Redovništvo

Iako se smatra općenitom pojavom, zajedničkom mnogim religijama, redovništvo je posebna oznaka i jedan od bitnih čimbenika u povijesti Zapadne ili Rimske crkve. Kršćansko se redovništvo sredinom 3. st. pojavljuje u Egiptu, a razvija se kao anahoretizam (grč. anachôrêtes: koji se povlači u samoću, pustinjak) i cenobitizam (grč. koinós biós: život u zajednici). Pavao iz Tebe, prema Jeronimovu svjedočanstvu, smatra se utemeljiteljem anahoreta, a Pahomije (286–346) cenobita. Za procvat redovništva na kršćanskom Zapadu najzaslužnije je Pravilo Benedikta iz Nursije (oko 480–547).

Područje na kojem je plemić Egidije na otoku na Savi sagradio crkvu sv. Jakova, za ogranak benediktinskog reda – cistercite.

Petar, arhiđakon zagrebački, darovao je cistercitima  1257. godine drugi dio toga davno nestaloga otoka i sagradio im ondje samostan i crkvu sv. Marije. Uspomena na cistercitski otok sačuvala se do danas u imenu ulice, nekad zaseoka, Savska Opatovina, u čijoj se blizini nalazio.

Redovništvo u kulturi hrvatskog srednjovjekovlja

Na hrvatskom nacionalnom prostoru u srednjem vijeku dominiraju tri idejno različita redovnička pokreta:

1. Redovništvo se na hrvatskom prostoru pojavljuje kao ideja povlačenja u samoću. Uz benediktince, koji na poziv kneza Trpimira 852. podižu samostan u Rižinicama nedaleko od Splita, usmjerujući svoju djelatnost na prostor uz jadransku obalu i u bližu unutrašnjost, na prijelazu iz 12. u 13. st. u krajevima sjeverno od Gvozda pojavljuju se cisterciti, reformirana grana benediktinskog reda.

2. U rasponu od 13. do 15. st. na širem hrvatskom području tradicionalno monaštvo ustupa mjesto redovništvu s naglašenim izvansamostanskim djelatnostima i intelektualno-pastoralnim sadržajem. U Zagreb, Čazmu, Viroviticu i druga gradska središta u Među­rječju dolaze pripadnici prosjačkih redova, dominikanci i franjevci, a slijede ih pustinjačke zajednice augustinijanaca i pavlina.

3. Početno razdoblje humanizma s vjerskim previranjima na području cijele zapadne kršćanske ekumene pogodno je vrijeme za djelatnosti isusovaca i kapucina, aktivnih u društvenoj, kulturnoj i vjerskoj obnovi, u previranjima europskoga kršćanstva na prijelazu iz srednjega vijeka u novi vijek.

S pedesetak opatija i samostana, u vrijeme hrvatske narodne dinastije, benediktinci i benediktinke pokrivaju cijeli hrvatski zemljopisni prostor. Brojem i ugledom prednjače samostani uz priobalje. Samostanski pergamenariji, skriptoriji i škole pospješuju promicanje kulture, pismenosti i znanosti. Kartular sv. Marije u Zadru dragocjena je riznica povelja iz razdoblja narodnih vladara.

Cisterciti (nazvani po burgundskoj opatiji Citeaux, lat. Cistercium), reformirana grana benediktinskog reda, čiji se redovnici nakon dolaska u Hrvatsku pretežno ograničuju na Međurječje i područje prostrane zagrebačke biskupije, a svoje opatije i samostane grade uz riječne doline i u nizinama: Topusko, Egidijev otok na Savi kod Zagreba, Sv. Marija u Zagrebu, Sv. Jelena kod Samobora, Kutjevo, Sv. Marija u Ivanić Kloštru (ženski ogranak) i dr. Nazočnost cistercita, koji u hrvatske krajeve donose iskustvo plodne Burgundije, pridonosi svestranom razvoju poljoprivrede: kvalitetnijem uzgoju žitarica, vrtlarstvu i vinogradarstvu, procesu uključivanja Hrvatske u zapadnu civilizaciju. Cistercitska Charta caritatis (1115) predviđa prvu nadnacionalnu skupštinu u Europi. Zakone može propisivati i mijenjati samo vrhovna skupština reda, koja se, što nije slučajno, naziva Parliamentum.

