Zvijezde ne gore uzalud

umreš nema te a pjevaš
tvoj glas te
doziva

* * *

zapravo već neko vrijeme da ne kažem otkada znam za sebe
(a znam se tek odnedavna onako iz viđenja)
radim na tome kako se savladati
kako vladati sobom
važno je zbog nečega kažu zavesti nad sobom
režim i staviti si po mogućnosti lisice
i ne pustiti se s oka ograničiti si kretanje
važno je kažu zavladati sobom
uvesti nad sobom diktaturu dril
provoditi drakonske zakone i mjere
u tom smislu mogu biti zadovoljan
postigao sam vidne zavidne rezultate
nema više ja bi ovo pa bi ono
nema kina i sladoleda ni žvaka
jer šta se ti imaš žvakati i napuhavati
kažem ja sebi
nema više mesa meso je zločin
suhi kruh bistri pamet
jesi li intelektualac ili nisi i to hrvatski
opet nije dobro ako si prepametan
jer onda neš moći sa sobom kako bi ti htio
dobro je uvesti restrikcije kao što
rade sve države koje drže do sebe
ukinuti si džeparac
za sada mogu biti zadovoljan vodim se na lancu
ko medvjeda i pokazujem se besplatno djeci po
školama da vide kako izgleda čovjek koji vlada
sa sobom koji je postao sam svoj rob

* * *

htio sam jednoj crnoj armadi
jednoj zloj sili
razbiti nos
ali mi je psihić – debelo naplativši – rekao: svladaj se!
pa sam ja onda
razbio nos sebi
prebio boga u sebi
i tako zdrav ko hren
pobjednički sjeo u
invalidska kolica

* * *

kad sam sâm a to sam posljednjih
milijun godina igram se sa sobom skrivača
najčešće se sakrijem u desnu šaku jer
ja sam desničar s desnom rukom
idem u vece. u desnoj se nosim kad idem
u mjenjačnicu da bih se razmijenio
u sitno da se imam za ulične svirače
za sirotinju i za ptice
ispod desne se ruke držim kad se vodim
na strijeljanje, s desnom si pravim
djecu u velikim količinama da jaslice
vrtići i škole ne bi oskudijevale
a onda dođe kuga. životu se naruga
stišćem se u desnici sve dok se ne rastopim
i stanem si kapati
između prstiju. nađem se i kad se u
znoj u suzu sakrijem kad se u san
zavučem. sakrivam se u riječi koje nisu
glasne koje nisu napisane i ne znaju
za koje značenje da se opredijele
sakrijem se u srce olovke. u boju
njezina obraza. kad se sakrijem u jamicu
iza tvoga koljena u jamicu na tvome
licu pravim se da se ne vidim
da se ne mogu naći
pa ostajem godinama u jamici na licu
u rudniku gdje se iskapa smiješak

* * *

razveo sam se od sebe
već tri dana ne razgovaram sa sobom
što mi teško pada
zovem se telefonom radi
eventualne nagodbe ili sređivanja
sudskih troškova – ali ne dižem
slušalicu. a trebali bi se dogovorit
i da vidimo hoćemo li piliti krevet popola
zvonim si na ulaznim vratima
ali se ne puštam u kuću
da se pustim ne bih se mogao
sebe riješiti
pišem si pisma i ne pročitana
bacam u vatru
ulazim si u san
nastavim li se uznemiravati
protiv sebe ću podići tužbu
ili ću morati platiti profesionalca
da me sredi
jer to što ja sebi radim više nema
smisla
svakomalo povučem se za jezik

