Vivano li Croati!

Likovna djela udružena s političkim porukama izazivaju najčešće asocijacije na slike i kipove velikih dimenzija u razdoblju socrealizma i njegove proslave udarnika i udarnica što nalikuju na posvećene korisnike teretane ili pak na nacizam i njegove proslave ravno postrojenih arijevaca i arijevki koji hodaju u ritmu eins, zwei, drei te još pokoji plakat poput onoga što ga je oblikovao James Montgomery Flagg (1916) na kojem Uncle Sam upire prst i pogled u promatrača te natpisom ispod poziva da se prijavi u najbliži regrutacijski centar. Međutim, politička ikonografija znatno je starija od dvadesetostoljetnih propagandnih mašinerija, jer i likovna djela i arhitektura imaju stoljetnu i tisućljetnu ulogu kao mediji prijenosa političkih, nacionalnih i kulturnih ideja, raznih programa pa i utopističkih projekcija. Umjetnost naime, među mnogim moćima koje posjeduje i pruža, ima i tu moć da stvara kolektivne vizije, kao što stvara i nove stvarnosti.

Jednoj takvoj viziji Daniel Premerl posvetio je istraživanje i objavio knjigu Bolonjske slike hrvatske povijesti: Politička ikonografija zidnih slika u Ilirsko-ugarskom kolegiju u Bolonji. Riječ je o ciklusu svodnih i zidnih slika historijske tematike u refektoriju (blagovaonici), glavnoj zajedničkoj prostoriji u Ilirsko-ugarskom kolegiju u Bologni. Kolegij je osnovao 1533. godine zagrebački kanonik Paulus Zondinus, a zgrada u kojoj se nalazi oslik projektirali su potkraj XVII. stoljeća Giovanni Battista i Giovanni Antonio Tórri. Oslikana blagovaonica nalazi se u prizemlju dvokatne građevine koja i danas postoji s nazivom Kolegij Venturoli, a kao dvorana sa zidnim slikama ima reprezentativno značenje, kao što ga je imala u vrijeme nastanka, međutim služi i kao galerijski prostor. U njemu već dugo ne objeduju pitomci Ilirsko-ugarskoga kolegija, jer je u okviru jedne prosvjetne reforme, ne bolonjske, nego Josipa II. godine 1781., kolegij ukinut. Daljnja je sudbina zgrade predvidljiva i poklapa se s brojnim reprezentativnim prostorima koji su izgubili vlasnika, čak s dvorcima u Hrvatskom zagorju i drugdje: postaje zakratko samostan (karmelićanki) pa vojarna pa popravni dom, a naposljetku je bolonjski arhitekt Antonio Venturoli ostavio zakladu (1821) da se osnuje kolegij za studij siromašnih studenata di belle arti, lijepih umjetnosti i sada u njemu djeluje Fondazione Collegio artistico Venturoli.

Slike u blagovaonici kolegija naslikao je 1700. godine slikar Gioacchino Pizzoli (Bologna, 1651–1733). Slikar, kojega spominje drugo izdanje pregleda Slikarska Felsina, odnosno Slikarska Bologna (Felsina pittrice) – što ga je uredio Luigi Crespi (III. svezak) – kao učenika Michelangela Colonne (Cernobbio, 1604 – Bologna, 1687), zajedno s drugim značajnim slikarima učenicima, Antoniom Rolijem i Giovanijem Gherardijem. Pizzolijev učitelj Michelangelo Colonna jedan je od najvažnijih predstavnika slikarstva quadrature, dakle slikane arhitekture koja se proteže od stvarne kao njezin slikani nastavak i tvori zajednički stvarno-slikani prostor. Colonna je s Agostinom Mitellijem oslikao primjerice Palazzo Spada u Rimu, Palazzo Pitti u Firenci, svod kapele gdje je pokopan sv. Dominik u Bologni. Kao učenik slavnoga slikara, zahvaljujući vlastitoj vještini, ali i popularnosti quadrature, Pizzoli je bio pozvan u Francusku, radio je u Parizu i slike u Ilirsko-ugarskom kolegiju bile su ono djelo kojim se nakon povratka trebao ponovno predstaviti domaćem tržištu. Njegove zidne slike u kolegiju nastaju u jeku opće mode toga tipa slikarstva, primjerice, nešto su ranije od remek-djela najvećega quadraturista, isusovca-laika Andree Pozza u palači Lichtenstein u Beču, također reprezentativnoj dvorani u čijem su osliku prikazana Herkulova djela i apoteoza antičkoga junaka.

