Pisani jezici hrvatskog srednjovjekovlja

U posljednjem valu seobe naroda (na prijelazu iz 7. u 8. st.) na područja nekadašnjih rimskih provincija Dalmacije i Panonije stigla su i plemena Hrvata (te druga slavenska plemena); staro romansko (i romanizirano) stanovništvo povuklo se prema jadranskoj obali i na otoke, a dijelom prešlo i na Apeninski poluotok, čime se znatno promijenila etnička struktura tih krajeva. Ipak, manje skupine romanskoga i romaniziranog stanovništva zadržale su se na cijelom prostoru između Jadrana, Drave i Save, ali su se s vremenom asimilirale, tako da su u srednjem vijeku samo gradovi na jadranskoj obali zadržali pretežno romanski karakter. Potkraj 9. st. ti su prostori došli pod franačku vlast (Karlo Veliki je 788. osvojio Istru, 796. pobijedio Avare i pošao u osvajanje Dalmacije). Prema odredbama Aachenskoga mira, Karlu Velikomu pripale su Istra i područja hrvatske kneževske vlasti na kopnu, dok su gradovi Zadar, Split, Trogir, Dubrovnik i Kotor, te otoci Krk, Cres, Osor (Lošinj) i Rab ostali u vlasti Bizanta (od kraja 9. st. ime Dalmacija počelo se vezati uz bizantski dio nekadašnje Dalmacije).

Grčki matematičar Euklid s dalekozorom (lijevo) i Herman Dalmatin s astrolabom (desno) prema graviri engleskog povjesničara Mateja Pariškog (Chronica maior, oko 1250)

Kao ni drugi narodi – osim Gota koji su vrlo rano stvorili pismenost na svojem jeziku preuzevši grčko pismo kao osnovicu svojega – koji su se doseljavali na područja nekadašnjega Rimskoga Carstva, ni Hrvati nisu imali vlastitoga pisma ni vlastitoga književnog jezika. Zato su Hrvati nakon doseobe, budući da je dio njih bio pokršten iz zapadne, latinske Crkve, kao prvi pisani (pa zatim i književni) jezik u novoj postojbini prihvatili latinski (dakako i latinsko pismo), bilo po uzoru na pisani jezik dalmatinskih gradova pod bizantskom vlasti bilo pod franačkom upravom. Franci su potkraj 8. i u početku 9. st. proveli tzv. karolinšku reformu ili renesansu, koja je obuhvatila i reformu latinskoga jezika, približujući njegove norme što je moguće više normama klasičnoga latinskog. Hrvatski vladari prihvatili su latinski kao jezik državne uprave, a u doba narodnih vladara, poglavito od kraja 9. st. kada se snažno vežu uz Rim, te osobito nakon 1102. srednjovjekovni latinski postat će prvi i najvažniji pisani, a zatim i književni jezik Hrvata tijekom cijeloga srednjega vijeka. Sustavno latinsko opismenjavanje na prijelazu iz 8. u 9. st. u prisnoj je vezi s pokrštenjem i vezanjem uz rimsku Crkvu: na hrvatskom kneževskom i potom kraljevskom dvoru te u gradovima latinski je bio službeni jezik, na kojem se komuniciralo s rimskom kurijom, sastavljali dokumenti i javni natpisi, pisale povijesti i kronike, npr. Kronika Tome Arhiđakona, Povijest rimskih careva Mihe Mahdijeva i dr.

Glagoljski alfabet Jurja Slovinca (Georges d’Esclavonie), kojim taj ugledni pariški profesor i kopist oko 1390. na slobodnim listovima Jeronimovih Poslanica (Tours, Bibl. Municipale, Ms. 95, fol. 75v) podsjeća da osim hebrejskoga, grčkog i latinskog alfabeta ima
i glagoljski, koji on naziva hrvatskim: Istud alphabetum est Chrawaticum. Navodeći hrvatske biskupije s liturgijom na narodnom jeziku, spominje također da je i Istra dio Hrvatske (Istria eadem pars Chrawatiae, fol. 77r).

Latinski je u Hrvatskoj imao povlaštenu ulogu i položaj, uvriježio se u svim hrvatskim zemljama, a u Hrvatskoj i Slavoniji ostao je do 1847. službeni jezik u Saboru. Nakon protjerivanja iz Moravske, potkraj 9. st. učenici Ćirila i Metoda proširili su slavensko bogoslužje, crkvenoslavenski jezik i glagoljicu u nekim dijelovima Hrvatske (Istra, Primorje i kvarnerski otoci, priobalni dijelovi Dalmacije), pa se razvijala i pismenost na starocrkvenoslavenskom jeziku. Kako god bilo, na crkvenim saborima u Splitu 925. i 928. raspravljalo se i o slavenskom bogoslužju koje se tada širilo po dalmatinskim biskupijama. Za razliku od središnjih i istočnih dijelova Balkanskoga poluotoka, koji su bili ili pod bizantskom vlasti ili pod snažnim utjecajem Bizanta, i gdje je starocrkvenoslavenski postao jezik (državne, nacionalne) Crkve i državne uprave, u Hrvatskoj, koja se snažno vezala uz Rim kao crkveno središte i uz papu, slavensko bogoslužje i slavenski pisani jezik bili su više tolerirani nego što su imali zajamčen kakav službeni i stalni status (za Krešimira IV. svećenici se nisu mogli zarediti dok ne nauče latinski).

Kako je slavensko bogoslužje kod Hrvata imalo pretežno pučki karakter, snažnije nego na drugim područjima hrvatski jezik puka vrlo je rano počeo utjecati na blisko srodan crkvenoslavenski jezik, pa se već u 11. st. u pisanim tekstovima pojavljuje veći broj pučkih hrvatskih glasovnih i gramatičkih oblika i rječničkih elemenata. To osobito vrijedi za tekstove koji nisu bogoslužni. U daljnjem razvoju, jezik hrvatske redakcije staro(crkveno)slavenskoga bit će postupno zamijenjen pisanim jezikom na podlozi hrvatskih pučkih (poglavito čakavskih) govora. Tako će u posljednjim stoljećima srednjega vijeka u Hrvatskoj biti u uporabi tri pisana jezika (latinski, crkvenoslavenski, hrvatski). Latinski se pisao isključivo latinicom, crkvenoslavenski glagoljicom i poslije oblicima ćirilice, dok se hrvatski pisao glagoljicom, ćirilicom (osobito bosančicom) te od 14. st. latinicom. U dalmatinskim gradovima vrlo rano počeo se kao jezik pisanih dokumenata koristiti i talijanski, ponajprije kao jezik međunarodne komunikacije u trgovini i pomorstvu, a zatim osobito u gradovima koji su došli pod mletačku vlast.