O benediktincima i Hrvatima

Benedikt iz Nursije

Sveti Benedikt, utemeljitelj benediktinskog reda i autor glasovitih monaških Pravila (540), otac i zaštitnik Europe živio je od 490. do 547. godine. Svetac kojega su umjetnici bezbroj puta likovno prikazali ostaje u velikoj mjeri nepoznat tako da su neki čak posumnjali u njegovu povijesnost. Za razliku od mnogih redova benediktinci se nisu proširili zaslugama snažne utemeljiteljeve ličnosti, nego utjecajem jednog teksta, njegovih Pravila, koja predstavljaju najsretniji izričaj i sadržavaju najpraktičniju mudrost monaštva.

Utjecaj nekog sveca redovito je vezan uz mjesto gdje počivaju njegovi smrtni ostaci. Nakon Drugoga svjetskog rata provedene su brojne ekspertize, ali još uvijek postoje izvjesne sumnje s obzirom na mjesto i autentičnost Benediktovih relikvija. Monte Cassino se smatra njihovim vlasnikom, ali Zbirka čudesa, sastavljena između 9. i 11. st. u opatiji Fleury (Francuska), tvrdi da su one 673. iz montecassinskih ruševina prenijete u opatiju Saint-Benoît-sur-Loire.

U drugoj knjizi Dijaloga papa Grgur Veliki (590–604), kojemu dugujemo i prve vijesti o dolasku Hrvata na Istarski poluotok i u Dalmaciju, opisao je život i čudesa Benedikta iz Nursije, danas Norcia u Umbriji. Kao izdanak ugledne obitelji bio je poslan na nauke u Rim, ali se – razočaran onim što je ondje vidio i čuo – vratio u rodni kraj i povukao u osamu kod Subiaca da u tišini upozna pravu mudrost. Tu se tri godine vježbao u askezi, po uzoru na egipatske i sirske pustinjake, a onda s nekoliko drugova odlazi na jug i na ruševinama nekadašnjeg Apolonova hrama podiže širom svijeta poznatu opatiju Monte Cassino, u kojoj je 542. dočekao gotskoga kralja Totilu zamolivši ga da bude milostiv prema civilnom stanovništvu. Umire 547. i zajedno sa sestrom sv. Skolastikom sahranjen je u kripti montecassinske bazilike.

Grgur Veliki prikazuje Benedikta kao čudotvorca, jer pred navalom katolicizmu neprijateljski raspoloženih Lombarda (Langobarda) papa želi svojim suvremenicima dati primjer velikih ljudi, čija su čudesa nadilazila snage zla i dala osnovu za novo kršćansko društvo utemeljeno ne na fizičkoj sili nego na posvemašnjoj vjeri u Božju svemogućnost.

Naše znanje o sv. Benediktu zasniva se prije svega na njegovu Pravilu redovničkog života, koje se prvi put spominje između 620. i 630. godine, iako će najstariji poznati rukopis nastati tek sedamdesetak godina poslije. Pred početak Drugoga svjetskog rata pronađen je mnogo opširniji tekst, poznat pod latinskim naslovom Regula Magistri, koji po svemu sudeći prethodi njegovu Pravilu. Čini se da je sv. Benedikt svoje Pravilo pisao pod utjecajem spomenute Regulae Magistri, koju je dobrano skratio, što potvrđuje da su čovjek Božji iz Dijaloga pape Grgura I. Velikog i montecassinski opat-zakonodavac jedinstvena osoba.

Sv. Benedikt, koji za sebe tvrdi da je napisao »malo pravilo za početnike« (RB, 73, 8), u redovničkom životu polazi od konkretnih prilika: budući da pustinjački život odgovara tek rijetkim pojedincima, a mnoštvo onih koji sebe smatraju redovnicima zapravo su skitnice koji slijede zov svoje mašte, potrebno je točno odrediti pravila zajedničkog života. Naš svetac ne prekida s anahoretizmom (tj. s pustinjačkim načinom života), koji smatra »višim i poželjnim oblikom cenobitizma«, nego vertikalnom odnosu koji povezuje redovnike s opatom dodaje još horizontalan zasnovan na uzajamnoj ljubavi kakva treba vladati među braćom. Nazivi monah i monahinja (od grčkog monos: sam) neće se ubuduće odnositi samo na one muškarce i žene koji iz ljubavi prema Bogu izaberu život u samoći i neženstvu nego i na sve one koji unutar neke zajednice teže sjedinjenju s Bogom.

