Ruski gost

Dogodilo se to prije dvije godine, kasnoga poslijepodneva 12. kolovoza u dubrovačkoj četvrti Gruž, tamo gdje su prije puno stoljeća patriciji plemenitaške Republike gradili svoje raskošne ljetnikovce. Na ulaznim vratima renesansne palače obitelji Caboga, čiji je zadnji potomak nastanjivao tu sad već ruševnu građevinu, oglasilo se zvono. Marta Lachmann, rođena Caboga, koja je palaču unijela u brak kao miraz, otvori vrata. Pomislila je da je njezin suprug opet zaboravio ključeve pa se iznenadila kad na vratima nije ugledala supruga, nego dvojicu nepoznatih muškaraca, koji je prijateljski pozdraviše. Pomalo ljutito upita:

− Niste li možda pogriješili kućni broj?

Mlađi muškarac, nešto niži od drugoga, odgovori joj prijateljskim glasom:

− Ne, draga gospođo Lachmann, ja sam javni bilježnik dr. Anton Ivanić iz Dubrovnika, evo moje posjetnice.

Zatim pokaže na svoga stasitog pratioca, otprilike četrdesetih godina, koji se prijateljski osmjehivao, ne prozborivši ni riječi. Ivanić ga predstavi:

− Ovo je moj prijatelj, ruski poslovni čovjek, Aleksandar Aleksandrov. Sigurno ste već čuli za njega, njegovi predci su kneževi Aleksandrov. Zaljubio se u vašu palaču.

To nije ostavilo neki poseban dojam na gospođu Lachmann. Reče pomalo uznemireno:

− Da, često nam dođu ljudi zadivljeni vilom. To nam nije ništa novo. Neki je žele razgledati, ali se prije toga najave. Ako je u službi znanosti, odobrimo.

− Da, sigurno, draga gospođo Lachmann. Moj prijatelj Aleksandar vrlo rado bi razgledao kuću, ako dopustite. Jako bi nas obradovalo ako bismo to mogli odmah. On je poslovni čovjek i vrijeme mu je dragocjeno.

− Meni isto – odsječe Marta kratko, razmišljajući je li sve pospremljeno i može li i želi li pustiti unutra te neznance, pa neka su i javni bilježnik i ruski veliki knez. Obojica su joj se činila nekako jako važnima.

Bilježnik je gledao Martu kao da joj čita misli.

− Možete biti sigurni da vam nećemo činiti nikakve probleme i da imamo časne namjere.

»Kakve namjere?«, pomisli Marta za sebe i oslobodi ulazna vrata. Rus Aleksandar Aleksandrov uđe, kao da je već tu jednom bio. Marti to zasmeta i upita bilježnika:

− Zar Vaš prijatelj misli da je kod kuće?

− Gospodin Aleksandrov je vrlo, vrlo bogat čovjek, ali i poznavalac umjetnosti, veliki knez stare škole i jako zainteresiran za vašu vilu – uvjeri je bilježnik.

− Nije on jedini kojega zanima moja kuća – ljutila se Marta, koja se prilično obradovala kad su se kućna vrata otvorila i kad je ušao njezin suprug Marco.

Malo se iznenadio vidjevši dvojicu nepoznatih muškaraca, ali kad je prepoznao bilježnika dr. Ivanića, razvedrilo mu se lice. Ljubazno pozdravi obojicu i upozna se s Rusom. Aleksandrov se sada okrene bilježniku izmijenivši nekoliko rečenica na ruskome.

− Gospodine Lachmann – počne bilježnik – moj prijatelj Aleksandrov želio bi kupiti Vašu vilu. Koliko tražite? – Marta i Marco Lachmann se pogledaše:

− Ali naš dom nije na prodaju!

Marta ponosno doda:

− Ovo je kuća obitelji Caboga, mojih predaka, kojima je oduvijek pripadala. Na žalost, nemamo dovoljno novca za njezinu obnovu, ali je ni u kojem slučaju nećemo prodati. Mislim da uzalud trošite svoje i naše vrijeme.

− Zar ne želite znati koliko bi Vam platio? – upita bilježnik značajno se osmjehujući. – Vjerujem da ćete tim novcem moći kupiti više kuća i još će vam ostati dovoljno do kraja života.

