Sklon disanju, sklonjen u pisanju

U mnogim sažetim biografijama Zvonimir Balog predstavljao se kao »pjesnik, prozaik, romanopisac, dramatik, televizijski scenarist, administrator, pipničar, ratar, dekorater, nastavnik, predavač na Pedagoškoj akademiji, urednik časopisa, antologičar, televizijski urednik, likovni umjetnik«, a možda bi se moglo pridodati još ponešto. Razumijem ponos čovjeka koji je nepogode statusa pretvorio u vrlinu životnosti, što je povremene teškoće zaposlenja kovertirao u ispunjenje radne znatiželje i pokazivanje raznovrsnih, upravo protejskih, mogućnosti djelovanja i izražavanja. A zapravo je veći dio profesionalnog vijeka proveo u Školskoj knjizi i na Hrvatskoj televiziji, gdje je uglavnom proširio područje po kojem je najpoznatiji, najpopularniji i najprihvaćeniji: kao autor stihova i proze za djecu i mladež.

U trenutku Balogove smrti mislim da mu je opravdana popularnost i neosporna originalnost pisanja za infantilnu i pubescentsku dob ipak donekle škodila u cjelovitom prihvaćanju, jer je on stvorio opus širokih protega i velike obvezujuće snage – sve u duhu i s integritetom u kojem se spajaju ludičke i imaginativne komponente, u homogenosti koja prividnu neozbiljnost povezuje s jakom kritičkom i korozivnom mišlju. Efektnost i lakokrilost dosjetaka i rima, doskočica i premetaljki namijenjenih djeci zasad je bacila u sjenu bogatu literarnu aktivu (u raznim žanrovima) iz istoga pera i ništa manje plodnu crtačku, slikarsku i kiparsku dionicu iz iste glave (pa i pera, dakako i ruku).

Razumije se da ne podcjenjujem vrhunske domete Puse od krampusa i Nevidljive Ive, Razlavljenog lava i Jednodžekog Oka, pa ni duhovito-ležernu kriptopedagošku (i neprimijenjenu) verziju Bontona ili Ljubavi za početnike, ali mislim da povijest hrvatske književnosti i kritika recentnih poetskih i proznih nastojanja ostaju dužni cjelovitijem sagledavanja i potpunijem vrednovanju zanimljive i žive ispisane parcele Zvonimira Baloga.

Balog se rodio 30. svibnja 1932. u Sv. Petru Čvrstecu kod Križevaca; osnovnu je školu pohađao u rodnome mjestu, a gimnaziju i Poljoprivredni tehnikum u Križevcima. Nakon toga u Zagrebu je upisao Školu primijenjenih umjetnosti, zatim i Pedagošku akademiju, gdje je diplomirao na slikarskom odjelu. Nakon diplomiranja neko je vrijeme radio kao nastavnik likovnog odgoja, a također je – premda ispočetka tek povremeno – svoje crteže i grafike predstavljao na kolektivnim izložbama. Njegov likovni korpus ostao je u sjeni književnoga, premda je s vremenom sve više dara i rada posvećivao slikanju i kiparenju. Uostalom, u formativnom razdoblju, u pedesetim godinama prošloga stoljeća, bio je »na kresti vala«, odnosno zaokupljen autonomijom linearnih spletova, takoreći blizak strukturalnim traženjima svojih istaknutih vršnjaka i kolega (kao što su Šutej i Kuduz). Međutim, on se nikad nije posve odrekao figuracije, dapače sve je više osjećao pritisak imaginacije i fantastike, neke groteskne i karikaturalne vizionarnosti, pa je i u raznim likovnim disciplinama (a posebno u ilustracijama vlastitih knjiga) stvorio originalan i zanimljiv bestijarij i panoptikum rijetke uvjerljivosti.

