Sveti Jeronim i Hrvati

Jeronim, rođen kao Eusebius Sophronius Hieronymus oko 340/345. u Stridonu, na granici rimskih pokrajina Dalmacije i Panonije, a umro 419/420. u Palestini, bio je crkveni pisac i prevodilac. Učitelj mu je bio glasoviti gramatik Elije Donat. Posjećivao je sudište i forum, slušao predavanja iz filozofije, lutao po katakombama i otkrivao grobove kršćanskih mučenika. Iz Stridona odlazi u Akvileju, a odatle u Galiju. U Akvileji piše prvo djelo De mulieres septies percussa. Nakon Akvileje odlazi u Traciju, Atenu, Kapadokiju i Antiohiju. Na putu se razboli i odluči u potpunosti posvetiti Bogu. Najveća mu je kušnja bila poganska latinska književnost. Navodno mu je sam Bog u snu prigovorio da je »više ciceronovac nego kristovac« jer je u svojim djelima preferirao rimske klasike (»naš Tulije«, »naš Flak«, »naš Maron« itd.). Kao moralist Jeronim je prilagođivao koncepcije rimskog stoicizma, koji je crpio iz Senekinih i Ciceronovih djela, zadatcima asketskoga kršćanskog morala. Odlučuje se za Bibliju i povlači u pustinju u Siriji. Otkrivao je i prepisivao rukopise i učio hebrejski. U Carigradu uči grčki i upoznaje Grgura Nazijanskoga. Vraća se zatim u Rim, gdje papi Damasu pomaže u teološkim raspravama i tu se prihvaća revizije latinskoga prijevoda Biblije. Skrasio se u Betlehemu, gdje izravno s hebrejskoga prevodi Bibliju i tako je nastala glasovita Vulgata, potpun latinski prijevod Svetog pisma. Taj je prijevod radio 15 godina, od 390. do 405. Prevodio je i Origena Aleksandrijskog (185–245) i poslije žestoko napadao sljedbenike njegova nauka Rufina, Vigilancija i druge. Prevodio je i pisao životopise svetaca pustinjaka, napisao je i crkvenu povijest (De viris illustribus sive de scriptoribus ecclestiasticis). Napadao je i pelagijaniste. Posebno mjesto u njegovu opusu zauzimaju Poslanice, kojih se sačuvalo 154. Corpus njegovih poslanica dijeli se na one koje govore o njemu ili o drugima (familiares), poslanice sućuti (epistulae consolatoriae), pogrebne poslanice (epitijaphia) i pobudnice ili moralističke poslanice (exhortatoriae). U svojim je poslanicama pokazivao elegantan stil, ali i osobnu obojenost, strastvenost, žestinu i obilje retoričkih doskočica. Spomendan njegove smrti (30. rujna 419. ili 420) Crkva slavi svake godine. Katolička ga crkva slavi kao jednoga od četiriju crkvenih učitelja. Popularnosti svetog Jeronima pomoglo je srednjovjekovno djelo Vita et transitus sancti Hieronymi, prevedeno i kod nas potkraj 14. st., a poslije tiskano u Senju (1508). Glagoljaši su pripisivali glagoljicu sv. Jeronimu pa se njegov kult proširio na cjelokupnom hrvatskom prostoru. Godine 1248., na molbu senjskog biskupa Filipa, papa Inocent IV. potvrđuje uporabu glagoljice i narodnog jezika u bogoslužju. Iz papina odgovora proizlazi da »u Slavoniji (tj. u Hrvatskoj) postoji osobito pismo za koje svećenstvo dotične zemlje tvrdi da ga ima još od bl. Jeronima«.

