Putopisi njemačkih hodočasnika

Pojam putopisa, kao teksta koji opisuje putovanje, veoma je raznolik i obuhvaća tekstove najrazličitije vrste. Iako se pod tim pojmom ponajviše pomišlja na vrstu književnih tekstova, Kužićeva knjiga pruža izbor tekstova za razdoblje 1376–1636., i sastoji se od tekstova koji imaju književnu vrijednost pa do jednostavnih putnih zabilježaka čija je vrijednost samo dokumentarna. Riječ je o hodočasnicima koji su svoje putovanje poglavito poduzimali da bi pohodili Kristovu domovinu i pomoliti se na mjestu gdje se Krist rodio, živio, trpio i umro, a svoje dojmove bilježili su kako bi kao svojevrstan vodič ili štivo mogli poslužiti i drugima.

U opširnoj uvodnoj studiji (str. 9–254) Kužić kratko bilježi podatke o autorima i izdavačima tekstova, sudionicima hodočašća i uglednijim hodočasnicima. Opisuje pripremu i način hodočasničkoga putovanja, političko, vjersko i kulturno okruženje s kojim su se hodočasnici susretali na svojem prolazu kroz različite zemlje, uključujući opis hrvatskih krajeva, gradova i njihovih žitelja. Uz to, na temelju hodočasničkih bilježaka, opisuje tadašnji pomorski promet, brodove i njihovu posadu, naoružanje, floru i faunu uz Jadran, klimatske prilike i trajanja putovanja od luke do luke. Prema popisu koji navodi na kraju uvodne studije, autor se pri izradi studije poslužio s nekoliko stotina knjiga. Izostavivši leksikone i enciklopedije, čije se poznavanje u znanstvenom radu pretpostavlja, Kužić navodi čak 101 jedinicu vrela i 247 jedinica analitičke literature. Središnji i glavni dio knjige prijevodi su putopisa (255–558), i na kraju kazalo osobnih imena i zemljopisnih pojmova (559–614) te sadržaj knjige.

Hodočašća nisu kršćanska posebnost. Poznavali su ih već stari narodi. Židovi su išli na grobove svojih praotaca i proroka, a Grci u hramove Eskulapa u Epidaur ili u Delfe. Pa i Pauzanijin Vodič po Heladi više je hodočasnički nego turistički vodič. Muslimani su hodočastili u Meku, kršćanska hodočašća množe se od Konstantina Velikog u IV. stoljeću. Spis Hodočašće (Peregrinatio) Egerije iz Akvitanije, možda neke rodice cara Teodozija, važan je dokumenat i za poznavanje povijesti kršćanstva...

U kasnom srednjem vijeku, od kojega počinje Kužićev izbor tekstova, hodočašća su bila masovna pojava. Kužić ih dijeli na zavjetna i pokornička, a jedna i druga mogla su biti prosidbena ili molbena (kako ih naziva autor), da bi se od Boga isprosila neka milost, ili zahvalna, da bi mu se zahvalilo na iskazanoj darežljivosti. Naporno hodočašće u Jeruzalem potaknuto idejom da su kršćani na ovom svijetu zapravo putnici prema, simbolički rečeno, nebeskom Jeruzalemu, tj. kraljevstvu nebeskom u vječnosti bilo je posebno cijenjeno. Grupe hodočasnika kretale su iz svih kršćanskih krajeva prema Svetoj zemlji. Odatle i 94 opisa koja je sabrao Kužić.

Svaka pojava ima i svoje negativne strane. U srednjem vijeku prevladalo je shvaćanje da hodočašće na koje se netko zavjetovao može ispuniti i netko drugi. U hrvatskoj povijesti poznat je slučaj koji spominje Toma Arhiđakon, slučaj ugarsko-hrvatskoga kralja Andrije II., koji je pošao u križarsku vojnu – zapravo oružano hodočašće – umjesto svojega oca, koji se zavjetovao i umro prije nego je ispunio zavjet. Neki su plaćali drugima da za njih obave hodočašće. Bila je to prilika za eremite samotnjake koji su se počeli »profesionalno« baviti hodočašćenjem. Zbog toga je Bernardin Sienski, koji je prošao i dijelom Hrvatske i Bosnom te možda i sam vidio jedrenjake s hodočasnicima, isticao da je vrjednije oprostiti nekomu uvredu nego otići na Sveti grob. knjiga Nasljeduj Krista, naglašuje: tko često putuje na hodočašća, rijetko se posvećuje.

Uza svu spomenutu dvojbenost kršćanskih duhovnih vođa, hodočašća u kršćanstvu nisu prestala. Ona su, kako se vidi i iz Kužićeve knjige, bila vrlo česta. I upravo tim hodočasnicima koji su Krista slijedili po vlastitom nagnuću, željni poljubiti tragove njegovih stopa, među kojima je bilo sigurno i lakovjernih i avanturista, dugujemo mnoštvo vrijednih podataka o hrvatskoj domovini. Grupe tih hodočasnika spuštale su se iz Europe preko alpskih prijelaza Reschen Pass / Passo Resia i Kanalskom dolinom / Kanaltal / Valcanale te kretale prema Trstu, kao primjerice car Fridrik III. (str. 274), a većina hodočasnika prema Veneciji, gdje je bila najveća flota na Jadranu (str. 350). Odatle su nastavljali put jedrenjacima uz hrvatsku obalu zaštićenu otocima od jakih valova, i dalje prema Sredozemlju.

