Od Iloka do Rima: talijansko putovanje Nikole Iločkoga

Svaki povjesničar s nešto iskustva u bavljenju starijom poviješću naših sjevernih ili panonskih krajeva znat će da, naišavši na kakvu zanimljivu novost u poznavanju te baštine, ne treba odviše brzati s objavljivanjem svojeg otkrića »kao takvoga«. Lako je moguće, naime, da je o istoj stvari već potanko pisao netko u historiografiji (ili, općenitije, humanistici) naših sjevernih susjeda Mađara, pa i da je u tamošnjoj znanosti dotično »otkriće« već poodavna utvrđena i prihvaćena činjenica. Treba, dakle, najprije provjeriti je li tomu tako, ako se želi bez blamaže objaviti nešto doista novo za sve zainteresirane istraživače, »ma gdje bili«. Ako se, međutim, pojmu »otkriće« pristupa kao nečemu relativnom pa se vijest o »novosti« radije želi ograničiti na recepcijski prostor domaće stručne i šire kulturne javnosti, onda si istraživač može i prištedjeti trud prekapanja po inozemnoj i inojezičnoj literaturi (vrlo inojezičnoj, kad je riječ o mađarskome). S druge opet strane, ako je istraživač kojim slučajem dobro verziran u praćenju i čitanju mađarske humanističke literature, mogao bi on i pasti u iskušenje da preuzme odande štogod zanimljivo pa to domaćem auditoriju, bez prevelike pogibelji, izričito ili implicitno prikaže kao vlastito istraživačko otkriće. Uz rijetke iznimke što »potvrđuju pravilo«, u hrvatskim je humanističkim strukama, naime, oduvijek na snazi postklasički diktum u prilagođenom obliku: Hungaricum est, non legitur. O široj javnosti da se ne govori; prosječan bi hrvatski građanin dandanas za ime Hunyadi, vjerujem, najprije pretpostavio da je pogrešno zapisano umjesto Hyundai. Eto još jedne ilustracije za to kako globalizacija pobjeđuje »načelo lokalnosti«!

Dvorac Odescalchi u Iloku (današnje stanje), nastao dogradnjama palače Nikole i Lovre Iločkoga

Korice časopisa u kojem je izašao rad Florija Banfija o rimskom hodočašću Nikole Iločkoga

“Niccolò Ujlaki, re di Bosnia, rende omaggio a Sisto IV nel Giubileo del 1475”
Freska iz rimskoga hospitala Svetog Duha objavljena u članku Florija Banfija

Grad Ilok i velikaši Iločki

U ovoj ćemo prigodi iz mađarske historiografije posredovati jednu zanimljivu povijesnu činjenicu koja je u našim za tu tematiku nadležnim disciplinama gotovo posve nepoznata, iako se tiče zemljopisnoga područja i istaknutih osoba koje još od kasnoga 19. stoljeća smatramo važnim sastavnim dijelovima hrvatske povijesne baštine, pa i nacionalne povijesti u užem smislu. Riječ je, za početak, o gradiću Iloku na Dunavu i njegovim srednjovjekovnim gospodarima, velmožama Iločkim. Glavne okvirne činjenice su, u najkraćem, sljedeće. Iako nije bio ni biskupijsko ni županijsko središte, Ilok je počevši od kasnoga 13. stoljeća bio glavno sjedište najkrupnijih velikaša u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu. Iločka povijest poznaje dva vrhunca ili dva zlatna doba, kada su u tom gradu stolovali politički osobito moćni i istaknuti pojedinci. Prvo je takvo razdoblje obuhvaćalo kraj 13. stoljeća i rano 14. stoljeće, kada je u Iloku gospodovao Ugrin od roda Csák, značajan barun u doba posljednjih Arpadovića i ključni pristaša mladoga kralja Karla I. Anžuvinca. U doba rascjepkanosti kraljevstva na područja pod dominacijom pojedinih velmoža, Ugrin je pod nadzorom držao znatan prostor oko najdonjeg toka Dunava u Ugarskoj. Važnost koju je Ilok stekao kao Ugrinovo glavno sjedište održala se u dobroj mjeri i za njegova sina i nasljednika Nikole. Čvrsta povezanost tih velikaša s Ilokom ogleda se u činjenici da se njihova loza roda Csák nazivala Iločkima (lat. de Wylak, tj. »od Újlaka«, prema izvornom mađarskom imenu grada). Ilok je u to doba utvrđen prvotnim zidinama i na njegovu su gornjem gradu, uz župnu crkvu, osnovana dva samostana, franjevački i augustinski. Nakon izumiranja Iločkih od roda Csák, grad su 1364. kraljevom odlukom stekli plemići Orahovički, u osobi velikaša Nikole s nadimkom Kont. Novi iločki gospodari nisu u prvo vrijeme smatrali Ilok svojim glavnim posjedom pa je i razvoj grada, koliko se može razabrati iz rijetkih izvora, izgubio prvotni zamah. Drugo zlatno doba Iloka nastupilo je nešto prije polovice 15. stoljeća, kada je u njemu počeo djelovati Kontov praunuk Nikola Iločki, jedan od najmoćnijih ugarsko-hrvatskih velikaša na izmaku srednjeg vijeka. On je počevši od 1438. u rukama držao, jednu za drugom ili istodobno, neke od najviših državnih časti koje su podrazumijevale teritorijalnu upravu: onu erdeljskog vojvode i one mačvanskog, severinskog, slavonskog i hrvatskog bana. Povrh svega kralj Matija Korvin odobrio mu je 1471. da uzme naslov kralja Bosne, koji je Nikola potom nosio do svoje smrti 1477. Bosna je u to vrijeme već bila razdijeljena na područja pod ugarsko-hrvatskom i ona pod osmanskom vlašću, nakon što su Osmanlije 1463. osvojile veći dio zemlje i zatrle domaću dinastiju Kotromanića. Iako mu je kraljevska vlast bila uglavnom nominalna, Nikola Iločki je kao kralj bio okrunjen, kovao je svoj novac i izdavao kraljevske povelje, a u Iloku mu se i za to vrijeme nalazila glavna rezidencija. Za Nikolina sina i nasljednika Lovre (umro 1524) sjaj srednjovjekovnog Iloka polako se gasi. Osim sve opipljivije turske opasnosti grad je potkraj 1494. snašlo i ratno stradanje i razaranje, kada ga je opsjedala i osvojila kraljevska vojska u sklopu kaznene operacije što ju je Vladislav II. Jagelović pokrenuo protiv Lovre Iločkoga, svojega tvrdokornog unutarnjeg protivnika. Pod osmansku vlast Ilok je pao u ljeto 1526., kratko vrijeme prije Mohačke bitke.