Sveti Jeronim u hrvatskoj kulturi

Specifična povezanost sv. Jeronima i Hrvatâ, u čijoj je kulturi taj svetac posljedično ostavio zamjetan trag, začinje se s uvjerenjem kako rodno mjesto sv. Jeronima valja tražiti na hrvatskom prostoru. Naime, na temelju šturoga autobiografskoga podatka prema kojem se sv. Jeronim – kojega suvremenici nazivaju Dalmatincem – rodio u gradiću Stridonu, nekoć na granici Panonije i Dalmacije (De viris illustribus, CXXXV), a čija lokacija do danas nije pouzdano utvrđena, kao i slijedom shvaćanja prema kojem su Hrvati autohtoni na svojem prostoru te Dalmaciju nastavaju od drevnoga doba, toga se svetca tijekom kasnoga srednjega vijeka počinje smatrati Hrvatom (Čte(nie) s(veta)go eronima hrvatina; Petrisov zbornik, 1468). Poseban je odjek to vjerovanje dobilo u hrvatskih glagoljašâ, koji sv. Jeronima, držeći ga zemljakom i sunarodnjakom, čovjekom svojega jezika (S(ve)ti Eronim’ iměše o(t)ca čast’na komu ime běše Euseběi slověnskago ezika i slovućago egože sin’be s(ve)ti Eronim’, Petrisov zbornik, 1468), stavljaju na sâm iskon glagoljaštva pripisujući mu ćirilometodsku baštinu – hrvatski prijevod Svetoga pisma i bogoslužja, pa i sámo iznašašće glagoljskoga pisma za svoje zemljake i sunarodnjake. Prvo svjedočanstvo navedenoga uvjerenja nalazimo 1248. godine u otpisu pape Inocenta IV. na mol­bu senjskoga biskupa Filipa, kojim papa odobrava uporabu glagoljice (slavljenje bogoslužja na crkvenoslavenskom jeziku na temelju knjiga pisanih glagoljicom) senjskom biskupu i implicitno gdje god postoji taj običaj (Hrvatska, Dalmacija i Bosna). U neočuvanoj je molbi senjskoga biskupa da narod i kler njegove i susjednih biskupija drže sv. Jeronima začetnikom glagoljice i hrvatskog jezika navedeno kao argument u prilog njezinu pozitivnu rješenju. Otpis Inocenta IV., koji to uvjerenje ne potvrđuje niti pobija – nego ponavlja, imao je golemo značenje za glagoljaštvo, koje njime nakon stoljećâ represivne crkvene politike (pisma Ivana X. iz 925. kralju Tomislavu i dalmatinskim biskupima, posljedične odluke splitskoga sabora 925. te onoga 1060. i potvrde odlukâ potonjega od strane Aleksandra II.) biva u okviru Zapadne crkve ozakonjeno te doživljava uzlet na svim razinama.

Uvjerenje kako je sv. Jeronim začetnik glagoljaštva ostaje otada neodjeljivo vezano uz podijeljeno pravo. Pretpostavlja se kako su slavensku baštinu Ćirila i Metoda glagoljaši počeli pripisivati sv. Jeronimu, crkvenom naučitelju iznimnoga autoriteta i neupitnoga pravovjerja, kako bi se obranili od sumnjičenja Rima za heretičnost – posebice usmjerenoga na Svetu braću – te od optužbi da je nevjerno zapadnoj tradiciji, a da bi istom zaštitili svoje pismo i bogoslužje pred crkvenom politikom koja je u uporabi drugih jezika i pisama u liturgiji, izvan latinskoga i grčkoga, vidjela moguću prijetnju autentičnosti nauka, komunikaciji unutar Crkve te njezinu jedinstvu, osobito nakon raskola do kojega 1054. godine dolazi između Zapadne i Istočne crkve, koja, naprotiv, nije inzistirala na liturgijskom jedinstvu. Prema nekim mišljenjima na iskonu proglašavanja sv. Jeronima začetnikom glagoljaštva stajao bi Rim, u trenutku podjeljivanja privilegija glagoljanja, da bi u rečenim okolnostima prekinuo ćirilometodsku tradiciju te uza se čvršće vezao glagoljaštvo kako ono ne bi palo pod utjecaj susjedne mu Istočne crkve. Ne smije se odbaciti ni mogućnost da se uvjerenje o Jeronimovu autorstvu glagoljice pojavilo bez neke svjesne nakane pod utjecajem jedne starije, predćirilometodske tradicije (Etikova Kozmografija, De inventione linguarum Hrabana Maura). Svakako je to uvjerenje imalo važnu ulogu u zaštiti glagoljice.