* * *

bože ja imam usta
mogu ih otvoriti kao da ću nešto reći
a ne moram. otvoriti usta to je više nego otvoriti
vlastitu veletrgovinu. više nego da sam otvorio
sueski kanal ili olimpijske igre
mogu se popeti na stablo i zvati pomoć
reći da sam retardirana mačka da ne znam sići
neka dođu vatrogasci neka dođe društvo za zaštitu
životinja neka dođe predsjednik
mogu izaći na ulicu i reći nepoznatom gospodinu
dobar dan on će zastati nasmijati se zapitati
oprostite gospodine ali otkuda se mi poznajemo
ni otkuda gospodine ja ni sebe ne poznajem
izim što znam da imam usta koja evo mogu po volji
otvarati zatvarati. ali ja vas poznajem
pa tko sam recite baš sam radoznao. vi ste dobar
i drag čovjek u ovome milijunskom gradu vi ste
prvi koji mi je zaželio dobar dan. prvi sam o baš
vam hvala nije šala biti prvi idem brzo reći mrtvoj mami
da čuje što je rodila. zatvaram usta do daljnjega
do bližnjega no ako želim mogu ih ponovo otvoriti
prije nego uđem u kuću prije nego otvorim vrata
jedva čekam da svojoj ljubavi kažem da je ludo
volim da je obožavam do neba i natrag
o bože kako je dobro imati usta. mogu vikati s
prozora: ja sam sretan volim vas a mogu i
zatvoriti usta i šutjeti o koječemu
mogu štedjeti usta pa zinuti samo kad više
ne mogu izdržati kad mi prijeti rasprsnuće
od potrebe da otvorim usta
hvala ti bože što si mi darovao usta

* * *

bože pa ja imam ruke
mogu vodu njima prskati u lice umiti se
mogu mahati putnicima kad brod
napušta luku. mogu njima izdjeljati
štap da mi bude pomoć u hodu
mogu se iza uha počešati. mogu protrljati
oči kad se popnem na brdo da bih
imao bolju sliku. mogu staricu
prevesti preko prometne ulice
bože pa ja imam ruke
mogu pljeskati njima u kazalištu
na koncertu kad naši zabiju gol
mogu žlicu s kojom jedem juhu
držati u ruci. malo će drhtati
malo će se juhe proliti
što je još uvijek dobro
mogu djevojčici na prozoru susjedne
zgrade poslati poljubac otpuhnuti ga
s dlana. mogu obuti cipele
izaći na ulicu domahnuti prolaznicima
mogu se pozdraviti s Martinom
u Vinkovcima stegnuti mu prijateljski
ruku. mogu držati u ruci čekić
pilu dlijeto olovku kojom ovo pišem
bože hvala ti za ruke
kojima ću sad ubrati najljepšu ružu
svojoj ljubavi taknuti joj usnu
kao u snu i staviti ruke oko vrata
da joj budu šal da je griju
možemo držeći se za ruke odletjeti na sunce
bože pa ja imam ruke i još sam tu

* * *

svakomalo se povučem za jezik
izvučem ga do pupka pa nosim
jezik umjesto kravate
pa kad imaš kravatu
imaš više izgleda mislim
svakomalo povučem se za jezik
pazim da ga ne pregrizem
i onda kažem što i ne bi
trebalo s jezikom kravatom
onda se uzmem za ruku
mislim prilika je da na sebi zaradim
na svojoj lajavosti
i odvedem se na policiju
ako se otkucam mogao bih dobiti
honorar veći nego za knjigu
a na policiji me neće
to sad više ne pali kažu
možeš sad lupati koliko hoćeš
mi smo sad jedna druga država
u kojoj je lupanje lupetanje
i lupeštvo dozvoljeno
čak poželjno
da me bude kad me ne bude