Povijest prvih i drugih Iločkih ili njihovih najvažnijih članova nije se u hrvatskoj historiografiji podrobnije ni sustavnije istraživala. Glavni su prinosi o tome potekli od mađarskih povjesničara. Tako su o rodoslovlju i povijesti mlađeg roda Iločkih još uvijek najiscrpniji radovi što su ih u prvoj polovici 20. stoljeća objavili Mór Wertner i Ede Reiszig. U drugoj polovici stoljeća dvije izvrsne rasprave posvetio je Nikoli Iločkome ugledni medievist András Kubinyi: u jednoj se pozabavio pitanjima njegova bosanskoga kraljevanja, a u drugoj organizacijom njegovih brojnih posjeda diljem Ugarske i Slavonije. Napokon, u najnovije vrijeme Iločkima se osobito bavi pečuški medievist mlađeg naraštaja Tamás Fedeles, koji je dosad objavio nekoliko temeljitih rasprava o pojedinim problemima iz biografijâ Nikole Iločkoga i njegova sina Lovre. Iz tih se radova vidi da bi osobito vojvodi, banu i kralju Nikoli valjalo posvetiti iscrpnu biografiju knjižnog opsega u kojoj bi se osvijetlili svi aspekti života i djelovanja te iznimne osobe s razmeđa ugarsko-hrvatskoga srednjeg vijeka i renesanse. Taj je zadatak izvediv jer o Nikoli govore razmjerno brojni i raznovrsni pisani (pa i drugi) izvori, premda još uvijek fragmentarni: pomnim iščitavanjem svih sačuvanih zapisa moralo bi se pokušati donekle nadomjestiti i mnoge praznine koje bi u takvoj rekonstrukciji bile neizbježne.

Nikola Iločki i rimski jubilej 1475.

Jedan od važnih trenutaka u životu Nikole Iločkoga dugo je izmicao pozornosti istraživača: hodočašće u Rim 1475. Doduše, stariji su povjesničari (Johann Christian von Engel, Ludwig Pastor, Vilmos Fraknói, József Lukcsics) uzgred navodili taj podatak prema jednom ili drugom izvoru, ali je tek Florio Banfi u raspravi iz 1941. međusobno povezao i potanko razmotrio glavne izvore za tu epizodu i dao joj primjerenu povijesnu težinu. Mađarski kulturni povjesničar koji je veći dio života proveo u Italiji, Banfi (rođen kao Flóris Holik) taj je uzorno akribičan prilog objavio na talijanskom jeziku u časopisu Corvina, glasilu Mađarsko-talijanskog društva Matija Korvin, u ratnom svesku koji na koricama nosi, kao usporedno znamenje, fascio i ugarski dvostruki križ. Prikazavši najprije općenito ugarsko-rimske veze u drugoj polovici 15. stoljeća i osobito one kojima je povod bila rimska jubilarna godina 1475., Banfi u radu prelazi na razmatranje dvaju glavnih izvora za tadašnje hodočašće Nikole Iločkoga u Rim: vijesti suvremenoga kroničara Uga Caleffinija o njegovu boravku u Ferrari i fresko-sliku u jednoj od rimskih crkvenih ustanova, Hospitalu Svetog Duha pokraj Tibera. Prilog je ilustriran fotografijama fresko-slike i dvorane u kojoj se ona nalazi. Osnovne podatke o likovnom prikazu Nikole Iločkoga u spomenutom hospitalu Banfi je ponovio i u opsežnijem djelu leksikonskoga karaktera, Ricordi ungheresi in Italia, koje je objavio 1942. u Rimu i u kojem je sabrao podatke o raznovrsnim materijalnim tragovima, znakovima i zapisima sadržajno povezanima s ugarskom i mađarskom poviješću što su se mogli naći po različitim mjestima tadašnje Kraljevine Italije (s pripojenim hrvatskim primorskim krajevima).