Slijedom činjenice da je postao začetnikom i zaštitnikom glagoljaštva i Dalmacije (S(ve)ti Jerolim ispovednik i nauč­itel s(ve)te matere crikve protetur od Dolmacie, Akademijin rukopis VII 34, 1375/40), sveti Jeronim postaje slava i ponos Hrvatâ (Jerolim je naš Dalmatin, on je dika i poštenje, slava i svitlost, kruna hrvackoga jezika, Akademijini rukopisi I b 127 i IV a 67), pa se njegov kult tijekom kasnoga srednjeg vijeka širi hrvatskim krajevima, kako glagoljaškima tako i onima latinskoga liturgijskoga jezika. Taj svetac na istaknut način ulazi u knjige glagoljašâ, koje njegov blagdan redovito bilježe kao zapovjedni, a glagoljica se počinje nazivati i littera Hieronymiana – Jeronimovim pismom. Pod utjecajem uvjerenja o Jeronimovu autorstvu glagoljice u starijoj hrvatskoj književnosti Jeronimovu legendu – žitje nalazimo u različitim glagoljskim rukopisnim i tiskanim inačicama. Drži se jednom od najljepših i najzanimljivijih, a u srednjem je vijeku uživala veliku popularnost. Srodne tekstove nalazimo i u latiničkim zbornicima. Poradi svetčeve popularnosti već početkom 15. st. nalazimo rukopisne glagoljaške prijevode dijelova u srednjovjekovnoj Europi popularnoga djela Vita et transitus sancti Hieronymi, dok u senjskoj glagoljaškoj tiskari 1508. biva otisnut prijevod cijeloga zbornika – koji sadrži cjelovit jeronimski korpus – kao dokaz raširenosti brevijarskih i zborničkih Jeronimovih legendi i kao literarni odjek njegova zreloga kulta (Hercigonja). Glagoljsko tiskano izdanje Transita sadrži i originalni hrvatski dodatak, dvanaesteračku Jeronimovu legendu, Anjelske kriposti, koja se pripisuje Marku Maruliću. Glagoljaška književnost poznaje i brojne prijevode Jeronimovih djelâ (monaške vitae, homilije itd.) u sastavu liturgijskih i neliturgijskih knjiga hrvatskih glagoljaša.

Sv. Jeronim (Hieronymus Sophronius Eusebius, rođen u Stridonu u rimskoj pokrajini Dalmaciji, bibličar i crkveni otac, kojemu hrvatski glagoljaši pripisuju autorstvo glagoljice

Svetojeronimsku tradiciju, u ozračju koje su iznikli, prihvatili su potom i mnogi učeni hrvatski humanisti. Posebice se to odnosi na predstavnike tzv. glagoljaškoga humanizma, koji su se školovali i potom djelovali u kulturnom ozračju u kojem su supostojale i isprepletale se hrvatskoglagoljska i latinska kulturna tradicija, te su se ti intelektualci izricali i na latinskome jeziku i latinici i na glagoljici. Među njima knez Novak Disislavić, vitez ugarskoga kralja Ljudevita; Juraj Slovinac, student Sorbone i profesor Pariškog sveučilišta; biskupi Nikola Modruški i Šimun Kožičić Benja, književnik i tiskar; Jerolim Vidulić, autor jednoga od najstarijih primjera hrvatske petrarkističke lirike. Znatan je broj i onih humanista koji su, ako i nisu stvarali na glagoljici, pod utjecajem postojeće tradicije gajili poštovanje prema tome pismu i s njime povezanoj tradiciji, te su barem osnovno poznavanje glagoljice i glagoljske baštine gotovo smatrali svojom dužnošću: među njima Ivan Stojković, autor prvoga dogmatskog traktata o Crkvi, Jakov Baničević, tajnik dvaju careva i jednoga pape, Antun Vrančić, Stjepan Brodarić, Franjo Trankvil Andreis, Karlo Pucić, Juraj Dragišić, Franjo Petrić i Matija Vlačić Ilirik.