* * *

u djetinjstvu najdraža igra bila nam je igranje skrivača uživali smo da nas nema. tragači bi sve prevrnuli da nas nađu a nas nigdje onda bi se iznenada poput vragova pojavili s leđa i zavikali tri puta fuj spas za mene. prijatelji s kojima sam se igrao su nestali tko gdje. nestali su zajedno s roditeljima koji su morali pobjeći jer se doznalo da vole svoj dom svoju domovinu a voljenje svoje domovine svoga jezika svojih prijatelja držalo se još se i danas drži ako si govorio hrvatski zločinom. zatražili su spas u argentini čileu kanadi australiji odmah su se sakrili u rudnike iz straha da ih ne bi našli. nekad su se ljubavnici sakrivali na groblje na njemu je bilo najmanje doušnika mnogi su tamo i ostali. djeca misle da su otišli na zvijezde. prijatelji su se sakrili preda mnom i ja pred njima ali i pred sobom a živjeti bez sebe teža je varijanta. više se ni sam ne mogu pronaći panično se tražim jer ne možeš živjeti ako se ne nađeš ako se nemaš nisam se toliko sakrio zašto bih se pred sobom sakrio koliko sam se zametnuo zagubio kao profesorov kišobran. da bih se našao svu kuću sam prevrnuo konje u staji uznemirio. u kotac u kokošinjac među svinje među kokoši banuo zavirio pod kamenje pod daske pod odbačene cigle tražio se u birtiji u parku u kapelicama krenuo preko granice lunjao gradovima šumama verao se na planine pretraživao morska dna pitao znance za sebe davao oglase u novine onda sam se spazio u zrcalu tri puta sam pljunuo i viknuo spas za mene ali nije mi bilo spasa to nisam bio ja. dragi čitatelji i čitateljice molim vas ako me slučajno tko od vas nađe može me zadržati jer nisam siguran da to što biste našli više previše sliči na me

* * *

kad nema drugog društva
igram se sam sa sobom
igram pogodi tko te je tresnuo
ta se igra igra žmireći
zapravo jedna polovica mene gleda
a druga polovica žmiri
žmiri ona polovica koja udara
pa udara naslijepo
gdje zahvati
onda ona polovica koja je udarena ide kući
a kuće nigdje nema

* * *

onda sam nacrtao nepoderljivi
nepolizljivi bonbon
za djecu afrike
onda sam nacrtao mamu
djeci kojoj je mama umrla
kad ih je na svijet donosila
onda sam nacrtao čašu
koja je uvijek bila puna pitke vode
za stanovnike užarenog pojasa
gdje nikad kiša ne pada
onda sam nacrtao zdjelu
iz koje se jelo nikad nije moglo pojesti
da kruži oko zemlje poput sunca
da ide iz ruke u ruku
onda sam nacrtao bombu
koja je sama sebe ubila
pa sam nacrtao sebe
kako s knjigom u ruci sjedim
u vrtu kojega moja ljubav zalijeva
suzama radosnicama

* * *

moja flota moji brodovi u koje sam
polagao sve svoje nade potonuli su
na prvoj plovidbi
bili su krcati dragocjenostima
u jednome je bilo moje srce
u jednome moja zelena pamet
u jednome moj san
u jednome moje igračke

nekoliko poklopaca od krahla
i šabese jedna prazna kutijica
jedna malena bočica. litrenka od
pola decilitra jedan oblutak prava
dragocjenost za zemlju bez ijednog kamena

u brodovima je bilo sve i što nisam imao
ne znam u čemu je greška
je li srce bilo preveliko
je li san bio prekratak
pamet prezelena
građevni materijal bio je posve u redu
novinski papir bez greške
možda je olovni otisak teksta
možda sadržaj prouzročio katastrofu
da je potonuo dragocjeni teret
i djetinjstvo se nasu
kalo

* * *

odlazeći pjevam tamne pjesme
pune žuđenog svjetla. sudbina se
ljuti primijeti li da zastajkujem
što činim da bih drage slike upio
ponio sa sobom tamo gdje nema slika
mislim da to što mi sudbina sprema
nije od nje fer ni pametno
vjerovao sam da moja sudbina ima
veći koeficijent inteligencije i plemenitije
srce

* * *

da me bude
kad me ne bude
idem iz sobe u sobu
do kasnih noćnih sati
stišćem znojne pesti
istražujem svoj lik
gledam što kaže zrcalo
s olovkom u ruci koja cvili
probirem mogućnosti obrane
da vidim što mogu
vremena je malo
zanima me kako sam ustrojen
otkrivam šavove da bih se znao
ponovno sastaviti kao što se
sastavlja ormar kupljen u
dijelovima
tražim pomoć zvijezda
provlačim se kroz bijelu
maglicu sna misao me ore
napreže se. sve čini da bi me
imalo kad me neće biti
a vremena je malo
ne mogu ni trun bez sebe