Dijelom svakako zbog ratnih okolnosti u kojima je objavljen, Banfijev prilog ostao je desetljećima nezapažen u stručnim krugovima. Ni Reiszig ni Kubinyi ne citiraju ga kad posve kratko spominju rimsko hodočašće kralja Nikole. Temu i njezine neobično zanimljive izvore reaktualizirao je tek 2008. Tamás Fedeles u prvom od dvaju radova koje im je posvetio. U tom prvom prilogu, objavljenom na mađarskom te poslije i na njemačkom jeziku, autor je ponovno razmotrio glavne izvore koje je povezao Banfi, dodao im neke nove te analizu dopunio pitanjima kao što su sastav Nikoline mnogoljudne pratnje i itinerar njegova putovanja od Iloka do Rima i natrag. Fedeles je zatim, u sljedećem radu, tu temu u sažetu obliku uklopio i u širi prikaz različitih izraza i vidova religioznosti velikaškog roda Iločkih.

U hrvatskoj je historiografiji zasad jedini na talijansko putovanje Nikole Iločkoga upozorio Mladen Radić, iz Muzeja Slavonije u Osijeku, u neobjavljenoj doktorskoj disertaciji obranjenoj 2014., prenijevši osnovne spoznaje iz Banfijeva i prvoga Fedeleseva rada.

Vojvodska palača u Ferrari, glavna rezidencija ferarskih vojvoda u vrijeme posjeta Nikole Iločkoga (sada Palazzo municipale / Gradska vijećnica)

Među tragovima rimskoga hodočašća Nikole Iločkoga daleko su najzanimljivija dva: jedan pisani, kroničarski, i drugi likovni. Ostala pisana vrela, koja ovdje ne možemo razmatrati, otkrivaju nam, uglavnom, tek pokoju dodatnu pojedinost, kao na primjer da su u Nikolinoj brojnoj pratnji bili njegov kapelan Stjepan Isztrói i službenici Wolfgang i Benedikt Saluteyner, a vjerojatno i iločki franjevački gvardijan Toma Marosi. Od bliže rodbine uz Nikolu su vrlo vjerojatno hodočastili i njegova tadašnja (druga) supruga Doroteja Szécsi i petnaestogodišnji sin Lovro, premda u izvorima za to nema izričite potvrde. Nikola je na hodočašće krenuo premda je već više godina pobolijevao – a donekle možda i upravo zato što je pobolijevao, jer hodočašća su, uz duhovno obogaćenje, često znala donijeti i tjelesne dobrobiti svojim pobožnim praktikantima. Da je bio narušena zdravlja znamo iz njegove nešto ranije oporuke, sastavljene 1471. u utvrđenoj palači u Orahovici (danas ruševine poznate kao Ružica-grad), gdje je u uvodu ustvrdio da je »tijelom doduše bolestan, ali duhom u svakom pogledu zdrav i netaknut«. Doduše, kralj Nikola je od 1456. u vlastitom gradu Iloku imao vrlo aktivno hodočasničko stjecište, grob talijanskog fratra Ivana Kapistrana u franjevačkoj crkvi, koji je u to vrijeme već bio na glasu diljem Ugarske kao čudotvorno mjesto, a Nikola je usrdno pomagao da se još više pročuje. Stoga nije čudno ako se u građi o Nikolinu putu u Rim ne spominje i želja za tjelesnim ozdravljenjem kao motivacija za hodočašće. Osim toga Nikola Iločki bio je već u odmakloj životnoj dobi i teško se mogao nadati trajnijem oporavku od zdravstvenih tegoba kada je odlučio da, prije smrti, vidi Rim.

Običaj slavljenja jubilarne godine kršćanstva, s potpunim oprostom grijeha za one koji tada hodočaste u Rim, ustanovili su pape počevši od 1300. Isprva je bilo kolebanja oko dužine razdoblja između dvaju jubileja, i upravo je s jubilejem iz 1475. uspostavljen redoviti ritam slavljenja svakih četvrt stoljeća, što se potom održalo do danas. Tijekom jubilarne godine Rim su, uz mnoštvo običnijih kršćana, pohodili i članovi vladarskih i aristokratskih obitelji tadašnje Europe: napuljski kralj Ferrante I., danska kraljica Doroteja Brandenburška, svrgnuta ciparska kraljica Karlota od Lusignana, sin burgundskog vojvode Antun »Kopile«, kalabrijski vojvoda Alfonso Aragonski, saski vojvoda Albert Smjeli i drugi. Ugarsko-hrvatski kralj Matija Korvin poslao je odmah na početku 1475. izaslanstvo koje su predvodili vespremski biskup Albert i bivši slavonski i hrvatski ban Ivan Tuz od Laka. Njih je, kao i druge ugledne hodočasnike, u posebnoj audijenciji primio tadašnji papa Siksto IV., veliki graditelj i pokrovitelj umjetnosti, koji je za svojeg pontifikata 1471–84. Rim iz srednjovjekovnoga grada preobrazio u renesansni grad.