Iako profesionalno slikar – s brojnim zrelim izložbama i relevantnom recepcijom – Zvonimir Balog ostavio je dublji i veći trag u književnosti. Piše od rane mladosti, a u časopisima objavljuje pjesme počevši od 1954. godine, da bi u književnost određenije ušao »na mala vrata«, to jest participacijom u zajedničkoj Knjizi sedmorice (1957). Neveliki ciklus u toj zbirci, naslovljen »Pomiješao sam se sa stvarima«, ima već neke prepoznatljive crte buduće poetike, prepletenost sa svakidašnjicom i ambijentom, te gotovo popartističku sklonost za predmetno, pa i shvaćanje teksta kao svojevrsne tvarnosti. Još nije bio do kraja oslobodio humornu žicu i razmahao se verbalnom (bolje reći: slovnom) kombinatorikom, ali je već tu objavio i pjesama dostojnih budućih antologiziranja. Činjenica je da je od sedmorice zastupljenih autora jedino Balog ostvario značajniji kontinuitet i literarni opus, te da je njegov start odmah upozorio na samostalnost odabranoga puta.

Generacijski bi Balog mogao pripadati »krugovašima« (s kojima je katkad i povezivan), no pravih sličnosti i afiniteta baš nije bilo, pa ni neke suradnje. Obično se dodaje da je ludičnošću pandan Slamnigu, ili nastavljač nešto starijega Bore Pavlovića. Smijeh i igra, autotematizacija i parodija, istina, mogu im biti kongenijalni, ali su rezultati više komplementarni negoli paralelni. Naime, Balog je, s jedne strane, otišao znatno dalje u razbijanju formalnih modela, a s druge je strane u svoju poetiku unio i snažnije vizionarske te kritičko-polemičke komponente odnosa prema društvenoj zbilji. Naravno, u raznim fazama i raznim žanrovima te su komponente nejednako dozirane.

Prije otkrića (ili sveopćeg odjeka) svoje »infantilističke« vokacije Balog je objavio dvije dobre (a standardnije) pjesničke zbirke Ekvilibrij (1961) i Pepeo i pepeo (1968), u kojima je izrazio svoju nepatetičnu egzistencijalnu zemlju i svoju svježu sraslost s prirodnim fenomenima. Uslijedilo je, iz godine u godinu, pet gotovo prevratnih (i brojnim nagradama apostrofiranih) zbirki stihova za djecu, da bi se pjesnik vratio tzv. ozbiljnoj poeziji. Ali je prirodno došlo do interakcije i interferencije iskustava. Zbirka Preporučena ptica (1975) bila je upravo impregnirana elastičnim i zaigranim riječnim (doista: tekućim) rješenjima obraćanja mladima, a istodobno krajnje konceptualna i metapoetska u zrcaljenju vlastite predmetnosti (»Jednokatna pjesma«, »Kutna pjesma«, »Radoznala priča«, primjerice). Sam je autor jedan ciklus svjesno naslovio – i autoironično se time obranio – »Takozvane pjesme za djecu takozvanu i za takozvane ljude«.

Na valu uspjeha prethodne produkcije uslijedile su još dvije zbirke u popularnoj ediciji itd: Riba na biciklu (1977) i Sklon disanju (1982). Zanimljivo je da je zadnjenavedenu priredio Ivan Kušan, kolega po studiju slikarstva, naraštajno i medijalno gotovo Balogov parnjak, podjednako raspršen u raznim emanacijama višestrukih darovitosti. A naslov te zbirke dobro upućuje na vitalističku i biofilnu crtu Balogovih nadahnuća, na nezasitnu sklonost obuhvaćanja raznovrsnih manifestacija življenja.

Neusporedivom plodnošću Balog nimalo ne posustaje u sljedećim godinama. Okreće se sve više i prozi, najprije objavljuje humoristički roman Bosonogi general, pretežno namijenjen mlađima, ali gotovo istodobno i gustu pripovjednu cjelinu Pogled na zemlju (1988). Narativne strategije posebno iskušava u knjizi nazvanoj Male Ljudetine (1993), a podnaslovljenoj »hrvatske stilske vježbetine«. Tom formulacijom ne krije da mu je kao model donekle poslužila glasovita Queneauova invencija, ali je motivika usko vezana uz ratnu zbilju i više nego sumornu aktualnost. Oksimoronsko povezivanje atributa malenosti i augmentativa vezanog uz ljudskost naglašava emotivnu participaciju, ako hoćete i pristranost svjedoka.

