Stoljeća hrvatske književnosti, živi temelj hrvatske kulture

Nakladnički niz Stoljeća hrvatske književnosti ide u red najzahtjevnijih pothvata Matice hrvatske danas. Projekt što ga je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća zamislio, osmislio i u djelo proveo prezaslužni Vlatko Pavletić (1930–2007) danas se, nakon dobra dva desetljeća, može podičiti neprekinutim nizom od 127 objavljenih knjiga. U njima su za sva buduća vremena pohranjena klasična djela hrvatske književnosti. Toj bitnoj funkciji podređena je i jedinstvena izvanjska oprema svake od knjiga: tamnomodri njihov tvrdi uvez proviđen zlatnim slovima tvorno im i simbolički jamči trajnost za duga vremena, a lik Marka Marulića na predlistu, izrađen prema znamenitu Meštrovićevu kipu u Splitu, svaku od knjiga upućuje na jednu od zakladnih veličina hrvatske književne kulture.

Današnje uredništvo Stoljeća predstavlja šest uglednih pisaca i znanstvenika. Svi su redom sveučilišni profesori odnosno akademici, te je iza svakoga od njih bogat i razveden književnoznanstveni odnosno književni opus. Slove za specijaliste na odnosnim područjima kroatistike, a u zasluge im se uračunavaju i mnoge knjige kulturološkog i književnog značaja što su ih svojedobno u različitim povodima bili priredili. To su: Josip Bratulić, Stjepan Damjanović, Josip Lisac, Tonko Maroević, Nedjeljko Mihanović i pisac ovoga kratkog članka. Jedinstvena likovna oprema prema izvornoj zamisli Igora Zidića autorsko je djelo Željka Podoreškog, a o dosljednoj provedbi svih tekstoloških zasada, koje se znatno razlikuju od pisca do pisca, skrbe se redaktorice Nataša Debogović i Dražana Radman, povremeno još Marijana Horvat, Ivan Bačmaga i Ana Kranjčić.

Kad su Stoljeća bila zamišljena i pokrenuta, tadašnje je više no brojno uredništvo na čelu s Vlatkom Pavletićem imalo na umu oko 300 knjiga nezaobilazivih hrvatskih pisaca, a priređivači su imali biti stručnjaci za po svakoga od njih. Izbor je, od tada do danas, pripadao u isključive ovlasti uredništva, pa su u dosadašnjih 127 knjiga objavljeni brojni pisci koji bi »dolazili na red« s obzirom na raspoložive priređivače, na neposredne potrebe aktualnog trenutka javnog i kulturnog života, ali i na činjenicu da je znatan broj hrvatskih pisaca u prošlosti iz ovih ili onih, nerijetko političkih razloga, znao biti »prešućen«, »zanemaren«, »zaboravljen«. Danas međutim ta činjenica pripada uglavnom u prevladanu prošlost: u Stoljećima se, već u skladu s njihovim književnosnim i kulturološkim postignućima, s punim osvrtom na neophodne razlike, nalaze primjerice Mile Budak i August Cesarec, Lucijan Kordić i Janko Polić Kamov, Safvet-beg Bašagić i Srgjan Tucić, Josip Juraj Stros­smayer i Stjepan Ivšić. Objavljuju se, kao što se može lako zaključiti, svi značajni i znameniti pisci bez obzira na to koje su idejne usmjerenosti bili, slove li za »beletriste« (pjesnike, prozaiste, dramatičare) ili za pisce diskurzivnog sloga (znanstvenike i kulturologe). Bitno je da pripadaju u »kanon« hrvatske književnosti. Pa premda se taj »kanon« tijekom vremena mijenjao, pa se i nadalje mijenja, ispravlja, odnosno svodi na kakav pregledniji »popis«, u našem se nizu poštuje prvenstveno individualni status dotična pisca u odnosnim povijesnim okolnostima te u današnjim, suvremenim znanstvenim uvidima.

Od samog je početka cijeli niz bio zamišljen kazuistički: njemu naime ne predleži kakav unaprijed shematizirani poredak historijske naravi (otprilike strog vremenski slijed, tipa recimo »Preradović prije Šenoe, Šenoa prije Matoša«), a ni dosljedno ostvarivanje duhovnopovijesnih zasada (otprilike, recimo, književnost srednjega vijeka, pa renesanse, pa baroka itd.). Iznijeti naime povijesno preglednu sliku, to bi bilo zahtijevalo vrlo precizan plan znanstvene izrade i razrade od sama početka, dosljednu njegovu provedbu, i nekakvo »stizanje na cilj« u kakvu sadašnjem trenutku. Za takvu bi se, dosljedno provedenu zamisao povijesnog poretka, u kojem bi svaka knjiga unaprijed nosila »svoj« redni broj, bio morao stvoriti čitav znanstveni institut s mnoštvom uposlenika koji se ne bi mijenjali tijekom pol stoljeća – koliko će na kraju cijeli pothvat trajati. Posljedak, ako bi i uspio, bio bi doista stroga, estetički nehijerarhizirana, historizirana povijest književnosti kao dokaz nacionalnog opstanka na hrvatskom tlu, ali bi u zraku ostajalo pitanje o pravoj svrsi postojanja i čitanja književnih djela kao žive književnosti. A u našoj je zamisli upravo to glavna svrha i namjena čitava pothvata: dati modernu hrvatskom čitatelju, prvenstveno studentu i intelektualcu, pouzdano književno štivo, koje će ga u svako doba moći osvijestiti za vrhunska umjetnička postignuća hrvatskoga jezika tijekom svih njegovih povijesnih razdoblja. Zato je svaka daljnja knjiga jednokratno zamišljena zadaća, koju uredništvo u danu trenutku dogovara i utanačuje s po mogućnosti najkompetentnijim stručnjakom za dotična pisca.