Bolonjske slike u refektoriju za Ilirsko-ugarski kolegij naručio je zagrebački kanonik Petar Črnković (Mlaka kraj Odre u Turopolju – Zagreb, 1703), u to vrijeme rektor kolegija (1698–1700), a platio ih je zagrebački biskup Stjepan Želiščević. Njih dvojicu – ako bi se uzeo kriterij stvaranja novih vrijednosti – ubrojili bismo u malobrojnu intelektualnu elitu oko 1700. godine, kojoj pripada i Pavao Vitezović (Ritter), Želiščevićev prethodnik, zagrebački biskup Aleksandar Ignacije Mikulić i još šačica uglavnom kaptolskih ili redovničkih intelektualaca. Na valu uznosa nakon okončanoga Drugoga leopoldinskoga rata, poznatoga i kao Veliki bečki rat ili Rat Svete lige (1683–1699), političkom ikonografijom zidnih slika koje će svakodnevno gledati hrvatska inteligencija na školovanju u Bologni, Črnković i Želiščević htjeli su othraniti njihov osjećaj nacionalne posebnosti u Hrvatsko-Ugarskome Kraljevstvu, ali i na europskoj pozornici uopće. Daniel Premerl upozorava da je Ilirsko-ugarski kolegij u Bologni bio prepoznat kao hrvatska adresa potkraj XVII. stoljeća, jer su – kako je zabilježeno u Annalima kolegija – ondje proslavljane pobjede tijekom Velikoga bečkoga rata, posebno oslobođenje Slavonije 1687. godine pa se bolonjski puk okupio i uzvikivao: »Vivano li Croati, vivano li Croati!«, te »Viva il bano di Croatia, vivano li corraggiosissimi Croati!«. I bolonjski rektor Črnković i zagrebački biskup Želiščević – koji je baš u tim sukobima oko Osijeka i sudjelovao, ne kao svećenik koji blagoslivlje ili tješi ranjenike, nego kao ratnik – pripadaju onom krugu intelektualaca čije je nastojanje oko konstrukcije nacije Zrinka Blažević prepoznala kao ilirizam prije ilirizma XVII. stoljeća, a tom protoilirizmu pripada i u knjizi često citirani literarni izvor, knjiga zagrebačkoga kanonika i povjesničara Jurja Rattkaya, Memoria regum et banorum regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae (Beč, 1652), prva tiskana povijest Trojedne Kraljevine. Jedino u tom okviru, u okviru političke povijesti i misli, u okviru ambicija Zagrebačkoga kaptola u vezi s novoosvojenim područjima i u okviru buđenja nacionalnoga ponosa, moguće je razumjeti ovaj ciklus u kojem su državotvorni događaji (poput središnjega prizora – odabrana za naslovnicu knjige – Nastanak Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva) i odabrana slavna lica hrvatske povijesti uzdignuti na alegorijsko-narativnu razinu.

