Reimski evanđelistar ili Texte du sacre

Karlo IV., češki kralj i car Svetog Rimskog Carstva Njemačkog Naroda (1355–1378), sredinom 14. st. poziva u češku prijestolnicu hrvatske glagoljaše, za koje je 1347. u Pragu dao izgraditi prostrani samostan poznat pod imenom Emaus. Ako je vjerovati nekim povijesnim vrelima, u spomenuti je samostan 1348. pozvano osamdeset hrvatskih glagoljaša benediktinskoga reda, najvjerojatnije iz Senja. U emauskom skriptoriju 1395. hrvatski su redovnici na temelju starijega glagoljskog predloška, nastalog najvjerojatnije u omišaljskoj opatiji na otoku Krku, izradili prekrasan evanđelistar.

Taj je rukopis u 16. st. otkriven u Carigradu. Dvije su teorije o njegovu prispijeću u Konstantinovu prijestolnicu na Bosporu. Prema jednoj češki kralj Karlo IV. dotični je glagoljski tekst zajedno s jednim mnogo starijim (11/12. st.) ćiriličnim lekcionarom istočnog obreda poslao na dar bizantskom caru Ivanu V. Paleologu (1341–1391), a prema drugoj potkraj 15. st. rukopis je najvjerojatnije bio u Budimu, u posjedu knjižnice hrvatsko-ugarskoga kralja Matije Korvina (1458–1490), te je nakon turske okupacije kao ratni plijen dospio u Carigrad.

Glagoljski evanđelistar (14/15. st.) na koji su se zaklinjali francuski kraljevi (danas u gradskoj knjižnici u Reimsu)

Hrvatski je evanđelistar zajedno s ćiriličnim lekcionarom 1574. turski sultan Selim II. poklonio emisaru francuskoga kralja, reimskom nadbiskupu Ljudevitu Lotarinškom, koji ga je donio u Reims. Dragocjeni su kodeks, optočen dragim kamenjem i relikvijama, kardinal–nadbiskup Louis de Guise de Lorraine i njegovi nasljednici nosili na prsima na svečanim procesijama i drugim liturgijskim činima. Kodeks je poznat pod imenom Reimski evanđelistar ili Texte du sacre, knjiga nad kojom su se u 16. i 17. st. zaklinjali francuski kraljevi prilikom krunidbe. Od francuskih kraljeva koji su se na spomenuti kodeks hrvatskih glagoljaša zaklinjali valja spomenuti Karla IX. (1560–1574), Henrika III. (1574–1589), Ljudevita XIII. (1610–1643) i Ljudevita XIV. Velikog (1643–1715).

U vrtlogu Francuske revolucije Krunidbena knjiga, oteta iz riznice katedrale u Reimsu, u čijem se inventaru prvi put spominje 1669. godine, ostala je bez dragocjenog uveza, ali je spašena i danas pohranjena u Gradskoj knjižnici (Reims, Bibliothèque municipale, Ms. 255 – A 092; pergament, 16+31 list, vel. 17,6 x 23,7 cm). Tekst Reimskoga glagoljskog evanđelistara objavljen je 1843. u raskošnom izdanju, prema kojem je francuski slavist Louis Léger 1899. napravio faksimilirano divot-izdanje. Njima valja dodati i jedno skromnije izdanje iz 1846. Na svečanoj liturgiji u čast slavenskih apostola suzaštitnika Europe, koju je 1995. predvodio pariški nadbiskup kardinal Jean-Marie Lustiger, hrvatski svećenik dr. Marin Tadin, profesor Katoličkog instituta u Parizu, iz tog je evanđelistara čitao evanđelje kako su to tijekom tisućljeća činili hrvatski glagoljaši.