Marta i Marco pogledaše se pomalo sumnjičavo, a onda Marta reče:

− Toliko novca, da bismo se dobrovoljno iselili, on ne može isplatiti. Nisu to uspjeli komunisti, ni Talijani, ni Nijemci, Austrijancima isto nije uspjelo, a nakon propasti Republike Rusi i Crnogorci bili su samo kratkotrajni, neželjeni gosti.

Kad je Marta Lachmann spomenula Ruse, lice Aleksandra Aleksandrova počelo se razvedravati. Na svome savršenom engleskome obratio se bračnomu paru:

− Nudim vam pet milijuna eura. Pet milijuna eura!

Bio je to golem iznos. Prije nego što su se stigli oporaviti od iznenađenja i bilo što izustili, Aleksandrov je iz svoje aktovke izvukao požutjeli svežanj papira i gotovo trijumfalno ga dignuo u vis:

− Evo razloga zbog čega vam nudim ovako visoku cijenu. Ovo je dnevnik moga šukundjeda koji je, kao časnik, bio smješten u ovoj kući 1807. godine. Ovdje je i umro. Povlačeći se iz Dubrovnika, ruska je flota njegovo tijelo prevezla u Petrograd.

Supružnici Lachmann bili su toliko zaprepašteni ponudom da uopće nisu mogli pratiti Rusovo izlaganje. Pogledali su se i gospođa je Marta prva pronašla riječi:

− Pet milijuna eura? To mora da je šala? – pitala je u nevjerici.

Javni bilježnik se uključi:

− On misli ozbiljno. Pet milijuna eura je iznos o kojemu biste sigurno trebali razmisliti.

Sad je Marti izletjelo:

− Pa da, kuća je moja i za pet milijuna eura ću je prodati, ako sam dobro razumjela ponudu. – Okrenula se suprugu: – Za pet milijuna eura ćemo prodati, zar ne?

− Ponuda – prekine je bilježnik – vrijedi pod uvjetom da kuću napustite u roku od tjedan dana. I još nešto: dobit ćete još dodatnih pola milijuna eura ako namještaj i kompletno uređenje ostavite u palači.

− Ali – usprotivi se Marta slabim glasom – to su sve uspomene na moje pretke. Ne mogu ja to. Slomit će mi srce – Martin glas zvučao je pomalo tužno.

Rus kratko mahnu bilježniku i ovaj se utješnim riječima obrati Marti:

− Gospodin Aleksandrov razumije vašu vezanost i zato vam za odštetu nudi šest milijuna eura, ali kuću skupa s namještajem želi imati za tjedan dana.

Marta i Marco jedva da su mogli shvatiti što im se događa toga vrućeg poslijepodneva 12. kolovoza. Šest milijuna eura za kuću, zajedno s kompletnim inventarom i uređenjem, što su dotad procjenjivali na četvrtinu navedene vrijednosti.

− Marco, Marco, učinimo to! Za šest milijuna možemo kupiti šest kuća, i više. U ovu vilu moramo samo ulagati da bismo je obnovili. Ovakvu ponudu nikada više nećemo dobiti. Nikada više!

− Marta, smiri se! – upitno je gledao u bilježnika.

Aleksandrov je u međuvremenu već hodao po cijeloj vili kao da je njezin vlasnik. Uzimao je predmete pregledavajući ih, naizgled vrlo stručno. Dr. Ivanić na stol položi kupoprodajni ugovor.

− Sad morate samo potpisati.

Marta je kao u transu iz hladnjaka izvadila bocu šampanjca koju je čuvala za svečane prigode. Nije mogla vjerovati da će se ostvariti svi njezini snovi o lijepom životu, putovanjima, sve što je uvijek željela. Nikad više neće posjedovati tako veliku kuću, stalno je bilo puno posla oko nje, stalno je trebalo nešto popravljati, zimi je uvijek bilo hladno i vlažno. Uvijek je za to nedostajalo novca. Bila je ponosna vlasnica palače i voljela je dom svojih predaka, koji su pripadali najuglednijim plemenitašima u gradu i koji su imali sreću i zadržali takvo imanje za vladavine komunista, u socijalizmu. Mnoge druge plemenitaške obitelji u to vrijeme bile su razvlaštene, imovina konfiscirana. Njezina je, naprotiv, zadržala posjed, što je bilo više iznimka nego pravilo. To je bilo moguće samo zato što je Martin djed od Talijana prebjegao partizanima. Martini poznanici i ostali u gradu zavidjeli su joj što može stanovati u takovoj palači, što ju je i ohrabrivalo da sve do zadnjega novčića ulaže u njezinu obnovu. Ipak, u zadnje vrijeme sve je više maštala kako će se osloboditi toga tereta i napokon živjeti bez teške hipoteke predaka. Ostvarenje njezinih snova bilo je bliže nego ikada.