Kao što je razumljivo u hodočasničkim opisima, velika je pozornost posvećena crkvama u kojima su se nalazile svetačke relikvije ili čudotvorne slike. Naročito su istaknuta svetišta u kojima su se moći čuvale u sarkofazima, poput sv. Eufemije u Rovinju te sv. Stošije i naročito sv. Šimuna u Zadru. Uz Trogir i Split hodočasnici su prolazili gotovo bez zaustavljanja. Putopisci navode poimenično crkve i relikvije koje su posjetili duž svojega putovanja. Posebno ih je bilo mnogo u dubrovačkim crkvama. Budući da o tim relikvijama postoje objavljeni podatci, hodočasnički opisi mogu poslužiti samo kao neka vrsta poredbene kontrole. Svetačke legende koje prepričavaju putopisci, a čuli su ih u hrvatskim krajevima, mogle su poprimiti dodatke iz drugih pričanja kako bi postale što zanimljivije, te će znanstvenik u njima otkriti jedva išta ili neće otkriti ništa, osim da su neke, možda, prvi put zabilježene u ovim putopisima. Zanimljivim se čine opisi susreta s pustinjacima ili njihov spomen, no i tu se jedva mogu pronaći podatci koji bi mogli potkrijepiti dosadašnje spoznaje.

Ono u čemu se krije prava dragocjenost putopisa zapravo je mnoštvo sitnih detalja, čija je jedina poveznica iskustvo i doživljaji pripovjedača. U tim se detaljima ogleda organizacija i cijene plovidbe, brodska prehrana i cijene živežnih namirnica, od dvopeka do probranih slatkiša, od jednostavnih do bogatih gozbi i vrhunskih vina, brodska oprema s često detaljnim nazivima, naoružanje protiv gusara, ponašanje putnika i pomoraca. Opisani su zanimljivi prizori koje su putopisci sami doživjeli, olujno more, čudnovate ribe, razrušeni gradovi. Opisi sadrže i vijesti koje su putopisci čuli, kao primjerice u Zadru vijesti nakon Krbavske bitke, priče o osmanlijskim napadima i zarobljenicima i mnoštvo drugih dragocjenih detalja za lokalnu povijest.

Svjedočanstvo putopisa čini se iskreno, iako katkad naivno. Hodočasnici nisu imali ni političkoga ni gospodarskoga ni inoga razloga da bi uljepšavali ili izvrtali ono što su vidjeli. Putopisci su mogli jedino doći u napast da putovanje prikažu na malo egzotičan način, kako bi bolje pobudili zanimanje i maštu čitatelja. Kod putopisaca koji nisu imali namjeru tiskati svoje bilješke, nego su ih tiskali kasniji naraštaji, otpao je vjerojatno i taj nutarnji pokretač. Hodočasnici putopisci (osobe međusobno sličnih svjetonazora, ali različitih duhovnih profila, klerici, plemić i trgovci) uz možda pokoju šablonu preuzetu iz pričanja, ranijih putopisa, ili ondašnjih portulana, opisuju hrvatsku obalu onakvu kakvu su je vidjeli. Iako su njihova zapažanja različito usmjerena i nejednake kakvoće, ne smije se zaboraviti da ni umjetnički manje vrijedni ili nevrijedni putopisi sadrže važne podatke povijesnoga pamćenja. Razvoj antičke arheologije i ranokršćanske arheologije kao znanosti nezamisliv je bez itinerara, pa i umjetnički bezvrijednih djela. Izvadci iz njemačkih putopisa okupljeni u ovoj knjizi, u prijevodu i izvorniku s uvodnim objašnjenjima, pravo su osvježenje i obogaćenje hrvatskoj historiografiji, prinos kakav se samo može poželjeti.

Krešimir Kužić, izvrstan i uporan otkrivatelj povijesnih vrela, u ovome se radu predstavio i kao izvrstan prevoditelj starih njemačkih tekstova, te kritičan zapažatelj koji ispravlja pogreške u tiskanim vrelima. Zastarjelim njemačkim jezičnim oblicima pristupa vrlo vješto i prevodi ih precizno i razumljivo. Njegova lakoća prevođenja posebno je vidljiva u prepjevu njemačkih stihova koji nisu izgubili na vjernosti izvorniku. Ipak se neka rješenja u prijevodu ne čine najsretnije izabranima. Slijedeći izvornik, u prijevodu su često upotrijebljeni rimski brojevi, što katkad otežava pravilno razumijevanje, kao npr. udaljenost Korčule »III C milja od Pule« (zapravo 300 milja – drei hundert) ili Krfa »III C milja od Korčule« (300 milja). Koliko se autor trudio da svaku riječ po mogućnosti prevede hrvatski pokazuju prijevodi riječi altarist, koju prevodi kanonik oltara ili lektor u prijevodu predčitač, premda se posljednja riječ odnosi na profesora u observatskim strujama prosjačkih redova (dominikanaca, franjevaca, augustinaca, i dr.). Prvim je rješenjem vjerojatno htio biti vjeran izvorniku, drugim brižljiv u hrvatskom izražavanju, osobno mi se čini i jedno i drugo suvišno.

Knjiga je hrestomatijski prvijenac srednjoeuropske hodočasničke literature hrvatskim priobaljem. Nezaobilazna je u proučavanju moreplovstva, pa i kulture, civilizacije i etnografije hrvatskih otoka i priobalja, a vjerojatno će sa zanimanjem u nju zaviriti i istraživači arheolozi našega podmorja te radoznali čitatelji koji žele bolje upoznati tajne prošlosti. Važna je i za priređivače modernih turističkih vodiča. Mogla bi pripomoći i hrvatskom turizmu da obnovi sugestivne povijesne uspomene, koje je zaboravio, kada bi se uspostavio makar i skromni itinerarij Jadranski plovidbeni put srednjoeuropskih hodočasnika u Jeruzalem (Via peregrinorum), na kojem bi se pokušalo jedrenjacima i religiozno-folklornim dočekom obnoviti srednjovjekovna iskustva hodočasnika.