Benedikt propisuje minimum asketskih vježbi, a cilj manualnoga rada povezuje s autonomijom redovničkih zajednica, što je u skladu s novim društveno-ekonomskim uvjetima života. O uzajamnosti njegova Pravila i feudalnog društva može se tek nagađati. Pravilo sv. Benedikta, pisano za tada malobrojne talijanske samostane, ubrzo postaje poveljom cjelokupnoga zapadnog redovništva. Osnovni razlog uspjeha valja tražiti u samom tekstu, iako nemala pomoć dolazi od potpore crkvenih i svjetovnih vlasti. Sadržajno kratko i jasno, Pravilo je podijeljeno na 73 kratka poglavlja s nizom duhovnih savjeta i praktičnih smjernica. Sv. Benedikt želi da redovnički život bude pristupačan svima koji iskreno traže Boga, stoga je razumljivo da ga predstavlja kao »školu u služenju Gospodinu«. Sredstva povratka Bogu jesu: šutnja, koja omogućuje da se lakše osjeti Njegov glas, posluh i poniznost, koji su »majka i učiteljica svake kreposti«. Vrijeme redovnika dijeli se na rad, molitvu te čitanje i razmišljanje o Božjoj riječi (lectio divina). Otac zapadnog redovništva želi svoje sljedbenike povesti putem Evanđelja, stoga ih upućuje na stranice Starog i Novog saveza kao na »savršeno pravilo za čovjekov život« (RB, 73, 3). Prema sv. Benediktu Riječ Božja jedino je životno pravilo, dok sva ostala pravila i propisi vrijede samo kao konkretizacija riječi Evanđelja koje su za kršćane svjetlo kroz povijest.

Svaki od triju navedenih elemenata redovničkog života (rad, molitva, čitanje Svetog pisma) ima u Pravilu sv. Benedikta svoje značenje: manualni je rad posljedica teških vremena (RB, 48, 5). Duh molitelja treba biti u skladu s riječima koje izgovara. Benedikt zabranjuje privatno vlasništvo i inzistira na ljubavi među braćom. U upravljanju zajednicom zastupljena su sva tri politička sustava onoga vremena: monarhijski, oligarhijski i demokratski. Doživotno izabrani opat kao »poslužitelj braće« mora se okružiti vijećem starijih ali i tražiti mišljenje članova zajednice, od kojih svi imaju glas u skupštini.

Benediktovo Pravilo ubrzo prihvaćaju monaške zajednice na Zapadu. Nemale zasluge u tome ima sam papa Grgur I. Veliki, koji montecassinske redovnike, što su se nakon razorenja opatije 580. preselili u Rim, kao misionare šalje u Englesku. Ondje će oni utemeljiti nadaleko poznate opatije Lindisfarne, Malmesbury i Yarrow. Udio anglosaskih redovnika u obraćenju germanskih naroda, dijelom i Hrvata, pribavio je Benediktovu Pravilu monopol. Na sinodi u Fuldi 742. godine sv. Bonifacije propisuje da svi redovnici u germanskim zemljama slijede ubuduće Pravilo sv. Benedikta. Sabori u Meinzu (813) i Aachenu (815) propisuju Benediktovo »sveto pravilo« kao jedino dopušteno redovničko pravilo na području prostranog carstva Karla Velikog i njegovih nasljednika.