* * *

volim se sresti sa sobom u šumi
na samo gdje lišće šumi o početku
stvaranja svijeta
kad ja idem s jedne strane pa
naiđem na se pa mi nema izlaza
nađem se jednostavno kao što se
nađe vrganj i stavim se u košaru
da ne moram trošiti noge
tada napokon imam i za se vremena
i ne mogu se izmotavati ni zaobići
pa sa sobom šećem ruku pod ruku
po umrlom lišću pa zagrlimo stablo
hineći da je svijet ja s jedne strane a ja s druge
onda se naslonimo na nj
pa gledamo u vis dvostruko kao prazna
lovačka dvocijevka koja je ubila sebe
u kojoj sad djetlići prave gnijezdo
gledamo u zelenu veselu tragediju
koja nam treperenjem daje na znanje
da računa s nama i našim talentom
za vječnost. udišemo svježe oprani
zrak koji miriše po gljivama i
divljim jagodama. tako se pritajimo
kao da nismo pa žestoko šutimo
jednu stvar o kojoj nije zgodno
pričati

* * *

i dođe mi šuma pod prozor
da bi se u suzama umila
da bi šumila schumana
vješta u nastupu poput šamana
i reče šuma na vrganjskom: ili
uđi u mene kao što se ulazi u
imenicu ženskog roda ili budi
spreman na lišće bukovo
i što već sli
jedi

* * *

otišao zaboravio
se uzeti
glava stala
smela me s pameti
trči tražeći me
žalost joj izašla joj
ali i ostalo
možeš li me bože još
jednom skupiti
možda ću stvari bolje

upiti

ruke mi još otkuda da
da se mahnem
trebao sam još nešto kupiti
da mahnem s brda
ispod kojeg je rastao dom
i oni kojih nigdje nema
gloBUS voze amateri

* * *

dobre stvari nejdu
nejdu dobre knjige dobre slike
dobra glazba nema dobrih vila više
nema više prave dobre kiše
nejdu dobri ljudi ne prolaze
takvi u zatvor u ubožnicu u ludnicu
u izgnanstvo odlaze
dobri automobili osiromašili bi
proizvođača
nema više božice Vesne
nema više dobrih žigica koje se
ne gase čim ih se kresne
nema više dobre salame
a da se iz nje ne čuje loše hrzanje
isluženih raga
dobri su uvijek negdje otraga
nema dobrih kišobrana i nema
više popravljača
nema više dobre suhe agacije ni
dobrih zidanih peći ni lijepe riječi
ni domova grijanih dobrotom spavača
nema dobrog kruha koji je zračio
toplinom i uzbuđeno disao kad bi
ugledao gladnog i pucao pod zubima
kao što puca zora na istoku
kamo je nestao dobar zrak
na istoku izlazi mrak
nema više pitke vode / kamo nas to loši vode

* * *

oni imaju oružje njime stalno prijete
imaju nevidljive zrakoplove
koji sami lete
a ja imam u naručju dijete
oni imaju dalekometne rakete zemlja – zrak
iza kojih ne ostaje ništa do li mraka
a mi imamo polje rascvalog crvenog maka
oni imaju opasne kemikalije na tone
a mi u našem vrtu moja draga i ja
imamo prekrasne anemone
oni šire stravu mi zelenu travu
oni imaju pametno oružje
(u rukama budala) koje samo
neprijatelja traži
imaju sredstva od kojih nam se
želuci grče
a mi imamo polje raži
kroz koje nasmijana djeca trče
oni imaju mine nagazne
koje proizvode slike nakazne
a mi nemamo ništa
(izim što nam je srce puno)
naše su ruke prazne
da bi ih mogli podignuti
i pozdraviti vas u daljini
koji ne čujete dobro
da bi vam mogli domahnuti
da priđete da čujete
našu pjesmu

