Stari gradovi Bosne i Hercegovine

Ako bismo postavili pitanje, neovisno o tome na kojem se dijelu europskoga kontinenta nalazimo, koja to djela čovjekova uma i ruku objedinjena u nekoj grupi spomenika kulture svojim oblikovanjem i povijesnom ulogom najsnažnije povezuju europski kulturni krajolik, vjerojatno bi nakon pažljive dedukcije odgovor bio za mnoge iznenađujući. Sakralna arhitektura kao najbrojnija i svakako u našoj svijesti najprisutnija skupina spomenika kulture to nije, na primjer velike su razlike u arhitekturi između kršćanskih crkava i džamija, a nezanemarive su i razlike unutar kršćanskih crkava. Pažljivo odmjerujući rasprostranjenost i važnost svakog od prisutnih oblika kulturne baštine na oblikovanje europske prošlosti i europskoga krajolika, njihov utjecaj na politički, gospodarski, kulturni i društveni razvoj europskih zemalja, odgovor bi na kraju vjerojatno bio – plemićki gradovi. Između plemićkih gradova također postoje neke razlike, prije svega po položaju, veličini, opremljenosti i stupnju očuvanosti, ali je svima zajednička upravo uloga koju je svaki od njih imao na svojem području. Budući da su uglavnom prije više stoljeća oni izgubili ulogu koju su imali tijekom nekoliko stotina godina, danas je tih povijesnih slikovitih zdanja znatno manje nego nekada, kada se u njima intenzivno odvijao život. Svi nas oni, bez obzira na veličinu i stupanj sačuvanosti, zadivljuju svojim brižljivo odabranim položajem – na nekoj riječnoj adi, ili kada izlaze iz korita na obalu rijeke, izviru iz močvarne ravnice, ili okrunjuju neki neveliki brijeg, ali će nas se ipak najviše dojmiti oni koji su podignuti na visokim i strmim liticama, kojima, čini nam se katkada, i divokoze teško mogu pristupiti.

U nekim takvim primjerima njihova gradnja može biti višestruko zahtjevniji pothvat od gradnje crkve, uključujući i najveće katedrale, za koje postoji uvriježeno mišljenje da su vrhunac srednjovjekovnoga graditeljstva. Stoljećima se u plemićkim gradovima intenzivno odvijao život, oni su određivali dinamiku razvoja na svojem nekada i vrlo širokom području. Protokom vremena intenzitet života u njima se polako gasio, zahvaljujući upravo gospodarskom, političkom i kulturnom razvoju, da paradoks bude veći, kojem su oni bili stoljećima glavna pokretačka snaga. Razvijala su se nova središta koja su bila za svakidašnji boravak čovjeku znatno ugodnija, što je pridonijelo da su se glavni putovi polako udaljavali od starih, skučenih vrletnih gradova ili za život nezdravih močvarnih ravnica. Plemićki su gradovi postupno napuštani, čime je započelo njihovo prvo polagano, pa sve brže urušavanje, a time i njihovo neprimjetno postupno nestajanje prvo iz krajolika, a potom i iz svijesti ljudi. Prvi hrvatski istraživač prošlosti plemićkih gradova Ivan Kukuljević Sakcinski za njih je napisao: U njih leže tragovi naše prošlosti. U njihovoj povijesti gledamo većom stranom povijest čitave zemlje i naroda. U naših gradovih velikom stranom porušenih, snovahu se nekada velike misli, velika djela. Ali se tu radjahu velike strasti, skopčane s velikodušnošću i okrutnošću, sa vitežtvom i samovoljom, sa darežljivošću i pohlepošću. Griesi i zle strasti gradskih gospodarah, pospiešivahu propadanje naroda i kraljevine. Danas se divimo smionosti odabira njihovih položaja, divimo se ostatcima njihovih moćnih zidova, divimo se nizu njihovih arhitektonskih pojedinosti, ali istodobno mnogima nema ni vidljiva traga, ili je od njih ostala samo neugledna hrpa kamena. Gjuro Szabo, prvi hrvatski istraživač tvarnih ostataka plemićkih gradova, napisao je prije stotinu godina: I nijemi kamen može mnogo pričati, ali će to razumjeti samo onaj, koji se potrudi da taj govor i razumije, dok će svakom drugom kamen ostati samo kamenom, a razvalina bit će mu pusta rpa kamenja. Kada se zateknemo na nekom od takvih mjesta sjetimo se Kukuljevićevih romantičarskih misli: Sokolovi se legu, gdje se radjahu slavni vitezovi, zmije plaze, kuda hodajahu ljudi oduševljeni za junačtvo, domoljublje i za vjeru. Hitri gušteri i slabi crvi bježe, gmižu i rove sad onuda, gdje silne strasti i razne čuti uznemiravahu grudi onih ljudi, kojima nema više traga, a jedva malo uspomene.