Benediktinci u Hrvatskoj

U hrvatskoj historiografiji prevladava mišljenje da se prvi samostani uz istočnu jadransku obalu pojavljuju kad i samostalna hrvatska država. Godine 852. u Rižinicama kod Splita hrvatski vladar Trpimir »posavjetovavši se prethodno sa svojim županima, gradi samostan i u nj (dovodi) zbor braće«. S pedesetak samostana i opatija benediktinci i benediktinke u vrijeme narodnih vladara pokrivaju cijeli hrvatski zemljopisni prostor. Brojem i ugledom prednjače samostani uz jadransku obalu. Uza zadarski samostan sv. Krševana u kulturnoj, političkoj i religioznoj povijesti Hrvata osobito su značajni samostani: sv. Andrije kod Pule, sv. Stjepana i sv. Marije u Solinu (975), sv. Maksima u Korčuli (997/998), sv. Mihovila u Limskoj Drazi (pr. 1000), sv. Benedikta na Lokrumu kod Dubrovnika (1023), sv. Kasijana u Poreču (1030), sv. Petra u Osoru (1044), sv. Petra u Selu kod Splita (1069), sv. Petra u Šumi (Istra) i drugi. Od ženskih je samostana najznačajniji onaj sv. Marije u Zadru (pr. 1065), koji će, zahvaljujući kraljevskoj darežljivosti Petra Krešimira IV. i Dmitra Zvonimira te susretljivosti hrvatsko-ugarskoga kralja Kolomana (1102–1116) i ugledu prvih opatica Čike i Vekenege, postati žarištem društvenoga, kulturnog i religioznog života u Hrvatskoj. Opatica Čika odlučno podupire grgurovski reformni pokret u Dalmaciji i Hrvatskoj, dok se Vekenega odlikuje kulturom, učenošću i umjetničkim ukusom.

Samostanski pergamenariji, skriptoriji i škole pomažu promicanju kulture, pismenosti i znanosti. Bezimeni redovnici neumorno gratis pro Deo prepisuju i iluminiraju kodekse sakralnog i laičkog sadržaja. Neprocjenjive su zasluge redovnika sv. Benedikta za razvoj romaničkoga graditeljstva i umjetnosti na hrvatskom kulturnom prostoru. Crkva je središnji dio samostanskoga kompleksa, oko koje se nižu stambeni, radni i gospodarski objekti, kao i hospicij za goste, putnike i siromahe. Mnogi samostani iz razdoblja narodne dinastije vrhunska su graditeljska ostvarenja, koja u sebi sadrže mnogo pokretnih spomenika iz područja skulpture, slikarstva i sakralnog obrta. Arhivi benediktinskih samostana sadrže najstarije dokumente hrvatske prošlosti. Kartular sv. Marije u Zadru dragocjena je riznica povelja iz razdoblja narodnih vladara. Isti samostan benediktinki posjeduje također izvanredno bogatu zbirku sakralnog obrta, trajno izloženu pod imenom Zlato i srebro Zadra.

Intelektualni odgoj djece i mladeži u tom su vremenu zajednička briga Crkve i države, ali Crkva bdije nad ustrojem škola, organizacijom studija i njihovim sadržajem. U samostanskim se školama buduće redovnike, klerike i svjetovnjake podučavalo u književnosti ili jeziku, latinskom i hrvatskom, aritmetici i geometriji, metodi izrade liturgijskoga kalendara (computus), astrologiji i astronomiji, crkvenom pjevanju, dijalektici i teologiji. Papa Ivan X. i Prvi splitski sabor (925) inzistiraju da se sva hrvatska djeca »od najranije mladosti posvete studiju književnog jezika«, s tim da plemstvo i slobodni hrvatski građani »svoje nasljednike i svoje sluge usmjere učenju ne samo slavenskoga (hrvatskog) nego i latinskog jezika«, koji ranosrednjovjekovna intelektualna elita smatra književnim jezikom zapadnoga kršćanstva.

Što sve Hrvati duguju sv. Benediktu?

Od sredine 9. st. Hrvati se duhovno i kulturno napajaju iz obilnoga benediktinskog vrela crpeći vrednote koje su oplemenjivale i još uvijek oplemenjuju hrvatski narod i njegovu duhovnu i kulturnu baštinu. Uz uglavnom poznate činjenice o gradnji brojnih benediktinskih opatija i samostana duž naše obale i u kontinentalnom dijelu naše domovine, valja istaknuti da će nemali broj benediktinskih zajednica u Istri, Hrvatskom primorju i Dalmaciji stoljećima njegovati glagoljsku službu Božju, hrvatski jezik i kulturu.