Nakon što ga opremi znanjem o kontekstu u kojem je zidni oslik nastao (povijesno vrijeme, mjesto, naručitelj i ciljana publika), Daniel Premerl čitatelja postupno upoznaje s pojedinim prizorima i tek tada postaje u punini razumljivo nastojanje da se prikažu sveti kralj Budimir i sveti kraljević Ivan Pustinjak s hrvatske strane te sveti kralj Stjepan i sveti kraljević Emerik s ugarske. Hrvatska se pozicionira, odvojeno od Ugarske, ali u državnoj zajednici s njom na europskoj političkoj pozornici i u Rimskoj crkvi. Poglavlja Svodne slike – Apoteoza nastanka Hrvatsko-Ugarskoga kraljevstva i kršćanskih početaka njegovih dviju nacija i Zidne slike: Galleria degli uomini illustri – nacionalni doprinos općoj Crkvi – razgovjetno otkrivaju političke namjere naručitelja i ikonografska rješenja u tom smislu. Daniel Premerl istražuje svaki od pojedinih prizora ciklusa, primjerice konstrukciju hagiografije i ikonografiju ilirskih/hrvatskih papa, sv. Gaja i Ivana IV., svetaca zagrebačke (tada još biskupije) sv. Kvirina i bl. Augustina Kažotića. Slijede kardinali-branitelji, pavlin Juraj Utišenović Martinušić, kardinal Leopold Kolonić, Toma Bakač, Juraj Drašković, uomini illustri koje smo gotovo smetnuli s uma i da nije bilo starijih naraštaja s više poštovanja, ne bismo im ni znali imena, ali ovako nas barem ulice podsjećaju da su oni ili njihove obitelji postojali i valjda nešto dobroga i učinili kad te table još stoje. Neki od tih monokromatskih prizora (primjerice onaj s Tomom Bakačem) podsjećaju na rješenja braće Zuccari, Taddea i Federica, u osliku palače obitelji Farnese u Capraroli, takozvana Slavna djela Farnesovih ili Fasti Farnesiani, što nije čudno. Bolonjski slikar Pizzoli za novi zadatak iskoristio je poznata rješenja iz slikarske tradicije.

Knjiga Daniela Premerla Bolonjske slike hrvatske povijesti: Politička ikonografija zidnih slika u Ilirsko-ugarskom kolegiju u Bolonji otvara još jedno istraživačko područje i unosi jednu misao na koju nismo navikli, gotovo da se na to ne usuđujemo ni pomisliti, strah nas je izreći, a to je da postoji hrvatska likovna i arhitektonska baština izvan granica Hrvatske, ne samo kao »komparativni primjer« nego i legitimno područje istraživanja. Na te se nove obzore također moramo naviknuti, a skupoća boravka izvan granice ne smije biti trajan alibi za propuste u tom smjeru, jer i naš se politički okvir promijenio. Daniel Premerl odabirom teme i pristupom istraživanju, izdavač Leykam international opremom knjige, a Sanja Bachrach Krištofić iznimno uspješnim prijelomom, sve to podsjeća da su granice dokinute, da su i na našem nebu zasjale europske zvjezdice te da su Bologna i zgrada kolegija – ako ne bliži – ono barem jednako udaljeni kao i u vrijeme kada su zidne slike u Ilirsko-ugarskom kolegiju nastale. U skladu je s time i prvi događaj vezan za sudbinu knjige Bolonjske slike hrvatske povijesti, netom nakon objave: odabrana je da zajedno s još osamnaest naslova predstavlja hrvatske lijepe knjige objavljene 2014. godine na manifestacijama Best Book Design from all over the World u Leipzigu i Book Art International u Frankfurtu te da potom bude uključena u zbirku German Book and Type Museum.

Vratimo se još nakratko sadržaju. Osim spomenutih portreta i prizora Daniel Premerl je rekonstruirao izgled zidne slike koja je u postupku preuređenja kolegija izgubljena, a to je Bogorodica kao Patrona Ungariae, et Illyrici. Kao i u prethodnim ikonografijama, navodi i reproducira sve dostupne a relevantne ikonografske izvore i tragove, kao i one pisane. Među tim pisanim tragovima posebno mjesto zauzima i pismo Petra Črnkovića, dakle naručitelja, biskupu Stjepanu Želiščeviću kojim ga obavještava o dovršetku radova za koje je dao novac i o izgledu slika. Među njima spominje i da je na zidnom osliku naslikan biskupov grb, dakle Želiščevićev grb, a ispod toga nema pravo nitko sjediti i nitko i neće doli on. I Črnković i Želiščević ubrzo su umrli, a da biskup na svoje mjesto nikada nije ni sjeo, no ova knjiga Daniela Premela – nakon tri stoljeća – veća je čast od one koje mu je zahvalni rektor bolonjskoga kolegija mogao pružiti. Čast dostojna neobičnoga pothvata i jednoga sretnoga trenutka hrvatske povijesti.