Svi oni malobrojni koji ciljano obilaze ostatke tih povijesnih zdanja, do kojih nerijetko dolaze tek nakon mukotrpna uspinjanja, u pravilu osjete tjeskobu kada stupe na ta poviješću natopljena tla. Svjesni su svih događanja koja su se tu stoljećima zbivala, svih na tom mjestu rođenih, svih tu umrlih, svih borbi koje su se za njih vodile, povijesnih isprava koje su u njima ispisane, te istodobno našega malog ili nikakvog mara za njih. Nakon obilaska tih povijesnih mjesta, dok se vraćaju u nizinu uskom stazom ili poprijeko jer ni staze nema, nižu se slike svakojakih spomenika ili spomen-ploča po našim gradovima, posvećenih svemu i svačemu. Na plemićkim gradovima, na mjestima na kojima se oblikovala naša najstarija povijest, uzmimo samo za primjer Modruš i Zrin, sijela knezova Krčkih i knezova Zrinskih, posjetitelj ne će naići ni na najsažetiju informaciju o tim slavnim mjestima hrvatske povijesti. Na oba ta plemićka grada do sada nisu izvođeni nikakvi radovi, što je samo po sebi strašno, ali i ondje gdje su u radove utrošena za naše prilike golema sredstva, kao na primjer na Medvedgradu, nema spomena da je na tom mjestu sigurnost našao i u njemu umro naš najveći latinist Ivan Česmički, Janus Pannonius.

Da bi se razumjelo ta nekada moćna zdanja, od kojih su danas ostale samo ruševine ili tek gomile kamenja, iznimno je važno raspolagati makar temeljnim podatcima o takvim mjestima. Takvi podatci postoje, ali su razasuti po različitim časopisima, najčešće konzervatorskim, koji su uglavnom zainteresiranima teže dostupni. U posljednje doba pristup takvim podatcima znatno olakšava internet, ali knjiga i dalje ostaje nezamjenjiva.

Sličnu sudbinu s plemićkim gradovima u Hrvatskoj dijele i stari gradovi Bosne i Hercegovine, s tom razlikom da u Bosni i Hercegovini postoji znatno više gradova koji su istraženi i nakon toga više ili manje uspješno konzervirani, a neki su od njih i primjereno prezentirani te uključeni u suvremene tokove života. Povećano zanimanje za stare gradove u Bosni i Hercegovini konačno je nakon više od stotinu godina rezultiralo reprezentativnom knjigom koju je u Sarajevu 2012. objavio Nacionalni komitet ICOMOS-a u Bosni i Hercegovini. Za očekivati je da je prvu knjigu napisao i objavio tko drugi nego Ćiro Truhelka, pod naslovom Naši gradovi, Opis najljepših sredovječnih gradova Bosne i Hercegovine. Truhelka je prvi doticaj s nekim bosanskim starim gradom imao već na putu u Sarajevo, kamo se uskotračnim vlakom uputio iz Bosanskog Broda zadnjeg dana veljače 1886. na svoje novo zaposlenje. Pola stoljeća poslije prisjetio se tog puta u Uspomenama jednog pionira, prisjetio se slike staroga grada Maglaja koji se isticao već iz daljine svojim oštrim obrisom... Nedvojbeno je da su prvo njihovi iz daleka vidljivi obrisi, potom njihovi tvarni ostatci i na kraju njihova bogata povijest nagnali Truhelku da u svoj golemi opus radova pridoda već 1904. godine i knjigu u kojoj je obradio 22 plemićka grada i, što je neobično važno, svaki od tih prikaza bogato opremio fotografijama, tlocrtima, presjecima i crtežima najznačajnijih pojedinosti. U predgovoru je napisao da su ti gradovi naši najvažniji spomenici srednjega vijeka, važni dokumenti srednjevjekovnog graditeljstva, važni jer se u njima odigrava čitava bosanska povijest srednjega vijeka. Iste je godine Truhelka objavio i knjigu Kraljevski grad Jajce, u kojoj je prikazao još i znamenitosti u dolinama Pive i Vrbasa s kraćim prikazima njihovih starih gradova. Truhelkine obje knjige objavljene su samo dvije godine nakon što je u Beču objavljena prva od osam knjiga enciklopedijski zamišljenog djela Otta Pipera, Österreichische Burgen, što najbolje pokazuje njegov pionirski doprinos.