Kao dio carstva Karla Velikog svoje prve korake u rimskokršćanskoj uljudbi i kulturi mlada hrvatska država duguje redovnicima sv. Benedikta, čija je prisutnost u nas izražena u rukopisima Dijaloga pape Grgura, koji su se sačuvali ne samo u izvornoj latinskoj redakciji nego i u nešto preinačenim hrvatskim latiničkim i glagoljskim rukopisima. Na temelju te proze u 14. i 15. st. počela se izgrađivati hrvatska renesansna poezija.

Uz fragmente Života sv. Benedikta sačuvalo se i njegovo Pravilo u latinskoj i hrvatskoj redakciji. Knjižnica dubrovačkih dominikanaca ima primjerak Tumačenja Benediktovih pravila – Glossa super Regulam sancti Benedicti iz kraja 11. ili početka 12. st. Za nas je taj rukopis dvostruko zanimljiv: prvo, jer pripada među najstarije primjerke Pravila i njegova tumačenja; drugo, jer nas rubne bilješke na listu 4r upućuju da je taj kodeks 1115. pripadao istarskoj opatiji sv. Petra u Šumi.

Vrijedan je doprinos razvoju naše glagoljske književnosti također hrvatska redakcija Regule sv. Benedikta, redigirana tijekom druge polovice 14. st. u Rogovskoj opatiji, uz crkvu sv. Kuzme i Damjana u Ćokovcu kod Tkona na otoku Pašmanu. Taj jedini sačuvani glagoljski rukopis Benediktovih Pravila zapravo je prijepis jednoga mnogo starijeg predloška. Ugledni kroatist Eduard Hercigonja, pozivajući se na starosni sud Vjekoslava Štefanića, ističe da je pomlađeni crkvenoslavenski jezik hrvatske redakcije spomenutog teksta znatno infiltriran osobinama živoga čakavskoga govora, ali mnogobrojne arhaične odlike upućuju na iznimnu starost predloška – arhetipa Regule (prijevoda s latinskog) koji dolazi iz vremena »možda i preko 12. st.«. Kršćanska sadašnjost je 1985. objavila faksimil: Rogovskoga samostana sv. Benedikta Regula (14. st.).

U mnogim krajevima Europe, pa i u Hrvatskoj, benediktinski su samostani do 12. st. glavni ako ne i jedini rasadnici prosvjete i znanosti. Po uzoru na klasični školski sustav poznat kao studij slobodnih umijeća (artes liberales) s općim elementima laičkog znanja u srednjovjekovnom školstvu, koji će pojavom sveučilišta postati prijeko potreban preduvjet u više studije medicine, prava i teologije. Predavanja su se izvodila čitanjem tekstova koji su u klasičnom razdoblju i u srednjovjekovlju imali znanstveni autoritet (Aristotel, Platon, Ciceron, Donat, Priscijan, Augustin, Izidor Seviljski, Beda Časni i dr.).

Papa Ivan X., deklarirani protivnik slavenskog jezika u bogoslužju, 925. traži da se hrvatska djeca od malenih nogu poučavaju u latinskoj književnosti odnosno jeziku. Iste godine splitski sabor inzistira da se svoj hrvatskoj djeci, baštinicima i slugama, omogući studij i tako otvore riznice znanja. Iz starih imovinskih isprava vidi se da su mnogi benediktincima poklanjali dio imanja uz obvezu da im samostanski učitelji izobraze djecu. Tako jedan dokument iz 1449. podsjeća da se u samostanskoj školi sv. Krševana u Zadru podučavalo novake u čitanju, pjevanju, gramatici, redovničkim običajima i Pravilu sv. Benedikta. Taj podatak, nastao u suton benediktinske aktivnosti u nas, potvrđuje da su spomenuti samostani bili žarišta pismenosti i kulture u hrvatskoj prošlosti. U tim su školama prve elemente znanja stekli mnogi nadareni mladići, koji će hrvatsko ime prodičiti diljem Europe. I benediktinke su tijekom stoljeća duž naše obale podučavale hrvatsku žensku mladež u čitanju i pisanju, vođenju kuće i ručnom radu.