Najstarija cistercitska opatija u Hrvatskoj podignuta je u Topuskom s prekrasnom bazilikom sv. Marije (1205), na koju nas podsjećaju ostaci monumentalnoga gotičkog portala. Utemeljena kao »regale monasterium«, opatija u Topuskom ima važnu ulogu u političkom životu Slavonskoga Kraljevstva i šire Hrvatske ne samo u gospodarskom nego i u strateškom smislu, pa će topuski redovnici u doba turskih osvajanja organizirati oružanu obranu hrvatskih granica uz rijeku Unu. Opatija sv. Marije u Topuskom ima povlasticu »vjerodostojnog mjesta« (locus credibilis), što znači da je samostanski pečat davao publicam fidem ugovorima i ispravama uglavljenim i izdanim u prisutnosti opata ili njegovih opunomoćenika.

Ostaci pročelja bazilike sv. Marije u Topuskom

Na tlu zagrebačke biskupije cisterciti su nosioci gotičkoga graditeljstva i umjetnosti. Aktivno sudjeluju u crkvenom životu kao pristaše križarskih ideja, papini diplomati i borci protiv krivovjerja. U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu čuva se rukopis koji je u 13. st. prepisan za potrebe opatijske knjižnice u Topuskom. Zagrebački cisterciti utječu i na svakodnevni život glavnoga grada Hrvatske. Primjer za to je zagrebačka opatija sv. Marije, koja građanstvu stavlja na raspolaganje svoje kupaonice i time pridonosi mijenjanju običaja na području tjelesne higijene.

Sv. Benedikt iz Nursije, utemeljitelj reda čiji je život prožet molitvom i radom

Sljedbenicima Benediktovih Pravila i Bernardove Chartae caritatis, čiji se horizonti podudaraju s duhovnim aspiracijama agrarno-feudalnog društva, u Hrvatskoj se početkom 13. st. pridružuju prosjački redovi, dominikanci i franjevci, inicijatori novih odnosa u doba preustroja ruralne Europe u građansko društvo s komunalnom samoupravom. Izraz »prosjački redovi« sinonim je koordinirane akcije sljedbenika Kastiljca Dominika de Guzmán i Talijana Franje Bernardonea, prijatelja odbačenih, koji u doba neprimjerenog bogaćenja neznatnog broja feudalaca, trgovaca i novčara na teret sve većeg broja beskućnika preuzimaju ulogu zaštitnika siromašnih, prema onodobnoj krilatici nudus nudum Christum sequere, tj. da »jedino siromah može pravo nasljedovati Krista ogoljenog na križu«. Staro monaško pravilo, koje poziva na promjenu osobnog života (conversatio morum), dominikanci i franjevci tumače u smislu »življenja za siromašne i sa siromašnima«.

Franjevci (lat. Ordo fratrum minorum, minoriti) u Hrvatsku dolaze već za utemeljiteljeva života. Jednostavnošću, skromnošću i nasljedovanjem Krista u posvemašnjem siromaštvu, hrvatski franjevci prosvjeduju protiv ondašnje anarhije, mržnje i sektaštva. Prve samostane franjevci podižu u Trogiru (1214), Puli (1227), Dubrovniku (1227/28), Zadru (1228), Šibeniku (1225), Splitu (1229) i dr. Nakon osnutka Ugarske provincije (1217/19) franjevci se naseljuju i u krajevima na hrvatskom sjeveru: Zagreb (oko 1260), Virovitica (prije 1280) Varaždin (1292) i dr. Ti samostani, čini se, ostaju u sastavu Ugarske provincije i nakon utemeljenja Slavonske provincije (Provincia Sclavoniae, 1239). Na području između Drave i Save djeluje Zagrebačka kustodija (1260), kojoj pripadaju samostani u Zagrebu, Virovitici i Varaždinu. Franjin misionarski duh upućuje njegove duhovne sinove na misijsko djelovanje u Bosni (1291). Od 1340. franjevci Bosanske vikarije proširit će postupno svoje djelovanje na prostoru od rijeke Une do Crnoga mora i od Budima do Jadrana. Franjevci u našim krajevima organiziraju škole, ističu se pastoralnim (župnim) djelovanjem, osnivaju hospicije za bolesne i siromašne, organiziraju različite oblike religioznih i socijalnih djelatnosti prilagođenih kulturi i običajima pojedinih naših krajeva. Njihovu su samostani mjesta okupljanja siromaha i beskućnika, stjecišta ljudi dobre volje, žarišta umijeća i znanja. Šibenčanin Nikola Tavelić mučeništvom je posvjedočio svoju vjeru u Jeruzalemu. Mnogi su se posvetili širenju prosvjete ili su svojom nadarenošću stvorili besmrtna umjetnička, literarna i znanstvena djela, obogativši tako kulturnu baštinu hrvatskog naroda. Nezahvalno je iznositi imena jednih a pritom zaboraviti na druge isto tako značajne likove iz naše kulturne i religiozne prošlosti. Ipak neka budu spomenuti Monald iz Kopra, Vid iz Kotora, Grgur Trogiranin, Anđeo Zvizdović, Juraj Dragišić, Bernardin Splićanin, Šimun Klimantović i plejada drugih.