Knjiga grupe autora Stari gradovi Bosne i Hercegovine, objavljena u 700 primjeraka, ima 225 stranica, a opremljena je sa šest arhivskih crteža, 38 koloriranih tlocrta s prikazom uže topografske situacije i 114 fotografija. Osim starih gradova (plemićkih gradova, burgova) u knjizi su prikazani i srednjovjekovna utvrđena naselja (Jajce, Počitelj, Livno, Mostar, Trebinje, Vratnik i Bihać), ali i kašteli Banja Luka i Trebinje, koji ne ulazi u okvir srednjovjekovnoga graditeljstva. Kroz knjigu se tekst proteže paralelno na bosanskom i engleskom jeziku. S unutarnje strane ovitka naprijed je priložena karta na kojoj je različitim bojama pregledno naznačen dinamičan razvoj srednjovjekovne bosanske države, ali su u knjizi obuhvaćeni samo oni lokaliteti koji se nalaze unutar danas međunarodno priznate države. Na unutarnjoj strani stražnjeg dijela ovitka na koloriranoj fizičkoj zemljopisnoj karti naznačeni su položaji gradova, grafički razvrstani u četiri kategorije. Nakon uvodnih riječi Vjekoslave Sanković-Simčić knjiga je podijeljena u pet cjelina. Između pojedinih poglavlja monografski su prikazi 38 najbolje očuvanih i istraženih lokaliteta opremljeni fotografijama i tlocrtom.

Dubravko Lovrenović autor je prvog poglavlja Razvoj utvrđenih gradova i gradskih naselja srednjovjekovne bosanske države, u kojem daje presjek urbanizacije prostora Bosne i Hercegovine od kolapsa antičkog urbaniteta preko slavenske reurbanizacije, koja počinje predromaničkom i romaničkom arhitekturom kada nastaje i prva generacija starih gradova. Njihov razvoj potaknula je povelja bana Kulina iz 1189. kojom ban dubrovačkim trgovcima daje privilegij slobode trgovanja, a potom i potvrda te povelje kojom ban Ninoslav potvrđuje prijašnje povlastice i dodjeljuje dubrovačkim trgovcima 1240. godine neke nove povlastice. Daljnji razvoj gradova sredinom 14. stoljeća potaknuo je dolazak saskih rudara i razvoj rudarstva uglavnom u srednjoj i istočnoj Bosni, da bi početkom 15. stoljeća bile osnovane velike dubrovačke kolonije u Visokom, Zvorniku i Fojnici. Potkraj 14. stoljeća Hrvoje Vukčić Hrvatinić gradi stari grad u Jajcu, koji postaje rezidencija bosanskih kraljeva, podiže se Borač, jedan od najprostranijih bosanskih starih gradova i sjelo Pavlovića, zatim Soko i Blagaj na Buni, sjela hercega Stjepana Vukčića Kosače, Bobovac, u kojem se čuvala kraljevska kruna, te Sutjeska, u kojoj se nalazilo kraljevo prijestolje.

Lidija Fekeža Martinović piše poglavlje Evidencija i arheološka istraživanja starih gradova. Napominje da stari gradovi brojnošću, djelomičnom istraženošću i očuvanošću pripadaju u najvažniju grupu srednjovjekovnih arhitektonskih spomenika. Budući da je samo manji broj gradova istražen, »njih oko četrdeset, omogućava da se istražnim radovima ustanovi oblik grada, izvrši analiza njihove funkcije i utvrde etape razvoja«. Autorica ističe pionirske zasluge Ćire Truhelke u istraživanju u populariziranju starih gradova, nakon kojeg u razdoblju između dvaju svjetskih ratova nisu postojali uvjeti za arheološka istraživanja i konzervatorske radove, nego samo za manja rekognosciranja. Tek desetak godina nakon Drugoga svjetskog rata stvaraju se preduvjeti za sustavna arheološka istraživanja i konzervatorske radove. To je doba u kojem nastaju nakon Truhelke prve sinteze o starim gradovima H. Kreševljakovića (1953), Marka Vege (1957) te Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine (1988), u kojem je evidentirano 240 starih gradova. Ističe analizu strukture starih gradova u Bosni i Hercegovini Ive Bojanovskog prema kojoj je na području Bosne i Hercegovine bilo 350 gradova, od kojih je samo 35 dobro očuvanih, 110 lokaliteta danas se nalazi u lošem stanju, 110 je tek na arheološkom stupnju očuvanosti, a 90 poznatih iz povijesnih izvora nisu još uvijek ubicirani. Od četrdesetak lokaliteta koji su ocijenjeni kao dobro očuvani, dvadeset je potpuno ili temeljitije arheološki istraženo.