Aleksandrov se više kao usput približio stolu i stavio svoj potpis na ugovor kao da je kupio neku sitnicu. Marta otvori bocu šampanjca i upravo im je htjela natočiti kad se bilježnik obrati supružnicima:

− Žao mi je, no sad vas moramo napustiti. Moj posao je ovim završen. Gospodin Aleksandrov me već vrlo nestrpljivo gleda. Sljedeći tjedan u ovo vrijeme predat ćete nam ključeve. Ovdje je ček na pet milijuna eura koji možete već danas unovčiti. Šesti milijun dobit ćete za tjedan dana. Zaista imate veliku sreću jer, i sami znate, da ova stara vila ne vrijedi ni cijela dva milijuna. No, ponekad je kolekcionarska vrijednost, eto, viša. Želim vam sve najbolje.

Bilježnik i Aleksandrov oprostiše se od supružnika. Rus ih pozdravi ljubazno, ali bezizražajna lica. Marta i Marco odmah odoše u banku, još uvijek ne vjerujući što su upravo doživjeli. Na njihovo zaprepaštenje zaista nije bilo nikakve prijevare. Novac je prebačen na njihov račun. Ni Marta ni Marco nisu ni suzu prolili zbog vile. Nostalgija je brzo minula, predci su brzo zaboravljeni. I tako se posljednja iz roda Caboga bez žaljenja oprostila od svoga roditeljskog doma.

Sljedeći tjedan u isto vrijeme bilježnik je stajao pred vratima. Pažljivo je gledao po kući, provjeravajući je li još uvijek sve na svome mjestu.

− Evo ček na dodatnih milijun eura – reče zadovoljnim glasom, dodavši: – Bilo mi je zadovoljstvo s vama zaključiti posao. Vjerujem da svi troje možemo biti jako zadovoljni. Ja sam dobio kraljevsku proviziju i na tome sam vam vrlo zahvalan.

− Gdje je gospodin Aleksandrov? Zar nije htio što prije preuzeti vlasništvo? – radoznalo upita Marta.

− Aleksandrov je u Monte Carlu. Novi poslovi, nova sreća. Za prvo vrijeme, ja ću preuzeti kuću. Treba je najprije renovirati.

− Ah, da, tako!? – upitno će Marta Lachmann. – Koliko mu se žurilo, mislila sam da će se odmah useliti.

− On je poslovni čovjek. Stalno na putu, stalno nove ideje, kao što znate.

Prošla su dva mjeseca kad su Lachmannovi u novinama pročitali neobičnu vijest. Glasila je: »Po nalogu ruskoga magnata Aleksandra Aleksandrova na dražbi u New Yorku prodan je kip svetoga Jeronima iz njegove vile u Dubrovniku. Za skulpturu je postignuta cijena od petnaest milijuna dolara. Povjesničari umjetnosti u tome su djelu prepoznali izgubljeni rani Michelangelov rad«. Tu se još nalazila i fotografija Aleksandra Aleksandrova na kojoj pokazuje svežanj požutjelih listova papira, upravo onih koje je onda izvadio iz svoje aktovke. Dalje je slijedilo: »Aleksandar Aleksandrov, potomak ruskih velikih knezova, u dnevniku svoga šukundjeda, umrlog u vili Caboga u Dubrovniku 3. srpnja 1807., koji je bio veliki sakupljač umjetnina, pronašao je detaljan opis zadnjih pretkovih dana u vili Caboga. U dnevniku je, uz to, ukazao na navedenu skulpturu svetoga Jeronima, koju je ocijenio kao jedan od ranih Michelangelovih radova. Šukununuk, tako, može svomu šukundjedu zahvaliti na tome prekrasnom otkriću i bogatstvu. Po izjavi gospodina Aleksandrova njegov je predak palaču tada proglasio ruskim teritorijem, tj. posjedom i time spriječio da je devastiraju Crnogorci. Obitelj Caboga skrila se među zidine Raguse, kako se grad Dubrovnik zvao u to doba. I eto, opet jedan slučaj povijesne znatiželje, sreće i znanja, nakon više od dvjesto godina. Povijest je ipak duga daha«.