Razvoju hrvatske pismenosti, čija su prva žarišta benediktinski samostani, pomažu i samostanski skriptoriji, u kojima se neumorno prepisuju i ukrašuju knjige sakralnog i profanog sadržaja. Uz rad tih skriptorija na našoj obali vezano je kaligrafsko oblikovanje karakterističnog oblika latinskog pisma, čiji je postanak vezan uz Monte Cassino a po pokrajini Beneventu nazvan beneventanom. Iz 11. st. sačuvano je više dragocjenih kodeksa, svjedoka benediktinske djelatnosti u samostanskim skriptorijima Sv. Nikole u Osoru, Sv. Petra u Selu (Donja Poljica), Sv. Kuzme i Damjana na Pašmanu i drugih, među kojima najznačajnije mjesto pripada skriptoriju Sv. Krševana u Zadru, koji ima vlastitu radionicu za izradu pergamene (officina pergamenaria), arhiv (armarium) i knjižnicu. Ona, prema popisu iz 1449., posjeduje 60 rukopisa pisanih karolinškom minuskulom (littera antiqua) i beneventanom.

Hrvatska je od 10. st. bila u središtu europskih kulturnih zbivanja, što pokazuju i brojni rukopisi naših domaćih skriptorija. Liber diurnus i Breviarium opatice Čike pripadaju među prve primjere časoslova kao privatnih molitvenika u svijetu. U glagoljaškim benediktinskim samostanima sv. Nikole kod Omišlja na Krku, sv. Lucije u Baškoj, sv. Kuzme i Damjana na Pašmanu i drugim pisana su najstarija djela naše glagoljske književnosti. Iz benediktinskih samostanskih arhiva potječu i mnogi najstariji dokumenti naše nacionalne prošlosti. Benediktinci su donijeli sa sobom i razvili na našem tlu novi izraz u umjetnosti. Ta je pojava »tako snažna da se može govoriti o kvalitetno novom izrazu u umjetnosti, tj. o prijelazu na ranu romaniku«, u kojoj bazilikalni ili longitudinalni način građenja crkava zamjenjuje slobodne tlocrte kakvi su bili uobičajeni u gradnji starohrvatskih crkava. Možda je pretjerano tvrditi da su benediktinci jedini pridonijeli oživljavanju nekih ranijih oblika u umjetnosti, no općenito je prihvaćena tvrdnja da je pojava ranoromaničke trobrodne bazilike u 11. st. vezana u velikoj mjeri uz benediktinski red i njegovo proširenje duž hrvatske obale. Benediktinci su redovito gradili trobrodne bazilike s troapsidalnim svetištem, ali su primjenjivali i jednostavnu ranoromaničku jednobrodnu baziliku, kao što su crkve opatije sv. Mihovila nad Limom u Istri (oko 1041), sv. Vida kraj Dobrinja na Krku i druge.

Dolazak benediktinaca u naše krajeve znači prenošenje svih onih ustanova koje je u sebi sadržavalo Pravilo sv. Benedikta. Kako u to vrijeme u nas nema drugog oblika širenja ideja iz nekog već afirmiranog središta, taj dolazak ujedno označuje utjecaj benediktinaca na mnogim područjima nacionalnog života: gospodarskom, kulturnom i religioznom. Njihov rad olakšan je utoliko što su samostani s Benediktovim Pravilom dobivali različite povlastice; uživali su povlastice izuzeća i kraljevske ili građanske sloboštine. Njihovu prisutnost u Hrvatskoj prihvaćaju vladajući i društveno utjecajni krugovi onoga vremena, koji na taj način žele postići da ta žarišta prošire svoju djelatnost na sredinu u kojoj i sami žive, pa nije ništa neobično što benediktinci imaju određen politički utjecaj u hrvatskoj narodnoj državi i tijekom srednjega vijeka.