Ferhad Mulabegović obradio je područje zaštite i konzervatorsko-restauratorskih radova na starim gradovima, pri čemu je otežavajuća okolnost bila da je dio dokumentacije o tim radovima nepovratno izgubljen u posljednjem ratu (1992–95). Autor izdvaja najznačajnije radove koji su na kraju rezultirali konzervacijom i prezentacijom većeg dijela ili svih struktura, a na manjem broju lokaliteta pojedini su dijelovi ili čitavi njihovi arhitektonski sklopovi dobili i poželjnu suvremenu edukativnu i turističku namjenu. Mulabegović donosi vrlo suzdržano samo temeljne podatke bez kritičkog odnosa prema postignutim rezultatima, odnosno bez naznačivanja makar onih karakterističnih problema s kojima se konzervatori susreću, gotovo uvijek u radovima prezentacije starih gradova, a čija su rješenja odlučujuća za ocjenu uspješnosti krajnjeg rezultata. Ta suzdržanost u prikazima prezentacije i revitalizacije pojedinih starih gradova posebno se ogleda u njihovim monografskim prikazima. Mulabegović u kratkom pregledu najznačajnijih zahvata na starim gradovima ističe Bobovac, na kojem je u obnovljenoj grobnoj kapeli (Ninković, 1965) postavljena stalna izložba o povijesti i razvoju grada (P. Mašić, 2008). Kapela je izniman spomenik kulture, u njoj su zatečena tri srednjovjekovna zvona od kojih su dva s natpisima u kojima se spominju imena ljevača i godina lijevanja, u kojoj su pronađena tri kraljevska sarkofaga s fragmentima nadgrobnih ploča od šikloškoga crvenog mramora. U monografskom prikazu Bobovca nema podatka da je unutar kapele postavljena izložba kojom je prezentirana povijest Bobovca, što je za svakoga potencijalnog posjetitelja Bobovca iznimno dragocjen i nadasve privlačan podatak. Sličan je slučaj sa starim gradom Ključem, na kojem su »revitalizirane« kule, ali se ništa ne kaže s kojim sadržajima, što nije slučaj s Travnikom ili Vrandukom, za koji se u njihovom monografskom prikazu kaže da je »revitaliziran, opremljen stalnim izložbenim postavkama, infrastrukturom i ugostiteljskim sadržajima, dobro očuvan i u potpunosti dostupan javnosti«. Temeljni problem koji se uočava pri prezentaciji zidanih struktura starih gradova u Bosni i Hercegovini jest različitost rješenja u pristupu istom i svima njima zajedničkom problemu, od kojih načelno samo jedno rješenje može biti dobro. Taj problem primjećuje se u izvedenim radovima na prezentaciji starih gradova Tešanj, Visoko i Srebrenik, a posebno dolazi do izražaja u radovima koji su u tijeku na starom gradu Bužinu.

S obzirom na izdavača i autore bilo bi za očekivati da je jedno poglavlje bilo posvećeno problemu održavanja istraženih, prezentiranih i revitaliziranih starih gradova, posebno s obzirom na stečeno iskustvo koje nije pozitivno, a što se posebno primjećuje na starim gradovima Doboju i Velikoj Kladuši. Isti se problem primjećuje na starim gradovima koji su samo istraženi i konzervirani, kao što je to na primjer Bosanska Krupa.

U posljednjem poglavlju Vjekoslava Sanković-Simčić piše o gradovima utvrđenih naselja. Autorica napominje: »Od 300–350 bosanskohercegovačkih srednjovjekovnih gradova, koliko se pretpostavlja da ih je bilo evidentirano, samo je mali broj evoluirao u gradove utvrđenih naselja i to stari gradovi Jajce, Počitelj, Livno, Mostar, Trebinje, Vratnik i Bihać«. Već u naslovu dolazi do izražaja temeljni terminološki problem koji se prethodno provlači kroz cijelu knjigu, budući da su posebno Jajce i Bihać u srednjem vijeku veliki i značajni gradovi, a ne samo utvrđena naselja. Dakle, što su to stari gradovi? Jesu li to ono što se hrvatskoj starijoj literaturi uglavnom naziva burg, ali također i stari grad, u novijoj literaturi plemićki grad, tvrdi grad, kastrum, feudalni grad? Na to pitanje knjiga nije dala odgovor. Da bi naznačila razliku između utvrđenog naselja (grada) i onoga što se izdiže iznad njega, autorica u Jajcu koristi naziv citadela, a u Počitelju utvrda.

Posljednje poglavlje obuhvaća izvod iz Arheološkog leksikona Bosne i Hercegovine, u kojem je nanizano 266 starih gradova Bosne i Hercegovine bez likovnih priloga. Unutar svake jedinice o svakom od njih navedeni su temeljni povijesni podatci i sažeti opis. Na kraju knjige slijedi popis literature s više od 200 naslova.

Nesumnjivo je knjiga grupe autora Stari gradovi Bosne i Hercegovine nezaobilazna za sve one koje na bilo koji način zaokuplja zanimanje za taj iznimno značajan segment kulturne baštine Bosne i Hercegovine. Ona je istodobno značajna i za sve one koje zaokuplja zanimanje i za hrvatske plemićke gradove, ne samo kao dragocjen izvor za različite komparativne primjere nego i zbog činjenice da je jedan njihov dio nastao i razvio se u vrijeme srednjovjekovne kraljevine Hrvatske.