Boravci u Ferrari

Nikola Iločki i njegova velika pratnja krenuli su u Italiju vjerojatno ubrzo nakon Nove godine 1475. Putovali su kopnom i, vjerojatno, morem, ali o tome ne znamo pojedinosti. Znamo da su u grad Ferraru pokraj donjeg toka rijeke Po stigli 21. veljače, i to »oko jedan sat u noći«, što po tadašnjem računanju sati znači oko jedan sat nakon zalaska sunca. O tome podrobno izvješćuje tadašnji ferarski kroničar Ugo Caleffini. Ferrara je u to vrijeme bila središte istoimenog vojvodstva kojem su pridružene i susjedne pokrajine Modena i Reggio, a nad njime još od ranoga 13. stoljeća vladaju članovi roda Este, kao formalni vazali papa na jednoj strani i rimsko-njemačkih careva na drugoj. U vrijeme jubileja naslov vojvode nosio je Ercole I. (1431–1505), jedan od od najvećih promicatelja i pokrovitelja svih umjetnosti u renesansnoj Italiji. Kao manje-više neugledan notar u službi ferarskih vojvoda radio je i spomenuti kroničar Ugo Caleffini (umro 1503), autor triju djela pisanih in volgare i posvećenih povijesti grada, vojvodstva i njegovih gospodara. Najzanimljivije su Croniche, u kojima je, gotovo dan za danom, bilježio lokalna zbivanja od ljeta 1471. do kraja 1494. Kada je djelo prvi put djelomice objavljeno tiskom (tek 1938–40), priređivač je riječ »kronika« u naslovu zamijenio riječju Diario. Doista, riječ je u neku ruku o gradskom dnevniku. Pogledajmo, dakle, kako je Caleffini zabilježio prvi boravak »kralja Bosne« Nikole Iločkoga u Ferrari (nastojali smo njegov dijalektalni talijanski jezik prevesti što točnije i vjernije):

Dosso Dossi: Portret vojvode Ercolea I. d’Este (Galleria Estense, Modena)

Korice izdanja Kronike Uga Caleffinija iz 2006.

»U utorak 21. veljače 1475., oko jedan sat noću, prispio je u Ferraru kralj Bosne sa stotinu i deset krasnih konja i s oko četrdeset manjih trupkača, sve sivaca, koji su išli poput lađa, u potpunom skladu. On se dao nositi na nosiljci (?) s četiri konja, jer mu je bilo sedamdeset godina i bio je kostobolan i pobolijevao je, a imao je vrlo lijepu pratnju od dobro odjevenih ljudi, i išao je u Rim na jubilarno proštenje koje je, u to vrijeme 1475. godine, bilo u Rimu. A u susret mu nije izašao vojvoda Ercole, ni dvorski komornik, niti itko drugi, jer je došao neočekivano, tako da se nije znalo. Pa kada je vojvoda s obitelji stigao iz svojeg Parka (Barcho), oko dva sata, otišao je pri svjetlu svijećnjaka u gostionicu kod Anđela i doveo ga na dvor. I pogostio ga je skupa s družinom u svojoj palači o svojem trošku i iskazivao mu veliku počast čitava dana 22. veljače, a na dan 23. veljače napustio je [kralj] Ferraru, on osobno odvezavši se lađom, i otišao je prema Raveni, gradu mletačke gospoštije. Svoje je konje otpremio po kopnu, kako bi putovao odmorniji, pošto su ga vojvoda i njegova obitelj i gospoda otpratili do lađe na rijeci Po, izvan vrata svetoga Pavla u Ferrari. Taj je kralj imao malu kočiju, okovanu željezom, lijepo ukrašenu, na kojoj se je dao voziti u Rim. Nju je vuklo šest brzonogih konja, sive dlake, mladih, krasnih i dostojanstvenih pa, dok se dijelio od obale, darovao je našemu vojvodi rečenu kočijicu s rečenih šest sivih i dostojanstvenih trkača, kao od svojega veličanstva. Rečeni je vojvoda te konje i kola primio i zadržao.« (prev. prema Caleffini, 2006: 102–103)

Samo nekoliko kratkih pasusa dalje kroničar je zabilježio i drugi boravak »kralja Bosne« u Ferrari, na njegovu povratku iz Rima:

Dio starih ferarskih gradskih zidina (foto Marco Ardondi, dostupno na http://www.simonezagagnoni.it)

»U srijedu 5. dana travnja, što je bio dan svetog Vinka iz reda svetog Dominika, vratio se iz Rima gore zabilježeni kralj Bosne sa svojom pratnjom, a u susret mu je na konju izašao gospodin vojvoda Ercole sa svojom pratnjom i ferarskom gospodom sve do Tornja od jarka (Torre de la Fossa), jer je [kralj] dolazio iz smjera Bologne. I s počastima ga je dopratio na prenoćište u dvoru o trošku svoga vojvodskog gospodstva, pošto je veliku dvoranu opremio najsvečanijim zavjesama, a sobe prema Starom Kaštelu (Castel Vechio) slatkim zlatnim kruhom i drugim otmjenim stvarima. U četvrtak 6. dana rečenog mjeseca, poslije objeda, spomenuti kralj i vojvoda sa svojim svitama uzjahaše konje i pođoše razgledati grad Ferraru, zajedno sa Schifanoiom i Paradisom, palačama vojvodine braće, te poslije u Kartuziju i palaču Belfiore i u Barco koji je vojvoda odnedavna dao uređivati. I ukratko mu je pokazao sve to i njemu se sve jako svidjelo – građevine i vrtovi na ferarski način više od ikojih na drugim mjestima. I toga je dana [kralj] poveo da borave kod njegova veličanstva tri ferarska graditelja, za plaću od 50 dukata godišnje i sa svim troškovima, a tako i za odlazak i za povratak, svakome od njih isto; i [poveo je] vrtlara za vrt svoga veličanstva. I potom u petak 7. dana travnja rečene godine, poslije objeda, otišao je iz Ferrare sa svojom pratnjom i otputio se prema gradu Veneciji, a društvo su mu pravili rečeni vojvoda i njegova braća, kroz Barco sve do Mosta kod Lagoscura u Ferarskom vojvodstvu, gdje se [kralj] ukrcao na gospodinovu galiju, a vojvoda je svojim vlastelinskim službenicima na svim svojim zemljama sve do Corbule naložio neka podmiruju troškove toga kralja.« (prev. prema Caleffini, 2006: 104)

