, da su taj put trebali biti u Sofiji, iako se ta isporuka trebala obaviti u kolovozu. Tako ste imali drskosti lagati u mojoj nazočnosti? Gdje se sada nalaze, što se s njima dogodilo?« A kad mu je odgovoreno da smo mi uputili kurira da ih obavijestimo kojega se puta trebaju držati da bi slijedili kralja, no kako još nismo dobili odgovor, vjerovali smo da nevješti kurir nije stigao do Sofije, a da su oni obično prosljeđivali prema Jedrenu da bi slijedili Njegovo Veličanstvo jer nisu znali kojim putem trebaju doći ovamo. Kad je čuo spomen Jedrena raspalio se kao vatra na još veću srdžbu, skačući od bijesa i vičući: »Snovali su dakle okrenuti kralju leđa pa poći drugamo? Jesu li možda slijepi kada sav svijet zna gdje se nalazi Njegovo Veličanstvo i kojim se putem ide da bi ga se našlo, oni ga idu tražiti mimo puta u Jedrenu? Van, odmah recite poklisarima da odmah nekoga upute za njima da leteći stignu ovamo, jer ću vas inače na­učiti kako se mora postupati s ovim carstvom«, i tako ga bijesan otjera. Mi smo te pojedinosti čuli uz veliko poniženje, u strahu da se paša drugi put, kad se izbezumi, ne vrati na prijašnju zlobu. Ali smo odmah poslali Radula s pismima da rečenu gospodu potakne da požure s haračem. Ovdje se ne šale, od ovih zapovjednika drhti svijet i treba se prilagoditi njihovoj ćudi.

Hasan-aga, musahipov ćehaja izgubio je milost svoga gospodara i lišen je svoga položaja, a na njegovo je mjesto uzet onaj što je bio kajmakam u Beogradu kad je Ser Martolica Crijević bio poklisar kod Velikog vezira. Tako je i na Kandiji uslijedila smjena Ibrahim-ćehaje Njegove Ekscelencije (Velikog vezira), kojemu je dana dužnost beglerbega od Alepa. I teftedar i janjičarski aga su mazul (smijenjeni).

Trnovo kod Jenjičara, 20. listopada 1668.

Najodanije sluge Vaših Ekscelencija

Jaketa Dživa Palmotić i Nikolica Dživa Bunić, poklisari