Svetojeronimsku tradiciju pod utjecajem hrvatskih prihvaćaju i europski humanisti, kojima je sveti Jeronim u mnogo toga bio uzor. Svijetao je primjer znamenitoga mletačkoga tiskara Andrije Torresanija, koji je 1493. godine tiskao hrvatsku inkunabulu, glagoljski Brevijar hrvatski Blaža Baromića, te godine 1527. prvu hrvatsku tiskanu glagoljsku početnicu, vjerojatno u uvjerenju da pismo kojim su ta djela otisnuta, kao i njihovi svetopisamski tekstovi na crkvenoslavenskom jeziku, potječu od sv. Jeronima, kojega su štovali i Hrvati u Veneciji.

Zapadna Europa imala se prilike susresti sa svetojeronimskom tradicijom već u 14. st., s tzv. glagoljskom početnicom Jurja Slovinca (1355/60–1416), studenta i profesora Sorbone, te kanonika i penitencijara stolne crkve u Toursu, kao i po emauskoj misiji hrvatskih benediktinaca–glagoljaša koje češki, poslije rimski car Karlo IV. poziva u Prag da bi u češku sredinu prenijeli tradiciju crkvenoslavenskoga liturgijskoga jezika i glagoljskoga pisma te fundacionom ispravom, miješajući tradicije o postanku glagoljice, crkvu njihova samostana (Na Slovánech – Emaus) posvećuje među ostalima i Ćirilu i Metodu, no i sv. Jeronimu, kojemu se u čast i na čiji se spomen ondje ima bogoslužje slaviti isključivo na crkvenoslavenskome jeziku. Od 16. do 18. st. glagoljica je u zapadnoj znanstvenoj literaturi postala dostupna najeminentnijim tamošnjim intelektualcima i eruditima upravo kao pismo sv. Jeronima koje prvi put zapadnoeuropskom kulturnom okružju prikazuje Guillaume Postel, jedan od vodećih europskih humanista, u svojem djelu Linguarum duodecim characteribus differentium alphabetum (1538). Tako i talijanski kaligraf Giovanni Battista Palatin u svojem vrhunskom kaligrafskom, mnogo puta izdavanom, priručniku iz 1545. i istaknuti predstavnik francuske renesanse Blaise de Vigenère (1573); slijede ih u svojim djelima i vrsni bakrorezac Luca Orfei da Fana (1589) te znameniti teolog, filozof i crkveni povjesničar Angelo Rocca (1591). Pridružuje im se naš sunarodnjak Mavro Orbini (1601). Svakako je najvažniji prikaz glagoljice u Diderotovoj i D’Alembertovoj iznimnoj Encyclopédie ou Dictionnaire raisonné (1751/52). Sva ta eminentna djela govore o glagoljici pod utjecajem glagoljaške tradicije, kao o djelu svetoga Jeronima. Neka od njih ističu sv. Ćirila kao autora ćirilice, a pojedina svetoga Jeronima navode i kao prevoditelja Svetoga pisma i bogoslužnih tekstova (na dalmatinski, ilirski) ili raspravljaju o Jeronimovoj zavičajnosti.