Zidine grada Iloka (foto Zdenko Brkanić, dostupno
na http://www.panoramio.com)

Ti su zapisi ferarskoga kroničara neobično vrijedni za povijest Nikole Iločkoga, njegova roda i grada, kao i općenito vezâ ugarsko-hrvatskog Podunavlja s Italijom. Iz njih doznajemo o Nikolinoj starosti i zdravstvenom stanju te o njegovoj moći i bogatstvu što su se očitovali u brojnom ljudstvu i još brojnijim konjima koji su s njime putovali u Rim. Razabire se, nadalje, da je Nikolina hodočasnička družba između Ferrare i Rima putovala dvama različitim pravcima. Na odlasku u Rim Nikola se spustio brodom niz Po do mora, idući »prema Raveni«. Vjerojatno je plovio brodom uz obalu sve do Loreta, kako bi ondje pohodio glasovito svetište Majke Božje u Loretu (Santa Casa). Odatle je preko Apenina prešao na drugu stranu poluotoka. Na povratku, pak, iz Rima Nikola Iločki stigao je u Ferraru »iz pravca Bologne«, što znači da je tada putovao zapadnijim putem, preko Siene i Firence. Povratak kući iz Ferrare započeo je opet brodom, vjerojatno preko Venecije. Dragocjeni su kroničarovi podatci o tome kako je vojvoda Ercole d’Este ugostio Nikolu i njegovu pratnju i osobito kako mu je pokazao graditeljske znamenitosti u Ferrari. Većina spomenutih zdanja potjecala je iz 14. stoljeća, ali su u novije vrijeme dograđivana i preuređivana: palača Paradiso s kraja 14. stoljeća, u kojoj su tijekom ekumenskoga crkvenoga koncila 1438. boravili papa i carigradski patrijarh te je za tu prigodu u njoj izrađena velika fresko-slika s prikazom Raja; palača Schifanoia, koju je Ercoleov stariji polubrat Borso dao proširiti i oslikati freskama (s mitološkim prikazima kalendarskih mjeseci, alegorijâ kreposti itd.); palača Belfiore u podgrađu (poslije oštećena u ratu s Mlecima i naposljetku uništena u požaru), u kojoj je Leonello d’Este prije 1450. uredio svoj studiolo ukrašen ciklusom slika s prikazima muza. Kartuzijanski samostan s crkvom sv. Kristofora, utemeljen 1452. izvan tadašnjih ferarskih zidina, bio je novija građevina. Sam je vojvoda Ercole 1471. počeo na nov način uređivati Barco, obiteljsko lovište što se steralo od sjevernih gradskih zidina do rijeke Po: ogradio ga je zidom, uveo u nj egzotične životinje i zasadio rijetke biljke, a tu se nalazila i ladanjska palača Belfiore. Upravo je oko 1475. ferarski dvorski humanist Ludovico Carbone sastavio o tom kompleksu za to doba karakteristično pohvalno djelo, Dialogus de amoenitate, utilitate, magnificentia Herculei Barchi (Dijalog o ugodnosti, korisnosti i veličanstvu Herkulova [tj. Ercoleova] Barca). Za razliku od službenih sjedišta vojvodske vlasti, ta su bogato ukrašena zdanja u gradu i njegovoj okolici – zajedno sa skromnijim ljetnikovcima i lovačkim skloništima – tvorila ono što se nazivalo »slastima« kneževa Este, Delizie Estensi. Prožimala ih je profinjena potraga za skladom između prirode i graditeljskog umijeća, likovnih umjetnosti i općenito ljudskih zahvata.

Dvorana Lancisi u rimskom Hospitalu Svetog Duha

Glavno prebivalište ferarskih vojvoda, njihov corte, u kojem su ugostili i Nikolu Iločkoga, bio je tada u palači nasuprot katedrali sv. Jurja. (Taj stari palazzo ducale postao je u kasnom 19. stoljeću gradska vijećnica.) Nakon pokušaja državnog udara 1476. vojvoda Ercole odlučio je prenijeti glavnu rezidenciju u sigurnije okrilje nedalekoga kaštela sv. Mihaela, okruženog opkopima, što je do početka 16. stoljeća i ostvareno. To je današnji znameniti Castello Estense, s četiri jaka tornja na uglovima. Caleffini ga, prije te velike prenamjene, još naziva Starim kaštelom.

Nije teško zamisliti da je sve to obilje umjetnosti i graditeljstva u dotad neviđenom stilu ostavilo snažan dojam na Nikolu Iločkoga i njegovu pratnju. Za povijest umjetnosti izvanredno je važan podatak da je Nikola sa sobom u Ilok poveo tri ferarska majstora graditelja i jednog vrtlara. Iako o njihovu radu nema daljnjih pisanih vijesti, vrlo je vjerojatno da je njihovo umijeće ugrađeno u prostornu organizaciju i graditeljska postignuća u Iloku i u Ružici-gradu čiji su ostatci vidljivi još i danas. Za početak, nameće se usporedba između gradskih zidina Ferrare, čiji opseg iznosi punih devet kilometara, sa zidinama grada Iloka – koje su u nešto boljem stanju od ferarskih, kao što se može vidjeti iz priloženih fotografija.