Knjige su nejednaka opsega, od cca 180 do cca 700 stranica, pa i više (primjerice Ruđer Bošković II.). Opseg im ovisi o veličini piščeva opusa, o njegovu značenju u povijesti hrvatske kulture, ili jednostavno o priređivačevoj procjeni. Priređivač naime ima status autora, i uredništvo mu se »miješa u posao« tek iznimno. Svaka knjiga ima priređivačev opsežan predgovor (20–30 stranica), piščev ljetopis, popis objavljenih djela, važniju literaturu o piscu, na kraju i redaktorovu tekstološku napomenu, tumač izraza specifičnih za dotično djelo te, prema potrebi, i rječnik. Diljem knjige razasuti su i slikovni prilozi, na kojima se nalaze bilo piščeve fotografije iz različitih perioda života odnosno raznovrsnih prigoda, bilo faksimili rukopisa ili naslovnih stranica knjiga tiskanih za piščeva života. Izbor djela nastoji »pokriti« svu širinu piščeva opusa i sve objavljene knjige, nerijetko i tekstove razasute po publikacijama koje pisac iz nekih razloga nije bio unio u svoje knjige. U takvim slučajevima priređivač postupa po vlastitoj procjeni i na vlastitu odgovornost. Inače, kao što se zna, tekstovi se u jezičnom pogledu, a u skladu s uhodanom tekstološkom praksom, donose prema zadnjoj verziji tiskanoj za piščeva života.

Nerijetko su Stoljeća hrvatske književnosti znali uspoređivati s davnim i naizgled sličnim nizom Pet stoljeća hrvatske književnosti, što ga je svojedobno, između 1962. i 1990., bila izdavala također Matica hrvatska, skupa s nakladnom kućom Zora. Sve ako je korpus sličan, nerijetko i istovjetan, razlike među obim nizovima toliko su velike da je moguće govoriti ne samo o epohalno drugačijim praksama izdavanja nego i o korjenito različitim duhovnim tvorevinama. Naznačit ću samo temeljne razlikovne odrednice:

1. Hrvatska se književnost, zahvaljujući njezinim proučavateljima tijekom zadnjih pol stoljeća, poima u svojoj neprekinutosti od zrela srednjega vijeka, dakle od XI. stoljeća – popularno rečeno: od Bašćanske ploče – do dana današnjega. Nema dakle više mjesta kvalifikaciji »pet stoljeća«, nego nekako »od pamtivijeka«.

2. Osobito s obzirom na srednji vijek, ali i u vezi s mnogim drugim teorijskim pitanjima, došlo je do korjenita zaokreta u metodologiji proučavanja književnosti. Odbacujući nekadanje ideološke redukcije, suvremena znanost o književnosti polazi prvenstveno od postulata da su književna djela posebne vrsti kristalizacije jezika i njegovih mogućnosti na određenim povijesnim presjecima. Naprotiv, još su nas u doba naše mladosti učili da su jezične postave srednjega vijeka »pisani dokumenti«. Danas ih držimo visokoestetiziranim uzorcima onodobne jezične porabe. Primjerice, u hrvatskoj književnosti: pjesme Svit se konča, Šibenska molitva, Bratjo brata sprovodimo, Va se vrime godišća, i niz drugih.

3. Promijenio se pojam književnosti u odnosu na jezik i povijest, o čemu nas danas toliko ozbiljno i uvjerljivo poučava suvremena teorija književnosti, semiotika i teorija informacije. Uostalom, o širini i ljepoti naše književnosti neka nam govore i obje objavljene knjige pod naslovom Srednjovjekovna književnost (br. 115 i 116), a slijedit će im još tri: pjesništvo, zakonici, te listine i pravni spisi.

4. Nova je u odnosu na Pet stoljeća... i spoznaja da je hrvatska književnost tijekom čitava tisućljeća pisana na više jezika, pa su i za književnost njihovi valjani supstrati – staroslavenski, staročakavski, latinski, staroštokavski, potom kajkavski i konačno novoštokavski, temelj modernom standardu – prvenstveno i presudno mjerodavni. Svaki je od tih književnih jezika ostavljao u riznicama hrvatskoga kulturnog blaga književnih ostvaraja trajne i neprocjenjive vrijednosti. Stoljeća hrvatske književnosti znanstveno i estetički dojmljivo dokumentiraju tu novostečenu jezikoslovnu zasadu.

5. I naše je doba u vrijednosni poredak hrvatske književnosti unijelo vlastito poimanje vrijednosti, pa su mnogi pisci nekadašnje visoke specifične težine tu težinu danas izgubili; i obratno, mnogi drugi su je dobili.

6. U Stoljeća hrvatske književnosti, za razliku od Pet stoljeća..., ne ulaze pisci koji su još na životu. Time se zaobilazi nekadašnja nemila praksa – ravna danas toliko omraženoj »korupciji« – da živ pisac utječe na svoje »povijesno mjesto u književnosti«.

7. No čemu duljiti? Sukladno suvremenoj hrvatskoj zbilji, u podlozi je Stoljećima hrvatske književnosti – a oblikuju ih moderni istraživači, znanstveno pak razmatra današnji svijet – nanovo ustrojen poredak duhovnih vrijednosti.