Sv. Benedikt iz Nursije, utemeljitelj reda čiji je život prožet molitvom i radom (http://svetiste-sibenik.hr/nikola-tavelic/)

Pustinjački redovi. Sličnom praksom, ali manje eksponirani u kulturnoj javnosti od dominikanaca i franjevaca, bavili su se u nas augustinijanci i pavlini. Pustinjaci sv. Augustina, kao i pavlini, nastaju ujedinjavanjem različitih pustinjačkih skupina. Ljubitelji samoće i pustinjačkog života u duhu pravila sv. Augustina, augustinijanci i pavlini dali su tijekom stoljeća nemali doprinos duhovnoj obnovi, razvoju školstva, materijalne kulture i umjetnosti u Hrvata.

a) Augustinijanci ili pustinjaci sv. Augustina pojavljuju se u prvoj polovici 13. st. na Apeninskom poluotoku. U Hrvatskoj djeluju kao propovjednici i prosvjetitelji u Rijeci (1315), Iloku (1438), Vaški (15. st.), Senju (15. st.) i dr. Istomu je redu pripadao hrvatski blaženik Gracije iz Mula (1438–1508).

Pavlinska crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije
u zagrebačkim Remetama

b) Idejni začetnik pavlina bio je ostrogonski kanonik Euzebije. On je, posavjetovavši se, navodno, s Tomom Akvinskim izabrao pravilo sv. Augustina, koje je potvrdio papa Urban IV. (1261–1264).

Najstariji hrvatski pavlinski samostan sagrađen je 1244. u Dubici. Nastojanjem zagrebačkoga kaptola pavlini se 1278. nastanjuju u Remetama nadomak Zagrebu. Slijede samostani sv. Marije u Gariću (1295), sv. Benedikta u Donjoj Bukovici (1301), sv. Petra na Petrovoj gori (1303), sv. Nikole kod Modruša (prije 1348), sv. Spasitelja u Ljubotini kod Senja (prije 1364), sv. Marije kod Udbine (1364), sv. Ivana u Lici (XIV. st.), Svih svetih u Strezi (1376), sv. Jelene kod Čakovca (1376), sv. Marije na istarskom jezeru Čepić (1395) i drugi. Samostan sv. Marije u Lepoglavi gradi grof Herman Celjski (1400), sv. Marije u Kamenskom Katarina Frankopan (1404), sv. Ane kod Daruvara Benko Nelipić (1412), Uznesenja Marijina u Crikvenici Nikola Frankopan (1412). Godine 1459. car Fridrik III. uvodi pavline u negdašnji benediktinski samostan sv. Petra u Šumi (Istra). U vrijeme turskih ratova pavlini grade ili preuzimaju napuštene samostane drugih redova i družbi na području banske Hrvatske (Senj, Ulimlje, Križevci, Varaždin, Požega).

Pavlini su bili organizatori srednjeg (Senj, Križevci) i visokog školstva. Lepoglava od 1674. ima povlasticu generalnog studija s pravom podjeljivanja akademskih naslova iz filozofskih (1676) i teoloških (1683) znanosti s najvećom knjižnicom u Hrvatskom Kraljevstvu (1710). Pavlini zadužuju hrvatsku znanost: jezikoslovlje, književnost, latiničku i glagoljsku, povijest, medicinu, farmakologiju, ali i umjetnost, obrt i gospodarstvo. U borbi »za krst časni i slobodu zlatnu« nemali broj hrvatskih pavlina uložio je najveći ulog – domovini je podario vlastiti život.