Hospital Svetog Duha u Rimu, u prednjem planu Corsia Sistina

Nikola Iločki u Rimu – i na freski u Hospitalu Svetoga Duha

O boravku Nikole Iločkoga u Rimu govori više suvremenih pisanih izvora. Spomenimo samo kroniku Sigismonda de’ Contija u kojoj je zabilježeno da je kralja Bosne na vrlo svečan način primio papa Siksto, dopustivši mu da se smjesti u Vatikanskoj palači. U Rimu je Nikola ostao cijeli mjesec ožujak. Njegov boravak i, konkretnije, prijam kod pape ovjekovječen je na jednoj od fresaka u rimskom Hospitalu Svetoga Duha (Ospedale di Santo Spirito in Sassia). To je drevna ustanova koju je na početku 8. stoljeća utemeljio jedan od engleskih kraljeva kao hospicij za anglosaske hodočasnike u Rimu (otud pridjevak in Sassia ili in Saxia). Oko 1200. reformirao ju je i proširio papa Inocent III., dodijelivši je novom hospitalskom redu Svetoga Duha, čiji su se redovnici, osim za bolesne, osobito brinuli za napuštenu djecu. Nakon požara 1471. zapušteni je hospital doživio preporod zahvaljujući papi Sikstu IV. Osim dva nova klaustra, za redovnike i redovnice, on je dao podignuti i novu glavnu zgradu hospitala, danas poznatu kao Corsia Sistina, dugačku 120 metara, podijeljenu na dva krila središnjim osmerokutnim tornjem-lanternom (Tiburio). U kapeli pod tornjem od 16. stoljeća stoji oltar kojem je vjerojatni autor Andrea Palladio. O vrsnoći nove građevine i važnosti koju su joj pridavali papa i drugi suvremenici svjedoči činjenica da je prikazuje jedna od fresaka u Sikstinskoj kapeli, »Kušanje Krista« Sandra Botticelija (izrađena 1480–82). Središnja građevina na toj slici, koja predstavlja Hram Jeruzalemski, na čiji je vrh đavao poveo Isusa, zapravo prikazuje novu Sikstovu bolničku zgradu Hospitala Svetog Duha. Botticelli je naslikao njezino kratko istočno pročelje, ono koje gleda prema Tiberu, s bogato ukrašenim ulaznim portikom pod arkadama i trokutnim zabatom s četiri dvostruka prozora i rozetom. Zahvaljujući toj slici, moguće je nazreti ljepotu toga zdanja u vrijeme njegova nastanka; u današnjem stanju ono je izgubilo mnogo od svojeg izvornog sjaja. Sikstova obnova rimskog Hospitala udahnula je toj ustanovi novi život i ona je od tada zadugo imala važnu ulogu u povijesti ne samo rimskoga zdravstva nego i europske medicine. Svoju izvornu funkciju Hospital je zadržao sve do sredine 20. stoljeća, a danas se gotovo sve njegove građevine, s iznimkom crkve, koriste kao komercijalni konferencijski i izložbeni prostori.

Cijeli se kompleks nalazi u staroj rimskoj četvrti Borgo, između Tibera i Vatikana, a Corsia Sistina pruža se uzduž ulice Via Borgo Santo Spirito, koja od Trga sv. Petra vodi do Tibera. Zapadno krilo zdanja pruža se prema crkvi Svetog Duha, također dijelu hospitalskoga kompleksa, a istočno krilo prema Tiberu. Dva su se krila bolničkog zdanja isprva zvala Donje i Gornje (Braccio di sotto i Braccio di sopra), a u 19. su stoljeću preimenovana u Dvoranu Baglivi i Dvoranu Lancisi (Sala Baglivi i Sala Lancisi), prema imenima dvojice najuglednijih liječnika koji su radili u Hospitalu, Dubrovčanina Đure/Giorgia Baglivija i Rimljanina Giovannija Marije Lancisija. Obje su dvorane oslikane nizom fresaka u visini prozora još za pape Siksta IV., u razdoblju 1479–84. Južni zid u oba krila oslikao je neki učenik Lorenza iz Viterba. Sjeverni zid u Gornjem krilu (ili Dvorani Lancisi) oslikao je manje vješt majstor, pripadnik umbrijske slikarske škole. Sjeverni zid Donjega krila oslikan je nešto kasnije, u 16. stoljeću. Ciklus fresko-oslika vrlo je zanimljiv i za svoje dobe originalan jer ne obrađuje biblijske ili hagiografske, nego povijesne teme. Sastoji se od prizora vezanih uz početke Hospitala u doba pape Inocenta te osobito uz njegovu obnovu za pape Siksta IV. i općenito za život i pontifikat potonjega pape, sve do ulaska njegove duše u raj. Ispod svakog prizora nalazio se kratak tekst koji sažima njegov povijesni sadržaj i koji je sastavio Bartolomeo Platina (1421–81), humanistički pisac i znameniti autor prve sustavne povijesti papâ, kojeg je Siksto IV. postavio za predstojnika Vatikanske knjižnice. Jedan drugi suvremenik, Aurelio Brandolini, slijepi humanistički pisac rodom iz Firence koji je neko vrijeme proboravio na dvoru kralja Matije Korvina i na novom požunskom sveučilištu kao profesor retorike, posvetio je novom zdanju Hospitala Svetog Duha jedan od svojih brojnih epigrama u kojima uzdiže silne kulturne zasluge pape Siksta. Tu se sámo zdanje Hospitala obraća čitatelju i daje mu sljedeći naputak: »Podigni oči: o životu i djelima roditelja moga pročitaj; ako li ne znaš, razgledaj svaku sliku!« (Tolle oculos: vitamque mei moresque parentis / Perlege; si nescis, singula picta vide!). Savjet je umjestan jer je među onima koji su trebali gostoljublje i pomoć Hospitala zasigurno bilo mnogo nepismenih ili nevičnih latinskom jeziku. Nižoj kulturnoj razini većine onih što su se tu zatjecali primjerena je i ikonografska jednostavnost i razmjerno niska umjetnička razina izvedbe fresaka, što stoji u snažnoj opreci – kao što je primijetio Egmont Lee – prema elitnoj i sofisticiranoj umjetnosti Sikstinske kapele: »poruka i medij očito su prilagođeni kako bi odgovarali intelektualnoj razini publike koju se očekivalo na jednom i na drugom mjestu« (Lee, 1978: 141–142).