Neposustali pisac na prelasku milenija javlja se novom serijom žanrovski raznorodnih knjiga, među kojima je zbirka oštrih, oštroumnih i bockavih aforizama Carski zez (1999., premda je dio njih, izrazito po jednoumlje podrugljivih, pisan i tiskan još u prethodnom razdoblju), pa prozna zbirka navodno dječjega predznaka, no opora i jetka po učinku, Zeleni smijeh (2000) i, konačno opsežni, autobiografski skicirani i koncipirani roman nazvan Predživot (2001), u kojem je slobodno razradio razne doživljene scene i sekvence, začinivši ih gorčinom i žestinom, koje ne uspijeva olakšati ili kompenzirati ni urođena mu humoristička (ali zapravo satirička, kaustična, sardonična) intonacija. Na taj je način otplatio dug memorabilijama i iskazao se kao neravnodušni sudionik epohe.

Smatram, međutim, da je Balogov literarni apogej u poeziji i pjesničkoj prozi, u nizu svezaka nedovoljno uočenih i kritički pročitanih što idu od Omče (1984) i ispunjavaju tri desetljeća iznimno zrelih ostvarenja. Jedna od njih Leonardo nad Zagrebom, svakako među najznačajnijima, imala je sudbinu višegodišnjega odbijanja. Dovršena 1987., izašla je tek 1995., kada je britkost nekih invektiva (pa i samo pozivanje na Mandeljštama kao moralnog autoriteta) izgubila pravu metu. Ali griješimo situirajući tu zbirku pretežno u politički kontekst, jer je ona i apologija nesputanoga kretanja vremensko-prostornim koordinatama i afirmacija začudnosti bivanja. Dovoljno je pozvati se na nekoliko uvrštenih pjesama u prozi, kao što su »Veliko Ž života«, »Prastara balavost svijeta«, »Strijela vremena« ili »Avet plaveti«, da uočimo široke protege mašte i sve dublje pronicanje ishodišnih polazišta bivanja. Kozmološku i astralnu motiviku (no neodvojivu od leksičkih i sintaktičkih vratolomija) još je sustavnije razvio u knjizi gotovo vizionarskih dometa Šus zvijezda (1997). Nakon Šopa nismo imali takva tragača i takva gonetača svemirske sudbine čovječanstva, ali Baloga ni u višnjim sferama ne napušta paradoksalna sprega ironičnosti i tragičnosti, humora i bolne osjetljivosti.

Bogate kreativne registre uložio je i u potonje pjesničke zbirke, što ih je nastavio pisati i objavljivati sve do svoje smrti. Pjesme za prvu ruku (2003) unose melankoličnu žicu u inače razigrano tkivo paradoksa i apsurda, Kockasta kugla (2013) već je od naslova aporetična i izmičuća, sve u procijepima i međuprostorima razdrmanih konvencija. Zadnjeobjavljena zbirka naziva se Tko me što pita od jabuka (2014), u kojoj se po tko zna koji put autor elastično kreće putovima i stranputicama etimoloških dosjetaka i homonimnih doskočica, bavi cijepanjem monema i prekombiniranjem prefiksa i sufiksa, vrtoglavo spaja puke doslovnosti i sugestivne aluzije. Ako je i riječ o manje pretencioznom djelu, ipak je prepoznatljiva i nezamjenjiva autorska ruka.

Balogova dionica »dječjih knjiga« opravdano je višekratno pretiskivana i čak zaokružena sabranom edicijom. Neosporno je da i likovni opus zaslužuje cjelovitiji uvid i monografiju, a posve je evidentno da je smrt stavila točku na jedan značajan poetski projekt i autentičan individualni izraz. Povukavši se, nažalost, iz života, Zvonimir Balog nastavlja djelovati sklonjen u pisanju.