* * *

dragi Bog gore u visinama
/kao što i dolje visi nama/
sije besklasnu pšenicu
sama slama sama slama, valovi
praznog zlata bez kraja i početka
dragi Bog se osigurao
i dobro opremio za svoju ulogu
ne može se dogoditi da omane
da kad siromah dragog Boga
zatraži slamku spasa
da dragi Bog kaže:
žao mi je dragi prijatelju
upravo sam zadnje slamke
podijelio gladnima
u africi
gubavima u indiji
izbezumljenima u
hrvatskoj

* * *

moja je zemlja toliko malena
da je kad putujem izvan nje
nosim kao privjesak za ključeve
moja je hamajlija koja mi kao što drugima
čine lutke premda sama nesretna
nosi sreću
moju zemlju sa svih strana oglodanu
bez dijela leđa bez trbuha
nalik perecu slanom od suza
njezinih stanovnika – nosim u srcu
u kojemu kuca kao zlatni sat
pokazujući vrijeme ljubavi

* * *

u hrvatskoj ti je badave
imati osamdeset godina
napisati osamdeset knjiga
pojedine, kako reče kritika
od trajne vrijednosti
kad te nitko ne zarezuje
ni za suhu šljivu nitko ni slova
da sam samo jedanput na trgu
pokazao golu stražnjicu
predložili bi me za
nagradu grada zagreba
a da sam u središtu glavnoga grada
malog naroda napravio
veliku nuždu
ovjenčan bih bio vijencem
za životno djelo
kao recentni umjetnik

* * *

srećom pa ima više varijanti
možete ući možete izaći
možete krenuti lijevo možete desno
možete polulijevo možete poludesno
možete ležeći možete stojeći
možete čučeći možete na prstima
možete se spustiti možete se popeti
možete naglavačke možete sa strane
možete u sredinu možete sa zaletom
možete s mjesta možete u vis
možete na rukama možete natraške
možete na laktovima možete na koljenima
možete potrbuške možete leđno

a i ne morate

možete ostati gdje ste
dođe vam na isto

* * *

pitao sam filozofa
/pitanje je već gotovo pa banalno/
otkuda ide kamo i s kojim ciljem
nije znao reci nešto je petljao
tako da kad mi je napokon
nekako uz mnoštvo citata odgovorio
nisam više znao što sam ga pitao
/slučaj poznat/
isto sam pitanje postavio
seoskom spadalu koji je seoskim
đilkošima služio za sprdačinu
prvo sam ga pitao otkuda ide
nisam blesav da ne bih znao
idem od strine micike
pošto si išao
išao sam da mi posudi jaja
a kamo sad ideš
idem kući kamo bi drugdje
šta ćeš kod kuće
bog s vama pa da ispečem jaja
u redu ali što je smisao svega toga
smisao? pa glad čovječe

* * *

udario sam šakom u glavu
glavom u nevidljivi zid
da provjerim jesam li budan
sav sam se ištipao do krvi
probuditi se ne mogu

* * *

vidim vas mutno
mrlja do mrlje
nešto točkica u pokretu
crte isprepletene u
uzao u zao
do u zla
vidim vas mutno
nije li to zapravo
prava vaša slika
nije li mi se to vid
rapidno popravio

* * *

premda iz dna duše ne podnosim kartaše
kao uostalom i pušače pijance i slične pajdaše
s vremena na vrijeme potajno sa sobom kartam
i premda u zrcalu čitam karte i imam pune
rukave kečeva gubim ko grčka jer sam
u odnosu na se pravi diletant
zakartao sam sve što se dalo
kartajući sa sobom ostao sam bez kraljevskih
dveri i kraljice. umjesto sa mnom
s mojim drugim ja leži na mene
zbog slabe karte reži
kartajući sa sobom i domovinu sam
dao u zalog
od svega ostalo mi je još prezime
balog