Dio sjevernog zida Dvorane Lancisi s freskom Nikole Iločkoga pred papom (foto Márk Aurel Érszegi)

Na sjevernom zidu Dvorane Lancisi, u nizu slika što teku kao široki friz ispod sama stropa, odvojene jedna od druge gornjim dijelovima prozora i omeđene bogato ukrašenim pilastrima, nalazi se i freska koja prikazuje poklonstvo Nikole Iločkoga pred papom Sikstom IV. To je šesta slika po redu na tom zidu računajući od ulaza u dvoranu. Iza nje slijede tematski istovjetne slike napuljskoga kralja Ferrantea i danskoga Kristijana I. pred Sikstom na tronu. Razlike među trima slikama su neznatne: na svima papa u tijari sjedi na prijestolju i blagoslivlje desnicom vladara koji pred njim kleči sklopljenih ruku; uz papu su dva kardinala i u pozadini komornici; iza vladara stoje članovi njegove svite. Na slici koja prikazuje Nikolu Iločkoga svi su došljaci u dugim haljama, dugokosi i gotovo bez iznimke bradati. Nikola nosi krunu i također ima dugu kosu i bujnu sijedu bradu. U posebnom polju ispod slike, uokvirenom girlandama, nalazi se prateći natpis koji je prvotno glasio: Bossinae quoque Rex ac Valachiae, licet aetate gravis senioque confectus, ad visenda Apostolorum limina Romam tandem appulsus, Sixtum Pont. Max. exosculatis eius pedibus, maxima animi submissione adorat. Što će u prijevodu reći: »Pa i kralj Bosne i Vlaške, premda pod teretom dobi i shrvan starošću, privučen naposljetku u Rim kako bi pohodio apostolski prag, s najvećom podložnošću duha klanja se vrhovnom svećeniku Sikstu cjelivajući mu noge«.

Taj je tekst, kao i sve druge legende uz slike, kako je već rečeno, sastavio povjesničar Platina. S takvim je riječima taj natpis stajao na zidu do kraja 16. stoljeća, kada je pri renoviranju dvorane zamijenjen sadržajno istovjetnim, ali verbalno malo izmijenjenim tekstom. Naposljetku je 1650. Luca Holstein sročio nove, malo sažetije natpise, koji otada stoje na zidovima hospitalskih dvorana. Sadašnji natpis ispod slike Nikole Iločkoga tako glasi: BOSNIAE ET VALACHIAE REX / LICET SENIO CONFECTVS / APOSTOLORVM LIMINA VISIT / ET SIXTUM IV / PEDVM OSCULO / SVBMISSE VENERATVR.

Iako nema nikakve sumnje da je tu riječ o Nikoli Iločkome, zasad je još neriješena zagonetka zašto je u natpisu njegovu naslovu kralja Bosne pridodana i Vlaška. Vlaška nikada nije bila kraljevina, a oko 1475. u njoj su naizmjence vladali različiti kneževi iz Basarabove dinastije koji su uglavnom priznavali vazalski status prema Osmanskom Carstvu, a kadšto su se od ovoga odmetali i priklanjali ugarsko-hrvatskim vladarima. Nema drugih naznaka o posebnoj ulozi Nikole Iločkoga u ugarsko-vlaškim odnosima u to vrijeme. Stoga je Florio Banfi spomen Vlaške u natpisu protumačio kao zabunu proisteklu otud što je Iločki u ranijem razdoblju dugo bio ugarski vojvoda Erdelja ili Transilvanije, Vlaškoj susjedne zemlje ugarsko-hrvatske krune. Nikola je obnašao službu erdeljskog vojvode u dva navrata, 1441–58. i 1462–65. Otkako je postao ugarski kralj Bosne, nije ondje više obnašao nikakvu vlast. S druge strane, András Kubinyi pretpostavlja da se pod Vlaškom u natpisu krije Slavonija, jer je uz naslov kralja Bosne Iločki u prvo vrijeme (1471–73) držao i čast bana Slavonije. Slavonija se, pak, kao što je poznato, u srednjem vijeku doista nazivala »kraljevinom« (regnum). Tim bismo pretpostavkama mogli dodati i treću, drukčije zasnovanu. Nikolin obiteljski posjednički pridjevak, izveden od imena grada Iloka, odnosno Újlaka na mađarskome, u latinskim se dokumentima prema ustaljenoj praksi pisao kao de Wylak, de Wilak, de Vylak, de Wylakh. Možda je taj egzotični pridjevak kralja Bosne naveo papinskog povjesničara Platinu da njegovu naslovu dometne i Vlašku.