U razdoblju od 16. do 18. st. svetojeronimska tradicija za Hrvate uglavnom postaje istinom, a pod njezinim su utjecajem bili i stariji hrvatski pisci. Sukladno uvriježenom mišljenju svojega vremena, svetoga Jeronima kao svojega zemljaka i sunarodnjaka prihvatio je i otac hrvatske književnosti, Marko Marulić, za kojega je taj svetac također i »prvorazredni teološki autoritet, pouzdani učitelj u doktrinarno osjetljivom vremenu (...) svetac kojemu se Marulić kao vjernik najradije utječe; (...) filološki i hermeneutički orijentir bez kojega je nedokučivo Marulićevo razumijevanje alegorije; (...) najjači i najtrajniji književni uzor« (Darko Novaković). Za razliku od nemalog broja svojih suvremenika Marulić se u pogledu Jeronimova autorstva glagoljice kao i prijevoda Svetoga pisma i bogoslužja na slavenski odnosno hrvatski jezik ne izjašnjava i na taj se način, čini se, od toga mišljenja distancira. Utjecaj srednjovjekovne književne tradicije – tako i liturgijske i neliturgijske književnosti hrvatskoglagoljske njezine sastavnice, stavljene pod okrilje sv. Jeronima – na renesansno stvaralaštvo zorno se očitovao u Petra Zoranića, autora prvoga hrvatskoga romana Planine (1536), koji ga je izrekao u predgovoru pozivajući se na toga svetca: I da bi me tumačen’je blaženoga Hieronima ne uvižbalo s prirokom bi pisal, boju se (I da me nije uvježbalo tumačenje blaženoga Jeronima, bojim se da bih pisao s mukom) – pri čemu pod tumačenjem (prijevodom) sv. Jeronima podrazumijeva sveukupno stvaralaštvo glagoljašâ. Jeronima vidi kao svetca, učitelja i začetnika naše književnosti nazivajući ga »klondom« našega jezika i vjere (Bratulić).

Svetojeronimsku tradiciju prihvaćaju mnogi hrvatski intelektualci sve do 18. st. – tako i priređivači glagoljskih liturgijskih izdanja poput Franje Glavinića, te istočnoslaveniziranih (rusificiranih) Propagandinih glagoljskih liturgijskih knjiga: Rafael Levaković, Ivan Tomko Mrnavić, Matej Sović, Matija Karaman. U istom duhu Jeronimovo autorstvo glagoljice, pitanje njegove nacionalne pripadnosti i materinskog jezika postaje temom kojom se bave brojni hrvatski pisci – tako među inima Faust Vrančić, Aleksandar Komulović, Vinko Pribojević, Mavro Orbini, Ivan Tomko Mrnavić; slijede ih i dubrovački enciklopedisti i polihistori 18. st. poput Sebastijana Slade Dolcija i Ignjata Đurđevića.

O recepciji sv. Jeronima na našem nacionalnom prostoru na izniman način svjedoče i nebrojeni spisi i rasprave o ubikaciji Stridona, svetčeva rodna mjesta, koje su započele još s Tomom Arhiđakonom u 13. stoljeću a pišu se još i danas; među mnogim drugima tom se temom bave Marulić, Mrnavić, Levaković, Lucić, Đurđević, Katančić, Slade Dolci, Vergerije ml., Benger, Gašparoti, Bedeković, Glavinić, Appendini, Stanković, Kapor, Accurti, Bulić, Rogošić, Suić, itd.

Brojne su književne obrade Jeronimova lika u hrvatskoj književnosti – njegov(e) životopis(e), mnoge stihove njemu u čast i raspravu o njegovu rodnu mjestu piše Marko Marulić, Gverin Tihić posvećuje mu ep, o njemu pišu Glavinić i Gašparoti u svojim hagiografskim enciklopedijama, Sebastijan Slade Dolci piše njegovu biografiju, a skorije i Bakmaz piše dramu za djecu Sveti Jeronim i lav, dok eseje o njemu sastavljaju Tin Ujević i Marko Grčić. Motiv sv. Jeronima vrlo je čest i u hrvatskoj likovnoj umjetnosti; slike i kipovi s njegovim likom rese mnoge sakralne prostore. Ime sv. Jeronima uzelo je 1868. godine i Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima, kao što je to još u 15. st. bio slučaj s i gostinjcem (poslije zavodom) za hodočasnike iz Dalmacije i Hrvatske u Rimu.

Svetojeronimska tradicija ugasnula je s uvjerenjem o autohtonosti Hrvata na njihovu današnjem području. Jeronimovo je autorstvo glagoljice čini se prvi u nas sustavno pobijao još Bartol Kašić, da bi ga na temelju kasnijih znanstvenih spoznaja znanstveno obeskrijepio i Franjo Rački sredinom 19. st.