Osim Ferrare i Rima na još se jednom mjestu sačuvao trag talijanskog putovanja Nikole Iločkoga. To je Firenca. Na povratku iz Rima Nikola se ondje zadržao neko vrijeme; znamo da je posjetio baziliku Presvetog Navještenja, glavno marijansko svetište u gradu, i da je ondje ostavio svoj zavjetni kip izrađen od voska. S vremenom se taj kip, kao i više drugih, oštetio i počeo rastakati pa je mladi servitski fratar Giovanni Angelo Montorsoli, poslije vrstan firentinski kipar, 1531. izradio njihove replike. To je zabilježio nitko manji nego Giorgio Vasari, u biografiji toga kipara što ju je uključio u svoje slavno povijesno djelo iz 1550., Živote najizvrsnijih slikara, kipara i graditelja od Cimabuea do našeg vremena. Vasari piše da je fra Giovanni »ondje obnovio neke kipove koji su bili stari i istrošeni vremenom, i iznova je načinio papu Klementa i Leona, koji se ondje još vide, a malo poslije i kralja Bosne«.

Nikola Iločki vratio se u svibnju 1475. u svoj grad na Dunavu. Tu je 28. svibnja napisao pismo i poslao glasnika svome zetu Leonardu Goričkome u Furlaniji, iznoseći mu neke prijedloge na temelju dojmova sa svojega talijanskog putovanja. Pojedinosti toga pisma i tih prijedloga, kao i više drugih pitanja povezanih s ovom temom, ostavljamo za potanku obradu na drugom mjestu.

Maria Lucia Amoroso: Il complesso monumentale di Santo Spirito in Saxia – Corsia Sistina e Palazzo del Commendatore (Roma: Newton & Compton editori, 1998).

Stanko Andrić: »Oporuka Nikole Iločkoga iz 1471. godine«, Godišnjak Ogranka Matice hrvatske Vinkovci 14 (1996), 45–54.

Florio Banfi: Ricordi ungheresi in Italia. Edizione aggiornata e ampliata [Annuario. Studi e documenti italo-ungheresi], prir. Péter Sárközy (Roma–Szeged, 2005).

Florio Banfi: »Romei ungheresi del Giubileo del 1475. Niccolò Ujlaki Re di Bosnia in un affresco nell’Ospedale di Santo Spirito dell’Urbe«, Corvina – Rassegna Italo-Ungherese n. s. IV/8 (1941), 499–512.

Ugo Caleffini: Croniche 1471–1494 [Serie Monumenti, vol. 18], prir. Teresa Bacchi, Maria Giovanna Galli i dr. (Ferrara: Deputazione provinciale ferrarese di storia patria, 2006).

Tamás Fedeles: »Bosniae [...] rex [...] apostolorum limina visit. Újlaki Miklós 1475-ös római zarándoklata«, Történelmi szemle 50 (2008), 461–478.

Tamás Fedeles: »Bosniae [...] rex [...] apostolorum limina visit. Die Romwallfahrt von Nikolaus Újlaki im Jahre 1475«, Ungarn-
-Jahrbuch. Zeitschrift für interdisziplinäre Hungarologie 31, Jg. 2011–2013. (2014), 99–117.

Tamás Fedeles: »Egy középkori főúri család vallásossága: az Újlakiak példája«, Századok 145 (2011), 377–418.

András Kubinyi: »Die Frage des bosnischen Königtums von Nikolaus Ujlaky«, Studia Slavica Academiae scientiarum Hungaricae 4 (1958), 373–384. (Ne sasvim pouzdan hrvatski prijevod: András Kubinyi, »Pitanje bosanskog kraljevstva Nikole Iločkog«, Županjski zbornik 4 (1973), 48–57)

András Kubinyi: »A kaposújvári uradalom és a Somogy megyei familiárisok szerepe Újlaki Miklós birtokpolitikájában (Adatok a XV. századi feudális nagybirtok hatalmi politikájához)«, Levéltári évkönyv 4 [Somogy megye múltjából, ur. József Kanyar] (Kaposvár, 1973), 3–44.

Egmont Lee: Sixtus IV and men of letters [Temi e testi, 26] (Roma: Edizioni di storia e letteratura, 1978).

Mladen Radić: Povijest velikaškog roda Iločkih u svjetlu arheoloških istraživanja (s osobitim osvrtom na Ružicu-grad i Ilok), doktorska disertacija (Zagreb: Filozofski fakultet, 2014).

Ede Reiszig: »Az Ujlaki-család«, Turul 57 (1943), 1–13, 56–65.

Thomas Tuohy: Herculean Ferrara. Ercole d’Este, 1471–1505, and the invention of a ducal capital (Cambridge: Cambridge UP, 1996).

Moriz Wertner: »Beiträge zur bosnischen Genealogie. V. Nikolaus von Ilok (Ujlak), ‘König’ von Bosnien, und seine Familie«, Vjesnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva 8 (1906), 250–273.